REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 894/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č., OIB …, iz S., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ž. i p. u Z., protiv tuženika A. S. A. d.o.o., OIB …, iz Z., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i p. u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-298/2022-3 od 28. ožujka 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1549/2016- 60 od 21. prosinca 2021., u sjednici održanoj 8. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika A. S. A. d.o.o., Z..

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, utvrđeno je: da je nedopuštena odluka tuženika od 3. svibnja 2016. o otkazu tužiteljevog ugovora o radu od 31. srpnja 2013. te da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao (toč. I. izreke); naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na rad na odgovarajuće radno mjesto (toč. II. izreke); odbijen je dio tužbenog zahtjeva za vraćanjem tužitelja na radno mjesto direktora prema ugovoru o radu od 31. srpnja 2013. (toč. III. izreke); naloženo je tuženiku na ime plaće isplatiti tužitelju iznos od 1.503.342,78 kn bruto, sa zateznim kamatama pobliže navedenim u toč. IV. izreke; odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u dosuđenom iznosu bruto 1.503.342,78 kn (toč. V. izreke); odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 29.625,00 kn tekuće za vremenski period od 6. kolovoza 2017. do 19. kolovoza 2017. (toč. VI. izreke); odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatom neisplaćene plaće u ukupnom bruto iznosu od 96.197,48 kn sa zateznim kamatama navedenim u toč. VII. izreke; odbijen je zahtjev za isplatom otpremnine u iznosu od 175.873,80 kn sa zateznim kamatama (toč. VIII. Izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 95.310,00 kn (toč. IX. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na iznos parničnog troška (toč. X. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom, potvrđena je prvostupanjska presuda, u dijelovima pod toč. VII. i VIII. izreke te I., II. i IV., a je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u toč. IX. izreke na način da je naloženo tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 4.500,00 kn te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika (toč. II. izreke) tuženik podnosi reviziju radi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače.

4. U odgovoru na reviziju, tužitelj osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08-ispr., 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Neosnovano tuženik u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati i izreka nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili svojim razlozima. Suprotno revizijskim navodima, to što su nižestupanjski sudovi u izreku presude unijeli i odluku kojom su odlučili o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu (a za što nije bilo zakonskog uporišta u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP) ne čini izreku presude nerazumljivom.

8. Nadalje, drugostupanjski sud u obrazloženju presude u dovoljnoj mjeri ocjenjuje žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP dajući potpune, razumljive i jasne razloge za ocjenu izvedenih dokaza i za činjenična utvrđenja, a činjenica da ti stavovi nisu sukladni stavovima i tumačenju tuženika iznesenim u žalbi ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP na što sadržajno ukazuje tuženik u reviziji.

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

10. Predmet spora je: zahtjev tužitelja za utvrđenjem da nije dopuštena odluka tuženika od 3. svibnja 2016. o otkazu tužiteljeva ugovora o radu i utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao; zahtjev za povratak na rad; zahtjev za naknadom izgubljene plaće i neisplaćene plaće u te zahtjev za isplatom bonusa.

11. Tužitelj je postavio i kumulirane tužbene zahtjeve i to za isplatom otpremnine, za isplatom neisplaćene plaće u otkaznom roku i isplatom neisplaćene plaće u naravi u otkaznom roku te isplatom bonusa.

12. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova u bitnome proizlazi:

- da su 31. srpnja 2013. tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

- da je u čl. 1. tog ugovora utvrđeno da je tužitelj kao radnik odlukom člana poslodavca od 28. lipnja 2013. imenovan direktorom društva A. S. A. d.o.o.,

- da su ugovorom o radu, između ostaloga, ugovorena: međusobna prava i obveze između radnika i poslodavca (čl. 2.); utvrđeni poslovi koje će radnik na radnom mjestu direktora poslodavca obavljati (čl. 3.); osnovna mjesečna bruto plaća u iznosu od 29.625,00 kn (čl. 15.); pravo na stimulativni dio plaće (čl. 16.); da će se radniku staviti na raspolaganje službeni automobil koji može koristiti i privatno (čl. 19.),

- da je poslodavac 25. travnja 2016. donio odluku o opozivu radniku s mjesta direktora,

- da je tuženik odlukom o otkazu od 3. svibnja 2016. otkazao ugovor o radu tužitelju,

- da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke, a na koji zahtjev se tuženik nije očitovao,

- da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu, a sve u smislu odredbe čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR),

- da je tuženik u odluci o otkazu ugovora o radu od 3. svibnja 2016. naveo kako ugovor o radu prestaje danom dostave odluke radniku,

- da se u obrazloženju odluke navodi kako je radnik grubo prekršio obvezu iz ugovora o radu od 31. srpnja 2013. na način što je odlučivao o podmirivanju punih iznosa računa izdanih od strane obrta A. R. i trgovačkog društva B. d.o.o., koji su pružali usluge tuženiku, znajući da računi nisu izdani u propisanoj formi odnosno da iznosi pojedinih računa nisu točni jer stavke računa ne sadrže specifikaciju zaračunate usluge, a nije dokazano da su navedene usluge obavljane jer da je obavljena druga usluga od dogovorene ili zaračunate veći opseg usluga od dogovorenog,

- da se u obrazloženju odluke navodi da je radnik pisano upozoren od strane ovlaštenih osoba iz odjela za obračun isplata na neispravnost pojedinih računa ili iznosa istih,

- da je u odluci o otkazu navedeno i da radnik nije postupio po uputi člana društva od 22. ožujka 2016., 4. travnja 2016. i 14. travnja 2016. u odnosu na vraćanje radnice B. na odjel obračuna plaća, ali da se on oglušio na obvezne upute poslodavca vezane uz vođenje društva poslodavca,

- da je radnik kod poslodavca obavljao isključivo poslove vođenja i zastupanja te da nema drugih radnih obveza i da je donošenjem odluke o opozivu radnika s mjesta direktora radnik izgubio pravo voditi poslove poslodavca i zastupati ga.

13. Zaključuju nižestupanjski sudovi, a kako u odluci o otkazu nije navedeno o kakvoj vrsti otkaza se radi, da ta odluka predstavlja izvanredni otkaz, jer je u čl. 2. odluke o otkazu navedeno da ugovor o radu prestaje danom dostave odluke tužitelju i iz razloga što tuženik nije prije donošenja odluke o otkazu uputio poziv tužitelju na iznošenje obrane u kojem je navedeno da se poziv na iznošenje obrane upućuje pod prijetnjom izvanrednog otkazivanja ugovora o radu.

13.1. Zaključuju nadalje, nižestupanjski sudovi, da opoziv tužitelja s dužnosti direktora od 25. travnja 2016., a iz razloga koji su navedeni u toj odluci o otkazu, ne predstavlja opravdane razloge za izvanredni otkaz u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR i da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj prekršio obveze iz ugovora o radu na način opisan u odluci o otkazu od 3. svibnja 2016.

13.2. Zaključuju nižestupanjski sudovi i da je ugovorom o radu od 31. srpnja 2013. koji je sklopljen na neodređeno vrijeme, zasnovan radni odnos tužitelja i tuženika u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZR te da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZR na radnopravni status tužitelja.

14. Sporno je u revizijskoj fazi postupka primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe ZR ili opći propisi obveznog prava odnosno odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

15. Prema Zakonu o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 52/00-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09 – dalje: ZTD) uprava vodi poslove društva (čl. 240. ZTD) i zastupa društvo (čl. 241. st. 1. ZTD) te poslove člana uprave može obavljati u radnom odnosu ili izvan njega. Opozivom člana ili predsjednika uprave ne dira se u odredbe ugovora koji su oni sklopili s društvom (čl. 244. ZTD).

16. Hoće li se na prestanak ugovora o radu primjenjivati odredbe ZR (kako to primjenjuju nižestupanjski sudovi) ili opće odredbe obveznog prava (na što ukazuje tuženik) ovisi o tome je li određeni ugovor po svojoj pravnoj naravi "menadžerski" ili je riječ o ugovoru o radu. O tome se donosi odluka vodeći računa o svim sastojcima odnosno elementima konkretnog ugovora.

17. Sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZR radni odnos zasniva se ugovorom o radu. Sukladno odredbi čl. 10. st. 2. ZR ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

18. Stoga, da bi ugovor o radu koji se zaključuje sa direktorom imao radnopravni (a ne obveznopravni karakter) mora sadržavati sve bitne sastojke ugovora o radu kako je to propisano odredbom čl. 15. st. 1. ZR (između ostaloga radno vrijeme, odmore, dopuste, stimulaciju na plaći, posebne naknade troškova i drugo sve to na neodređeno vrijeme) pri čemu se može ugovor uputiti na odgovarajuće zakone, druge propise, kolektivne ugovore ili Pravilnika o radu koji uređuju ta pitanja (st. 2. čl. 15. ZR).

19. Imajući u vidu sadržaj konkretnog ugovora o radu, za zaključiti je, a kako to pravilno i zaključuju nižestupanjski sudovi, da je između stranaka sklopljen ugovor o radu u smislu odredbe čl. 15. st. 1. ZR za obavljanje rada koji ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos. U konkretnom slučaju to je radno mjesto direktora tuženika.

20. Ako direktor ima sklopljen ugovor o radu, s tom činjenicom se u odnosu na njega primjenjuju i sve ostale odredbe ZR što znači da će poslodavac koji otkazuje ugovor o radu direktoru, moći koristiti one osnove i načine koji ZR propisuje. Može dati otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (novo radno mjesto, plaće, odgovornosti), a može otkazati taj ugovor redovitim ili izvanrednim otkazom ugovora o radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revr 900/14 od 13. svibnja 2015.).

20.1. U prilog navedenome, idu i odredbe čl. 10. i 11. ugovora o radu kojim je regulirano trajanje i prestanak ugovora i to čl. 10. u kojemu je navedeno da obje ugovorne strane mogu redovno ili izvanredno otkazati ugovor uz uvjete propisane Zakonom o radu ili Pravilnikom o radu i čl. 11. u kojem je navedeno da ako poslodavac redovito otkazuje otkazni rok utvrđuje se u skladu sa Zakonom o radu ako redovito otkazuje radnik otkazni rok iznosi šest mjeseci.

21. Neodlučni su stoga revizijski navodi u kojima se tuženik poziva na to da se u konkretnom slučaju ne bi mogle primjenjivati odredbe ZR o prestanku ugovora o radu, (s obzirom na to da je tužitelj osoba iz odredbe čl. 4. ZR) pored činjenice da su stranke ugovorom o radu (čl. 10) ugovorile mogućnost otkaza ugovora, upravo uz uvjete propisane upravo Zakonom o radu.

22. Stoga, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da do izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za otkaz, pravilno nižestupanjski sudovi utvrđuju da nije dopuštena odluka tuženika o otkazu, jer tuženik nije dokazao da postoje na strani tužitelja povrede na koje se tuženik poziva u odluci o otkazu. Tako je pravilno primijenjena odredba čl. 124. st. 1. ZR i utvrđeno da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. Nastavno, pravilno je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na posao kao i na temelju odredbe čl. 95. st. 3. ZR da tužitelju naknadi bruto plaću i neisplaćenu plaću u naravi, u visini koja između stranaka tijekom postupka nije bila sporna.

23. Slijedom svega navedenoga, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.