REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-143/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TEHNOMONT d.d., OIB 30999020365, iz Pule, Industrijska 4, protiv tuženika INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d., OIB 27759560625, iz Zagreba, Avenija Većeslava Holjevca 10, kojeg zastupa punomoćnik Siniša Baričević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stanić i partneri d.o.o. u Rijeci, radi stečenog bez osnove, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1386/2013-83 od 3. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1386/2013-83 od 3. studenoga 2022. u pobijanim točkama I., II. i III. izreke te se sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I./ Nalaže se tuženiku INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d., OIB: 27759560625, iz Zagreba, Avenija Većeslava Holjevca 10, isplatiti tužitelju TEHNOMONT d.d., OIB: 30999020365, iz Pule, Industrijska 4, iznos od 1.404.041,54 kune/186.348,34 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

-23.868,45 kn/3.167,89 eur počev od 15. srpnja 2006.

-23.868,45 kn/3.167,89 eur počev od 15. kolovoza 2006.

-23.868,45 kn/3.167,89 eur počev od 15. rujna 2006.

-23.868,45 kn/3.167,89 eur počev od 15. listopada 2006.

-23.868,45 kn/3.167,89 eur počev od 15. studenog 2006.

-23.868,45 kn/3.167,89 eur počev od 15. prosinca 2006.

-23.868,45 kn/3.167,89 eur počev od 15. siječnja 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. veljače 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. ožujka 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. travnja 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. svibnja 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. lipnja 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. srpnja 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. kolovoza 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. rujna 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. listopada 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. studenog 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. prosinca 2007.

-23.738,64 kn/3.150,66 eur počev od 15. siječnja 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. veljače 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. ožujka 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. travnja 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. svibnja 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. lipnja 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. srpnja 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. kolovoza 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. rujna 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. listopada 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. studenog 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. prosinca 2008.

-23.355,70 kn/3.099,83 eur počev od 15. siječnja 2009.

-23.664,00 kn/3.140,75 eur počev od 15. veljače 2009.

-23.664,00 kn/3.140,75 eur počev od 15. ožujka 2009.

-23.664,00 kn/3.140,75 eur počev od 15. travnja 2009.

-23.664,00 kn/3.140,75 eur počev od 15. svibnja 2009.

-23.664,00 kn/3.140,75 eur počev od 15. lipnja 2009.

-23.664,00 kn/3.140,75 eur počev od 15. srpnja 2009.

-23.664,00 kn/3.140,75 eur počev od 15. kolovoza 2009.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. rujna 2009.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. listopada 2009.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. studenog 2009.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. prosinca 2009.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. siječnja 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. veljače 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. ožujka 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. travnja 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. svibnja 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. lipnja 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. srpnja 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. kolovoza 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. rujna 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. listopada 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. studenog 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. prosinca 2010.

-23.857,27 kn/3.166,40 eur počev od 15. siječnja 2011.

-24.181,06 kn/3.209,38 eur počev od 15. veljače 2011.

-24.181,06 kn/3.209,38 eur počev od 15. ožujka 2011.

-24.181,06 kn/3.209,38 eur počev od 15. travnja 2011.

-24.181,06 kn/3.209,38 eur počev od 15. svibnja 2011.

-3.884,48 kn/515,56 eur počev od 15. lipnja 2011.

do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 988.278,02 kuna/131.167,03 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

-228.948,65 kn/30.386,71 eur počev od 16. siječnja 2007., -227.703,52 kn/30.221,45 eur počev od 16. siječnja 2008., -224.030,38 kn/29.733,94 eur počev od 16. siječnja 2009.,

-227.235,62 kn/30.159,35 eur počev od 16. siječnja 2010. i

-80.359,85 kn/10.665,58 eur počev od 16. siječanj 2011.

do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

2. Nalaže se tužitelju Tehnomont d.d. Pula naknaditi tuženiku INA-Industrija nafte d.d. Zagreb troškove postupka u iznosu od 40.884,02 EUR (četrdesettisuća- osamstoosamdesetčetiri eura i dva centa) / 308.040,62 kn (tristoosamtisućačetrdeset kuna i šezdesetdvije lipe) u roku od 15 dana.

3. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 69.164,55 EUR (šezdesetdevettisućastošezdesetčetiri eura i pedesetpet centi / 521.120,33 kn (petstodvadesetjednutisućustodvadeset kuna i tridesettri lipe).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.404.041,54 kn / 186.348,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od 15-tog u mjesecu počevši od srpnja 2006. do zaključno lipnja 2011. po stopi koja se određuje na ostale odnose, a točkom II. izreke mu je naloženo platiti iznos od 988.278,02 kn odnosno 131.167,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose počevši od 16. siječnja 2007., 2008., 2009., 2010. i 2011. godine po istoj stopi. Točkom III. izreke je tuženiku naloženo tužitelju tuženiku naložiti troškove postupka u iznosu od 169.350,00 kn odnosno 22.476,60 EUR sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, a sve to u roku od osam dana.

2. Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev primjenom odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; u daljnjem tekstu: ZOO), obrazlažući da se dosuđeni iznosi odnose na neplaćenu zakupninu za korištenje objekata i zemljišta na kč.br. 4741/38, 4808/6, 4929 i 6025/7 sve K.O. Pula na kojem su se nalazili obalni agregati i benzinska postaja u Marini Veruda u Puli, a koji nesporno spadaju u obuhvat koncesije, korisnik koje je upravo tužitelj. Radi se o koncesiji na pomorskom dobru.

3. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, a kojeg tuženik iznosi pozivom na odredbu članka 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19; u daljnjem tekstu: ZPDML) s obrazloženjem da je jedino Republika Hrvatska legitimirana poduzimati radnje zaštite pomorskog dobra, pa tako i podnositi tužbe radi vraćanja stečenog bez osnove. Sud obrazlaže da je tužitelj kao ovlaštenik koncesije na cjelokupnom području luke nautičkog turizma Marina Veruda u Puli aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove prema tuženiku koji dio područja na kojem je tužitelj koncesionar u utuženom razdoblju koristi bez valjane pravne osnove i kojem je u sudskom postupku naloženo predati tužitelju u posjed dijelove koncesijskog područja. Mjerodavnu odredbu članka 37.a ZPDML-a tumači na način da ista ne isključuje pravo tužitelja kao koncesionara ostvarivati zaštitu svojeg prava temeljem općeg propisa Zakona o obveznim odnosima zbog povrede uslijed neovlaštenog korištenja dijela koncesijskog područja od strane tuženika. Visinu pretpostavljene zakupnine sud je utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke kao i iz rješenja Financijske policije od 8. veljače 2011., iako je isto nastavno ukinuto, jer je visina pretpostavljene zakupnine u navedenom rješenju obračunata u skladu s visinama zakupnine iz ugovora o zakupu koje je tužitelj sklapao s trećim pravnim subjektima, koje prileže spisu, a iz kojih proizlazi da je zakupnina 10,00 EUR mjesečno za poslovne prostore, a 45,00 EUR godišnje za zemljišta uobičajena zakupnina. Pozvao se i na odredbu članka 1105. ZOO-a, a odluku o trošku donio je uz odredbe članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Tuženik je protiv točaka I., II. i III. izreke presude podnio žalbu iz svih žalbenih razloga smatrajući da je presuda zahvaćena bitnom povredom iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a uslijed proturječnosti izreke i obrazloženja, da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava glede ocjene prigovora nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije, pri čemu ukazuje na odredbe članaka 26. i 37.a ZPDML-a, prema kojima koncesionar može sporedne djelatnosti manjeg opsega dati na obavljanje pravnim i fizičkim osobama uz suglasnost nadležnog tijela koja je potrebna i za zasnivanje podkoncesije, a iz toga izvodi zaključak da bi situacija u kojima bi koncesionar mogao sklapati ugovore o zakupu bez obzira na vrstu i opseg djelatnosti predstavljale nezakonito zaobilaženje citiranih odredaba posebnog zakona. Žalitelj ukazuje na sudsku praksu prema kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da koncesionar nema pravo naplaćivati stečeno bez osnove na pomorskom dobru, već to pravo izvorno i isključivo sukladno odredbi članka 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama pripada Republici Hrvatskoj. Žalitelj smatra citirana odredba posebnog zakona isključuje primjenu općeg propisa, u ovom slučaju odredba članka 37.a ZPDML-a isključuje primjenu članka 1111. ZOO-a na koju se sud poziva u obrazloženju presude. Žalitelj smatra da je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno time što sud nije utvrdio je li i na koji način okončan postupak povodom rješenja Ministarstva financija, Financijske policije od 8. veljače 2011., a nije niti ocijenio značenje rješenja Ministarstva financija od 26. ožujka 2014. kojim je ovdje tuženiku naloženo platiti naknadu za stalni i promjenjivi dio koncesije radi korištenja pomorskog dobra upravo u odnosu na sporne čestice. Također došlo je do bitne povrede odredaba parničnog postupka glede razloga obrazloženja u svezi visine iznosa kojeg je sud dosudio tužitelju, jer je samo paušalno naveo da prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s dopunom bez ikakvog konkretnog obrazloženja, a slijedom toga je pogrešna i nezakonita i odluka o parničnom trošku. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na naknadu troškova postupka, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Tužitelj je odgovorio na žalbu osporavajući žalbene navode s prijedlogom žalbu odbiti kao neosnovanu.

