REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1478/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja J. B., pok. V., iz J., OIB ..., II-tužiteljice B. K., pok. I., iz H., OIB ..., III-tužitelja B. B. pok. L., iz V., OIB ..., IV-tužitelja A. B. pok. L., iz V., OIB ..., V-tužitelja J. F. pok. A., iz V., OIB ..., VI-tužitelja N. F. pok. S., iz V., OIB ..., VII-tužiteljice M. R., V., J., OIB: ..., kao nasljednice iza pok N. O. iz V., OIB ..., VIII- tužitelja J. O. pok. G., iz V., OIB ..., IX-tužitelja N. O. pok. I., iz J., OIB ..., od kojih su I-VI te VIII i IX tužitelji zastupani po punomoćniku R. B., odvjetniku u J., protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-492/2018-2 od 6. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P- 1612/16 od 21. prosinca 2016., u sjednici održanoj 7. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-492/2018-2 od 6. prosinca 2018. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P-1612/16 od 21. prosinca 2016. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Ovlašteni su tužitelji na temelju ove presude zatražiti i postići upis uknjižbe svog prava vlasništva nad nekretninama:

-na čest.zem. 870 z.ul. 202 za k.o. Z. u cijelosti,

-na fizičkom dijelu čest.zem. 874/10 z.ul. 330 za k.o. Z., koji dio ima površinu od 314.895 m2, koji je prikazan na „Planu uklopa“ uz geodetsko vještvo od 28.03.12.g. i koji obuhvaća čitavu površinu čest.zem. 874/10 k.o. Z., osim njena fizičkog dijela, označena na tom „Planu uklopa“ linijama koje povezuju oznake E-F-G-H-E (površine 8 600 m2) i to: tužitelj ad 1/ za 60/240; tužiteljica ad 2/ za 30/240; tužitelji ad 3 i ad 4/ za po 15/240; tužitelj ad 5/ za 40/240; tužitelj ad 6/ za 20/240, te tužitelji ad 7, 8 i 9/ za po 20/240,

- uz brisanje ista prava sa imena „Općenarodna imovina-Mjesni Narodni odbor Z., odnosno imena tuženice, što je tuženica, kao slijednica „Općenarodna imovina- Mjesni Narodni odbor Z.“ dužna trpjeti.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljima u roku od 15 dana naknadi parbeni trošak, u iznosu od 12.137,50 kn.“

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.886,72 EUR-a (dvijetisućeosamstoosamdeseteuraisedamdesetidvacenta) u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, presudom poslovni broj P- 1612/16 od 21. prosinca 2016. prihvatio je tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Ovlašteni su tužitelji na temelju ove presude zatražiti i postići upis uknjižbe svog prava vlasništva nad nekretninama:

- na čest.zem. 870 z.ul. 202 za k.o. Z. u cijelosti,

- na fizičkom dijelu čest.zem. 874/10 z.ul. 330 za k.o. Z., koji dio ima površinu od 314.895 m2, koji je prikazan na „Planu uklopa“ uz geodetsko vještvo od 28.03.12.g. i koji obuhvaća čitavu površinu čest.zem. 874/10 k.o. Z., osim njena fizičkog dijela, označena na tom „Planu uklopa“ linijama koje povezuju oznake E-F-G-H-E (površine 8 600 m2) i to: tužitelj ad 1/ za 60/240; tužiteljica ad 2/ za 30/240; tužitelji ad 3 i ad 4/ za po 15/240; tužitelj ad 5/ za 40/240; tužitelj ad 6/ za 20/240, te tužitelji ad 7, 8 i 9/ za po 20/240,

- uz brisanje ista prava sa imena „Općenarodna imovina-Mjesni Narodni odbor Z., odnosno imena tuženice, što je tuženica, kao slijednica „Općenarodna imovina-

Mjesni Narodni odbor Z.“ dužna trpjeti.“

1.1. Odlukom o parničnim troškovima tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 12.137,50 kn.

2. Županjski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-492/2018-2 od 6. prosinca 2018. odbio je žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu i odluku o parničnim troškovima.

