Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžm-13/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom HH, zbog kaznenog djela iz članka 111. točka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i maloljetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Km-2/2022. od 14. listopada 2022. u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjene braniteljice Maje Međugorac, odvjetnice u Zagrebu te maloljetnika HH putem video veze,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i maloljetnika kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom broj Km-2/2022. od 11. listopada 2022. maloljetni HH proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela teškog ubojstva iz članka 111. točka 1. KZ/11. te mu je temeljem članka 25. stavak 1. Zakona o sudovima za mladež (Narodne novine broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19., dalje: ZSM) izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, a na temelju članka 54. KZ/11. i članka 25. stavak 4. ZSM/11. u izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. prosinca 2018. do 19. veljače 2020.

1.1. Na temelju članka 70. KZ/11. u vezi sa člankom 31. stavak 1. ZSM-a maloljetnom HH izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koji može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje dvije godine.

1.2. Na temelju članka 89. stavak 1. ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) troškovi kaznenog postupka padaju na teret državnog proračuna.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i maloljetnik.

3. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se izrekne kazna maloljetničkog zatvora u duljem vremenskom trajanju.

4. Maloljetnik je podnio žalbu po braniteljici Višnji Drenški Lasan iz odvjetničkog ureda Drenški Lasan u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpunog činjeničnog stanja te odluke o kazni s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Spis je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Na temelju članka 475. ZKP/08. o sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su izvješteni maloljetnik i njegov branitelj jer su to zahtijevali te državni odvjetnik, a sjednica vijeća je održana u nazočnosti zamjene braniteljice Maje Međugorac, odvjetnice u Zagrebu i maloljetnog HH koji je bio nazočan audio video uređajem dok uredno izvješteni državni odvjetnik nije pristupio.

8. Žalbe državnog odvjetnika i maloljetnika nisu osnovane.

9. Maloljetnik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da presuda je nerazumljiva i uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., i to zato što nije obrazloženo koji je kazneni zakon primijenjen na počinitelja, a ustvari time pobija presudu zbog povrede kaznenog zakona, a zatim smatra da u postupku nije utvrđeno da je maloljetnik bio svjestan da oštećenik trpi jake bolove i da mu je to želio nanijeti, a što je ustvari pobijanje presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Nije u pravu žalitelj da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer su isti navedeni u točkama 25. i 25.1. obrazloženja prvostupanjske presude na razumljiv i logičan način uslijed čega nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Naime, prvostupanjski sud je naveo da je na temelju vještačenja utvrdio da je oštećenik zbog svih zadobivenih ozljeda kojih je bilo puno, trpio posebne jake i dugotrajne fizičke bolove i patnju koja prelazi granice uobičajenih muka i patnji koje prate usmrćenje pa da je tako utvrđen objektivni element kaznenog djela teškog ubojstva počinjenog na okrutan način kao i subjektivni element temeljem provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja kojim je utvrđeno da je maloljetnik bio svjestan da oštećeniku, ubadajući ga po glavi, vratu i rukama nanosi bol te nakon 150 uboda mogao znati da oštećenikova bol već dugo traje i da on zbog toga pati. Međutim, to je njemu bilo nevažno zbog manjka empatičnosti.

10.1. Također, nije u pravu žalitelj, maloljetnik, kada osporava primjenu kaznenog zakona, jer od vremena počinjenja kaznenog djela, prosinca 2018. pa do vremena presuđenja u listopadu 2022., Kazneni zakon u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točka 1. KZ/11. se nije mijenjao niti svojim opisom, a niti zapriječenom kaznom kao ni Zakon o sudovima za mladež u odnosu na mogućnost primjene maloljetničkih sankcija.

11. Stoga, prvostupanjski sud nije bio dužan u konkretnom slučaju obrazložiti koji kazneni zakon, ili njegovu izmjenu je primijenio, odnosno koji Zakon o sudovima za mladež i njegovu izmjenu je primijenio i ne radi se o povredi iz članka 469. stavak 1. točka 4. ZKP/08. kao niti povredi iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer je prvostupanjski sud iznio sve razloge o odlučnim činjenicama.

12. Također, nije u pravu maloljetnik kada osporava utvrđeno činjenično stanje, jer da vještakinja Jadranka Zorić kao i vještakinja Dodik Turković nisu potvrdile da bi kod maloljetnika postojala svijest o tome da oštećeniku nanosi ozljede koje izazivaju teške i dugotrajne boli i patnje i da je maloljetnik na to pristao postupajući s neizravnom namjerom. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je maloljetnik usmrtio oštećenika nanoseći mu teške i dugotrajne boli i patnje i to sa velikim brojem zamaha nožem ubadajući ga u glavu i vrat kao vitalne dijelove tijela, zamasima slabijeg intenziteta i pristajući da istog dovede do smrtnog ishoda. Naime, provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem utvrđeno je da je maloljetnik, unatoč stanju u kojem se nalazio pri reduciranoj samokontroli provale bijesa i tijekom pražnjenja akumuliranog naboja, mogao biti svjestan da se radi o postupcima koji kod oštećenika izazivaju bol, a zaključak o trajanju bolova potkrjepljuje broj uboda, odnosno koliko puta su se radnje ubadanja ponavljale. Vještak je zaključio da je maloljetnik bio u stanju procijeniti da će ubadanjem, oštećenika postepeno lišiti života tako da će iskrvariti i umrijeti tim više što je sam događaj bio na mjestu gdje nije bilo puno ljudi, a sa sobom je maloljetnik ponio nož. Vještaci su istakli da maloljetnik ima manjak empatičnosti i nevažno mu je kako se druga osoba osjeća te da ga nije bilo briga za oštećenika i njegovu patnju, već je postupao isključivo s namjerom da od sebe otkloni ono što njega ugrožava i opterećuje te je na takav način pristao na usmrćenje oštećenika.

12.1. Ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je maloljetnik bio svjestan da oštećenik trpi velike bolove jer je po mišljenju sudsko-medicinskog vještaka dr. Dražena Cuculića u početku zadobivanja ozljeda bilo realno za očekivati oštećenikovo vikanje i traženje pomoći dok bi u kasnijoj fazi zbog gubitka snage i nemogućnosti obrambenih radnji bilo moguće zapomaganje, stenjanje i jaukanje, a nije ozlijeđena bila niti jedna od struktura u području vrata, poglavito glasnica pa vještak ne vidi razloge da bi time bio onemogućen da viče, jauče ili zapomaže.

13. Time nije osnovana žalba maloljetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Maloljetnik pobija presudu i zbog odluke o kazni smatrajući da sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao olakotne okolnosti na strani maloljetnika, a da nije mogao kao otegotno cijeniti veliki broj ozljeda, jer je time nedozvoljeno dvostruko vrednovao jednu te istu činjenicu u postupku i to jednom kao činjenicu koja tvori bitna obilježja djela, a drugi puta kao otegotnu okolnost.

14.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni smatrajući da navedene olakotne okolnosti nisu bile takve kvalitete da bi trebale bitno utjecati na visinu kazne obzirom da se radi o najtežem kaznenom djelu počinjenom uz izrazito teške okolnosti, a da je maloljetniku u vrijeme počinjenja kaznenog djela nedostajalo četiri mjeseca do punoljetnosti te da je surovost pri počinjenju kaznenog djela trebala biti drugačije cijenjena, jer je oštećenik zadobio 190 ozljeda i to sa 15 zamaha i neovisnih udaraca tupotvrdim mehaničkim predmetom, da je vrijeme trajanja najmanje pet do šest minuta te da je oštećenik od svih zadobivenih ozljeda trpio posebno jake i dugotrajne fizičke bolove i patnje za cijelo vrijeme nanošenja ozljeda te da isto treba dovesti u vezu i predlaže "preinačiti pobijanu presudu na način da se izrekne kazna maloljetničkog zatvora u duljem vremenskom trajanju".

15. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud ocijenio je da je prvostupanjski sud dostatno cijenio sve navedene olakotne i otegotne okolnosti te osnovano izrekao kaznu maloljetničkog zatvora u vremenskom trajanju od sedam godina. Ispravno je prvostupanjski sud smatrao da te okolnosti s obzirom na težinu kaznenog djelo teškog ubojstvo te kako se radi o počinitelju maloljetniku, za koga je moguće izreći maloljetnički zatvor na temelju članka 25. ZSM u vremenskom trajanju od šest mjeseci do deset godina zatvora, dovoljno izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina.

15.1. Naime, ispravno je utvrđeno da je maloljetnik tada 17-godišnjak te da do tada nije iskazivao probleme u ponašanju niti se neprimjereno ponašao, a bio je smanjeno ubrojiv u vrijeme počinjenja djela zbog svoje strukture ličnosti i kumuliranog emocionalnog stanja.

15.2. Također, je ispravno cijenjeno da je odrastao u iznimno rizičnim i nepovoljnim obiteljskim okolnostima u kojim je postojao emocionalni, psihički, te fizički i odgojni pedagoški oblik zanemarivanja i zlostavljanja od strane roditelja i vršnjaka. Ujedno, maloljetnik je bio izložen iznimnoj fokusiranosti oštećenika na njega i koji je tražio njihov zajednički susret te je i inkriminirano postupanje bilo uslijed pražnjenja kumuliranog emocionalnog naboja.

15.3. Također je ispravno prvostupanjski sud cijenio kao otegotnu okolnost da je maloljetnik nanio iznimno veliki broj ozljeda koji nadmašuje uobičajeno usmrćenje na okrutan način pa se radi o izrazitoj bešćutnosti jer je maloljetniku žrtva bila nevažna i beznačajna, a oštećenik je bio invalidna osoba što je maloljetniku bilo poznato. Stoga je kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina izrečena obzirom na narav i težinu kaznenog djela kao i stupanj krivnje maloljetnika pa će se ovakvim kažnjavanjem postići društvena osuda inkriminiranog postupanja, doprinijeti jačanju njegove osobne odgovornosti radi suzdržavanja od ponovnog činjenja kaznenih djela te utjecati na istog da poštuje pravni poredak i ubuduće ne čini nova kaznena djela čime će biti ostvarena svrha kažnjavanja.

15.4. U skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu i u pogledu izrečene sigurnosne mjere iz članka 70. KZ/11., te je utvrdio da su se za njezino izricanje stekle sve zakonske i činjenične pretpostavke.

15.5. Zbog toga žalbe maloljetnika i državnog odvjetnika, zbog odluke o kazni nisu osnovane.

16. Slijedom iznesenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavak 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić