Poslovni broj: Usž-4260/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. G. iz P., kojeg zastupa opunomoćenica V. H., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-615/2022-14 od 27. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-615/2022-14 od 27. rujna 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika klasa: UP/II-471-02/21-01/382, urbroj: 513-04-22-2 od 8. travnja 2022. i rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda V., klasa: UP/I-471-02/21-01/76, urbroj: 513-07-16-02-01/05-21-01 od 28. lipnja 2021. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 8. travnja 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 28. lipnja 2021., kojim se tužitelju utvrđuju porezne obveze pobliže naznačene u izreci tog rješenja u navedenom iznosu, a ujedno se nalaže tužitelju da utvrđene iznose s pripadajućim kamatama uplati na način naveden u izreci tog rješenja. Tužitelju se nalaže i da nakon izvršenih uplata utvrđenih obveza provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice, a određuje se i da će se rješenje izvršiti u roku od osam dana od dana njegove konačnosti, te da će se, ako tužitelj ne izvrši uplate utvrđenih obveza u određenom roku naplata izvršiti ovrhom.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).

4. Nastavno u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja i slijed poduzetih radnji u postupku te iscrpno obrazlaže zbog čega smatra, da protivno utvrđenju prvostupanjskog suda i poreznih tijela, nije bilo zakonske osnove za utvrđenje navedenih poreznih obveza, tj. za odbijanje tužbenog zahtjeva i prihvaćanje tuženikovog rješenja pravilnim, jer za takvu odluku ne postoji temelj u činjenicama utvrđenim u prethodno provedenom postupku tj. u upravnom sporu.

5. Tužitelj nastavno u žalbi dodaje i razloge kojima upire na niz povreda procesnih pravila. Prije svega prigovara da je u pobijanoj presudi izostalo valjano obrazloženje, odnosno da nisu jasno navedeni razlozi na kojima je odluka utemeljena, a prvostupanjski sud nije uopće razmotrio, a niti se osvrnuo na bitne tužbene prigovore. Dodaje i da nije proveden odgovarajući dokazni postupak u kojem bi sud utvrdio relevantne činjenice, zbog čega zaključuje da prvostupanjski sud prihvaća stajališta i zaključke poreznih tijela, bez valjanih i argumentiranih razloga.

6. Dalje u žalbi tužitelj ističe da iz obrazloženja pobijane presude nije jasno na čemu se temelji zaključak da su provedena knjiženja "neuredna" tj. da se iz poslovne dokumentacije ne može nedvosmisleno utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i materijalni sadržaj, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. S time u vezi tužitelj daje osvrt na primjenu relevantnih odredbi Općeg poreznog zakona (dalje: OPZ), zaključujući da posjeduje svu potrebnu dokumentaciju o nabavi predmetnih strojeva, iz koje se bez ikakve dvojbe može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene. Sljedno tome da je predmetna poslovna dokumentacija, neovisno o načinu knjiženja, nesporno vjerodostojna u smislu članka 66. stavka 4. OPZ-a, jer potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj, što proizlazi iz cjelokupne dokumentacije u vezi nabavke strojeva, koja je predočena poreznom tijelu tijekom postupka nadzora.

7. Dodaje i razloge zbog kojih smatra da je, bez obzira na formu Ugovora o operativnom leasingu (dalje: Ugovor), jasno da se u sadržajnom smislu radi o financijskom leasingu, jer je u prilog tome i cjelokupno ponašanje tužitelja s obzirom da je nabavljene strojeve evidentirao na kontu dugotrajne imovine. Dodaje da je u smislu članka 11. OPZ-a, činjenice valjalo utvrditi prema njihovoj gospodarskoj biti prema načelu "sadržaj ispred forme", što dalje znači da se i ugovori tumače na način da se eventualno sporne odredbe trebaju tumačiti na način da se utvrdi zajednička namjera ugovaratelja (sukladno članku 319. Zakona o obveznim odnosima).

