REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1305/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužiteljice M. D. T. iz S., J. …, zastupane po opunomoćenici M. B. V., odvjetnici u P., K…., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi odlučivanja o zahtjevu za povrat predujma poreza na dohodak od otuđenja nekretnina, 9. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II- 410-14/18-01/111, URBROJ: 513-04-22-2 od 29.rujna 2022. i rješenja Ministarstva financije, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostava Pula, KLASA: UP/I- 416-02/2012-01/06, URBROJ: 513-007-18/01-2018-16 od 8. svibnja 2018.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-14/18-01/111, URBROJ: 513-04-22-2 od 29.rujna 2022. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financije, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula, KLASA: UP/I-416-02/2012-01/06, URBROJ: 513-007-18/01- 2018-16 od 8. svibnja 2018. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice od 21. ožujka 2018. za povrat predujma poreza na dohodak od otuđenja nekretnine.

2. Tužiteljica je ovom Sudu pravodobno podnijela tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi i tijekom ovoga spora, u bitnome, navodi da osporavano rješenje ne sadrži bitne razloge o odlučnim činjenicama i ne sadrži valjano obrazloženje, posebice u odnosu na istaknut prigovor zastare. Navodi da je nastupila apsolutna i relativna zastara porezne obveze utvrđene rješenjem prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-4210-23/06-13-21, URBROJ: 513-07-18-05-06-2 od 8. studenog 2006. (dalje: I° rješenje od 8. studenog 2006.), koje je postalo ovršno 23. studenog 2011., te napominje da je prvostupanjsko tijelo obustavilo postupak utvrđivanja zastare prava na naplatu nakon što je predmetni porez plaćen 5. siječnja 2016. Dostavlja uplatnice iz kojih se vidi da je izvršila uplatu duga od 63.320,25 kn u dva navrata i to 13. travnja 2012. i 5. siječnja 2016., postupajući po I° rješenju od 8. studenog 2006. Ističe da je dug zastario te nije postojala valjana pravna osnova za plaćanje poreza radi čega ima pravo na povrat uplaćenog iznosa s kamatama koje teku od 5. siječnja 2016. pa do povrata na temelju čl. 21. st. 2. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, dalje: OPZ). Dalje navodi da je prigovor zastare istakla u žalbi protiv I° rješenja. Ukazuje da postoje još dva istovjetna predmeta, upravni predmeti E. i L. D. T., u kojima da je tuženik postupio suprotno osporavanoj odluci i ističe da je tako trebalo odlučiti i u ovoj upravnoj stvari. Citira odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) koje reguliraju pitanje zastare te ističe da tuženik niti jednom riječju ne obrazlaže izjavljen prigovor zastare. Navodi da je zastara za predmetnu obvezu počela teći najkasnije 1. siječnja 2004. i da je do trenutka donošenja rješenja proteklo više od 6 godina. Također, navodi da je rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-410-23/123-01/3183, URBROJ: 513-04/17-3 od 4. prosinca 2017. poništio odluku prvostupanjskoga tijela kojim je odbijen njezin zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreza te stoga prvostupanjsko tijelo nakon poništavajuće odluke trebalo donijeti odluku o istaknutom prigovoru zastare.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 20/10, 143/12, 152/14, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Među strankama ovog upravnog spora nesporno je da je I° rješenje 8. studenog 2006., kojim je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2003. u ukupnom iznosu od 61.840,14 kn, postalo ovršno tijekom 2011. – odnosno nakon što je tužiteljici uručeno rješenje tuženika KLASA: UP/II-410-14/08-01/173, URBROJ: 513-04/11-2 od 23. studenog 2011. (dalje: II° rješenje od 23. studenog 2011.) kojim je odbijena njezina žalba protiv I° rješenja od 8. studenog 2006., da je prije podnošenja zahtjeva za povrat poreza tužiteljica dobrovoljno podmirila predmetnu poreznu obvezu.

7. Prema potvrdama o pravednim nalozima za plaćanje tužiteljica je na ime poreznog duga utvrđenog I° rješenjem od 8. studenog 2006. uplatila iznos od 50.000,00 kn dana 12. travnja 2012. te iznos od 13.250,25 kn dana 5. svibnja 2014., odnosno ukopano iznos od 63.320,25 kn.

8. Odredbom čl. 21. st. 2. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16; dalje: OPZ) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat poreza, propisano je da porezni obveznik ili osoba koja je preplatila porez ili od koje je bez pravne osnove porez naplaćen ima pravo na: 1. povrat preplaćenog poreza ili poreza plaćenog bez pravne osnove, 2. kamate na porez koji je plaćen bez pravne osnove.

9. U čl. 94. st. 4. Općeg poreznog zakona (NN br. 147/08, 18/11), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja II° rješenja od 23. studenog 2011., bilo je propisano da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe. St. 9. istog čl. propisivao je podrednu primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima glede pitanja porezne zastare.

10. Odredbom čl. 221. ZOO-a propisano je da ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela.

11. Primjenom gore citiranih odredbi OPZ-a i ZOO-a na ukupnost činjenica koje proizlaze iz stanja spisa upravnog postupka, Sud nalazi da se pobijani upravni akti tuženika i prvostupanjskog tijela temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što tužiteljica prigovorima iznijetim u tužbi nije dovela u sumnju.

12. Prvenstveno valja istaknuti da je za ostvarenje prava na povrat uplaćenog poreza, potrebno da je predmetni dug naplaćen bez pravne osnove. U ovoj upravnoj stvari nesporno je da je predmetni dug utvrđen rješenjem od 8. studenog 2006. koje je potvrđeno II° rješenjem od 23. studenog 2011., a iz čega je razvidno da potraživanje ima valjanu pravnu osnovu.

Nadalje, a kako to slijedi iz stanja stvari izloženog u tč. 6. obrazloženja ove presude, tužiteljica je dobrovoljno podmirila porezni dug uplatama izvršenim 12. travnja 2012. i 5. svibnja 2014., dakle prije isteka relativnog roka zastare od tri godine, uvažavajući pritom da je zastara prava na naplatu predmetnog duga počela teći s danom 1. siječnja 2012.

Međutim, čak i u slučaju da je za naplatu porezne obveze nastupila zastara, tužiteljica je dobrovoljnim ispunjenjem izgubila pravo zahtijevati povrat uplaćenog, sukladno čl. 221. ZOO-a.

13. U odnosu na predmete E. i L. D.T. na koje se tužiteljica poziva te predlaže da se ovaj upravni spor riješi na isti način navodeći da se radi o istovjetnim predmetima, ističe se da navedeni predmeti imaju drugačiji pravni i činjenični supstrat. Naime, u predmetnim slučajevima uplaćeni porezni dug nije bio pravomoćno utvrđen, odnosno nije imao valjani pravni osnov, što u ovom predmetu nije slučaj iz već ranije obrazloženih razloga. Dakle, razlikuje se situacija dobrovoljno ispunjene obveze koja je plaćena uz pravnu osnovu od situacije u kojoj je obveza plaćena bez pravne osnove. Stoga, navedeni predmeti i njihov ishod nisu primjenjivi u ovome slučaju.

14. Slijedom obrazloženog, Sud utvrđuje da osporavanim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice te je stoga, na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke.

15. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a

U Rijeci 9. veljače 2023.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur., v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).