REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 1645/21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 Z. S. iz S., , O.: … i tužiteljice ad. 2 J. S. iz S., O.: …, oboje zastupani po
pun. V. B., odvjetniku u S., protiv tuženika ad. 1 M. S.,
A., O.: …, zastupanog po pun.
D. D., odvj. u S. i tuženika ad. 2 A. S. iz Z., O.: …, radi u tvrđenja, nakon održane glavne i javne
rasprave, zaključene dana 24. studenog 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja, zamj. pun. tuženika ad. 1 i tuženika ad. 2, dana 10. veljače 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su tužitelj ad. 1 Z. S., O.: … i
tužiteljica ad. 2 J. S., O.: … vlasnici za po 1/6
dijela stana u S. koji se nalazi u zgradi anagrafske oznake … a koji je upisan u ZU 7197-poduložak 2 – čest. zgr. 3900, kuća stojna, 2 etaža 0/0, stan u visokom prizemlju istočnog krila koji se sastoji od sobe i sporednih prostorija, uključujući i suvlasnički dio nekretnine uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade povezano sukladno članku 68, 69 i 370 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, a koji dijelovi stana su upisani na A. S. pok. M., prednika tuženika ad. 1 i ad. 2.
II. Ovlašćuju se tužitelji ad. 1 i ad. 2 da temeljem ove presude zatraže i postignu uknjižbu svaki za 1/6 dijela stana opisanog u točci I. ove presude uz istodobni izbris 1/3 dijela stana s imena A. S. pok.
M., odnosno tuženika kao njegovih nasljednika.
III. Nalaže se tuženiku ad. 2 da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadit tužiteljima ad. 1 i ad. 2 parnični trošak u iznosu od 1.970,93 eura / 14.850,00 kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se zahtjev tužitelja ad. 1 i ad. 2 na ime naknade parničnog troška u odnosu na tuženika ad. 1 odbija.
Obrazloženje
Dana 12. veljače 2016. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženika ad. 1 D. S., tuženika ad. 2 M. S. i tuženika ad. 3
A. S., u tužbi se navodi da su tužitelji upisani kao vlasnici, svaki za 1/3
dijela stana u S., koji stan se nalazi u kući upisanoj u zemljišnim
knjigama za k. o. S. u Z. 7197-poduložak 2 kao čest. zgr. 3900, a koji stan da je upisan kao etaža 0/0 stan u visokom prizemlju istočnog krila, koji se sastoji od dvije sobe i sporednih prostorija. Na preostali 1/3 dijela stana da je upisan prednik tuženika, pokojni A. S. pok. M.. Tužitelji da su predmetni stan za cijelo stekli kupoprodajnim ugovorom koji je zaključen sa prodavateljima A. S.,
V. S. i P. S. dana 20. siječnja 1982. godine te da su uknjižili pravo vlasništva na svoje ime za 2/3 dijela stana, dok preostalih 1/3 dijela još uvijek nije upisan na njihova imena jer je u vrijeme sklapanja ugovora A. S. bio u A.. Tužitelji da su temeljem tog ugovora stvarni i pravi vlasnici predmetnog stana za cijelo i u tom stanu da žive još od dana kupoprodaje. Radi navedenog predlažu da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su suvlasnici svaki za po 1/6 dijela stana u S., a koji su upisani na A. S. pok. M., prednika tuženika,
traže ovlaštenje da temeljem ove presude zatraže i postignu uknjižbu svaki za po 1/6 dijela stana uz istodobno brisanje 1/3 dijela stana sa imena A. S. pok. M.,
odnosno tuženika kao njegovih nasljednika. Traže naknadu parničnog troška jedino ukoliko se tuženici suprotstave tužbenom zahtjevu.
Tuženik ad. 2, ranije tuženik ad. 3 u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu, osporava sve navode tužitelja te spori okolnost da bi tužitelji predmetni stan stekli za cijelo kupoprodajnim ugovorom zaključenim sa prodavateljima A., V. i P. S. dana 20. siječnja 1982. godine,
navodi da tužitelji moraju dokazati vjerodostojnost potpisa prodavatelja i svjedoka Z. Š., da trebaju dokazati i to da su prodavateljima isplatili čitavu kupoprodajnu cijenu. Poziva se na sporazum između A. i V. S. od 18. listopada 1979.
godine, ukratko, tuženik ad. 2 osporava sve navode iz tužbe i to precizno elaborira.
Tuženik ad. 2 (ranije tuženik ad. 3) podnio je i protutužbu, po njegovoj protutužbi formiran je spis pod brojem P. 1059/18, dana 9. svibnja 2018. godine u tom predmetu koji nije spojen sa ovim predmetom doneseno je rješenje kojim se tužba A. S. protiv tuženika (ovdje tužitelja) odbacuje, ovo rješenje je pravomoćno i taj predmet je priložen ovom spisu.
Tuženici D. S. i M. S. u svom odgovoru na tužbu naveli su da
u odnosu na kupoprodajni ugovor priznaju valjanim i istinitim, predmetna nekretnina da je tim ugovorom u cijelosti pripala tužiteljima, ne poriču navode tužbe i priznaju zahtjev.