8. Tužitelj dodaje i druge razloge zbog kojih smatra da porezna tijela pogrešno interpretiraju odredbe Zakona o leasingu koje pobliže definiraju pojmove financijski i operativni leasing, a u konkretnom slučaju je to odlučno za donošenje zaključka o kojoj vrsti leasinga se radi. Tužitelj se poziva na primjenu odredbe članka 5. stavaka 1. – 3. Zakona o leasingu, a u svezi primjene tih odredbi ističe razloge zbog kojih smatra da se u konkretnom slučaju ne može radi o operativnom leasingu, što pogrešno zaključuje porezno tijelo i pogrešno tumači jasne i nedvosmislene odredbe članka 5. stavka 3. Zakona o leasingu. Dalje navodi u žalbi, da bi se radilo o operativnom leasingu treba biti ispunjen uvjet da primatelj leasinga nema ugovorenu opciju kupnje, a s obzirom da je u konkretnom slučaju nesporno došlo do kupnje stroja od pružatelja leasinga, jasno je i da je utvrđenje poreznog tijela utemeljeno na pogrešnoj interpretaciji relevantnih odredbi materijalnog propisa. Ističe da je predmet leasinga izravno nabavio od pružatelja leasinga, iz čega nesporno proizlazi da u predmetnom slučaju sadržaj ugovora ne odgovara definiciji operativnog leasinga, već ima samo formu takvog ugovora. Stoga navodi da su i daljnja utvrđenja te zaključci poreznog tijela u svezi poreznog tretmana poslovnih promjena pogrešni i bez uporišta u mjerodavnom propisu. Dodaje da prvostupanjski sud nije s dovoljno pažnje ocijenio iznesene argumente, tj. nije valjano ocijenio je li u konkretnoj stvari došlo do povrede "načela utvrđenja poreznih činjenica prema gospodarskoj biti".

9. Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt i na pitanje amortizacije opreme unesene u obrt po zapisniku, zaključujući da s time u vezi pobijana presuda ne sadrži razložno obrazloženje, a niti razloge zbog kojih je došlo do ocjene da vještačenje/procjena C.- C. za v. i p. d.o.o. vrijednosti opreme, strojeva i alata Obrta za poljodjelstvo i usluge poljoprivrednim i šumarskim strojevima G. nije vjerodostojan dokaz. Daje osvrt i na utvrđenu obvezu s osnove poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) po pobliže navedenim izlaznim računima, kao i pripadajuće kamate za nepravodobno prijavljenu obvezu PDV-a zaključujući da pobijana presuda ni u tom dijelu ne sadrži potrebno obrazloženje, a posebno u odnosu na pogrešno utvrđenje da se radi o dvije isporuke, odnosno o ispravku računa tj. specifikaciji prema kojoj je račun sastavljen. Dodaje i druge razloge zbog kojih u odnosu na konkretno navedene račune utvrđenja poreznih tijela nisu pravilna, a prvostupanjski sud ih prihvaća bez posebne argumentacije.

10. Tužitelj dalje u žalbi daje osvrt na pitanje korištenja pretporeza za koje su porezna tijela, a i prvostupanjski sud zaključili da nije u poduzetničke svrhe i stoga po pobliže navedenim ulaznim računima osporili iskazani pretporez. Protivno tome tvrdi da se računi odnose na usluge primljene u poduzetničke svrhe i to za usluge rada stroja na poljoprivrednom zemljištu koje je upisano u Upisnik i služi za poljoprivrednu proizvodnju, tj. u poduzetničke svrhe tužitelja. S time u vezi daje iscrpan osvrt, zaključujući da se tuženik u osporenom rješenju nije valjano očitovao o svim žalbenim navodima koje je tužitelj iznio protiv poreznog rješenja od 28. lipnja 2021., a na koji način je tužitelju uskratio pravo na učinkovito korištenje pravnih lijekova (pokretanje/vođenje upravnog spora) jer nije naveo i valjano obrazložio razloge za odbijanje žalbe. Nadalje se tužitelj poziva i na primjenu relevantnih odredbi koje propisuju procesna pravila u svezi vođenja dokaznog postupka te obrazloženja odluka donesenih u upravnom postupku i sudskom postupku (upravnom sporu), zaključujući da je u konkretnom slučaju počinjena bitna povreda pravila postupka, a posebno i stoga jer tijekom provedenog postupka nije valjano i zakonito raspravljeno o dokaznim prijedlozima koje je iznosio. S time u vezi tužitelj upire i na povredu ustavnih prava propisanih u odredbama članka 18., 19. i 26. Ustava Republike Hrvatske, zaključujući da svako postupanje upravnih i sudskih tijela protivno zajamčenim ustavnim pravima i temeljnim načelima dovodi do eventualne samovolje i proizvoljnosti, što strankama onemogućuje da zaštite svoja prava i pravne interese. Dodaje i da je tuženik opisanim postupanjem (selektivnim i nepotpunim odgovorom na žalbene navode) osim povrede ustavnih prava, povrijedio i odredbe članka 98. stavka 5. točaka 1. – 3. OPZ-a te odredbu članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, što je dovelo i do povrede načela zakonitosti i načela utvrđivanja materijalne istine. Zaključno, tužitelj iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je opisanim postupanjem suda došlo do povrede pravila sudskog postupka, zbog čega predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

11. Tuženik, iako uredno pozvan da se očituje o žalbenim navodima, nije dostavio odgovor na žalbu.

12. Žalba nije osnovana.

13. Ispitujući osporenu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

14. Iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor za razdoblje od 1. siječnja do 31. kolovoza 2020., o čemu je sastavljen zapisnik, klasa: 471-02/20-01/229, urbroj: 513-07-16-02-01/05-21-37 od 18. svibnja 2021. u kojem su utvrđene pobliže navedene nezakonitosti u poslovanju, a što je bilo temelj za donošenje prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju utvrđena porezna osnovica u navedenom iznosu i s te osnove obveza poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit uz pripadajuće kamate u iznosima koji su navedeni u izreci tog rješenja. Tužitelju je prvostupanjskim rješenjem naložena uplata utvrđenog poreza, kamata i daljnjih kamata, ako porezne obveze ne plati pravodobno, a naloženo mu je i da provede odgovarajuće knjiženje u poslovnim knjigama koje se odnosi na povećanje osnovice.

15. Iz zapisnika o provedenom nadzoru proizlazi da je, po izvršenom uvidu u popis dugotrajne imovine na dan 31. kolovoza 2020., utvrđeno da je I. A. R., broj šasije: … - iskazan pod rednim brojem 46, datum nabave 1. siječnja 2021. nabavna vrijednost 3.246.784,66 kn, ispravak vrijednosti 3.246.784,66 kn, sadašnja vrijednost 0,00 kn, svota otpisa 50%. Nakon uvida u ispostavljene izlazne račune te knjiženja tih računa u knjigu izlaznih računa utvrđeno je da tužitelj nije postupio u skladu s odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19. i 138/20. – dalje: ZPDV). Naime, tužitelj nije ispostavljao izlazne račune za najam stroja I. – šumarski traktor reg. oznake …, broj motora 2010012, proizvodnje 2010., zakupoprimcu B.1 , obrt za poljodjelstvo i usluge u poljoprivrednim i šumarskim strojevima, vl. D. B., N.1 , iako je u ugovoru o zakupu sklopljenim 1. siječnja 2020. s obrtom B.1 naveo godišnji zakup stroja 100.000,00 kn uz PDV.

16. Dalje proizlazi da tužitelj pobliže navedene izlazne račune nije iskazao u Knjizi izlaznih računa u nadziranom obračunskom razdoblju, dok je pobliže navedene izlazne račune pogrešno knjižio (s različitim jedinicama mjere, količinom te iznosom osnovice kao i iznosom PDV-a), a nije dostavio dokaz o ispravci računa propisan odredbama članka 33. stavka 7. ZPDV-a.

17. Dalje proizlazi iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude da je porezno tijelo zaključkom od 12. siječnja 2021. naložilo tužitelju da razvrsta prihod knjižen na kontu 7525 po vrstama (pružanje usluga, prodaja robe) kao i povezivanje ulaznih računa troškova (usluga i dobara) sa izlaznim računima za usluge i isporuke dobara po lokacijama – stovarištima drvene sječke. Potom je po usporedbi ulaznih računa za usluge iveranja te povezivanjem istih s izlaznim računima utvrdilo da je tužitelj, na temelju ulaznih računa dobavljača D. B. knjižio ulaz (trošak – koristio pretporez) za 18.724,70 t usluge iveranja dok je po osnovi zaključka iskazao – knjižio ulazne račune u kojima je iskazao isporuku – prefakturiranje iveranja u količini od 15.687,60 t iz čega dalje proizlazi da je tužitelj propustio prefakturirati količinu od 3.037,10 t po cijeni 62,92 kn/t.

18. Također iz poslovnih knjiga proizlazi da je tužitelj kao porezni obveznik koristio pretporez u iznosu od 279.400,84 kn (usluge iveranja), a obvezu je stvorio u iznosu od 238.168,72 kn. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj u nadziranom razdoblju propustio iskazati osnovicu za oporezivanje PDV-a po stopi od 25% u iznosu od 191.094,33 kn, a time i obvezu PDV-a u iznosu od 47.773,58 kn, postupajući protivno odredbama članka 85. stavka 1. ZPDV-a. Osim navedenog, tj. propusta knjiženja ulaznih i izlaznih računa kao i ispostave računa za obavljene usluge, tijekom provedenog nadzora je utvrđeno da knjiženje pobliže naznačenih ulaznih računa i korištenje pretporeza s te osnove nije vezano uz poduzetničku djelatnost tužitelja (poljoprivreda, šumarstvo), jer tužitelj nije dokazao da su ulazni računi knjiženi za potrebe njegovih oporezivih transakcija, već su vezani za radove, građevinski materijal za gradilište u A., s time da u popisu dugotrajne imovine tužitelj nema iskazanu dugotrajnu imovinu – zemljište, građevinski obrt u koji ulaže na navedenoj lokaciji. Navedeni računi su iscrpno naznačeni u prvostupanjskom rješenju, a opisanim postupanjem i korištenjem pretporeza u navedenom iznosu je tužitelj postupio protivno odredbama članka 57. stavka 2. ZPDV-a.

19. Dalje iz zapisnika o provedenom poreznom nadzoru i rješenja poreznih tijela proizlazi da poslovna evidencija tužitelja vezana uz kretanje drvne mase – sječke (prihod od djelatnosti šumarstva) nisu u skladu s odredbama članka 83. stavka 1. ZPDV-a, odnosno članka 66. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ). Stoga su tužitelju tijekom provedenog nadzora izdani zaključci u svrhu ustrojavanja poslovne dokumentacije vezano uz robno materijalnu evidenciju po vrstama dobara, vrstama usluga pruženih od kooperanata, pružanja usluga vlastitim osnovnim sredstvima te povezanosti istih s ispostavljenim izlaznim računima kupcima. Po provjeri dostavljenih podataka od tužitelja (ulazni računi dobavljača, skladišne kartice za pojedine depoe) je tijekom nadzora utvrđeno da dostavljeni podaci nisu istiniti, odnosno da su pogrešno razvrstani po depoima (npr. dostavljeni podaci za depo I. I. S. nisu vjerodostojni, depo obrt B.2 nema zaliha na dan 31. kolovoza 2020., a za depo N. nije bilo robe ulaza 7.188,040 t). Iz navedenog slijedi da podaci dostavljeni od strane tužitelja u svezi zaključka od 12. siječnja 2021. ne održavaju stvarno stanje po stovarištima i predloženim skladišnim karticama. Porezna tijela su iscrpno u rješenjima navela podatke i u svezi dostavljenih evidencija na temelju usmenog zaključka od 23. veljače 2021. te navela i obrazložila razloge za utvrđeni manjak dobara u naznačenom iznosu u nadziranom razdoblju. U navedenom zapisniku o provedenom nadzoru su iscrpno navedene sve utvrđene nepravilnosti u poslovanju tužitelja, a među ostalim i da je tužitelj s dobavljačem A. F. A. zaključio dva ugovora o operativnom leasingu za najam strojeva: A. S. 2000, serija 20110024, broj šasije: …, ugovor o operativnom leasingu od 27. srpnja 2016. zaključen na rok od 48 mjeseci s početkom od 1. studenoga 2016. do 1. studenoga 2020. s mjesečnom ugovorenom ratom 4.991,65 Eur i A. S. 2000, serija 20120054, broj šasije: …, ugovor o operativnom leasingu s ugovornom mjesečnom ratom najma u iznosu od 4.878,23 Eur na rok od 8 mjeseci od 1. srpnja 2017. U skladu s aneksom navedenog ugovora razdoblje operativnog leasinga je produženo od 1. ožujka 2018. nadalje. U svezi navedenih ugovora o operativnom leasingu je prvostupanjski sud dao iscrpno i razložno obrazloženje, odnosno naveo je zaključke i stajališta koja prihvaća i ovaj Sud u cijelosti. S tim u vezi valja reći da su poslovi leasinga u Republici Hrvatskoj uređeni Zakonom o leasingu („Narodne novine“ 141/13.), a odredbe tog propisa pobliže definiraju pojam pravnog posla operativnog leasinga, kao i svrhu i cilj tog pravnog posla. Sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o leasingu operativni leasing je ugovor o najmu kojem je osnovni smisao korištenje predmeta leasinga ali bez stjecanja vlasništva, a u praksi se poistovjećuje s najmom (zakupom). Također valja reći da primatelj leasinga u razdoblju korištenja predmetom leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog predmeta leasinga. Primatelj leasinga ne mora imati ugovorenu opciju kupnje, a rizici i koristi povezani s vlasništvom na predmetu leasinga ostaju na davatelju leasinga, odnosno ne prenose se na primatelja leasinga. U svezi zaključenih ugovora o operativnom leasingu, bitno je navesti da je tijekom nadzora utvrđeno da je tužitelj iskazao u aktivi na klasi 0 navedenu vrijednost dugotrajne imovine na kontu 0310023 na temelju dokumentacije koja nije vjerodostojna, protivno odredbi članka 66. stavka 4. OPZ-a, odnosno za iskazanu imovinu na kontu 0310023, koju je evidentirao na temelju nevjerodostojne dokumentacije, iskazao na kontu 430 trošak ukupno 2.116.481,74 kn za ispravak vrijednosti u tom iznosu, koji je iskazao u ukupnim rashodima na kontu 430, a za koje rashode nije predočio vjerodostojnu dokumentaciju.

20. Dalje iz analitičke kartice konta 2210 i 2212, dobavljači iz inozemstva, proizlazi da su za dobavljača A. F. utvrđena u 2017. knjiženja na dugovnoj strani konta plaćanja mjesečnih rata po predočenim ugovorima o operativnom leasingu, s time da na kontima rashoda klase 4 i 7 nije utvrđeno iskazivanje troškova za najam navedenih strojeva. Sljedno tome proizlazi da je tužitelj u glavnoj knjizi za 2017. iskazao na kontu 0310023, na temelju dokumentacije koja nije vjerodostojna, imovinu u ukupnom iznosu od 4.840.491,26 kn, a s te osnove je iskazao trošak amortizacije u ukupnim rashodima za 2017. u iznosu od 2.116.481,74 kn, protivno članku 12. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ 177/04., 90/05., 57/06., 146/08., 80/10., 22/12., 148/13., 143/14., 50/16., 115/16., 106/18., 121/19. i 32/20.). Tom zakonskom odredbom je propisano da se amortizacija dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine priznaje kao rashod u svoti obračunatoj na trošak nabave po linearnoj metodi primjenom godišnjih amortizacijskih stopa iz stavka 5. tog članka Zakona.

21. Stoga je, tužitelj iskazivanjem troška amortizacije u iznosu od 1.446.495,91 kn u ukupnim rashodima u poreznoj prijavi za 2017. na temelju dokumentacije koja nije vjerodostojna, postupio protivno odredbi članka 66. stavka 4. OPZ-a, odnosno u prijavi poreza na dobit je iskazao netočnu osnovicu za oporezivanje, tj. iskazao je manju poreznu osnovicu u navedenom iznosu i manju obvezu poreza na dobit za 260.369,26 kn, postupivši time protivno odredbi članka 5. stavka 1. u svezi s odredbom članka 12. Zakona o porezu na dobit.

22. Prvostupanjski sud je i prema ocjeni ovog Suda pravilno zaključio da se ugovori o operativnom leasingu sklopljeni s A. F., s koje osnove je tužitelj u aktivi iskazao na klasi 0, navedenu vrijednost dugotrajne imovine, ne mogu ocijeniti kao vjerodostojna dokumentacija, pri čemu je sud napomenuo da bi bilo kakvo drugačije stajalište bilo protivno materijalnoj dokumentaciji koja prileži spisu predmeta. S time u vezi da je neosnovan prigovor tužitelja da su se porezna tijela kod ocjene postojanja operativnog leasinga trebala rukovoditi bitnim sadržajem dokumentacije, jer su na taj način upravo i postupila. Stoga je tužitelju za osporeni trošak amortizacije u navedenom iznosu pravilno, u skladu s odredbom članka 5. stavka 1. Zakona o porezu na dobit, obračunata porezna osnovica poreza na dobit za 2017., a i za 2018. i 2019., jer je tužitelj iskazivanjem troškova amortizacije u ukupnim rashodima u poreznim prijavama za navedeno obračunsko razdoblje, na temelju nevjerodostojne dokumentacije, iskazao manje porezne osnovice i manju obvezu poreza na dobit. Prvostupanjski sud je iscrpno obrazložio razloge na kojima je utemeljio i zaključak o pravilnosti utvrđene porezne osnovice s osnove manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za navedeno obračunsko razdoblje, ocjenjujući da tužbeni navodi tužitelja protivni takvom utvrđenju nisu odlučni za donošenje drugačije odluke o predmetnoj stvari. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dodaje i da je tužitelj svoje tvrdnje utemeljio na vještačenju i mišljenju poreznog savjetnika angažiranog od strane tužitelja, zbog čega nije s uspjehom osporio činjenična utvrđenja iz provedenog postupka nadzora, a nije ni predlagao provođenje daljnjeg dokaznog postupka. Prvostupanjski sud je ocijenio i da tužiteljeva pravna argumentacija te tumačenje mjerodavnih zakonskih propisa nisu od utjecaja za donošenje drukčije odluke i ishod upravnog spora, a ocjenjujući tužbene navode u cijelosti neosnovanima pozivom na članak 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev je odbio.

23. S obzirom na izneseno, a kako dokumentacija spisa predmeta i utvrđenja iz provedenog postupka nadzora ne daju osnove za drugačije zaključke, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio utvrđenja poreznih tijela, zaključivši da je bilo osnove za donošenje prvostupanjskog rješenja kojim su tužitelju utvrđene porezne obveze u pobliže navedenom iznosu, a da je tužitelj već tijekom upravnog postupka i provedenog postupka nadzora bio u mogućnosti dokazivati protivno od utvrđenog. 24. Tužitelj neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka, jer u predmetnom slučaju nisu pravilno primijenjene odredbe ZUS-a. Člankom 66. stavkom 2. ZUS-a propisano je da bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kad upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude, što ovdje nije slučaj. Također valja reći da sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan i činjenice koje je sam utvrdio, a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Dodaje se i da je prvostupanjski sud dao valjano i iscrpno obrazloženje na kojem je utemeljio odluku, a s tim u vezi je neosnovan i prigovor tužitelja o povredi odredbe članka 60. stavka 4. ZUS-a, jer obrazloženje pobijane presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, kao i razloge koji se tiču primjene mjerodavnih propisa, odnosno razloge zbog kojih je odlučeno kao u izreci pobijane presude.

25. Dodaje se i da iz provedenog sudskog postupka, kao i navoda iznesenih u obrazloženju pobijane presude proizlazi da je sud radi ocjene zakonitosti tuženikovog rješenja proveo cjelokupni dokazni postupak, tj. izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka i uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora, uključujući i dokumentaciju, odnosno dokaze koje je dostavio i sam tužitelj.

26. Stoga je ovaj Sud ocijenio da je pobijana presuda zakonita, kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primjene mjerodavnog prava, a sadrži i razložno obrazloženje s kojim je ovaj Sud suglasan. Pravilna je i odluka o troškovima upravnog spora s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio upravni spor (članak 79. stavak 4. ZUS-a).

27. Slijedom navedenog, utvrdivši da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 8. veljače 2023.

Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.