Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kžzd-54/2022-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog RJ zbog kaznenih djela iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 2. rujna 2022. broj Kzd- 8/2021-55, u sjednici održanoj 9. veljače 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog RJ uz branitelja odvjetnika Domagoja Rupčića,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog RJ kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku proglašen je krivim optuženi RJ da je počinio četiri teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, opisana u članku 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11., te mu je za svako kazneno djelo po članku 166. stavak 2. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, da je počinio tri kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavak 2. KZ/11., te mu je za svako kazneno djelo po članku 158. stavak 2. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te kazneno djelo protiv osobne slobode prijetnjom, opisano u članku 139. stavak 1. i 3. KZ/11. za koje mu je temeljem članka 139. stavak 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru računajući od trenutka uhićenja od 10. srpnja 2021. pa nadalje.
2. Temeljem članka 148. stavak 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.), optuženi RJ je oslobođen od plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. kao i snašanja troškova na ime nagrade i nužnih izdataka postavljene mu braniteljice, te isti padaju na teret proračunskih sredstava.
3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku Domagoju Rupčiću, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi krivnje ili da je ukine i predmet vrati na ponovni postupak, a podredno "preinači pobijanu presudu u smislu da kaznena djela navedena od točke 1. do točke 7. okvalificira kao kaznena djela iz članka 158. stavak 2. Kaznenog zakona, te da optuženika blaže kazni".
4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
5. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
6. O sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., izviješteni su optuženi RJ i njegov branitelj, odvjetnik Domagoj Rupčić koji su u žalbi to zahtijevali. Prisutnost optuženog RJ na sjednici vijeća osigurana je u smislu članka 475. stavka 7. ZKP/08. uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video uređaj), na koji način je javnoj sjednici prisustvovao i branitelj optuženika odvjetnik Domagoj Rupčić. Državni odvjetnik, iako uredno pozvan, nije pristupio na sjednicu vijeća pa je ista održana u njegovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.
7. Žalba nije osnovana.
8. Ističući žalbeni prigovor bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik navodi kako pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni navedeni da su proturječni i nejasni, s obzirom da prvostupanjski sud presudu temelji isključivo na iskazu oštećene TJ, a u čijem iskazu nalazi određene proturječnosti, pa je uslijed toga po mišljenju optuženika, počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.
8.1. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u pobijanoj presudi dani su razlozi o svim odlučnim činjenicama na potpuno jasan, određen i nedvosmislen način. Iz obrazloženja pobijane presude, suprotno tvrdnjama optuženika, proizlazi da su odlučne činjenice utvrđene na temelju iskaza oštećene TJ danog na dokaznom ročištu, ali i drugih dokaza, koji potvrđuju navode oštećenice, kao što je nalaz i mišljenje ginekološkog vještačenja i nalaz i mišljenje psihologa i psihijatra Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, te iskaza svjedoka N, R, T i NJ. Stoga se, po ocjeni drugostupanjskog suda, ovaj žalbeni prigovor sadržajno prvenstveno odnosi na osporavanje pravilnosti utvrđenih činjenica, a ne na istaknutu bitnu postupovnu povredu, s obzirom da se optuženik, u suštini, ne slaže s utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda i razlozima koji su dani u pobijanoj presudi za donošenje osuđujuće presude, o čemu više prilikom razmatranja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.
8.2. Jednako tako, odbijanjem dokaznog prijedloga za ponovnim ispitivanjem oštećene TJ na raspravi nije povrijeđeno optuženikovo pravo obrane jer je oštećenica, kao žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode, ispitana na dokaznom ročištu putem audio-video uređaja u smislu članka 292. stavak 2. ZKP/08. (u vrijeme ispitivanja u dobi od 10 godina). Iz snimke ispitivanja oštećenice je vidljivo da je dokazno ročište 16. srpnja 2021. provedeno u nazočnosti optuženika i njegove braniteljice, čime je obrani omogućeno neposredno ispitivanje i konfrontacija s tim svjedokom optužbe, ali iz pregledane snimke proizlazi da obrana nije imala pitanja oštećenici već su optuženik i njegova braniteljica imali primjedbe samo na sadržaj iskaza koji je oštećenica dala i to u pogledu istinitosti njezinih navoda, dok pritom nisu imali primjedbi i prigovora koji bi se odnosili na neke druge stvari, pa tako niti na eventualnu nemogućnost postavljanja pitanja oštećenici. Ujedno, snimka iskaza djeteta je prikazana na raspravi u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, na temelju članka 114. stavak 4. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19.)
8.3. S obzirom da se žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode trebaju zaštititi od ponovne traumatizacije, da se radi o djetetu, žrtvi kaznenog djela protiv spolne slobode, takav se svjedok, sukladno članka 292. stavak 4. ZKP/08., može samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim. Takvu potrebu sud prvog stupnja s pravom nije našao, a odluku o odbijanju ovog dokaznog prijedloga osnovano utemeljio na prihvaćenom mišljenju multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i psihologijske vještakinje o izbjegavanju ponovnog razgovora o događaju kako ne bi došlo do retraumatizacije. Stoga nije počinjena niti ova postupovna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., a na koju ovim dijelom izjavljene žalbe indirektno ukazuje optuženik.
8.4. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje ukazuje optuženik, ali isto tako ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bile ostvarene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti.
9. Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovara ocjeni dokaza, navodi da je osuda utemeljena isključivo na iskazu oštećenice budući da niz ispitanih svjedoka u postupku nema nikakvih neposrednih saznanja o terećenim radnjama, već samo prepričavaju što im je oštećenica ispričala. Međutim, bezuspješno se žalbom pokušava dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećene TJ, jer je ona tijekom dokaznog ročišta dosljedno, opširno i uvjerljivo teretila optuženika za sve pretrpljene spolne zlostave, dajući jasan vremenski i prostorni opis kriminalnih radnji optuženika, što ukazuje da govori iz proživljenog iskustva. Osim toga, iskaz oštećenice u bitnim dijelovima potkrijepljen je i drugim materijalnim i personalnim dokazima kako je to navedeno u odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. pod točkom 8.1. ove odluke.
9.1. Osnovano je prvostupanjski sud pozitivno ocijenio iskaz oštećenice dosljednim, uvjerljivim i konzistentnim, koju ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Premda žalitelj u žalbi problematizira pitanje alkoholiziranosti optuženika o čemu je svjedočila oštećenica i možda nagovorima odraslih osoba, radi se o manje bitnim detaljima koji nemaju presudnu važnost kod ocjene vjerodostojnosti iskaza, a nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale na interes žrtve da neosnovano tereti optuženika.
9.2. Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, optuženik u žalbi osporava zaključak psihijatrijskog vještaka dr. Gorana Arbanasa o njegovoj ubrojivosti tempore criminis, jer da nije utvrđeno je li optuženik pretjerano konzumirao alkohol, a to bi moglo dovesti do smanjenja njegove ubrojivosti u nekom stupnju, a osporava i uvjerljivost nalaza i mišljenja ginekološkog vještaka dr. Dubravka Habeka, o starosti defloracije kod oštećenice. Međutim, prvostupanjski sud je osnovano prihvatio nalaze i mišljenje oba vještaka kao stručne, objektivne i nepristrane. Naime, psihijatrijsko vještačenje optuženika sačinjeno je temeljem sveobuhvatne opservacije te liječničke dokumentacije optuženika uz zaključak o ubrojivosti optuženika, na koji pismeni nalaz i mišljenje vještaka obrana nije imala primjedbi. U odnosu na ginekološko vještačenje, uz pismeni nalaz i mišljenje, vještak je ispitan na raspravi od 5. svibnja 2022., kada je odgovarao na pitanja obrane. Međutim, na usmeni nalaz i mišljenje vještaka obrana nije imala primjedaba niti je na raspravi stavljen prijedlog za dopunu ili novo vještačenje. Zbog toga, prigovori koji se sada ističu u žalbi ne izazivaju ozbiljnu sumnju u točnost i vjerodostojnost danih nalaza i mišljenja (psihijatrijskog i ginekološkog).
9.3. Žalitelj neosnovano ističe da se ne radi o djelima počinjenim prema žrtvi posebno ranjivoj zbog njezine dobi, jer je činjenično stanje u odnosu na kvalifikatorne okolnosti potpuno utvrđeno. Naime, optuženiku je nedvojbeno bilo poznato da je oštećenica u dobi od 8-10 godina kao i njegova unuka N, s kojom se oštećenica često družila, a ponekad je boravila u kući optuženika na čuvanju. Jednako tako, nema nikakve dvojbe da je on znao njenu obiteljsku situaciju (samoubojstvo oca, bolest majke) i tu njezinu slabost i nezrelost zbog niske životne dobi iskoristio kako bi lakše ostvario svoj naum. Naime, valja istaknuti da se oštećenica zbog specifične obiteljske situacije, otac počinio samoubojstvo, majka boluje od cerebralne paralize, zaštitničkog stava prema mlađem bratu, nije bila u stanju na efikasan način oduprijeti i razotkriti situaciju u kojoj se našla jer joj je optuženik cijelo inkriminirano razdoblje prijetio da će se nešto loše dogoditi ako bude govorila o onome što se dogodilo.
9.4. Također netočni su navodi žalitelja "da se na oštećenici ne vide veće posljedice navodnih štetnih događaja", jer posljedice tog traumatičnog događaja oštećenica je nesporno pretrpjela, a prema nalazu liječnika Neuropsihijatrijske bolnice dr. Ivan Barbot Popovača u kojem su navedene vidljive psihičke tegobe određene posttraumatske reakcije kao što su intruzivna prisjećanja i noćne more žrtve. Dakle, ispravno je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim za teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (točke 1., 2., 3., i 4., presude) i kvalificirane prijetnje (točka 8. presude), koja kaznena djela su kvalificirana činjenicom da je oštećenica posebno ranjiva žrtva, a optuženik je toga bio svjestan. 9.5. Žalitelj, nadalje, tvrdi da je "upitno" da bi kod optuženika postojala namjera na učin teškog kaznenog djela protiv spolne slobode, odnosno "da je optuženik bio svjestan da diranje spolnog organa kao bludna radnja može u konkretnom slučaju dovesti do defloracije", stoga bi se kaznena djela pod točkom 1. do 4. izreke, po mišljenju žalitelja, trebalo drugačije pravno označiti kao kaznena djela bludnih radnji.
9.6. Nasuprot tome, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je optuženik kritične prilike postupao upravo u namjeri da s oštećenicom obavi sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju. Takav zaključak nedvojbeno proizlazi iz ukupnosti njegovog ponašanja te prilike. Naime, prema vjerodostojnom iskazu oštećenice, optuženik joj je najprije zavukao ruku u gaćice, a potom prst gurnuo u spolovilo, uslijed toga nastale su defloracije kako je to potvrdio vještak. Zbog toga, nema nikakve dvojbe da su poduzete radnje koje su sa spolnim odnošajem izjednačene spolne radnje.
9.7. Optuženik osporava činjenična utvrđenja za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 1. i 3. KZ/11. (točka 2 izreke), tvrdnjom da se ne radi o ozbiljnoj prijetnji, već o upozorenju. Međutim, slijedom ranije navedenog i ocjenom iskaza oštećenice vjerodostojnim, utvrđeno je da je nakon svake spolne zlostave iz točke 1-7 optuženik uputio oštećenici prijetnju sadržaja da će joj se nešto loše dogoditi ako bude nekome govorila o događaju, a što je kod nje izazivalo osjećaj straha, uznemirenosti i bezizlaznosti, stoga ni u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika.