Tijekom postupka tužena ad. 1 D. S. je preminula, ta činjenica je utvrđena i sud je zbog toga ranijim rješenjem utvrdio prekid postupka. Protiv ovog rješenja tuženik A. S. podnio je žalbu, dana 6. siječnja 2020. godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Splitu Gž-932/19 kojim je njegova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđen prekid postupka radi činjenice smrti D. S.. Rješenjem ovog suda od dana 19.
ožujka 2021. godine pozvani su tuženici M. S. i A. S. da kao
zakonski nasljednici pokojne D. S. preuzmu postupak u ovoj pravnoj stvari,
koji je zbog njene smrti prekinut, postupak je nastavljen, to rješenje je postalo pravomoćno i sada su tuženici M. S. i A. S., M. S. ne spori
tužbeni zahtjev, tuženik ad. 2 A. S. se zahtjevu protivi u cijelosti, dakle,
tuženici su nasljednici kako svog oca pok. A. S., tako i svoje pok. majke
D. S. i pasivno su legitimirani u ovoj pravnoj stvari.
Iza smrti pok. A. S. pok. M. vodio se ostavinski postupak pod brojem O-1619/05, prednik tuženika A. S. preminuo je 27. svibnja 2003.
godine, dana 31. listopada 2013. godine u tom predmetu doneseno je rješenje kojim je nastavljen prekinuti ostavinski postupak iza pok. A. S. pok. M., ranije je rješenjem bio upućen nasljednik A. S. pokrenuti parnicu protiv nasljednika
D. S. i M. S. radi utvrđenja da oporuka ostavitelja od 21. svibnja 2000. godine nije istinita i pravno valjana. Taj postupak vodio se pod brojem Pst. 13/11 pravomoćno je okončan presudom od 11. siječnja 2013. godine kojom je utvrđeno da je neistinita i pravno nevaljana ta oporuka jer je A. S. nije napisao niti potpisao. Dakle, tuženici su nasljednici A. S. i svoje majke D.
S..
U ovom postupku valjalo je utvrditi jesu li tužitelji stekli pravo vlasništva predmetnog stana položenog u zgradi u S. anagrafske oznake …
za cijelo, jesu li valjanim pravnim poslom stekli pravo vlasništva čitavog stana, pa i onog dijela koji je bio upisan na pok. prednika tuženika A. S.. Tuženik ad. 2
spori da su tužitelji stekli pravo vlasništva čitavog stana te navodi da njegov prednik svoj dio nije otuđio tužiteljima valjanim pravnim poslom, a da je on bio suvlasnik za 2/3 dijela, a ne 1/3 dijela, temeljem sporazuma sa bratom V. S..
U zemljišnim knjigama su tužitelji upisani kao suvlasnici predmetnog stana za 2/3 dijela, a pok. A. S. za 1/3 dijela, tužitelji su aktivno legitimirani za vođenje ovog postupka i valjalo je utvrditi jesu li valjanim pravnim poslom sa braćom S. stekli predmetni stan u cijelosti.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom kupoprodajnog ugovora zaključenog između S. A., V. i P. kao prodavatelja i tužitelja kao kupaca
dana 20. siječnja 1982. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu na dan 13. siječnja 2016. godine; rješenja ovog suda broj O-1619/05 od 31. listopada 2013. godine i 28. lipnja 2010. godine; punomoći M. S. A. S. od
16. listopada 1970. godine; fotografija zgrade u kojoj je smješten predmetni stan; I. D. S. (list 46 spisa) koja je ovjerena u potpisu dana 21. veljače 1994.
godine; Sporazuma zaključenog između braće S. dana 18. listopada 1979. godine u nazočnosti svjedoka E. S. i Z. Š.; kupoprodajnog ugovora od
18. listopada 1979. godine sa potvrdom braće S. (list 56 spisa); presude Općinskog suda u Splitu broj III. P-564/85 od 1. studenog 1985. godine; dosudnice Kotarskog suda u Visu broj O-107/52; sporazuma o diobi zaključenog između braće S. dana 23. prosinca 1960. godine s prilogom; kupoprodajne pogodbe zaključene dana 30. lipnja 1951. godine između A. S. i J. L.;
rješenja Kotarskog suda u Splitu Z-395/54 od 16. travnja 1954. godine; priloga spisa ovog suda II. P-566/87; punomoći D. S. ispuštene M. S. 23. lipnja 2008. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu na dan 25. rujna 2020. godine; rodnog lista za pok. D. S. na dan 26. listopada 2021. godine;
punomoći pok. A. S. pok. M. tuženiku ad. 2 od 11. lipnja 1984. godine;
rješenja S.U.– S. od 12. rujna 1958. godine; rješenja K. za nacionalizaciju pri NO O. S. broj N-1182/59 od 15. ožujka 1960. godine;
presude u predmetu ovog suda Pst-13/11 od 11. siječnja 2013. godine; saslušanjem tužitelja ad. 1 i ad. 2 i saslušanjem tuženika ad. 2 u svojstvu parničnih stranaka; saslušanjem svjedoka Z. Š.; pregledom predmeta ovog suda II. P-566/87; O- 3737/19 i O-2241/14.
Tužitelji su popisali parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.
Vezano za pravni osnov stjecanja predmetnog stana u S., valjalo je razriješiti okolnost da su priložena dva kupoprodajna ugovora koja bi bila
zaključena za taj stan sa braćom S. (A., V. i P.), onaj koji je
priložen tužbi i datiran sa 20. siječnja 1982. godine, kao i onaj koji je datiran sa 18. listopada 1979. godine i na kojem su potpisi svjedoka i braće S., ali nema podataka o kupcima (navedeno je samo prezime S.). Tužitelji su tijekom postupka razriješili ovu dilemu navodeći, kako tužitelji u svom iskazu, tako i svjedok Z. Š. (majka tužiteljice ad. 2 i punica tužitelja ad. 1), tužitelji navode, a svjedokinja Z. Š. potvrđuje da je u biti pravni posao kupoprodajne predmetnog stana između braće S. i obitelji S. ugovorena 1979. godine i da su tada braća S. potpisali jedan ugovor (ovaj na kojemu je na mjestu kupaca bilo navedeno S.), a isto tako i još jedan primjerak kada bude realiziran i plaćen porez da kupci sami stave datum i navedu točno osobe kupaca iz obitelji S., dakle, da su braća S. za isti stan potpisali ugovor iz 1979. godine i iz 1982. godine. Tužitelji i svjedok Z. Š. precizno su obrazložili kronologiju događaja u pogledu pregovora sa braćom S. za kupnju predmetnog stana, potpisivanje ugovora i plaćanje kupoprodajne cijene.
