Poslovni broj: UsI-2694/22-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja G. U. iz Z., OIB: ..., kojega zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Z., OIB: ..., radi ovrhe naknade za uređenja voda, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 3. veljače 2023. godine, u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 10. veljače 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-325-08/22- 02/297, URBROJ: 517-09-2-2-22-2 od 11. srpnja 2022. godine.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 12. rujna 2022. godine protiv rješenja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-325-08/22-02/297, URBROJ: 517-09-2-2-22-2 od 11. srpnja 2022. godine, kojim se odbija žalba podnositelja G. U. iz Z., izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, KLASA: UP/I-363-03/2020-12/09472, URBROJ: 251-13-30/002-20-1 od 2. studenog 2020. godine. Potonjim rješenjem o ovrsi naloženo je ovršeniku G. U. iz Z., da u roku od 8 dana od primitka rješenja, podmiri dugovanje po ovršnom rješenju Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325-08/2018-14/706346, URBROJ: 374-25-6-18-1- 2018-01 od 25. siječnja 2018., i to na ime glavnice iznos od 255,36 kn, te na ime zakonskih zateznih kamata iznos od 28,14 kn obračunate od dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog iznosa glavnice do 2. studenog 2020. godine, kao i zakonske zatezne kamate na ukupni iznos glavnice od dana izrade ovog rješenja do isplate, te troškove ovršnog postupka u iznosu od 200,00 kn. Naime, rješenjem Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325-08/2018-14/706346, URBROJ: 374-25-6-18-1- 2018-01 od 25. siječnja 2018. godine obvezniku G. U., Z., OIB: … utvrđen je mjesečni iznos naknade za uređenje voda od 10,64 kn za nekretninu – stambeni prostor površine 53,20 m2 na adresi u Z.

2. Tužitelj navodi da u utuženom razdoblju nije živio u predmetnom stanu, niti je vlasnik istog, niti je ikada s vlasnikom predmetnog stana sklopio ugovor temeljem kojega bi obveza plaćanja komunalne naknade bila prenijeta na njega, radi čega ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj također navodi da je u utuženom razdoblju, isto kao i danas, bio prijavljen na adresi u Z., a ne na adresi …, kako je to netočno navedeno u pobijanom rješenju o ovrsi. Naime, člankom 93. stavkom 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu je propisano da komunalnu naknadu plaća vlasnik, odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. istog Zakona, a člankom 93. stavkom 2. je propisano da korisnik nekretnine iz stavka 1. plaća komunalnu naknadu: ako je na njega obveza plaćanja te naknade prenesena pisanim ugovorom; ako nekretninu koristi bez pravne osnove ili ako se ne može utvrditi vlasnik. Obzirom da tuženik nije vlasnik predmetne nekretnine, da na njega obveza plaćanja nije prenesena pisanim ugovorom, niti predmetnu nekretninu koristi bez pravne osnove prvostupanjsko tijelo i tuženik su pri donošenju pobijanih rješenja pogrešno utvrdili činjenično stanje utvrdivši da je ovršenik obveznik plaćanja komunalne naknade za isti, te su pogrešno primijenili materijalno pravo ne primijenivši pri donošenju pobijanih rješenja odredbu članka 93. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Iz prethodno navedenih razloga pobijana rješenja imaju nedostataka radi kojih se ne mogu ispitati, obzirom da je nejasno temeljem čega je ovršenik evidentiran kao obveznik plaćanja komunalne naknade, tako da su prvostupanjsko tijelo i tuženik pri donošenju pobijanih rješenja počinili apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja također istaknuo prigovor zastare predmetnog potraživanja, obzirom da se pobijano rješenje odnosi na naknadu za usluge izvršene za potrebe kućanstva za koje je člankom 232. stavkom 1. točkom 1. Zakona o obveznim odnosima propisan jednogodišnji zastarni rok, koji prigovor tuženik u drugostupanjskom rješenju neosnovano odbacuje, navodeći da je tužitelj taj prigovor trebao istaknuti u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-325-08/22- 02/297, URBROJ: 517-09-2-2-22-2 od 11. srpnja 2022. godine i rješenje Grada Zagreba, KLASA: UP/I-363-03/2020-12/09472, URBROJ: 251-13-30/002-20-1 od 2. studenog 2020. godine, te naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-325-08/22-02/297, URBROJ: 517-09-2-2-22-2 od 11. srpnja 2022. godine (stranica 5-7 spisa), rješenje o nasljeđivanju, Poslovni broj: O-3079/12-4, UPP-OS-43/12-4 od 7. svibnja 2012. godine (stranica 21-22 spisa), rješenje Grada Zagreba, KLASA: UP/I-363-03/2020-12/09472, URBROJ: 251-13- 30/002-20-1 od 2. studenog 2020. godine, rješenje Hrvatskih voda, KLASA: UP/I- 325-08/2018-14/706346, URBROJ: 374-25-6-18-1- 2018-01 od 25. siječnja 2018. godine, izvadak iz poslovnih knjiga naknade za uređenje voda od 2. studenog 2020. godine, zapisnik G. d.o.o. od 23. srpnja 2021. godine, zapisnik Zagrebačkog Holdinga br. 207/18 od 29. lipnja 2018. godine, te primopredajni zapisnik od 5. i 6. svibnja 2021. godine.

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 11. srpnja 2022. godine, kojim se odbija žalba podnositelja G. U. iz Z., izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, KLASA: UP/I-363-03/2020- 12/09472, URBROJ: 251-13-30/002-20-1 od 2. studenog 2020. godine. Potonjim rješenjem o ovrsi naloženo je ovršeniku G. U. iz Z., da u roku od 8 dana od primitka rješenja, podmiri dugovanje po ovršnom rješenju Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325- 08/2018-14/706346, URBROJ: 374-25-6-18-1- 2018-01 od 25. siječnja 2018., i to na ime glavnice iznos od 255,36 kn, te na ime zakonskih zateznih kamata iznos od 28,14 kn obračunate od dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog iznosa glavnice do 2. studenog 2020. godine, kao i zakonske zatezne kamate na ukupni iznos glavnice od dana izrade ovog rješenja do isplate, te troškove ovršnog postupka u iznosu od 200,00 kn. Tuženik ističe da prigovor zastare istaknut u žalbi nije osnovan. Naime, Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva propisuje člankom 74. stavkom 1. da se na zastaru obračuna i izvršenja, odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz stavka 2. ovoga članka, primjenjuje Opći porezni zakon. Taj Zakon člankom 108. stavcima 1. i 4. propisuje da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći (1), s time da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje, kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate, odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela. S obzirom na citirane odredbe članka 108. Općeg poreznog zakona koje se, sukladno članku 74. stavku 1. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva, primjenjuju na postupak ovrhe naknade za uređenje voda u konkretnom slučaju, ocjenjuje se da u vrijeme donošenja pobijanog rješenja o ovrsi, pravo prvostupanjskog tijela na prisilnu naplatu naknade za uređenje voda obračunate rješenjem Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325-08/2018-14/706346, URBROJ: 374-25- 6-18-1-2018-01 od 25. siječnja 2018. nije zastarjelo. Naime, budući je ovršna isprava - rješenje Hrvatskih voda KLASA: UP/I-325-08/2018-14/706346, URBROJ: 374-25-6- 18-1-2018-01 od 25. siječnja 2018. postalo izvršno dana 11. srpnja 2018., te je sukladno članku 108. stavku 4. Općeg poreznog zakona zastara prava na naplatu naknade za uređenje voda u ovom slučaju počela teći 1. siječnja 2019., ocjenjuje se da je pobijano rješenje doneseno u zakonom propisanom roku od 6 godina sukladno članku 108. stavku 1. Općeg poreznog zakona. Zaključno, u vezi svih ostalih žalbenih navoda tuženik navodi da Opći porezni zakon člankom 142. propisuje: „(1) Protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave iz članka 140. stavka 2. ovoga Zakona može se podnijeti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja. (2) Protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju vjerodostojne isprave iz članka 140. stavka 3. ovoga Zakona može se podnijeti prigovor u roku od osam dana od dana dostave rješenja. (3) O prigovoru iz stavka 2. ovoga članka odlučuje prvostupanjsko porezno tijelo rješenjem u roku od osam dana od dana zaprimanja prigovora. (4) Prigovor iz stavka 2. ovoga članka odgađa izvršenje rješenja o ovrsi do donošenja rješenja po prigovoru. (5) Protiv rješenja donesenog na temelju stavka 3. ovoga članka može se podnijeti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja. (6) Žalba na rješenje iz stavka 1. i 5. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja o ovrsi. (7) Žalbom na rješenje iz stavka 1. ovoga članka ne može se pobijati zakonitost ovršne isprave.“ Stoga tuženik ocjenjuje kako se razlozima koje navodi žalitelj (kako nije vlasnik predmetne nekretnine, niti je zakonski posjednik iste) izravno pobija zakonitost ovršne isprave koja je temelj ovršnog postupka u konkretnom slučaju (rješenje prvostupanjskog tijela kojim je obračunata naknada za uređenje voda, KLASA: UP/I-325-08/2018-14/706346, URBROJ: 374-25-6-18-1-2018-01 od 25. siječnja 2018., pa se ocjenjuje da tim razlozima nema mjesta u ovoj fazi postupka, odnosno da je iste valjalo iznositi u postupku koji je prethodio postupku ovrhe naknade za uređenje voda, sukladno članku 142. stavku 7. OPZ.

8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja (duga) s osnove naknade za uređenje voda po ovršnom rješenju Hrvatskih voda od 25. siječnja 2018. godine, a u svezi primjene članka 74. stavka 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, te članka 108. stavka 1. i 4. Općeg poreznog zakona. Dakle, tuženik je pravilno zaključio da zastara nije nastupila za obveze (obroke) koje su dospjele od 15. veljače 2018. do 15. siječnja 2020. godine. Nadalje, treba istaknuti da ne stoji prigovor tužitelja o nepostojanju pasivne legitimacije, budući da je iz ovršne isprave razvidno da su Hrvatske vode aktivno legitimirane kao vjerovnik, dok je ovdje tužitelj označen kao dužnik, te je isti pasivno legitimiran u ovršnom postupku. Naime, tužitelj nije dokazao da bi ovršna isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi bila ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili da je utvrđeno da je bez učinka. U ovršnom postupku ne može se pobijati zakonitost ovršne isprave shodno članku 142. stavku 7. OPZ.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

10. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12,152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.

U Zagrebu, 10. veljače 2023. godine

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).