REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 349/2021-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Novoj Gradiški, protiv tuženika Apolonia d.o.o., Labin, Dubrova 308, OIB: 56816863919, kojeg zastupa punomoćnik Goran Jovanović, odvjetnik u Labinu, radi utvrđenja radnog odnosa i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2028/2019-3 od 8. rujna 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-105/2018-20 od 16. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2028/2019-3 od 8. rujna 2020. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Slavonskom Brodu presudom poslovni broj Pr-105/2018-20 od 16. listopada 2019. pod točkom I. izreke utvrdio je da je tužitelj s tuženikom zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2013. do 28.veljače 2015. te da je tužitelj bio kod tuženika u radnom odnosu u navedenom razdoblju, kao i da je tuženik dužan tužitelju upisani u radnu knjižicu i druge evidencije postojanje radnog odnosa u vremenu od 1. listopada 2013. do 28. veljače 2015. i isti prijaviti nadležnim zavodima, pod točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju bruto plaću u iznosu od 56.534,48 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke, pod točkom III. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.206,43 kuna po osnovi razlike bruto plaće na pojedine iznose, pod točkom IV. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 153.648,00 kuna po osnovi naknade za korištenje vlastitog vozila i mobitela s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u točki IV. izreke. Pod točkom V. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 45.811,50 kuna.
2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-2028/2019-3 od 8. rujna 2020. preinačio je prvostupanjsku presudu tako da je pod točkom 1. izreke odbio tužbeni zahtjev koji glasi kako je to navedeno u točkama I. -V. izreke prvostupanjske presude, a pod točkom 2. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 29.208,00 kuna.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382.a Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije te smatra da je revizija u cijelosti neosnovana.
5. Revizija nije osnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.
8. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP jer je sud ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno kako to propisuje čl. 8. ZPP-a.
9. U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada zaključuje o postojanju ugovora o radu na temelju pojedinih dokaza (e-mailova, narudžbe stomatološkog materijala, isplati dijela naknade plaće), valja reći da prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tužitelj zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme te da mu tuženik isplati plaće, naknadu za korištenje osobnog automobila i mobitela.
11. Među strankama je prvenstveno sporno je li tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme i je li tužitelj na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme bio u radnom odnosu od 1. listopada 2013. do 28. veljače 2015.
12. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužitelj u razdoblju od 1. veljače 2007. do 31. siječnja 2009. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu komercijalista koji je prestao otkazom tužitelja,
- da se tužitelj 2013. obratio tuženiku radi ponovnog zasnivanja radnog odnosa,
- da je tužitelj tijekom 2014. i 2015. obilazio stomatološke ordinacije na području Slavonije nudeći stomatolozima na prodaju stomatološki materijal tuženika i zaprimajući narudžbe stomatologa za kupnju navedenog materijala,
- da je u razdoblju od 13. prosinca 2013. do 21. travnja 2014. vođena e-mail prepiska između tužitelja i zaposlenice tuženika SD (sada G)
- da je tužitelj od 28. veljače 2015. prestao obavljati poslove obilaska stomatoloških ordinacija i zaprimati narudžbe.
13. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je primjenom čl. 12. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/2009, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR) zaključio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto komercijalista te je primjenom čl. 82. ZR prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu plaće, troškova automobila i mobitela.
14. Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti z čl. 12. ZR jer tužitelj nije primjenom čl. 219. st. 1. ZPP dokazao da je postojala suglasnost volja između stranaka za sklapanje ugovora o radu. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda između stranaka se razmatralo o zapošljavanju tužitelja međutim takvi usmeni dogovori nemaju obilježja ugovora o radu, a razgovori i pregovori nisu doveli do zasnivanja radnog odnosa. Također taj sud je naveo da e-mail prepiska između tužitelja i tuženikove zaposlenice koja je trajala kraći period nije dokaz postojanja radnog odnosa kao i da iz sadržaja spisa ne proizlazi da su stranke postupale sukladno odredbi čl. 5. ZR kao i da je tužitelj tuženiku dostavljao bilo kakvu dokumentaciju odnosno izvještaje u pogledu izvršenih radnih zadataka niti osobi koju bi ovlastio poslodavac, a isto tako sukladno odredbi čl. 4. st. 1. ZR tuženik kao poslodavac nije vodio evidenciju da je tužitelj kod njega zaposlen.
15. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da je drugostupanjski sud pogrešno interpretirao odredbu čl. 12. ZR i pogrešno zaključio da nije postojala suglasnost volja za zaključenje ugovora o radu na što, prema navodima revizije, ukazuje niz dokaza (e-mail kojim tuženik obavještava svoje zaposlenike o novom komercijalistu, narudžbe stomatologa koje je zaprimio tužitelj, isplata dijela naknade plaće).
16. Odredbom čl. 12. st. 1. ZR propisano je da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku, stavkom 2. istog članka propisano je da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora, stavkom 3. je propisano da ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka rada izdati pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, dok je stavkom 4. propisano da ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
17. Iz navedenih odredbi proizlazi da je osnovna pretpostavka da bi se smatralo da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, činjenica da je poslodavac s radnikom uopće sklopio ugovor o radu.
18. Ugovor o radu je dvostrano-obvezni pravni posao, a radni odnos je izraz volje radnika i poslodavca zbog čega rad bez valjano zasnovanog radnog odnosa predstavlja samo faktični rad i kao takav ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme (tako i u Rev-3940/19 od 6. listopada 2020.).
19. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj za tuženika obavljao faktičan rad (nudio je stomatolozima na prodaju stomatološki materijal tuženika i zaprimao je narudžbe za kupnju tog materijala), ali bez sklapanja ugovora o radu jer između stranaka nije postojala volja za sklapanje tog ugovora.
20. Naime, tužitelj tijekom postupka nije ničime dokazao da je na strani tuženika kao poslodavca postojala volja za sklapanje ugovora o radu nego da su između stranaka vođeni pregovori o sklapanju ugovora o radu do čega nije došlo pa niti navodi tužitelja da je za tuženika obavljao određeni rad i da ga je tuženik u e-mailu predstavio kao novog komercijalistu-kolegu ne mogu dovesti do drugačije odluke suda.
21. Nadalje, tvrdnja tužitelja da mu je tuženik u tri navrata platio iznose od po 700,00 EUR i 3.000,00 kuna za koje sam tužitelj u svom iskazu navodi da su isplaćeni 1. listopada 2013., u svibnju 2014. i 23. prosinca 2014. za "odrađeni posao" nakon čega više nije bilo uplata upućuju na to da je riječ o nekoj drugoj vrsti ugovora (ugovor o djelu) te da je riječ o povremenim isplatama koje su isplaćivane za odrađeni posao, a ne kao plaća za redovan rad iz radnog odnosa. To tim više što je tužitelj s tuženikom u ranijem periodu (od 2007. do 2009.) imao uredno zaključen ugovor o radu za koji tužitelj nije niti tvrdio da mu tuženik nije uredno isplaćivao plaću pa nije logično da tuženik ne bi s tužiteljem u narednom periodu od 2013. do 2015. sklopio ugovor o radu da je postojala takva volja ne samo tužitelja nego i tuženika kao poslodavca.
22. Stoga činjenica da je tužitelj faktično obavljao određeni rad za tuženika, ne znači da bi se zbog toga, primjenom odredbe čl. 12. st. 4. ZR moglo smatrati da je u konkretnom slučaju između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
23. Slijedom navedenog, u ovom konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 12. st. 4. ZR pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno.
24. Budući da tužitelj nije dokazao da je s tuženikom sklopio ugovor o radu, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kada je sud odbio zahtjev za isplatu plaće te troškova automobila i mobitela.
25. Slijedom svega iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 7. veljače 2023.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
