REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 786/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.-H. – S. z. t. p. d.o.o. R., OIB:..., (kao pravni sljednik A. – H. d.o.o. R., koji je pravni sljednik A. – H. d.d. R.), kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i p. u R., protiv tuženika K. Č. d.o.o. R., OIB:..., kojeg zastupa V. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i p. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2753/04-2 od 19. prosinca 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2145/02-23 od 18. ožujka 2004., u sjednici održanoj 8. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 336.459,56 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenoga 2001. do isplate i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 59.572,24 kune (točka I. izreke), kao i u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtijeva za isplatu iznosa od 146.118,23 kune (točka II. izreke), kao neosnovan.

2. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke, reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske odluke u dijelu u kojem je odbijen s tužbenim zahtjevom i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na reviziju tužitelja, tuženik navodi da je prestao postojati jer je preoblikovan, pa je time odvjetniku prestala punomoć za zastupanje i reviziju je izjavila neovlaštena osoba zbog čega je predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

4. Revizija tužitelja je neosnovana.

5. U ovoj parnici, rješenjem Općinskog suda u Rijeci broj P-2145/02 od 7. veljače 2020., nastavljen je postupak prekinut rješenjem istog suda broj P-2145/02 od 9. listopada 2013. Pravni sljednik prvotnog tužitelja preuzeo je postupak i sukladno čl. 98. Zakona o parničnom postupku, izjavio da odobrava sve parnične radnje poduzete od strane bivšeg punomoćnika tužitelja, pa tako i podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 84/08), samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za povrat iznosa plaćenog s osnova naknade za odvoz komunalnog otpada odnosno razlike naknade, jer je visina naknade pogrešno obračunata i naplaćena, na štetu tužitelja, zbog nepravilno utvrđene površine poslovnog prostora koji tužitelj koristi, u razdoblju od srpnja 1997. do studenoga 2001.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik postupajući po prijavi A. H. d.o.o. od 17. studenoga 1987., obračunavao i naplaćivao tužitelju naknadu za odvoz komunalnog otpada, u spornom razdoblju, prema prijavljenoj površini poslovnog prostora od ukupno 14.498 m2 i to za poslovni prostor na adresi u R., ... u površni 12.998 m2 i poslovnog prostora na adresi u R., ... u površini od 1.500 m2,

- da je tužitelj 26. studenoga 2001. izvijestio tuženika o promjeni površine poslovnog prostora koji koristi na adresi u ..., od 2.871,94 m2,

- da iz rješenja Odjela gradske uprave za komunalni sustav Grada R. od 27. travnja 2001. proizlazi da je tužitelju utvrđena i obračunata komunalna naknada za poslovni prostor u ..., za površinu od 8.272,53 m2 i to za zatvoreni prostor u površini 5.476.48 m2, te otvoreni prostor površine 2.796,05 m2,

- da je tužitelj dao u zakup dio prostora na lokaciji ..., kao i na lokaciji ..., - da je tužitelj prodao dio upravne zgrade na lokaciji ...,

- da je na lokaciji u Š. dio objekata zatvoren i srušen, dio prodan, te da je u međuvremenu sagrađena nova poslovna zgrada u koju je tužitelj uselio 1. siječnja 1999.,

- da se površina poslovnog prostora, na temelju koje se obračunava naknada za odvozu glomaznog otpada, utvrđuje tako da korisnik površinu koju koristi prijavi tuženiku i potom se zajedno s korisnikom utvrđuje odgovara li stvarna površina prijavljenoj i obračun se vrši na temelju utvrđene površine poslovnog prostora u kojem se obavlja djelatnost,

- da je tužitelj u spornom razdoblju bio u obvezi plaćati naknadu za odvoz komunalnog otpada za površinu od 6.371,94 m2 za poslovni prostor u Š., te 700 m2 za poslovni prostor na adresi ..., odnosno za ukupno 7.071,94 m2 površine,

- da je tužitelja naknadu plaćao do rujna 2000. te da naknada za 2001. nije plaćana.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio osnovicu za obračun naknade za odvoz komunalnog otpada prema odredbi čl. 23. st. 3. Odluke o održavanju čistoće ("Službene novine", broj 11/1992 od 29. lipnja 1992. – dalje: Odluka) i čl. 25. Pravilnika o održavanju čistoće ("Službene novine", broj 15/1992 od 1. rujna 1992. – dalje: Pravilnik), ocijenivši da osnovicu čini prostor u kojem se obavlja djelatnost odnosno u konkretnom slučaju površina 6.371,94 m2 za prostor u Š. i 700 m2 za poslovni prostor na adresi ... ili ukupno 7.071,94 m2. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu 336.459,56 kuna na temelju odredbe čl. 210. st. 1. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO). Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od daljnjih 146.118,23 kune je odbijen kao neosnovan jer tužitelj nije obavijestio tuženika o prestanku obavljanja djelatnosti u pojedinim objektima pa nije odlučna činjenica što je tužitelj te objekte prestao koristiti na način da je neke srušio, neke dao u zakup ili prodao.