6. Žalba je osnovana.

7. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a. Pri donošenju presude ostvarene su bitne povrede postupka, a i materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

8. Žalitelj osnovano ukazuje da je pri donošenju presude ostvarena bitna povreda postupka koja se sastoji u izostanku razloga o odlučnim činjenicama, i to naročito glede tuženikovih prigovora istaknutih ne samo protiv osnove nego i protiv visine tužbenoga zahtjeva, koje prvostupanjski sud u razlozima obrazloženja pobijane odluke ne spominje. U vezi s time je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, no ovaj sud je o žalbi odlučio koristeći se ovlaštenjima iz članka 373.a ZPP-a te je odlučne činjenice mogao utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza u spisu, slijedom čega je presudu bilo moguće preinačiti.

9. Tužitelj je nesporni ovlaštenik koncesije na pomorskom dobru u Marini Veruda u Puli, unutar koje se također nesporno nalaze katastarske čestice broj 4741/38, 4808/06, 4922 i 6025/7 sve u K.O. Pula, koje je u utuženom razdoblju posjedovao tuženik, što proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog suda u Puli poslovni broj P-702/2011 od 28. rujna 2011. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7565/2013 od 21. rujna 2016., na temelju kojih presuda je tuženiku naloženo upravo tužitelju predati u posjed kč. br. 4741/38, 4808/6, 4922 i 6025/7, sve u K.O. Pula, na kojima se nalaze obalni agregati i benzinska postaja u Marini Veruda u Puli.

10. Tužiteljeva činjenična tvrdnja na kojoj zasniva tužbeni zahtjev u bitnome se sastoji u tome da je tužitelju rješenjem Financijske policije, Postaja Rijeka od 8. veljače 2011. naloženo platiti iznos od 2.492.882,10 kn na ime neplaćene zakupnine od strane tuženika, za „obavljanje djelatnosti benzinske crpke na području obuhvaćenom koncesijom“ bez pravne osnove i da je time došlo do stjecanja bez osnove. Pri tome je u tužbi tužitelj naveo da je predmetnim rješenjem Financijske policije određena visina mjesečne zakupnine koju je tuženik trebao plaćati tužitelju i ona iznosi kunsku protuvrijednost od 10,00 EUR/m2 za objekte nadgradnje u površini od 266 m2 i kunsku protuvrijednost iznosa do 45,00 EUR/m2 godišnje za zemljište u ukupnoj površini od 566 m2.

11. Radi utvrđenja te odlučne činjenice tužitelj je priložio u spis rješenje Ministarstva financija, Financijske policije, Postaja Rijeka klasa UP/1-470-05/10-10/7 Ur.br. 513-19-04-01/11-7 od 8. veljače 2011. na listu 18. do 69. spisa iz kojeg proizlazi da je tužitelju kao proračunskom obvezniku predmetnim rješenjem utvrđen netočno obračunat i manje obračunat porez na dodanu vrijednost i porez na dobit, što mu je onda tim rješenjem naloženo platiti, a provedeno je i vještačenje po prijedlogu tužitelja po vještaku za financije i računovodstvo Zoranu Mihajloviću, koji je izrazio obračune zakupnine za zemljište i za objekte nadogradnje upravo na temelju podataka iz citiranog rješenja Financijske policije o površinama predmetnog zemljišta odnosno objekata te na temelju iznosa zakupnine koji je Financijska policija uzela kao mjerodavne za potrebe izračuna manje uplaćenih poreza.

12. Sud je propustio pravilno ocijeniti tuženikove prigovore istaknutom tužbenom zahtjevu, a tuženik je svoj prigovor na visinu zahtjeva konkretizirao tijekom postupka podnescima od 26. rujna 2014. na listu 175. spisa, gdje prigovara visini navodnih zakupnina, ali i podacima o površinama za koje se zaračunavaju neplaćene zakupnine, osporavajući i da se sve od navedenih čestica ne mogu smatrati poslovnim prostorom, dakle, izričito osporio sve iznose i površine iz nalaza i mišljenja vještaka koji je nalaz napravio upravo na temelju podataka iz citiranog rješenja Ministarstva financija i Financijske policije. Nadalje u podnesku od 21. lipnja 2018. (list 315. spisa) tuženik ponovno spori površinu kopnenog dijela pomorskog dobra u čijem je posjedu bio tuženik, pri tom se pozivajući na kasnije rješenje Ministarstva financija od 26. ožujka 2014., kojeg je tuženik u spis dostavio u dokaz osnovanosti svoga prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, a kojim rješenjem je upravo tuženiku naloženo platiti naknadu za koncesiju pomorskog dobra, ali u površini od 189 m2, što je podatak različit od onoga iz rješenje Financijske policije. Nadalje tuženik u podnesku od 20. kolovoza 21. (list 375. spisa) ukazuje na svoj prigovor visini tužbenog zahtjeva s obzirom na površine za koje su zaračunati pretpostavljeni iznosi zakupnine, te je tuženik tijekom postupka i predlagao izvođenje dokaza, međutim je tuženik na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. listopada 2022. (list 425. spisa) izričito odustao od provođenja očevida na licu mjesta radi utvrđenja točne površine, dok je prema ocjeni ovoga suda teret dokaza za tu odlučnu činjenicu baš na tužitelju.

13. Iz spisa proizlazi da je predmetno rješenje Financijske policije na kojem je baziran tužbeni zahtjev u osnovi i visini ukinuto i da nije nikada u tom upravnom postupku donijeto konačno niti pravomoćno rješenje, što također ukazuje na propust tužitelja dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a s obzirom na navodne površine poslovnih prostora odnos zemljišta za koje tužitelj zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove u vidu neplaćene zakupnine. Pri tome valja reći da nije dostatno obrazloženje prvostupanjskog suda da je okolnost što je rješenje Financijske policije od 8. veljače 2011. ukinuto bez utjecaja na pravilnost utvrđenja visine, jer da se iz ugovora koje je tužitelj priložio trećim može zaključiti kako je bila uobičajena visina zakupnine za objekt 10,00 EUR mjesečno, a za zemljište 45,00 EUR godišnje po m2. Taj podatak nije dostatan ako nije razvidno koja je površina objekata, a koja zemljišta na navedenim česticama koju je tuženik koristio. Uz činjenicu da je rješenje Ministarstva financija, financijske policije od 8. veljače 2011. ukinuto, a da niti u tom rješenju nije točno određeno koja čestica ima koju površinu i kakvo je stanje izgrađenosti pojedine čestice, tj. radi li se o objektima ili zemljištu te uz činjenicu da spisu ne prileže niti izvod iz katastra niti zemljišno knjižni izvodi za sporne čestice, proizlazi zaključak o nedokazanosti tužbenog zahtjeva već zbog nedokazanosti visine tužbenog zahtjeva koju je tužitelj paušalno odredio u mjesečnim iznosima odnosno godišnjim iznosima, bez ijednog dokaza o stvarnim površinama objekata i zemljišta koje je tuženik koristio na predmetnim česticama. Pravila o teretu dokazivanja, koja u ovom slučaju obvezuju tužitelja na dokazivanje odlučnih činjenica, ukazuju i na pravilnost primjene materijalnoga prava, slijedom čega je sud prihvaćajući tužbeni zahtjev na temelju nedokazanih činjenica pogrešno primijenio materijalno pravo.

14. Međutim, valja se osvrnuti i nas žalbeni navod glede pogrešne primjene materijalnog prava u ocjeni tuženikova prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Prema praksi izraženoj u odlukama ovoga suda, na koju se tuženik osnovano poziva, a to je naročito odluka poslovni broj Pž-3293/2014 od 27. ožujka 2018. proizlazi nespornim da je u primjeni odredbe članka 37.a ZPDML-a izraženo shvaćanje kako je za ostvarivanje zaštite s osnove stečenog bez osnove na pomorskom dobru legitimirana Republika Hrvatska. Prvostupanjski sud je, uzimajući u obzir i postojeću sudsku praksu izrazio pravno shvaćanje da je tužitelj legitimiran i na postavljanje ovakvog tužbenog zahtjeva koji proizlazi iz obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, ističući da odredba članka 37.a ZPDML-a ne isključuje takvo pravo tužitelja kao koncesionara ostvarivati zaštitu prava temeljem općih pravila obveznih odnosa, a i u odlukama ovoga suda izraženo je shvaćanje da se obvezni odnosi mogu zasnivati i proizlaze iz ovlaštenikova prava na koncesiju.

15. Međutim i ovaj sud smatra da je za sada sukladno zakonskom rješenju iz članka 37.a ZPDML-a ovlaštenik na postavljanje takvog zahtjeva Republika Hrvatska, jer isto proizlazi iz citirane zakonske odredbe kojom je propisano da Republika Hrvatska može poduzimati radnje radi zaštite pomorskog dobra odnosno podnositi tužbe zbog stjecanja bez osnove protiv osoba koje gospodarski koriste ili su koristile pomorsko dobro bez koncesije ili koncesijskog odobrenja i time ostvarile određenu korist. Iako je tužitelj argumentirao svoje pravno shvaćanje između ostalog i prijedlogom Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz rujna 2022. godine koji bi prema predloženom tekstu prihvatio rješenje prema kojem je koncesionar ovlašten poduzimati takve radnje i podnositi tužbe za zaštitu pomorskog dobra na kojem ima koncesiju, prema pozitivnom pravu proizlazi pogrešnom ocjena prvostupanjskog suda glede istaknutog prigovora nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije.

16. S obzirom na navedeno presudu je valjalo preinačiti na temelju odredbe članka 373. točke 3. u svezi s odredbom članka 373.a ZPP-a i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

17. S obzirom na navedeno valjalo je preinačiti odluku o trošku postupka iz točke III. izreke i tužitelju dosuditi trošak postupka s obzirom na uspjeh u sporu.

18. Ocjenjujući tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka ovaj sud je primijenio odredbu članka 155. stavka 1. i 2. ZPP-a, vodeći računa o radnjama koje su bile potrebne za vođenje parnice, pri čemu je nagrada za zastupanje odmjerena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 1148/14, 107/15, 37/22 i 126/22; u daljnjem tekstu: OT).

19. Tuženiku je tako prema zatraženom troškovniku ocijenjen osnovanim zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na tužbu, i to prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u podnesku od 11. studenoga 2014. sa iznosom od 2.129.878,80 kn. Prema toj vrijednosti spora tuženiku bi pripadala nagrada u visini od 21.300,00 kn po radnji pa je u tom iznosu tuženiku dosuđen i trošak sastavljanja odgovora na tužbu po Tbr. 8.1 Tarife. Tuženiku je potom dosuđen u istom iznosu od 21.300,00 kn i trošak zastupanja na ročištu 21. prosinca 2012., sastav podneska od 10. rujna 2013. po Tbr. 8.1, zastupanje na ročištu 3. listopada 12013. po Tbr. 9.1, za sastavljanje podneska kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka od 25. rujna 2014. po Tbr. 8.1 kao i zastupanje na ročištu 27. lipnja 2016. po Tbr. 9.1. Za zastupanje tuženika nakon što je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora podneskom od 27. lipnja 2016. s iznosom od 2.392.310,56 kn tuženik bi imao pravo na nagradu za svaku radnju u punom iznosu od 23.930,00 kn, međutim prema troškovniku i nadalje je tuženik zahtijevao nagradu za pojedinu radnju u iznosu od 21.570,00 kn, a sud sudio u okviru postavljenoga zahtjeva. Tako je nadalje tuženiku dosuđen trošak zastupanja na ročištima 3. listopada 2016. po Tbr. 9/2 u polovici od mogućeg iznosa, u iznosu od 11.965,00 kn, kao i za zastupanje na ročištu 28. veljače 2018. također po Tbr. 9/2 11.965,00 kn, dok mu je za ročište 19. travnja 2018. dosuđen zatraženi trošak od 21.570,00 kn po Tbr. 9.1. Za ročište 2. srpnja 2018. dosuđena mu je nagrada po Tbr. 9.5 odvjetničke tarife u iznosu od 500,00 kn jer je isto odgođeno, a da se nije raspravljalo, a za ročište 12. listopada 2010. po Tbr. 9.1. iznos od 21.570,00 kn. Uz navedeno tužitelju je dosuđen trošak za sastavljanje podnesaka od 20. ožujka 2014., 16. lipnja 2014., 9. srpnja 2015., 15. veljače 2016., 13. srpnja 2016.12. listopada 2017., 21. lipnja 2018., 1. srpnja 2019., 20. prosinca 2019. za svako po Tbr. 8.3 po 500,00 kn. Na navedene nagrade obračunat je i porez na dodanu vrijednost, što sve iznosi za zastupanje u prvom stupnju 263.150,00 kn. Tome je dodana i plaćena pristojba na odgovor na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, pa je za zastupanje je u prvom stupnju tuženiku valjalo dosuditi trošak od 265.650,00 kn. U žalbenom postupku tuženiku je valjalo dosuditi trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 42.390,62 kn u što spada nagrada po Tbr. 10.1. u iznosu od 37.390,62 kn i pristojba u iznosu od 5.000,00 kn. Ukupno je tuženiku dosuđen trošak u iznosu od 308.040,62 kn ili 40.884,02 EUR s obzirom na odredbu članka 166. stavka 2. u svezi s odredbom članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od ukupno 521.120,32 kn ili 69.164,55 EUR odbijen je kao neosnovan, a odnosi se na previsoko zatražene iznose po pojedinoj radnji za zastupanje kako je navedeno, a s obzirom na vrijednost predmeta spora koja je bila označena do 27. lipnja 2016. Nadalje, tuženik je sve podneske zaračunao primjenom Tbr. 8.1 tarife, dok je sud ocijenio da za podneske koje je naveo treba primijeniti Tbr. 8.3, jer se ne radi o podnescima za koje pripada nagrada tuženiku po Tbr. 8.1 Tarife. Sud je ocijenio da nisu bili potrebni za vođenje parnice tuženikovi podnesci u kojima tuženik višekratno ponavlja iznijete prigovore iz odgovora na tužbu i tijekom postupka, pa tako tuženiku nije dosudio nagradu za sastav podneska od 15. prosinca 2014., 27. lipnja 2016., 24. listopada 2016., 14. studenoga 2016., 24. rujna 2018., 9. listopada 2019., 3. travnja 2020., 20. kolovoza 2021., 4. siječnja 2022., 4. svibnja 2022. i 4. listopada 2022. Također, tužitelje je previsoko odredio trošak žalbenog postupka, mimo onoga koji mu je dosuđen kako je navedeno, što sve čini iznos od 69.164,55 EUR za koji je tuženikov zahtjev za naknadu troška valjalo odbiti kao neosnovan.

21. S obzirom na odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) iznosi u ovoj odluci izraženi su i u eurima kao službenoj valuti Republike Hrvatske i u kunama.

Zagreb, 8. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas