Poslovni broj: Usž-3849/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Boris Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M. G. d.o.o., Z., kojeg zastupa Ž. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi nadzora poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: 25 UsI-3299/2021-9 od 14. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužitelja se odbija.
II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-3299/2021-9 od 14. lipnja 2022.
Obrazloženje
1. Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20-01/233, URBROJ: 513-04-21-2 od 31. kolovoza 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., KLASA: UP/I-02/20-01/95, urbroj: 513-07-01- 20-3 od 28. travnja 2020. godine, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., KLASA: UP/I-471-02/20-01/95, URBROJ: 513-07-01-20-3 od 28. travnja 2020. godine kojem se tužitelju za razdoblje poslovanja od 22. veljače 2019. do 31. prosinca 2019. godine utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost u iznosu od 875.000,62 kune i kamate obračunate do 5. veljače 2020. u iznosu od 9.202,56 kuna.
3. Osporenu presudu tužitelj pobija žalbom zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi u bitnom da prvostupanjski sud u obrazlaganju svojih utvrđenja nije pravilno primijenio odredbe mjerodavnog zakona pogotovo odredbu članka 60. stavka 4. ZUS-a, a što da je bilo od utjecaja na donošenje valjane i zakonite presude. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u sporu tužitelj osporava činjenice i dokaze utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja tuženika, obrazlaže svoje poslovanje u kontekstu izdavanja spornih računa a ne osporava činjenično stanje utvrđeno u sudskom postupku. Smatra da te okolnosti prvostupanjski sud nije dovoljno kritično i obazrivo razmotrio tako da je o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava poziva se na članak 127. stavak 3. Zakona o PDV-u te smatra da u raspoloživom dokaznom gradivu spisa uopće nema činjenica koje bi upućivale na zaključak da su mjerodavna porezna tijela postupila u skladu s obvezom iz članka 127. stavka 3. Zakona o PDV-u niti je prvostupanjski sud razmatrao ovo pitanje u kontekstu valjane primjene materijalnog zakona. Predlaže sudu da poništi prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev te poništi rješenje Ministarstva financija i rješenje Porezne uprave.
4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21 dalje: ZUS) u dijelu u kojom je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj je Sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.
8. To stoga jer prema podacima spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim uvidom u spis upravnog postupka sa svim priloženim ispravama te nakon održane rasprave i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a te dostatno obrazloženje za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava.
9. Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost, o čemu je sastavljen zapisnik 3. travnja 2020. godine, koji je bio temelj za donošenje prvostupanjskog rješenja.
9.1. Prvostupanjskim rješenjem Porezne uprave od 28. travnja 2020. godine tužitelju je za razdoblje od 22. veljače 2019. do 31. prosinca 2019. godine utvrđena manje obračunata obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 175.000,62 kune i kamate obračunate do 5. veljače 2020. u iznosu od 9.202,56 kuna jer je u poreznom nadzoru utvrđeno da je tužitelj evidentirao izlazne račune na kojima je naveo oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost prema članku 41. stavku 1. točki a.) Zakona o porezu na dodanu vrijednost uz koje nije priložio pisane izjave preuzimatelja dobara o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu Europske unije. Tužitelj je izvršio odbitak poreza na dodanu vrijednost na računima koje je ispostavio C. B. d.o.o. dok se predmetni dobavljač nije zadužio porezom na dodanu vrijednost. Protiv tog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik osporenim rješenjem odbio.
10. Prema odredbi članka 41. stavka 1. točka a.) Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" 73/13. – 113/22. dalje ZoPDV) PDV-a su oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobra ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu, ako su ispunjeni uvjeti propisani točkom 1. da se dobra isporučuju drugom poreznom obvezniku ili drugoj pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koja djeluje kao takva u drugoj državi članici, i točkom 2., da porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik koji se obavlja isporuka registrirana je za potrebe PDV-a u drugoj državi članici te je isporučitelju dala svoj PDV identifikacijski broj.
11. Uvidom u obrazloženje osporenog rješenja proizlazi da je tužitelj kao porezni obveznik evidentirao izlazne račune na kojima je naveo oslobođenje od PDV-a prema članku 41. stavku 1. točki a.) Zakona o PDV-u uz koje račune nije priložio pisane izjave preuzimatelja dobara o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu EU (većinom u Republiku S.). Tužitelj je izvršio odbitak pretporeza u iznosu od 872.425,00 kuna po računima uz koje se ne nalaze dokumentacije o preuzimanju robe a koje račune je ispostavio C. B. d.o.o. iz Zagreba, omogućivši time tužitelju odbitak pretporeza dok se navedeni dobavljač za porez nije zadužio. U tijeku nadzora dobavljač je bio nedostupan poreznom tijelu a nadzorom je, daljnjim radnjama, utvrđeno kako se niti njegovi dobavljači za ispostavljene račune također nisu zadužili za PDV te kako prema EUROFISC-ovim kriterijima svi u nizu dobavljača imaju sva obilježja "nestajućih trgovaca".
12. S obzirom na činjenično stanje utvrđeno u provedenom postupku poreznog nadzora prvostupanjski sud je ocijenio pravilnim i utemeljenim na Zakonu sva utvrđenja poreznog tijela te je stoga odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a svoje je odluke obrazložio na valjan i razložan način.
13. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski upravni sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno protumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo bez povrede pravila sudskog postupka te stoga je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i pobijano rješenje ocijenio zakonitim.
14. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev prvostupanjski upravni sud je zakonito odlučio o zahtjevu tužitelja za naknadu troška upravnog spora primjenom odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.
15. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 8. veljače 2023.
Predsjednica vijeća
Boris Marković, v.r.