3. Tako je suđeno u sporu radi uknjižbe prava vlasništva u korist tužitelja uz brisanje prava vlasništva s imena tuženika, što je tuženik dužan trpjeti, u sporu u kojemu tužitelji tvrde da su oni izvanknjižni vlasnici predmetnih nekretnina te da su ih stekli na temelju zakona.

4. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19 – dalje. ZID ZPP/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 80/22 - dalje: ZID ZPP/22) radi materijalnopravnih pitanja naznačenih u reviziji. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev svih tužitelja, a podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužitelji su odgovorili na reviziju i predložili odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Revizija je osnovana.

7. Presuda je ispitana po čl. 392. a. st. 2. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

8. Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, davanje ovlaštenja tužiteljima ishoditi uknjižbu prava vlasništva opisanih nekretnina uz brisanje prava vlasništva s imena tuženika, što je tuženik dužan trpjeti. Tužbeni zahtjev se temelji na tvrdnji iznesenoj u tužbi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću, te naknadno iznesenoj tvrdnji da tužiteljima pripada predmetno zemljište po osnovi tzv. koristovnog prava stečenog kupnjom od koristovnika – feudatara, obitelji D., te po osnovi težačkog prava razrješenjem agrarnih odnosa po odredbama Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine“, broj 136/46, 117/47-pročišćeni tekst - dalje: Zakon o ukidanu agrara/47), jer je riječ o zemljištu koje čini gospodarsku cjelinu s onim zemljištem koje im je pripalo po navedenom zakonu.

9. U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

- da je pravo vlasništva čest. zem. 874/10 površine 323.495 m2 Z.U. 330, k.o. Z., upisano na ime „Općenarodna imovina – Mjesni NO Z.“, a isti takav upis prava vlasništva glasio je i za čest. zem. 870 u naravi vinograd, površine 3082 m2, Z.U. 202 k.o. Z., a izvorni upis prava vlasništva je glasio na Općinu Z.;

- u katastarskom operatu i to od revizije katastra pa do danas, kao posjednici predmetnih nekretnina su upisani tužitelji odnosno njihovi prednici,

- radi identifikacije predmeta spora, izveden je dokaz očevidom na mjestu spora, a vještak mjernik identificirao je predmet spora kao dio čest. zem. 874/10 k.o. Z., te u cijelosti čest. zem. 870 k.o. Z., u skladu sa kojim nalazom i mišljenjem su tužitelji uredili tužbeni zahtjev,

- očevidom je utvrđeno da bi međe bile definirane i to sa istočne i zapadne strane po vododijelnici, po kojoj da su postavljeni međašni znaci, a sa sjeverne strane da bi među predstavljao kameni lanac kao prirodna međa, po sredini zemljišta da postoji ograđeni prostor gdje se očito nekada zemljište obrađivalo a preostalo predstavlja neobradivo zemljište obraslo niskim raslinjem, uz istočnu među ima rogača i nešto maslina, te ukupno četiri poljske kućice,

- u prilog svojih tvrdnji kako bi u konkretnom slučaju tužitelji vlasništvo stekli razrješenjem agrarnog odnosa, tužitelji su se između ostalog pozvali na agrarne odluke koje su dostavljene od strane Službe za imovinsko pravne poslove Ispostava H., i to Agr. 1624/47 i Agr.1622/47, te na upis agrarne prijave u zemljišnoj knjizi tog suda za čest. zem. 870 k.o. Z.,

- agrarnom odlukom posl.br. Agr. 1624/47 od dana 27.09.1948., razriješen agrarni odnos u odnosu na dio čest. zem. 874/10 k.o. Z., kulture šuma i ledina u površini od 30.400 m2 ili 70 motika, a koji agrarni odnos je razriješen u korist agrarnog obrađivača V. B. pok. J. i članova njegove obitelji, dok je Agrarnom odlukom Agr. 1622/47 od dana 27.09.1948., razriješen agrarni odnos također u odnosu na dio čest. zem. 874/10 k.o. Z. u površini od 70 motika, a u korist I. B. pok. I. i članova njegove obitelji,

- iz zemljišne knjige razvidno da bi u odnosu na čest. zem. 870 z. ul. 202 k.o. Z. bila podnesena agrarna prijava pod br. Agr. 1045/31 i to od strane I. B. pok. I. K. i družine, ali, iz iste nije razvidno kako je riješena,

- u konkretnom slučaju nije dostavljena ni jedna agrarna odluka na uknjižbu, ali s druge strane agrarna prijava koja je zabilježena u zemljišnoj knjizi nije brisana, te ista ukazuje na postojanje agrarnog odnosa,

- na postojanje agrarnog odnosa, također ukazuje stanje starih upisa u zemljišnoj knjizi,

- iz z. ul. 330 k.o. Z., u kojem je upisana čest. zem. 804/10, je razvidno kako je izvorni upis prava vlasništva glasio na ime katas. općina Z. i to kao vrhovnog vlasnika, dočim su kao koristovni vlasnici bili upisani više osoba iz obitelji B., F. i O., a koji su prednici tužitelja,

- takav upis prava vlasništva na „vrhovno“ i „koristovno“, potječe iz vremena kada se pravo vlasništva u određenim slučajevima na više osoba dijelilo po vlasničkim ovlaštenjima (paragraf 375 OGZ), pa je tako „vrhovnom vlasniku“ pripadalo pravo na bit stvari (što je u sebi uključivalo pravo protiviti se uništenju stvari, pravo davati privole kod otuđenja stvari, te pravo na stanovite činidbe i sudjelovanje u sporovima u pogledu te stvari), a „koristovnom vlasniku“ pravo koristiti se određenom stvari i ubirati plodove,

- uvidom u zemljišnu knjigu je utvrđeno i da je čest. zem. 874/10 z. ul. 330 k.o. Z., pripisana iz z. ul. 232 k.o. Z. i to pod Dnbr.28/15, a pod kojim poslovnim brojem je zaprimljena kupoprodajna pogodba od 19.12.1913., iz iste se zaključuje da ona predstavlja trostrani pravni posao koji je zaključen pred javnim bilježnikom, a tom kupoprodajnom pogodbom koristovni vlasnik i to I. D. pok. N., ujedno punomoćnik svoje braće, prodaje svoje koristovno vlasništvo težacima i to prednicima tužitelja koji su kasnije upisani kao koristovni vlasnici u z. ul. 330 k.o. Z., a sve uz suglasnost vrhovnog vlasnika, katastarske općine Z., za koju se navodi da je zastupaju A. C. pok. A. i A. A. pok. J., a kao predmet prodaje određen je dio čest. zem. 874/4 k.o. Z., i to baš prema priloženim skicama za koji dio se navodi da je označen slovom D te žutom bojom, a dodatno se navodi da se više toga kupuju i dvije male lokve u istom gaju,

- uvidom u z. ul. 232 k.o. Z., vidljivo kako je čest. zem. 874/4 cijepana baš prema tim skicama, i da je dio predmeta prodaje dobio oznaku čest. zem. 874/10 k.o. Z., a koje cijepanje je uslijedilo na temelju zaključka od 10.02.1915. i to upravo nakon sklapanja kupoprodajne pogodbe iz 1913.,

- očevidom na mjestu spora, te mjerničkim vještačenjem, utvrđeno da se čest. zem. 870 k.o. Z., nalazi sa svih strana okružena sa čest. zem. 874/10 k.o. Z.,

- iz z. ul. 202 k.o. Z. u koje je upisana čest. zem. 870 k.o. Z., razvidno je kako je koristovni vlasnik obitelji D., morala vrhovnom vlasniku katastralnoj općini davati 1/8 ploda sa zemljišta, a također uvidom u stare terete upisane u C listu u tom istom zemljišnoknjižnom ulošku utvrđeno je da je istodobno postojao agrarni odnos između koristovnog vlasnika i težaka i to baš prednika tužitelja po kojem su težaci davali određeni dio uroda koristovnom vlasniku i to 1/5 od uroda, nakon odbitka 1/8 koja se davala od strane koristovnog vlasnika vrhovnom vlasniku,

- temeljem kupoprodajne pogodbe iz 1913. prednici tužitelja stupili u pravnu poziciju dotadašnjeg koristovnog vlasnika tj. obitelji D., te su davali 1/8 uroda vrhovnom vlasniku katastarskoj općini Z., što bi proizlazilo također iz z. ul. 330 k.o. Z., gdje je prenesena čest. zem. 874/10 iz z. ul. 232, a nakon izvršenog cijepanja, gdje se navodi da bi vrhovni vlasnik bila Katastralna općina Z., a kao koristovni vlasnici navedeni su prednici tužitelja, te se navodi dužnost davanja 1/8 plodova, pa se posebno navodi vinova loza, buhač, druge posijane stvari, masline, i ostalo voće, pa je za zaključiti kako je u to vrijeme zaista zemljište bilo bar u određenom dijelu obrađivano,

- o posjedovanju i obradi zemljišta, iskazivali su i saslušani svjedoci, koji su suglasno naveli da je do predmetnog zemljišta vodio pješački put sa sjeverne strane, da je obradivo zemljište bilo obrađeno, a u preostalom dijelu da su bili postavljeni čunjevi i to baš prema vododjelnici sa istočne i zapadne strane, da je bilo poljskih kućica, te svjedoci navode kako je na zemljištu nekada bila vinova loza i to baš u dolcu gdje je bilo obradivo zemljište, a potvrđuju kako nikada nisu čuli da bi netko tužiteljima odnosno njihovim prednicima osporavao vlasništvo zemljišta,

- u odnosu na prigovor tuženice o agrarnom maksimumu da je, baš u područjima kao što je predmetno, postojala je mogućnost dosuđivanja i veće površine zemljišta, kada bi se utvrdilo da obradivi dio zemljišta nije dovoljan za uzdržavanje obrađivača i njegove obitelji, što bi proizlazilo iz odluke Agr.8703/31, od 13.09.1934., u zbirci isprava pod br. Dnbr.203/36, koja se odnosi na treće osobe i na sasvim drugo zemljište koje nije predmet ovog postupka, ali je razvidno da se u obrazloženju te agrarne odluke navodi kako se agrarni maksimum ima uračunati samo u odnosu na "ziratu" tj. plodnu zemlju, jer da bi protivan stav doveo do toga da bi razrješenjem agrarnog odnosa težak izgubio pravo na uživanje šuma i maslinika, koje da uživa, a koji da su "za njihovo gazdinstvo neophodno potrebiti", te se ujedno navodi da "ako se uvaži intencija agrarnog zakonodavstva, da se stvori ekonomski neovisan težački stalež, tada nema sumnje da je u navedeni maksimum od 10 ha, uračunati samo "ziratu zemlju".

9.1. Nižestupanjski sudovi su naveli da Zakonom o ukidanju iz 1946. nije bio određen agrarni maksimum, nego je isti propisao da njegovi učinci nastupaju po samom zakonu, i to još prije njegovog donošenja, odnosno da se ima smatrati kako su njegovi učinci nastupili prije 28. kolovoza 1945., pa stoga sve odluke koje su se donosile temeljem odredbi toga Zakona imaju deklaratoran karakter, a vlasništvo je stečeno konstitutivno sa danom stupanja na snagu toga Zakona tj. 22.veljače 1946. Agrarni maksimum propisivao je savezni Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji (Službeni list 64/45, 24/46, 101/47, 21/56, 55/57 i 10/65), te je isti propisivao oduzimanje zemljišta preko zemljišnog maksimuma, ali sukladno odredbi članka 3. toga Zakona, to oduzimanje provodilo se u posebnom postupku, na temelju pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji nadležnih tijela, pa dakle. višak iznad zemljišnog maksimuma koji je dosuđen nekom agrarnom obrađivaču, nije prelazio u vlasništvo države po samom zakonu, nego tek pravomoćnošću rješenja o eksproprijaciji, koje je dakle imalo konstitutivan učinak.

9.2. Nadalje sudovi drže kako u ovom trenutku ne može doći do primjene odredbi o agrarnom maksimumu jer su se iste primjenjivale u upravnom postupku koji bi bio pokrenut radi oduzimanja viška zemljišta, koje je u posjedu obrađivača, a u ovom postupku sud utvrđuje postojanje agrarnog odnosa, te s tim u svezi stjecanje prava vlasništva po samom Zakonu o ukidanju.

9.3. Stoga su sudovi zaključili kako su tužitelji dokazali postojanje agrarnog odnosa između njihovih prednika i tadašnjeg upisanog vlasnika katastralne općine Z., te kako su ujedno dokazali svoju aktivnu legitimaciju, pa nema nikakve zapreke utvrđenju da su tužitelji temeljem razrješenja agrarnog odnosa i nasljeđivanjem stekli vlasništvo predmetnih nekretnina baš u onim suvlasničkim omjerima kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, a koji suvlasnički omjeri su utvrđeni u skladu sa upisom posjeda u katastarskom operatu i uz uvažavanje činjenice da zemljište između tužitelja odnosno njihovih prednika nije nikada bilo fizički podijeljeno.

10. Stoga je tužbeni zahtjev svih tužitelja prihvaćen.

11. Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda te je naznačio pravna pitanja:

„1. Ukoliko je agrarni odnos na nekoj nekretnini razriješen temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja iz 1946. (dalje: Zakon o ukidanju) temeljem podnesene prijave obrađivača, je li sud ovlašten nakon više od 70 godina po tužbi nasljednika obrađivača utvrđivati je li obrađivač stekao i veći dio nekretnine od onoga za koji je podnio agrarnu prijavu koja je pozitivno riješena? Odnosno, je li sud ovlašten mijenjati odluku Komisije za agrarnu reformu i utvrditi nasljednike obrađivača vlasnicima i one površine nekretnine na kojoj je agrarni odnos razriješen, a koju površinu ni sam obrađivač nije zatražio agrarnom prijavom?

2. Može li predmet razrješenja agrarnog odnosa biti neobradiva nekretnina ili dio takve nekretnine koja je po kulturi u cijeloj površini šuma (od početka svog postojanja do danas ) i to u zemljišnoj knjizi i katastru, a utvrđeno je da je to većim dijelom i u naravi, te za koju je tijekom postupka utvrđeno da je obrasla šumom i makijom te predstavlja neobrađeno zemljište i da je služila za branje „taklji“ i sječu drva?“

11.1. Tuženik je naveo da su pitanja važna za rješenje spora, kao i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP, jer o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice u presudama Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-291/18-2 od 14. lipnja 2018., Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4772/2016-24772/16-2 od 20. rujna 2017., Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-915/18-2 od 30, kolovoza 2018.

12. Dopuštenost revizije je ispitana u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP prema kojoj, u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti redovnu reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, os kojih su neku razlozi navedeni samo primjerice. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

13. Podnesena revizija je prema navedenim kriterijima dopuštena, a također je i osnovana.

14. U odgovoru na naznačena pitanja valja poći od pravnog okvira u kojemu su nastali feudalni odnosi na području H., i na toj osnovi ocijeniti položaj pravnih prednika tužitelja kao „koristovnih vlasnika“ i s druge strane njihov položaj kao težaka-obrađivača zemlje.

15. S obzirom na to da je riječ o sporu o pravu vlasništva na zemljištu koje je smješteno na otoku H., prije razrješenja feudalnih agrarnih odnosa za odnose podijeljenog vlasništva bile su mjerodavne odredbe bivšeg Općeg Austrijskog građanskog zakonika proglašenog patentom od 29. studenog 1852. (dalje u tekstu: OGZ) s kasnijim izmjenama, koji se primjenjuje kao pravno pravilo prema odredbi čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Narodne novine“, broj 53/91).

15.1. Prema odredbama OGZ vlasništvo na nekretninama, koje inače u sebi podrazumijeva pravo na sućanstvo i pravo na koristi (potpuno i nerazdijeljeno vlasništvo po par. 354. OGZ) je moglo biti podijeljeno na način da na određenoj nekretnini postoji „vrhovni vlasnik“ kao nositelj prava na „sućanstvo“ i „koristovni vlasnik“ (feudatar) kako nositelj prava na koristi (razdijeljeno vlasništvo). Riječ je o prenosivim i nasljedivim ograničenim stvarnim pravima kojima nositelji mogu raspolagati u okviru svojeg dijela vlasništva, uz određena posebna prava vrhovnog vlasnika, (par. 1127. OGZ), pri čemu se svako od navedenih prava stječe upisom u zemljišne knjige na temelju valjanih pravnih osnova, a posjed se upisuje u odgovarajuće katastre. Zemlju su pak obrađivali neslobodni seljaci (težaci), koji su bili dužni plaćati određeni postotak feudataru, a ovaj je bio dužan plaćati određeni postotak vrhovnom vlasniku.

16. U ovom slučaju je utvrđeno da je vrhovni vlasnik predmetnih nekretnina bila Katastarska općina Z., a koristovni vlasnik je do 1913. bila obitelj D., koja je vrhovnom vlasniku bila dužna plaćati 1/8 uroda. Potom su prednici tužitelja postali na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog s D. nositelji koristovnog vlasništva, te su bili dužni davali 1/8 uroda vrhovnom vlasniku, Katastarskoj općini Z.

17. Zemlju su obrađivali neslobodni težaci koji su koristovnom vlasniku davali određeni dio uroda.

18. U navedenom pravnom i činjeničnom okviru posjedovanje zemljišta od strane koristovnih vlasnika po prirodi stvari nije moglo dovesti do stjecanja potpunog i nerazdijeljenog vlasništva u smislu par. 354. OGZ, jer nije riječ o vlasničkom posjedu nerazdijeljenog vlasništva nego o koristovnom posjedu, a vrhovni vlasnik je i dalje ostao isti. Stoga okolnost što su tužiteljevi pravni prednici prije ukidanja feudalnih odnosa bili upisani u katastru kao posjednici, nije moglo dovesti do stjecanja potpunog prava vlasništva, odnosno prava vrhovnog vlasnika.

19. Nositelji koristovnog vlasništva (feudatari) nisu niti po propisima o ukidanju feudalnih odnosa iz 1930. postali vrhovni vlasnici, odnosno punopravni vlasnici u smislu današnjeg nepodijeljenog prava vlasništva, osim u odnosu na obradiva zemljišta pod uvjetom da su bili obrađivači tog zemljišta, i u granicama propisanog maksimuma. Prednici ovdje tužitelja, osim što su bili feudatari, bili su i obrađivači zemljišta i to onoga koje je bilo obradivo, pa su po propisima o ukidanju feudalnih odnosa stekli pravo vlasništva na obrađivanom zemljištu uz ograničenja navedena u tim propisima.

20. Ukidanje agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije, koje je proglašeno zakonom od 7. rujna 1848., na području Dalmacije je odgođeno, pa je nakon više odgađanja Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije (Sl. novine 279/1930, dalje: Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa/30) došlo do ukidanja odnosa feudalnog karaktera.

20.1. Prema tom zakonu feudalni odnosi, koji postoje u zemljišnim knjigama između državnog erara, kao vrhovnog vlasnika, i feudatarca kao koristovnog vlasnika, smatraju se pravno ukinutim s danom 1. prosinca 1918. (par. 1. st. prvi). Svi odnosi težaka (kolona) su razriješeni, a težaci postaju vlasnici obradive zemlje koju su obrađivali najmanje kroz vrijeme od 30 godina, uz propisani maksimum od 10 hektara obradivog zemljišta ako broj članova obitelji nije veći pod šest, u uvećanje za svakog daljnjeg člana na još ½ hektara. Feudatarima je propisano pravo na odštetu za ona zemljišta koja su prešla u vlasništvo težaka, te pravo zadržati ona zemljišta koja je sam obrađivao u vlastitoj režiji, ali najviše do zakonskog minimuma propisanog posebnim propisima, dok su u odnosu na ostala zemljišta imali pravo na odštetu u novcu (par. 1. st. 2. i 3.). Dakle po tom zakonu feudatari nisu ukidanjem feudalnih odnosa mogli postati vlasnicima neobradivih zemljišta i šuma.

21. Provedba Zakona o likvidaciji/30 bila je propisana Naredbom o provođenju Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa/30 na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. oktobra 1930. Na temelju navedenih propisa mogli su se likvidirati agrarni odnosi feudalnog karaktera, što prednici tužitelja očito nisu ostvarivali.

22. Težački i slični odnosi na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja koji nisu bili pravomoćno razriješeni na temelju Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa /30 ukinuti su stupanjem na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije i Hrvatskog Primorja dana 22. studenog 1946. (Narodne novine NR HR broj 138/46 – dalje: Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa/46), s izmjenama i dopunama od 17. prosinca 1947. (Narodne novine NR Hrvatske broj 111/47). Zemlja obrađivača je po samom zakonu prešla u njihovo slobodno vlasništvo (čl. 3.).

22.1. Pod udar navedenog zakona su došla sva obrađivana zemljišta, uključivši i livade, pašnjaka i strane koji su bili dati na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa feudalnog karaktera, i koji s posjedom obrađivača čine gospodarsku cjelinu (čl. 3. st. prvi). Zemlja sa svim gospodarskim zgradama i stablima prelazi u vlasništvo obrađivača (čl. 4).

22.2. Iz navedenih odredaba proizlazi da su obrađivači postali vlasnicima obradivog zemljišta kojeg su stvarno i obrađivali, uključivši samo one livade, pašnjake i strane koji s posjedom obrađivača čine gospodarsku cjelinu (tako primjerice i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev x-1076/11-2). Ove odredbe se mogu tumačiti samo na način da predmet stjecanja prava vlasništva po samom zakonu nisu mogla biti neobradiva zemljišta i šume koja nisu obrađivane i po kulturi zemljišta nisu livade, pašnjake i strane, odnosno koje se po zakonu ne mogu smatrati gospodarskom cjelinom zajedno s obrađivanim zemljištem.

23. Navedeni Zakon se ne odnosi na one slučajeve koji su pravomoćno razriješeni na osnovi Zakona o likvidaciji/30.

23.1. Glede onih odnosa koji nisu pravomoćno razriješeni je određeno da će se rješavati u posebnom upravnom postupku u kojemu je prvostupanjsko tijelo kotarska komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju, a drugostupanjsko tijelo okružna odnosno oblasna komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju (čl. 8.), odnosno kasnije organi uprave općinskih skupština nadležnih za imovinskopravne poslove. Zahtjevi za ukidanje agrarnih odnosa u smislu tog zakona morali su se podnijeti najkasnije do 31. prosinca 1947.

23.2. S obzirom na to da je riječ o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona, rješenja koja su donosila nadležna tijela na temelju prijave obrađivača imala su deklaratorni karakter. S tim u vezi je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio na sjednici od 14. studenoga 1974. pravno shvaćanje koje glasi: „Propuštanjem podnošenja zahtjeva za ukidanje agrarnih odnosa ne sprječava sud u prosudbi da je sporno zemljište prešlo u vlasništvo F. V. kao obrađivača zemljišta, a temeljem odredaba Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja“.