10. Drugostupanjski sud je, pozivom na odredbu čl. 7. ZPP, žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu jer je ocijenio, da premda su na terenu izvršene određene izmjene u smislu korištenja pojedinih objekata, tužitelj u postupku nije dokazao da je zbog tih promjena bio u obvezi plaćati naknadu za odvoz komunalnog otpada za površinu manju od 7.071,49 m2 odnosno da je djelatnost obavljao na manjoj površini.

11. U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporno je li tuženik dužan vratiti tužitelju i iznos razlike od 146.118,23 kune s osnova naknade za odvoz i zbrinjavanje otpada u razdoblju od siječnja do studenoga 2001. te je li tužitelj u prethodnom razdoblju platio tuženiku naknadu i za one površine na kojim nije obavljao djelatnost s obzirom da su u tom razdoblju neki objekti porušeni, a neki prodani ili dati u zakup trećim osobama.

12. U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik u reviziji navodi da su nižestupanjski sudovi tijekom postupka počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su izreka i obrazloženje presuda u proturječju sa stanjem spisa. Navodi i da sudovi nisu ocijenili provedene dokaze pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP.

13. Suprotno navodima revidenta, prema ocjeni vijeća u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer razlozi o odlučnim činjenicama u obrazloženjima nižestupanjskih presuda nisu niti nejasni, niti proturječni pa prvostupanjska niti drugostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost. Osim toga, obrazloženje drugostupanjske presude sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

14. Prihvaćenjem ocjene dokaza koju je izveo prvostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, na koju upire revident jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

15. U odnosu na navode revidenta iznesene u reviziji kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva treba istaknuti da ovaj sud takve, činjenične navode iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje jer reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP).

16. Zbog navedenih razloga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

17. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, revident osporava pravilnost primjene odredbe čl. 210. ZOO o stjecanju bez osnove te sadržajno i pravilnost primjene odredbi Odluke i Pravilnika.

18. Odredbom čl. 210. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

18.1. Prema čl. 25. st. 1. Pravilnika poslovni prostor koji čini osnovicu za obračun naknade za odvoz kućnog otpada je prostor na kojem poduzeća, organizacije, zajednice i drugi vlasnici ili korisnici tog prostora obavljaju svoju djelatnost (kancelarijski, uslužni, skladišni, proizvodni i drugi).

18.2. U skladu s čl. 25. Odluke, korisnik usluga je dužan pružatelja usluga na vrijeme obavijestiti o početku potrebe pružanja usluga odvoza kućnog otpada, o prestanku korištenja objekta i svim drugim promjenama do kojih dolazi kod korisnika na površini prostora sa kojeg se odvozi kućni otpad.

19. U odnosu na tužiteljeve revizijske navode da sudovi prave razliku između prostora za koje od samog početka nije trebalo plaćati spornu naknadu za odvoz komunalnog otpada odnosno onog prostora za koji je pogrešno obračunata površina, od površine prostora za koji je trebalo plaćati naknadu dok se u njima obavljala tužiteljeva djelatnost, a u međuvremenu je došlo do prestanka djelatnosti uslijed rušenja građevine, prodaje, davanja u zakup i drugog, treba navesti da ti navodi ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude. To iz razloga što iz činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj 26. studenoga 2001. uredno obavijestio tuženika o promjeni površine poslovnog prostora koji koristi za svoju djelatnosti pa je tuženik bio dužan sačiniti novi obračun naknade po novoj osnovici (manjoj površini) što je za tužitelja značilo obvezu plaćanja manjeg iznosa naknade. Naime prema čl. 25. st. 2. Odluke obveza plaćanja naknade za pružanje usluge odvoza kućnog otpada prestaje istekom posljednjeg dana mjeseca u kojem je izvršeno odjavljivanje korištenja objekta. Međutim, tužitelj u ovoj parnici nije dokazao da je sukladno odredbi čl. 25. st. 1. Odluke, osim obavijesti od 26. studenoga 2001., obavijestio tuženika o bilo kakvim drugim promjenama površine poslovnog prostora koji je koristio za poslovanje (primjerice o davanju u zakup, prodaji, rušenju, gradnji novog poslovnog prostora) i koje utječu na obračun osnovice za plaćanje naknade za odvoz komunalnog otpada. Dakle, nije dokazao da je u spornom razdoblju bio u obvezi plaćati naknadu za površinu manju od 7.071,94 m2 prema kojoj je sud u ovoj parnici izračunao visinu dugovanja tuženika. Osim toga, protivno revizijskim navodima, u postupku je utvrđeno da je naknada plaćana do zaključno rujna 2000. a ne i za 2001., pa su sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev za iznos od 146.118,23 kune. Treba navesti da je upravo na tužitelju bio teret dokazivanja da je sukladno Odluci i Pravilniku obavještavao tuženika kao pružatelja usluge o promjenama površine poslovnog prostora koja služi kao osnovica za obračun naknade za odvoz komunalnog otada, što tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je učinio.

20. Stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren. 21. Slijedom navedenog, revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena je kao neosnovana, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v.r.