Tužitelj ad.1 Z. S. u svom iskazu navodi da je sin pokojne E. S.,
jedini njen nasljednik, ista da je preminula u dobi od 86 godina, 2013. ili 2014. godine. Predmetni stan u S., da se nalazi na visokom prizemlju
sa istočne strane zgrade, oni da su imali stanarsko pravo na tom stanu, u stan da su uselili još 1958. godine, a vlasnici stana da su bili tri brata S., A., P. i V. S. koji su imali namjeru prodati ovaj stan odnosno taj stan da su mogli prodati kao neuseljiv i uglavnom sve zna po priči svoje majke jer je ona vodila ove poslove, to da su ponudili njima, da njima to nije bilo posebno bitno jer su već imali stanarsko pravo, ali kada su doveli drugog kupca, onda da su odlučili stan kupiti. Navodi da ne zna točno kupoprodajnu cijenu, ugovor da je zaključen 1979. godine, da je on već tada bio oženjen, da je rođen 1951. godine. Po majčinoj priči da zna, da nije osobno bio nazočan pregovorima niti sastancima sa S., da su oni živjeli u … majka da je sastavila ugovor i taj ugovor da je od strane sva tri brata Sviličića u nazočnosti svjedoka potpisan kod njih u stanu. Sa njihove strane (obitelji tužitelja) da je svjedok je bila Z. Š., a sa strane S. neki čovjek kojemu se ne može sjetiti imena, da je na ugovoru navedeno njegovo ime i prezime. Navodi da je S. tada plaćena prva rata kupoprodajne cijene, a nakon 20 dana ostatak kupoprodajne cijene. U to vrijeme da je obveza plaćanja poreza na promet nekretnina bila na prodavateljima, ali da se majka s njima dogovorila da ona i obitelj plate porez koji je tada bio jako velik, preko 50 % i da nisu odmah imali novca za porez, navodi da su oni u stanu već bili i da su u stanu ostali, kupoprodajna cijena da je plaćena u potpunosti. Drugi ugovor, taj vezano za porez, da je zaključen po prilici godinu dana nakon prvog, da ne zna gdje je to bilo, lokaciju potpisivanja tog ugovora, da misli da su sa strane S. tome bili nazočni V. i P., njih dvojica, po njegovom mišljenju A. da ugovor nije potpisao tada, navodi da su se uknjižili na 2/3 stana, i to je vodila majka, a zašto je ovoliko vremena prošlo vezano za uknjižbu i na A. dio da ne zna, A. da je kasnije živio u A., da je A. neposredno nakon što su od njih dobili novce odselio u A.. Na posebno pitanje tuženika ad. 2 da se tužitelju ad. 1 predoči sporazum S. 18. 10. 1979. godine" tužitelj ad. 1 pregledava ovaj sporazum i čita ga i na pitanje čiji je to rukopis na sporazumu ukoliko tužitelj ad. 1 to zna, tužitelj ad. 1 navodi da mu taj rukopis sliči na materin. Tužiteljica ad. J. S., supruga tužitelja ad. 1, u svom iskazu navodi da je sa tužiteljem ad. 1 zaključila brak 1974. godine, sada pok. E. S. da je njena svekrva, uglavnom da je točno ono što je tužitelj ad. 1 iskazao po pitanju dogovora i pregovora za kupnju predmetnog stana, međutim, da ona osobno po priči svoje pokojne svekrve da zna kako je kupoprodajna cijena bila 200.000 dinara, da zna da su sa braćom S. bili u dobrim odnosima i ništa da između njih nije bilo sporno. Navodi da je njen svekar V. S., koji je također preminuo, sa svekrvom je bio u zategnutim odnosima, bio protiv kupnje predmetnog stana, da nije bio za tu ideju odnosno da to nije htio i upravo radi toga da je svekrva na onom prvom kupoprodajnom ugovoru pod kupce stavila samo S. Dakle, da je trebalo vremena da se dogovore između sebe tko će od njih biti određen kao kupac, da zna da je svekrva pričala da su se našli sa braćom S., svom trojicom u njihovom stanu u … koja je bila blizu predmetnog stana, tu da su bili i svjedoci,
jedan svjedok s strane obitelji S., a drugi svjedok s njihove strane, tada da su S. potpisali ugovor, sva trojica i da im je isplatila polovinu kupoprodajne cijene, a za 20 dana ostatak kupoprodajne cijene, dakle, u dva navrata po 100.000 dinara. To da je bilo 1979. godine i navodi da je bio problem sa plaćanjem poreza, svekrva da je s njima dogovorila da ona plati porez na promet nekretnina koji je bio jako visok i da to u biti bude i dio kupoprodajne cijene odnosno kupoprodajna cijena koja je plaćena plus obveza kupaca na plaćanje poreza. Kako je novac trebalo prikupiti sa strane obitelji, a da su između sebe dogovorili da tužitelji sudjeluju u tome, odmah, to da su dogovorili i da tužitelji budu kupci tog stana. Dvije godine da se prikupljao novac za porez, da se sjeća da je PU procijenila stan na 250.000 dinara,
veći od onoga koji je plaćen na ime kupoprodajne cijene. Navodi da su ove 1979. godine braća S. potpisali jedan ugovor na kojemu je na mjestu kupaca bilo navedeno S., sa datumom, a da su dali i još jedan primjerak kada bude realiziran i plaćen porez da kupci sami stave datum i kako su se dogovorili da kao kupci budu tužitelji, da su to nadopisali na ugovoru, tako da je jedan ugovor iz 1979. godine, a jedan iz 1982. godine. Navodi da ništa nije bilo sporno između njih, oni da su platili porez na promet nekretnina i potvrdu o tome predali braći S. kao dokaz o tome da su platili porez, uglavnom, da je prošlo još dosta vremena i kako je suprugu radi bavljenja njegovim poslom fotografa u tom stanu trebala obrtnica, a tražili su im vlasnički list za stan, to da je svekrva potražila S. radi ovjere njihovih potpisa, to da je bilo 1993. godine, P. da je živio u S. i on da je to obavio, V. da je bio pokojni, a isti da je do smrti bio na V., da je pronašla njegovu suprugu D. i ona da je također obavila svoj dio, dok je A. živio u A. i do njega da nije mogla doći. Radi toga da su uknjiženi na 2/3 dijela stana, da se sjeća da je svekrva išla do A. i preko ambasade, da je to bilo skopčano sa brojnim problemima, međutim, kako je obrtnica bila odobrena i sa ovih 2/3 dijela stana, to da je svekrva na tome stala i opet da su počeli misliti o ovome problemu kada je krenulo buduće etažiranje zgrade, da su se mislili baviti turističkom djelatnošću, stupili u kontakt sa A. nasljednicima i našli se i sa tuženikom ad. 2 i njegovom suprugom koji je naveo da će izdati tabularnu ispravu, to da nije napravio i nakon toga da su ustali ovom tužbom. Svjedokinja Z. Š. da je inače njena majka. Na posebno pitanje tuženika ad. 2 navodi da troškove pričuve za čitav stan plaćaju ona i suprug, a komunalije su prije dolazile na svekra V., da su to ona i njen suprug prebacili na sebe i da to oni plaćaju.
Tuženik ad.2 A. S. naveo je da iskazi tužitelja nisu točni, da je njegov sada pok. otac A. S. predmetni stan kupio još 1951. godine, stan da tada nije bio nacionaliziran, stan da je iznajmljivao, a čitava obitelj da je bila iznimno dobrostojeća. Međutim, 1960. godine ovaj stan da je nacionaliziran što je njegovog oca jako pogodilo, on da se razočarao i 1961. godine da je po trećinu stana darovao svojoj braći P. i V.. Navodi da je od 1961. godine u stanu bila nositeljica stanarskog prava J. S., ista da je preminula 1980. godine, a ona da je majka
V. S. i svekrva E. S.. Navodi da je ona u stanu već bila kao stanar kada je njegov otac darovao po trećinu stana braći. V. S. da je preminuo 2016. godine, da je on radio vani, uglavnom pok. A. S. da je u S. bio do kraja 60-ih godina, kada je emigrirao u A., kako otac, tako i majka tuženika i tuženik ad.1 M.. Otac da se povremeno vraćao ovdje, članovi obitelji S. da su stanovali u stanu, nakon smrti svoje majke V. S. da je postao nositelj stanarskog prava, a tužitelji u stanu da nisu stanovali, nikako. Navodi da je V. S. preminuo 2016. godine, a između njega i gospođe E. S. da su nastali problemi i u konačnici da je došlo do razvoda njihovog braka. Navodi da je upravo on kao sin vodio poslove pok. oca ovdje, da je bio njegov zastupnik za apsolutno sve njegove poslove, tako da su mu sva njegova postupanja poznata. Gospođa E. da je željela kupiti predmetni stan i više puta da je tuženiku ad.2 dolazila sa tom idejom i namjerom, međutim, da je imala ideju kupoprodajnu cijenu stana plaćati onako kako V. S. bude iz inozemstva slao novac, što da nije dolazilo u obzir. Prodaja stana da je zaista dolazila u obzir, ali na takav način nikako. Navodi da je jedne prigode upravo E. S. tražila da se nađu radi prodaje stana, navodeći da ima novac za kupoprodajnu cijenu, sastanak je bio kod njega u stanu u kući S., sastanku da je bio nazočan on, njegov otac i stričevi. Tu da je bila E.
S., te isto tako njena prijateljica Z. Š. kao svjedok. Taj sastanak da je organiziran isključivo iz razloga da se zaključi kupoprodajni ugovor i da se stan proda E. S., V. da je zbog ovog došao s V., međutim, kada je to trebalo napraviti, E. da nije imala novac odnosno da je izvadila formular ugovora bez novca, da će kupoprodajnu cijenu platiti naknadno, ponovno da to nije dolazilo u obzir, da je čak on osobno ponudio da će on od svojih otkupiti taj stan i postati jedini vlasnik stana, njegov stric P. da se tome usprotivio, da je to tuženiku ad.2 bilo čudno, da bi stan E. S. prodao bez novca odnosno odmah plaćanja, a tuženiku ad. 2 kao nećaku uz plaćanje odmah. Navodi da su tu nastupili problemi i u konačnici da su njegovi postigli dogovor da se oni između sebe podijele odnosno riješe imovinu, kako onu koja se nalazi na V., tako i predmetni stan. Tu da je gospođa E. S. pisala ovaj tekst sporazuma od 18. listopada 1979. godine (list 48 spisa), da su ga potpisali A. i V., a P. da je supotpisnik da se slaže s time na V. zahtjev. Kao svjedoci da su potpisani E. S. i Z. Š., ovaj sporazum da je
ispunjen, A. da su pripale 2/3 predmetnog stana, a P. 1/3 i tvrdi da je to jedino što je njegov otac A. zaključivao u pogledu stana i da je on vlasnik stana za 2/3 dijela čitavo vrijeme. Dakle, ni za kakvu kasniju kupoprodaju da ne zna, to osporava i navodi da je to precizno elaborirao kroz svoje podneske. Navodi da je moguće da je njegov otac nešto potpisao 1994. godine kada je došao u S. iz A., tuženik ad.1 M. da ga je doveo, ali da mu otac nikada nije kazao što je to bilo, niti da je to saznao. Navodi da je njegov pok. otac A. preminuo u A. 2003. godine,
majka u A. također nedavno, što da ne može tvrditi, majka da je za nega formalno i po zakonu još uvijek živa. Navodi da je u tijeku još uvijek ostavinski postupak iza smrti njegovog oca, tu da krivi brata M. da je sve lažirao, a inače da mu je branio kontakte sa ocem, isključio telefon i s ocem da tuženik ad. 2 nije dugo kontaktirao. Navodi da zadnje dvije ili tri godine prije očeve smrti zbog bratovog postupanja nije mogao ni s majkom ni s ocem ostvariti kontakt.
Svjedok Z. Š., punica tužitelja ad. 1 i majka tužiteljice ad. 2, nesrodna sa tuženicima, stara 88 godina, iskazuje da je njena kćer sa svojim suprugom brak zasnovala 1974. godine i da je njena svekrva sada pok. E. S., dakle E.
S. da joj je postala prijateljica, da su bile u dobrim odnosima i u stanu u S., predmetnom stanu da su stanovali E. S. sa suprugom, svojom svekrvom i do vjenčanja sa tužiteljicom ad. 2 da je tu živio i tužitelj ad. 1. Nakon toga da je Z. iz stana otišao, ali da je u stanu držao radnju, između njih je bilo sve složno i da se sjeća da joj je E. kazala kako su vlasnici stana odlučiti prodati stan, da su već počeli dolaziti njihovi kupci u stan i da se ona odlučila na kupnju stana. Svjedokinja da tada braću S. nije poznavala, da ih je upoznala onda kada ju je E. S.
zamolila da pođe s njom kao svjedokinja jer će se naći sa prodavateljima radi kupnje stana i zaključenja ugovora. Navodi da se sjeća, suprug da joj je preminuo 1978. godine, to ljeto da je bila na B., a nakon ljeta, pa skoro do nekih godinu dana nakon smrti supruga, da je pošla sa E. u stan tih S., na dno …., da je bila neka starija kuća, da se upoznala sa S., ali da se ne
sjeća detalja u vezi toga, da su bile i neke gospođe nazočne i još jedan svjedok sa strane. Navodi da se sjeća da je bilo dosta tih ugovora koje je potpisala, nekoliko ugovora, jer je E. odlučila odnosno s njima dogovorila da uzme na sebe plaćanje poreza za kupnju tog stana, tako da misli da su neki ugovori bili bez datuma, a ona je tada ispred svjedokinje S. predala novac na ime kupoprodajne cijene odnosno dio te cijene u iznosu od 100.000 dinara i da su oni to brojali i tu da nije bilo problema, da im je trebala u kratkom vremenu dati ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od narednih 100.000 dinara, to je trebala napraviti u kratkom vremenu jer je jedan od ove braće S. trebao ići živjeti u A.. E. da joj je kazala da je to napravila, da je svjedokinja ovaj jedan jedini put bila nazočna njihovom susretu. E. da je trebalo dugo vremena da prikupi novac za plaćanje poreza, da je prošlo i nekoliko godina do tog trenutka, te navodi da su joj pomagali sa svoje strane, nakon tih nekoliko godina da joj je kazala da je platila porez i da ništa nije bilo sporno, uglavnom, da zna da je kasnije bilo nekih problema u pogledu ovjere potpisa baš za tog brata S. koji je otišao živjeti u A. pa da su pokušavali i preko
veleposlanstva, uglavnom, sa S. da nije bilo nikakvih problema do ovog trenutka kada je saznala za ovaj postupak. Nakon što je upitana jesu li navedene prigode kada sam bila svjedok kupoprodaje, braća S. između sebe dijelili svoju imovinu i postigli nekakav sporazum, navodi da se sjećam da je jedan od braće, baš taj koji je trebao putovati u A. imao više dijela na predmetnom stanu, i to da je ono čega se mogu sjetiti, a da se ne sjeća da su se tada između sebe dogovarali u pogledu diobe svojih nekretnina i svojih imovinsko pravnih odnosa, da se ne sjeća se da je išta potpisivala u pogledu njihovih dioba. Navodi da u predmetnom stanu njena kćer nije stanovala, u tom stanu njen suprug Z. da ima i dalje svoju radnju odnosno stan koristi u tu svrhu. Svjedokinji se predočava sporazum S. 1. 1., list 48 i 49 spisa, svjedokinja navodi da je na istom njen vlastoručni potpis, to
potvrđuje, navodi da se ovog sporazuma ne sjeća, a nakon što su joj predočeni kupoprodajni ugovori potvrđuje da su na istima njeni vlastoručni potpisi, ponavlja da je bilo više toga što je ona potpisala predmetne prigode. Nakon što je upitana za B. A., navodi da je to očito taj drugi svjedok, da njega ne poznaje i da ga nije tada poznavala, a da je taj čovjek tamo bio nazočan. Na posebno pitanje pun. tužitelja, svjedokinja navodi da na jednom ugovoru zaista na mjesto kupca stoji – S., jer E. u tom trenutku još nije bila odlučila na koga će glasiti kupoprodajni ugovor, u tom trenutku sada pok. E. nije bila u dobrim odnosima sa svojim također pokojnim suprugom V.. Radi navedenog da je na jednom ugovoru navedeno samo S.. Navodi da su te prigode o kojoj je iskazivala bila trojica braće S., njih trojica kao prodavatelji.
Kada se analiziraju iskazi stranaka i svjedokinje Š., dovedu u vezi sa svim izvedenim dokazima, sud drži utvrđenim da je u bitnom svjedokinja Š. potvrdila iskaze tužitelja, tužiteljici ad. 2 je očito bolje poznato ono što joj je pričala svekrva E. S., a svjedokinja Š. je i nazočila pregovorima i kupoprodajnoj pogodbi sa prodavateljima, braćom S.. Iskazi tužitelja u bitnom su logični, uvjerljivi i životni, iskaz svjedokinje Š. sud prihvaća kod presuđenja kao logičan i uvjerljiv, ista je ostavila dojam vjerodostojne osobe, dakle, kada se sagledaju iskazi tužitelja i svjedokinje Š., sud zaključuje da je čitava situacija oko prodaje stana logična, to treba sagledati vezano za prilike koje su tada vladale u društvu, dakle, logična je priča tužitelja, koja je i potkrijepljena čitavom priloženom dokumentacijom, a jedini koji uopće išta spori od ovog sa strane šire obitelji S. je tuženik ad. 2, ni njegova majka ni brat M., a očito ni pokojni A. S. za života nije polagao apsolutno nikakva prava na predmetni stan, jednostavno rečeno, zato što je znao da je svoj dio stana otuđio E. S., da je ona platila čitavu kupoprodajnu cijenu stana, odnosno tužiteljima po izboru E. S. i po dogovoru tužitelja sa njom. Svakako bi bilo tko, pa i formiranjem R. H., da drži da je suvlasnik sada vrijedne nekretnine
(koja to nije bila u vrijeme prodaje, jer je stan bio neuseljiv i u njemu su vezano za stanarsko pravo bili upravo članovi obitelji S.) tražio to svoje pravo, to ovdje nije bio slučaj. Dakle, i supruga pok. A. S. i njegov sin M., svi sa strane P. i
V. S., potvrđuju da je E. S. kupila čitav stan, svi potvrđuju da su braća
S. kao suvlasnici čitav stan prodali, da je kupoprodaja izvršena, osim tuženika ad. 2, koji u jednom od svojih podnesaka izražava volju da to i on prizna, da bi ponovno ustrajao u protivljenju zahtjevu tužitelja. Svjedokinja Z. Š. uopće ne spominje da bi tuženik ad. 2 bio nazočan sastanku u …, za njegovu nazočnost tamo nema dokaza, a sam tuženik ad.2 uopće i ne spominje drugog svjedoka na ugovorima –B., sa strane braće S., nije o njemu ništa naveo, je li danas među živima, tko je taj čovjek, ne problematizira uopće njegovo postojanje, kao svjedoka pravnog posla, koji je imenom i prezimenom na ugovorima naveden kao svjedok i koji je ugovore vlastoručno i potpisao, kako onaj iz 1979, tako i onaj iz 1982, a radi se u biti o jednom jedinom, valjanom kupoprodajnom ugovoru. Iskaz tuženika ad. 2 u bitnom nije uvjerljiv, nije logičan, tuženik ad.2 nije ničim doveo u sumnju utvrđenje da su tužitelji valjanim pravnim poslom stekli predmetni stan upravo od suvlasnika stana, da je prednik tuženika ad. 2 A. S. tada uredno prodao tužiteljima čitav svoj udio na predmetnom stanu, da mu je ta prodaja trebala radi odlaska u A., iseljenja i to A. S. tužiteljima i E. S. nikada nije
sporio, kao niti P. ni V., a niti supruga A. S. za života, pa ni njegov
drugi sin M. S. – tuženik ad. 1.. Logično je i životno da su braća S. željeli prodati predmetni stan upravo obitelji S., jer je stan za S. bio "neuseljiv"
stan, a obitelj S. je već u stanu bila temeljem stanarskog prava na stanu, ova prodaja stana od strane braće S. je za E. S. stvorila i problem jer je trebala iznaći sredstva da prodavateljima plati stan (pa je logično da za plaćanje poreza nije odmah imala novca i da je to odgođeno kada novce namakne) kao i priliku da E. S., odnosno tužitelji po njenom izboru postanu vlasnici stana u kojem je ona već stanovala u tom trenutku temeljem stanarskog prava. Sve ovo je zaista i logično, životno i u skladu sa prilikama koje su tada postojale.
Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da su članovi obitelji S. u predmetnom stanu stanovali kao nositelji stanarskog prava i članovi obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava prije zaključenog posla sa braćom S. kao vlasnicima stana. Dakle, radilo se o neuseljivom stanu za braću S., opće poznato je da je u to vrijeme cijena takvih stanova bila mala, danas se radi o stanu velike vrijednosti, pa je potrebno radi razjašnjenja okolnosti sagledati prilike u vrijeme zaključenja predmetnog pravnog posla i prije toga. Bez obzira tko je izvorno od braće S. mnogo prije predmetnog pravnog posla kupio i platio predmetni stan, braća S. su u trenutku dogovora sa obitelji S. bili formalno suvlasnici predmetnog stana za 1/3 dijela svaki od njih, stan su imali namjeru prodati bilo članovima obitelji S. koji su već bili u stanu, bilo trećoj osobi, prednik stranaka A. S. je imao namjeru iseliti se u A., pa je očito ova prodaja bila plod dogovora između braće S.
i kao takva je zaista i realizirana. Temeljem svih izvedenih dokaza sud drži utvrđenim da je majka tužitelja ad. 1 E. S., imajući namjeru kupiti predmetni stan od braće S., zajedno sa majkom svoje nevjeste Z. Š., pristupila dogovoru sa prodavateljima braćom S. i da je to bilo 1979. godine. E. S. je sa prodavateljima braćom S. dogovorila kupoprodaju, obvezu plaćanja poreza na promet nekretnina na svoje ime, logično je da u to vrijeme nije imala čitavu kupoprodajnu cijenu i iznos koji je trebala platiti na ime poreza, te je logično da su dogovorili da će E. S. naknadno staviti datum na kupoprodajnom ugovoru, što je i napravljeno. Dakle, pregledom dokumentacije koja prileži sudskom spisu i primjeraka kupoprodajnog ugovora za predmetnu nekretninu, sud drži utvrđenim da su zaista braća S. potpisali nekoliko primjeraka kupoprodajnog ugovora, međutim da je kupoprodajna pogodba zaključena te 1979. godine, u nazočnosti E. S., svjedoka tom pravnom poslu i sve trojice braće S.. Prema suglasnosti sa braćom S. E. S. je imala ovlaštenje upisati datum kupoprodajnog ugovora naknadno, kada stekne sredstva za plaćanje poreza na promet nekretnina, to je očito bilo 1982. godine i u suglasnosti sa tužiteljima (svojim sinom i nevjestom) ispunila je onaj ugovor koji su braća S. već potpisali 1979. godine, upisala je datum 20. siječnja 1982. godine i to je podneseno nadležnom tijelu radi razreza i plaćanja poreza. Sve ovo je zaista logično i uvjerljivo, iskazi tužitelja i svjedoka Z. Š. su logični i uvjerljivi, u skladu su sa svim ostalim izvedenim dokazima, sud drži utvrđenim da je prilikom zaključenja kupoprodajne pogodbe sa braćom S. E. S. isplatila njima iznos od 100.000 dinara, braća S. u tom pravcu nisu imali nikakvih primjedbi te je dogovoreno da će im ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 100.000 dinara isplatiti u roku od 20 dana. Spisu je priložena potvrda od 6. studenog 1979. godine koja je potpisana od sve trojice braće S., isti potvrđuju da im je E. S. isplatila preostali iznos kupoprodajne cijene, dakle, sud drži utvrđenim da je kupoprodajna cijena za predmetni stan trojici braće S. isplaćena u cijelosti, kupac je već bio u posjedu predmetnog stana, kupoprodajni ugovor je realiziran i izvršen u cijelosti, a tužitelji su temeljem valjanog pravnog posla upisali pravo vlasništva predmetnog stana za 2/3 dijela na svoje ime u zemljišnim knjigama, a preostalih 1/3 dijela očito nisu uspjeli upisati na svoja imena jer se radi o onom dijelu koji je bio upisan na ime prednika tuženika, sada pok. A. S. pok. M.
koji je nakon zaključenja kupoprodajne pogodbe i primanja dijela kupoprodajne cijene odselio u A. i očito tužitelji nisu mogli doći do njega. Priložena je dokumentacija iz koje je razvidno da niti P. S. niti V. S., kao ni supruga V. S., kupoprodaju predmetnog stana nisu osporavali, nisu osporavali niti da je kupoprodajna cijena plaćena u cijelosti. To ne spore niti su osporavali sada pok. majka tuženika i supruga pok. A. S., to ne spori ni tuženik ad. 1, dakle, nitko osim tuženika ad. 2, koji to osporava neosnovano. Interni odnosi braće S. u pogledu svih njihovih nekretnina pa i predmetnog stana, razriješeni su između njih dogovorom i između braće S. ništa nije bilo sporno, dakle, oni su bili suglasni u pogledu prodaje predmetnog stana obitelji S. u cijelosti, bez obzira koliki je bio udio kojeg od njih na predmetnom stanu. Sve svoje odnose su braća S. razriješili sporazumom i u tom pravcu Sporazum koji je datiran 18. listopada 1979. godine između A. S. pok. M. i V. S.
pok. M. nije u koliziji sa činjenicom da su prodavatelji čitav stan otuđili E. S., odnosno po njenom izboru tužiteljima. Pregledom tog Sporazuma utvrđeno je da su A. i V. S. između sebe dogovorili tko će kome prepustiti svoj dio nekretnina u S. i na V., iz ovog sporazuma proizlazi da je predmetni stan vlasnosti trojice braće za po 1/3 dijela, A. da pripadaju 2/3 dijela, a P. 1/3 dijela, A. i V. su između sebe dogovorili tim Sporazumom da A. pripadne i V. dio na ovom stanu, a V. svoj dio kuće na V.. Sva trojica braće S. su ovaj Sporazum potpisali kao i svjedoci E. S. i Z. Š., a sud drži utvrđenim i logičnim da su prije prodaje čitavog stana obitelji S. braća S. između sebe razriješili samo svoje interne odnose po pitanju vlasništva i očito diobe kupoprodajne cijene koju S. plati za predmetni stan. Formalno su sva trojica braće bili upisani kao suvlasnici predmetnog stana za 1/3 dijela, ali su u stvarnosti V. i A. dogovorili da V. dio pređe A. i to nema utjecaja na valjanost kupoprodajne pogodbe sa obitelji S., jer su suvlasnici čitavog stana prodali obitelji S. u cijelosti. Dakle,
ovaj Sporazum ne utječe na valjanost kupoprodajnog ugovora koji je izvršen u cijelosti, logično je da su braća S. radi A. odlaska u A. ugovorili raspodjelu imovine i novčanih sredstava, ovaj Sporazum predstavlja interni dogovor braće, upravo kako je iskazala tužiteljica ad. 2, vezano za raspodjelu njihove imovine i utanačenja, očito i vezano za razdiobu postignute kupoprodajne cijene od strane E. S., pa je i u ovom dijelu logična priča tužitelja, dakle, braća u navedene prigode između sebe utanačili što kome od njih u stvarnosti pripada, zaključili i ovaj Sporazum, te nakon toga sva trojica braće čitav stan otuđili valjanim pravnim poslom obitelji S., ovaj Sporazum nije protivan zaključku suda da je kupoprodajni ugovor valjan, ovaj Sporazum i sve okolnosti slučaja se savršeno uklapaju u logični slijed događaja u pogledu zaključenja predmetnog pravnog posla. Sve i da je A. S. po Sporazumu postao suvlasnikom stana za 2/3 dijela, a V. za ostalih 1/3 dijela, nakon toga i A. i V. uredno prodaju čitav stan, dakle, svoje dijelove E. S.,
odnosno tužiteljima po izboru E. S. i internom dogovoru tužitelja i E. S.,
kao članova jedne obitelji. Svakako, trojica braće S. uredno su i potpisala i potvrdila primanje cjelokupne cijene, ništa njima od toga nije bilo sporno, do podnošenja ove tužbe, koju su tužitelji bili prisiljeni podnijeti, i podnošenja odgovora na tužbu od strane tuženika ad. 2.. Tuženik ad. 2 očito ovo problematizira radi internih problema sa članovima svoje obitelji, ali to zaista nema apsolutno nikakve veze sa valjanim pravnim poslom koji je izvršen u cijelosti, a kojim su tužitelji stekli pravni temelj za upis predmetnog stana na svoja imena u cijelosti, stan je prodan od strane tadašnjih vlasnika, nema apsolutno nikakve sumnje u to, to su tužitelji uredno u ovom postupku dokazali i to proizlazi iz svih izvedenih dokaza.
Za navesti je da su članovi obitelji S. još i prije zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora bili u posjedu predmetnog stana, osobno i preko E. S. i njenog tadašnjeg supruga. B. S. u posjedu predmetnog stana nisu bili,
dakle, kupoprodajna pogodba iz 1979. godine je u cijelosti izvršena već tada, braća S. primili su kupoprodajnu cijenu za čitav stan i stan je već bio u posjedu kupaca, a onim ugovorom od 20. siječnja 1982. godine je ova kupoprodajna pogodba dobila valjanu formu i ugovor je uredno prijavljen P. U. radi plaćanja poreza na promet nekretnina, već prije je pogodba proizvodila pravne učinke. Dakle, valjan je kupoprodajni ugovor za čitav predmetni stan i nedvojbeno je utvrđeno da je pok. A. S. u cijelosti otuđio odnosno prodao svoj dio na tom stanu, kako onaj na koji je bio upisan, tako i onaj za koji bi moguće bio suvlasnikom temeljem dogovora sa V. S.. Niti u jednom dijelu nakon 1979. godine A. S.
nije ostao suvlasnikom predmetnog stana, niti A. S. i njegova supruga D.
za života niti njihov sin M. S. to nisu sporili i ne spore. Da je A. S.
držao kako svoj dio stana nije otuđio tužiteljima, logično bi bilo da kao upisani suvlasnik predmetnog stana traži svoja prava kroz razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnine, A. S. je uredno držao da je čitav stan i svoj suvlasnički dio otuđio tužiteljima, a tako su postupali i njegova supruga i sin M., kao i ostala dvojica braće S. (P. i V.). Tek podnošenjem ove tužbe od strane tužitelja koji
žele srediti zemljišnoknjižno stanje za preostalih 1/3 dijela stana, tuženik ad. 2 suprotstavlja se zahtjevu tužitelja i spori apsolutno sve u ovom postupku. Sud drži da su svi navodi tuženika ad. 2 neosnovani, bitni navodi za ovaj postupak, jasno je da je njegov prednik otuđio čitav svoj dio vlasništva predmetnog stana tužiteljima, da je kupoprodaja izvršena u cijelosti i da su tužitelji vlasnici predmetnog stana preko 40 godina, u cijelosti. Tuženik ad. 2 traži da tužitelji dokažu vjerodostojnost potpisa braće S. na ugovorima koje su oni potpisali, tuženik ad. 2 nije predložio izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem potpisa, sud je stava da su potpisi prodavatelja i kupaca kao i svjedoka na ugovoru iz 1982. godine, kao i na onom iz 1979. godine vjerodostojni, izvođenje ovog dokaza nije niti predloženo i teret dokaza bio bi na tuženiku ad. 2, a sve i da je tuženik ad. 2 predložio izvođenje ovog dokaza, sud ovaj dokaz ne bi izveo jer je to suvišno u svjetlu svih izvedenih dokaza, svi potpisi braće S. su vjerodostojni, radi se o njihovim vlastoručnim potpisima i njihovoj pravoj volji da predmetni stan otuđe tužiteljima, što su i napravili.
Dakle, valjalo je prihvatiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, tužitelji su valjanim pravnim poslom stekli pravni temelj za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama i za preostalih 1/3 dijela predmetnog stana, svaki od njih za 1/6 dijela, koji je upisan za 1/3 dijela na ime prednika tuženika pok. A. S. pok. M..
Tužitelji temeljem ove presude, tako to drži ovaj sud, imaju ovlaštenje da upišu ovo svoje pravo u zemljišnim knjigama na svoja imena, odnosno, da budu upisani kao suvlasnici čitavog stana, jer to i jesu, pravni temelj su stekli vezano za vlasništvo čitavog stana temeljem pravnog posla kupoprodaje sa svom trojicom braće S. prije više od 40 godina, radi se o valjanom pravnom poslu koji je u potpunosti izvršen. Pravo vlasništva nekretnine se stječe na temelju pravnog posla, valjani pravni posao je temelj za stjecanje prava vlasništva nekretnine, kako prema Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl.list 6/80, 36/90, NN 53/91 i 91/96) koji je bio na snazi od 1.rujna 1980.godine, tako i prema Zakonu o prometu zemljišta i zgrada (»S. list SFRJ«, br. 43/65, 57/65, 17/67, 11/74), koji je bio na snazi do 1.rujna 1980.godine. Kako je valjana kupoprodajna pogodba zaključena i izvršena još 1979.godine, to je osnažena ugovorom iz 1982.godine koji u formalnom smislu ima sve značajke valjanog pravnog posla i proizvodi pravne učinke između ugovornih stranaka, tužitelja i braće S., pa je za zaključiti da pravni posao valjan i da predstavlja valjan temelj za stjecanje prava vlasništva predmetnog stana na imena tužitelja za cijelo, dakako, i ovog dijela koji je ostao formalno upisan na sada pokojnog A. S..
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Kako se tuženik ad. 1 nije usprotivio zahtjevu tužitelja, to isti tužiteljima ne treba naknaditi parnični trošak. Situacija po pitanju tuženika ad. 2 je drugačija, tuženik ad. 2 usprotivio se zahtjevu tužitelja i obvezan je naknaditi tužiteljima parnični trošak koji im je prouzročio. Odluka o parničnom trošku spram tuženika ad. 2 temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužiteljima ad. 1 i ad. 2 u odnosu na tuženika ad. 2 odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 15. ožujka 2018. godine i 27. lipnja 2022. godine, zastupanja na ročištima održanim dana 28. veljače 2018. godine, 29. studenog 2018. godine, 26. listopada 2021. godine, 17. veljače 2022. godine, 7. lipnja 2022. godine i 24. studenog 2022. godine; ukupno 900 bodova sa cijenom boda od 15,00 kn po bodu, što daje iznos od 13.500,00 kn, koji je valjano uvećati za 10% na ime zastupanja dvije osobe, odnosno iznos od 1.350,00 kn; što sve zbrojeno daje iznos od 14.850,00 kn odnosno 1.970,93 eura, koliko je valjalo obvezati tuženika ad. 2 da na ime parničnog troška koji je bio potreban za vođenje postupka isplati tužiteljima ad. 1 i ad. 2, ukupno.
U Splitu, 10. veljače 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika ad. 1
3. Tuženiku ad. 2