9.8. Prema tome, svi navedeni dokazi bez dvojbe upućuju na pravilnost zaključka iz pobijane presude da je optuženik počinitelj kaznenih djela na štetu djeteta TJ, dakle da je višekratno nasilno obavljao sa spolnim odnosom izjednačene spolne radnje sa posebno ranjivim djetetom, tada u dobi od osam do deset godina, višekratno izvršio bludnu radnju nad djetetom mlađim od petnaest godina i ozbiljno prijetio osobi posebno ranjivoj zbog njezine dobi koja je dulje vrijeme stavljena u težak položaj čime je ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11.,opisano pod točkom 1-4 izreke pobijane presude, iz članka 158. stavak 2. KZ/11.,opisano pod točkom 5-7 izreke, te članka 139. stavak 1. i 3. KZ/11., opisano pod točkom 8. izreke.
9.9. Time je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te su primijenjene odgovarajuće odredbe materijalnog prava, a optuženik osnovano oglašen krivim za sva kaznena djela. Jednako tako pobijana presuda ispitana je na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
10. Žalba optuženika nije osnovana niti zbog odluke o kazni. Optuženik tvrdi da je kazna zatvora prestroga, tim više jer je sva kaznena djela od točke 1. do 4. izreke pobijane presude, po mišljenju žalitelja, trebalo drugačije pravno označiti, zatim da treba uzeti u obzir da se radi o produljenom djelu (ista žrtva, prostorni i vremenski kontinuitet), te bi kazna trebala biti bliža donjoj, a ne gornjoj granici propisane kazne. Ukazuje da, po njegovom mišljenju, prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio brojne olakotne okolnosti.
10.1. Međutim, prvostupanjski je sud sve olakotne okolnosti navedene u žalbi dostatno cijenio, u vidu starije životne dobi optuženika (67 godina), narušenog zdravstvenog stanja, dragovoljnog sudjelovanja u Domovinskom ratu i neosuđivanost. Isto tako nije u pravu optuženik da je kazna pogrešno odmjerena jer je djelo od točke 1-4 pogrešno kvalificirano i da je optuženika trebalo blaže kazniti. Naime, pod točkom 9.6. ove presude navedeno je zašto se radi o teškim kaznenim djelima spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11.
10.2. S druge strane, prvostupanjski je sud valjano cijenio kao otegotno iskazanu upornost ponavljanjem radnji teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (djelo pod točkom 3.), kao i upornost i bezobzirnost jer je djela činio u vremenskom trajanju koje se proteže kroz tri godine od 2019. do 2021. (prvostupanjski sud pogrešno navodi u trajanju od tri godine), da oštećenica TJ trpi posljedice učina djela u vidu teške traumatizacije, da posjećuje Neuropsihijatrijsku bolnicu dr. Ivan Barbot Popovača. Isto tako, kako zakon izričito zabranjuje konstrukciju produljenog djela kod kaznenih djela koja predstavljaju napad na spolne slobode (članak 52. stavak 2. KZ/11), suprotno žalbenim navodima, ta okolnost ne može se cijeniti olakotnom okolnosti koja bi utjecala da kazna u visini bude manja.
10.3. Slijedom navedenog, utvrđene pojedinačne kazne, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od petnaest godina, u svemu odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja, vrsti i težini počinjenih kaznenih djela te ličnosti optuženika. Samo tako odmjerena kazna u potrebnoj mjeri će izraziti prijekor društva i učvrstiti svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela te pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Osim toga, tako odmjerenom kaznom će se, po uvjerenju ovog žalbenog suda, utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja. Stoga je žalbu optuženika kao neosnovanu trebalo odbiti.
11. iz svih navedenih razloga, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 9. veljače 2023.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić
