Poslovni broj: Usž-4114/21-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članica vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G. d.o.o., Z., kojeg zastupa Z. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-2311/2020-7 od 20. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-2311/2020-7 od 20. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-2311/2020-7 od 20. svibnja 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa:

UP/II-471-02/18-01/169, urbroj: 513-04-20-2 od 18. svibnja 2020. i vraćanje predmeta na ponovni postupak te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući presudu u cijelosti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi u bitnome ponavlja tužbene navode. Navodi da nisu raspravljena sva sporna pravna i činjenična pitanja slijedom čega je propušteno utvrđivanje pravno relevantnih činjenica i posljedično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Činjenično stanje je utvrđeno isključivo na temelju stanja spisa predmeta, zapisnika o nadzoru od 18. travnja 2018. Dodaje da tužitelj nije primio ulazni račun od društva T. d.o.o. u stečaju i nije mu osporeno pravo na pretporez temeljem ulaznog računa društva T. d.o.o. u stečaju kako to sud pogrešno utvrđuje nego na temelju ulaznih računa društva S. d.o.o. Naime, društvo T. d.o.o. u stečaju u stečajnom je postupku prodalo opremu, i vozila društvu U. S. d.o.o. Tužitelj smatra da prodaja u stečajnom postupku isključuje utjecaj povezanosti osoba na ikoji način. Kupac u stečajnom postupku U. S. d.o.o. je vozila prodao društvu S. d.o.o., a to društvo tužitelju. U predmetnim transakcijama obračunat je i uplaćen porez na dodanu vrijednost u iznosu od 41.000,00 kuna po računu društva T. d.o.o. i iznos od 41.250,00 kuna po računu društva U. S. d.o.o. međutim tužitelju je samo djelomično osporeno pravo na pretporez temeljem primljenog računa društva S. d.o.o. u iznosu od 90.975,00 kuna. Nadalje, smatra da sud ne iznosi logično i pravno argumentirano stajalište zbog čega ne primjenjuje stavke 2. i 3. članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 148/13., 143/14. i 115/16.) koji jasno propisuju ako porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti. Od dana primitka takve obavijesti porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Obrazloženje suda u odnosu na taj tužbeni navod je nelogično i nerazumljivo te u suprotnosti s definicijom pojma poreznog nadzora. Tužitelj i u žalbi ukazuje na primjenu presuda Europskog suda pravde koje citira. Dodaje da sud nije odgovorio niti na tužbeni navod u vezi pogrešne primjene članka 82. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15., 44/16. i 115/16.; dalje: OPZ). Navodi da prvostupanjsko tijelo nije ni pokušalo obavijestiti tužitelja o namjeri provođenja očevida, što znači da nije niti imalo namjeru tužitelju omogućiti prisustvovanje očevidu, slijedom čega se radi o nezakonito pribavljenom dokaznom sredstvu. Navodi i da sama činjenica da u vrijeme obavljanja očevida predmetna vozila nisu bila parkirana nego se obavljao prijevoz istima, ne predstavlja valjani dokaz da tužitelj usluge najma na temelju ispostavljenih računa nije primio, slijedom čega je tužitelju nezakonito osporeno pravo na pretporez na temelju ulaznih računa društva B. j.d.o.o. za najam prostora u iznosu od 9.000,00 kuna. Predlaže da Visoki upravni sud poništi presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tuženika od 18. svibnja 2020. odbijena žalba tužitelja podnesena protiv poreznog rješenja od 18. travnja 2018. kojim je tužitelju utvrđena porezna obveza s osnova manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. svibnja 2017. u ukupnom iznosu od 174.425,00 kuna sa zateznim kamatama.

7. Prvostupanjski je sud, odlučujući o tužbi tužitelja protiv rješenja tuženika, održao raspravu, izvršio uvid u sudski i spis tuženika te na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. 8. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja odluke tuženika sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a te na temelju svih podataka spisa predmeta i cjelokupno provedenog postupka pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje zakonite odluke.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. svibnja 2017. o čemu je sastavljen zapisnik od 19. veljače 2018. Tijekom nadzora je utvrđeno da je društvo T. d.o.o. u stečaju prodalo vozila u stečajnom postupku društvu U. S. d.o.o., koje ih je zatim prodalo društvu S. d.o.o. koje ih je prodalo tužitelju. Vozila koja je S. d.o.o. prodalo tužitelju prethodno su bila registrirana na T. d.o.o. u stečaju do 9. lipnja 2016., a odmah potom na tužitelja. Utvrđeno je da je društvo S. d.o.o. vozila prodalo tužitelju tri dana prije nego ih je kupilo, dakle da je ispostavilo račune za vozila koja nisu bila u njegovom vlasništvu, za tri puta veći iznos od nabavne cijene. Uz ulazne račune računa dobavljača S. d.o.o. ne prileži popratna dokumentacija koja bi dokazala da su vozila isporučena tužitelju od strane S. d.o.o. Društvo S. d.o.o. tijekom 2016. i 2017. nije podnosilo prijave poreza na dodanu vrijednost i nije platilo porez na dodanu vrijednost. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelju osnivač tužitelja Z. V. svakodnevno uplaćivala pozajmice, nakon čega je tužitelj svakodnevno vršio plaćanja društvu S. d.o.o. u jednakim iznosima, nakon čega je istog dana S. d.o.o. vršio isplate „akontacija“ u istim iznosima D. V. Tijekom nadzora je utvrđeno i da uz ulazne račune računa dobavljača B. j.d.o.o. za najam parkirališta i skladišnog prostora te automehaničarske popravke ne prileži popratna dokumentacija iz koje bi proizlazilo da su predmetne usluge doista pružene tužitelju od strane B. j.d.o.o. Prilikom očevida parkirnog i skladišnog prostora kojeg je tužitelj imao u najmu utvrđeno je da se radi o prostoru od 400 m2 ograđenom žičanom ogradom, zaključanim lokotom, bez istaknutog naziva ijednog društva, a u prostoru se nalazi trošna baraka, građevinsko vozilo, dva naizgled neispravna teretna vozila, jedna kamp kućica i neregistrirani automobil. Društvo B. j.d.o.o. tijekom 2016. i 2017. nije podnosilo prijave poreza na dodanu vrijednost i nije platilo porez na dodanu vrijednost.

10. Visoki upravni sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni Suda, tužiteljevim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

11. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe članaka 57., 58. i 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te odredbe OPZ-a.

12. Odredbom članka 57. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da pravo na odbitak poreza na dodanu vrijednost (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna poreza na dodanu vrijednost koji se može odbiti, a stavkom 2. istog članka propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članka 58., 59., 60., 61. i 62. tog zakona. Odredbom članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik ima pravo od poreza na dodanu vrijednost koji je obvezan platiti, odbiti iznos poreza na dodanu vrijednost (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. Odredbom članka 127. stavaka 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza će se smatrati odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos poreza na dodanu vrijednost vezan za isporuku koja mu je obavljena ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga ostati neplaćen. Ako se utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez.

13. Pravilno navodi prvostupanjski sud da je bilo potrebno utvrditi proizlazi li iz objektivnih okolnosti da je tužitelj znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos poreza na dodanu vrijednost vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen.

14. I ovaj Sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je, s obzirom na utvrđenu dinamiku transakcija i uplata, odnos povezanosti, nepostojanje vjerodostojne dokumentacije o transakcijama, neplaćanje poreza na dodanu vrijednost i nemogućnost stupanja u kontakt s društvima S. d.o.o. i B. j.d.o.o. pravilno utvrđeno da je tužitelj znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos poreza na dodanu vrijednost vezan za isporuku koja mu je obavljena, ostati neplaćen, slijedom čega pravilno ocjenjuje da je tuženik pravilno primijenio odredbu članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

15. Činjenice utvrđene tijekom poreznog nadzora ukazuju da je tužitelj znao i mogao znati da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima kojima je cilj izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost, slijedom čega je tužitelju osporen pretporez te su ispunjeni uvjeti za primjenu pravnoga shvaćanja Suda Europske unije iznesenog u predmetu Kittel.

16. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao zakonsku mogućnost iz citirane odredbe članka 57. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost za odbitak pretporeza.

17. Prvostupanjski sud je u postupku pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne u ovom upravnom sporu i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo. Pri tome, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te je, navodeći koje odredbe materijalnog prava primjenjuje u sporu, obrazložio koje su činjenice u smislu mjerodavnog zakona odlučne za konkretnu upravnu stvar te otklonio sve prigovore tužitelja, s čime je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.

18. Prvostupanjski sud je prigovore tužitelja, koje ponavlja i u žalbi, ocijenio neosnovanim uz obrazloženje s kojim je u cijelosti suglasan i ovaj Sud. Ovaj Sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda kojim je otklonio prigovor tužitelja vezan za primjenu odredbe članka 127. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Prigovor tužitelja da je očevid nezakonito proveden otklonio je tuženik ukazujući na odredbu članka 82. stavka 2. OPZ-a.

19. Ostale prigovore tužitelja istaknute u žalbi, ovaj Sud smatra neosnovanima i bez utjecaja na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari, a pogotovo zbog toga što se radi o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i jasno očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.

20. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o trošku upravnog spora donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a s obzirom da je tužitelj izgubio spor u cijelosti.

21. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 8. veljače 2023.

Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.