REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1160/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Virne Sarvan kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. (OIB:…) iz Z., zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice N. S. (OIB:…) iz Z., zastupane po punomoćnici S. R.-P., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 4357/18-23 od 22. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 07. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženice – i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4357/18- 23 od 22. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja (u st. I.) naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 24.975,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 02. kolovoza 2011. do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.375,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 23. srpnja 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana dok je (u st. II.) u preostalom dijelu za iznos od 15.025,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 02. kolovoza 2011. do isplate odbijen zahtjeva tužitelja.

2. Protive te odluke pravovremene i dopuštene žalbe putem svojih punomoćnika podnose obje parnične stranke. Tužitelj podnosi žalbu iz razloga povrede materijalnog prava, a osporava i odluku o troškovima postupka sa obrazloženjem, u bitnome, da sud prvog stupnja neosnovano nije prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je on objasnio da je osim novca naznačenog u ovjerenoj potvrdi pozajmio i dodatni iznos od 20.000,00 kuna, da to potvrđuje i svjedok S. K., da je tuženici priznat dva puta trošak postupka jer da je osim uspjeha tužitelja od 61% trebalo imati u obzir i činjenicu da tuženica nije priznala osnovu tijekom parnice pa joj sud nije trebao priznati trošak u visini od 2.437,50 kuna.

2.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja "da se usvoji zahtjev u cijelosti i dosudi cijeli parnični trošak tužitelju".

2.2. Tuženica podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga te prvenstveno navodi da je od početka postupka odnosno već u odgovoru na tužbu i na daljnjim ročištima isticala kako je nasljednica iza pok. M. S. te da je jedino naslijedila zaostalu mirovinu od HZMO-a u iznosu od 3.008,13 kuna stoga drži da je promašena aktivna i pasivna legitimacija u ovom postupku, a sve prema odredbi čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (dalje ZN). Ističe da je sud prvog stupnja u cijelosti povjeravao iskazima tužitelja i svjedoka S. K. iako da su isti u cijelosti kontradiktorni u pogledu najbitnijih činjenica u ovom predmetu. Naime, tužitelj je iskazao da se sastanak sa pok. M. S. održavao u kafiću E. kada je bio prisutan i S. K. dok je svjedok S. K. iskazao da se isti održao u kafiću D. Iskazi tuženice i preostalih svjedoka ocijenjeni su kao neistiniti i neuvjerljivi iako su ovi iskazivali životno i logično oko najbitnijih stvari u pogledu vraćanja preostalog dijela iznosa, a sve imajući u vidu i okolnost proteka vremena. Bitno je za napomenuti da je pok. M. S. plaćao mjesečne kamate za navedeni pozajmljeni iznos u visini od 2.500,00 kuna jer na drugi način nije niti mogao pozajmiti novac. Sud pogrešno i zaključuje da tužitelj kao osoba sa hendikepom, odnosno sa amputiranom desnom nogom ne bi mogao upravljati motornim vozilom i s njim doći pred kuću pok. M. kako bi preuzeo navedeni novčani iznos. Isto tako pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da pok. M. tijekom ljeta 2013. godine kada se navodno dogodilo sporno vraćanje zajma nije još bolovao od bolesti motoneurona ili barem ne u mjeri u kojoj su to tuženica i svjedoci opisivali jer je isti počeo bolovati još 2011. godine od navedenih bolesti a iste su s vremenom samo dodatne uznapredovale i pogoršale njegovo zdravstveno stanje a bolest je u 2013. godini uznapredovala zbog čega je i dovela do toga da je isti bio nepokretan i bila mu je potrebna tuđa pomoć.

2.3. Žalbeni je prijedlog tuženice da se prvostupanjska odluka preinači "na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje ZPP).

4. Odgovori na te žalbe nije dostavljen.

5. Žalbe tužitelja i tuženice nisu osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu prema čl. 365. st. 2. ZPP-a, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda, da u provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upućuju žalitelji jer pobijana presuda nema proturječnosti ni nejasnoća kao ni drugih nedostataka koji bi imali takvo značenje da se ne može zbog njihovog postojanja ista ispitati.

7. U ovoj parnici nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o zajmu što proizlazi iz Izjave pok. M. S., prednika tuženice i njezinog supruga od 17. svibnja 2011. koja je ovjerena pred javnim bilježnikom (stranica 7 spisa) i iz koje proizlazi da je isti pozajmio od tužitelja iznos od 40.000,00 kuna koji se obvezao vratiti do 01. kolovoza 2011. Nije sporno ni da je prednik tuženice vratio dio tog iznosa točnije 2.000,00 eura (15.025,00 kuna) i to 18. srpnja 2013. (stranica 17 spisa).

8. Sporno je da li je vraćen i preostali iznos zajma u visini od 24.975,00 kuna.

9. Odlučujući o ovom spornom pitanju, a nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u isprave, saslušanjem svjedoka i stranaka) sud prvog stupnja utvrđuje da je između tužitelja i prednika tuženice sklopljen Ugovor o zajmu prema kojem proizlazi da je dat zajam u iznosu od 40.000,00 kuna sa rokom povrata do 01. kolovoza 2011., da zajam nije vraćen do tog datuma već je 13. srpnja 2013. vraćeni iznos od 15.025,00 kuna (kunska protuvrijednost iznosa od 2.000,00 eura) za koji iznos postoji pisana potvrda tužitelja, te da tuženica nije dokazala da je tužitelju vraćen i preostali iznos.

10. Sud prvog stupnja pri tome ne vjeruje tuženici da je vraćen i preostali iznos zajma kao ni svjedocima koji su opisivali sam događaj vraćanja zajma navodeći da su "ovaj događaj opisivali neobično podudarno u odnosu na termine događaja" kao i zbog činjenice da su svi iskazivali da bi tužitelj došao do tuženice automobilom u dvorište, sjedio na vozačevom mjestu premda je tužitelju amputirana desna noga i prema vlastitoj tvrdnji ne vozi automobil od 1997. godine (noga mu je amputirana 2000. godine).

10.1. Nadalje sud prvog stupnja drži da je tijek događaja kako ga opisuje tuženica i svjedoci manje vjerojatan s obzirom na činjenicu da tuženica tvrdi da su njezinog supruga praktički nosili u automobil tužitelja koji se nalazio u dvorištu njihove obiteljske kuće, a da je tuženica osigurala nazočnost svjedoka za vraćanje novca u obje prilike (tvrdi da je novac vraćen u dva navrata) da bi onda novac predala tuženica kroz prozor automobila. S tim u vezi, a uzimajući medicinsku dokumentaciju koju je dostavila sama tuženica ne proizlazi po ocjeni suda prvog stupnja niti njezina tvrdnja da bi njezin pokojni suprug tijekom ljeta 2013. godine, kada se navodno dogodilo sporno vraćanje zajma, bolovao „još“ od bolesti motoneurona ili barem ne u tolikoj mjeri kako je to opisivala tuženica i svjedoci da bi ga iz kuće zbog nepokretnosti praktički morali iznositi.

11. Sud prvog stupnja povjeravao je iskazu tužitelja navodeći da je djelovalo iskreno, životno i logično vezano za sjećanja koja se odnose na vraćanje zajma kao i iskazu svjedoka S. K..

12. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita te nije dovedena u sumnju žalbenim navodima ni tužitelja ni tuženice. Naime, prema iskazu tužitelja iznos od 20.000,00 kuna koji da je pozajmljen predniku tuženice bez ikakve potvrde nije niti utužio "jer da nema pismenog dokaza o tome da je taj zajam dan". Stoga njegovi žalbeni navodi u tom pravcu ne mogu ni biti osnovani a i iz historijata same tužbe ne proizlazi da je naveden iznos uopće potraživan jer se navodi zajam u visini od 40.000,00 kuna prema priloženoj Izjavi.

13. Odredbom čl. 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – dalje ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca i određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kakvoće.

14. U situaciji postojanja navedenog Ugovora o zajmu kao i izjave tužitelja da mu je vraćen iznos od 2.000,00 eura teret dokaza da mu je vraćen i preostali iznos bio je na tuženici (čl. 9. ZOO-a). Tuženica tu činjenicu nije uspjela dokazati. Prvenstveno je nelogično da bi stranke o samom zajmu potpisale Izjavu, da bi o vraćanju dijela zajma također potpisale potvrdu, a da ne bi potpisivale izjavu za vraćanje iznosa od 24.975,00 kuna, odnosno iznosa preostalog zajma.

14.1. Nadalje, slijed događaja kakvoga opisuju tuženica i svjedoci, a osporava tužitelj doveden je u dvojbu samim utvrđenjem suda prvog stupnja. Prvenstveno se to odnosi na činjenicu da bi tužitelj došao sa automobilom u dvorište kuće prednika tuženice, odnosno same tuženice kraj utvrđene invalidnosti tužitelja i njegove tvrdnje da ne vozi automobil od 1997. godine, a i da mu je amputirana desna noga 2000. godine, kao i kraj činjenice zdravstvenog stanja samog prednika tuženice koje prema medicinskoj dokumentaciji tijekom ljeta 2013. godine kada se navodno dogodilo to vraćanje zajma "još" nije bilo tako loše da bi ga morali "iz kuće zbog nepokretnosti iznositi".

15. Što se tiče tvrdnji tuženice, a koja se odnosi na odredbu čl. 139. st. 1. ZN-a ("Narodne novine" broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19), odnosno na činjenicu da ona kao nasljednik može odgovarati za dugove ostavitelja samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine valja reći da se prema sadržaju navedene odredbe tuženica trebala pozvati na navedeno. Tužitelj je uz tužbu dostavio rješenje o nasljeđivanju iza pok. M. S., a u odgovoru na tužbu je tuženica navela je ona jedina nasljednica te da je naslijedila „jednu mirovinu“. Nije u tom pravcu isticala prigovor niti je dokazala da nije naslijedila novčana sredstva sa računa kod Banke d.d. kako to proizlazi iz navedenog rješenja o nasljeđivanju.

16. Nadalje, u situaciji različitih, međusobno suprotstavljenih navoda stranaka kada je sud prvog stupnja uvjerljivijim i logičnijim pa i istinitijim prihvatio navode i argumente tužitelja – ničim nije povrijedio pravo tuženice već je samo adekvatno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a. Sud prvog stupnja je pri tome imao mogućnost da neposredno ocjenjuje provedene dokaze, odnosno iskaze stranaka i svjedoka, a u situaciji suprotstavljenih navoda stranaka kada o sadržaju njihovog odnosa ne postoji relevantan pismeni trag (u odnosu na tvrdnju tuženice) proizlazi da su isti preuzeli rizik mogućeg različitog tumačenja navedenog odnosa.

17. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovu (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife). Tužitelj nije uspio u cijelosti sa svojim zahtjevom kako to isti tvrdi jer je pokrenuo parnicu radi isplate iznosa od 40.000,00 kuna premda mu je iznos od 2.000,00 eura, odnosno cca 15.000,00 kuna nesporno vraćen prema izjavi koju je sam potpisao.

18. Slijedom svega navedenog žalbe tužitelja i tuženice ukazuju se neosnovanim pa ih je valjalo odbiti i time potvrditi presudu suda prvog stupnja i odlučiti kao u izreci (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 07. veljače 2023.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus, v.r.