24. Iz navedenih odredaba je za zaključiti da, u slučaju kad je sam obrađivač podnio prijavu nadležnom tijelu u kojoj je naveo što čini obrađivano zemljište, te nabrojao i livade i pašnjake koji zajedno s obrađivanim zemljištem čine gospodarsku cjelinu, te je doneseno deklaratorno rješenje i time pravomoćno razriješeni agrarni odnosi feudalnog karaktera po odredbama Zakona o ukidanju agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije i Hrvatskog Primorja dana 22. studenog 1946., pitanje stjecanja prava vlasništva u korist obrađivača po propisima o ukidanju feudalnih odnosa je pravomoćno riješeno i nije dopušteno to pitanje ponovno rješavati u parničnom postupku.

25. Stoga odgovor na naznačena pitanja glasi:

"1.) Ukoliko je agrarni odnos obrađivača zemljišta razriješen po Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja iz 1946. (Narodne novine NR HR broj 138/46, 111/47) temeljem podnesene prijave obrađivača u upravnom postupku, riječ je o pravomoćno riješenoj stvari čiji učinci vežu obrađivača i njegove nasljednike. Nije dopušteno nakon pravomoćno riješenog odnosa feudalnog karaktera u upravnom postupku, u kojemu je utvrđeno koje su nekretnine po zakonu prešle u vlasništvo obrađivača, naknadno u parničnom postupku po tužbi nasljednika obrađivača utvrđivati da je obrađivač stekao i veći dio nekretnine od onoga što je tražio i što mu je priznato kao dio gospodarske cjeline, i time mijenjati odluku Komisije za agrarnu reformu te utvrditi nasljednike obrađivača vlasnicima zemljišta, koje ni sam obrađivač nije zatražio agrarnom prijavom kao površine koje bi činile gospodarsku cjelinu s obrađivanim zemljištem.

2.) Odredbe čl. 3. i čl. 4. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja iz 1946. (Narodne novine NR HR broj 138/46, 111/47) treba tumačiti na način da je obrađivač po tom zakonu mogao steći pravo vlasništva na obradivom zemljištu na kojem su postojali trajni odnosi obrađivanja zajedno sa zgradama i stablima, te zajedno s livadama, pašnjacima i stranama koje su mu bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa i koje s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu. Neobradivo zemljište i šume koje su kao takve i upisane u zemljišnoj knjizi i katastru, a u naravi su zemljišta obrasla šumom i makijom i predstavljaju neobrađeno zemljište, nisu bile predmetom stjecanja prava vlasništva po odredbama navedenog Zakona o ukidanju agrarnih odnosa, neovisno o tome što ih je eventualno obrađivač koristio za branje granja i sječu drva."

26. Imajući na umu utvrđenja u ovom parničnom postupku (toč. 9. ovog obrazloženja) prema kojima su prednici tužitelja svoja prava po osnovi ukidanja agrarnih odnosa feudalnog karaktera već ostvarivali u upravnim postupcima što je razvidno iz agrarnih odluka koje su i dostavljene od strane Službe za imovinsko pravne poslove Ispostava H., i to Agr. 1624/47 i Agr.1622/47, i agrarne prijave u zemljišnoj knjizi tog suda za čest. zem. 870 k.o. Z., te imajući na umu da podnositelji prijava nisu u tim postupcima ni tvrdili da bi zemljišta koja su predmetom ovog spora bila obrađivana ili da bi činila gospodarsku cjelinu s obrađivanim zemljištem, pogrešno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojemu bi prednici tužitelja po zakonu stekli i veće površine zemljišta (površine 314.895 m2, 32.ooo m/2 i 3082 m2) od onih koje su im priznate upravo prema njihovim prijavama.

27. Neovisno o tome što je bio sadržaj prijave u upravnim postupcima, valja naglasiti kako predmetne nekretnine nisu bile predmetom stjecanja prava vlasništva po odredbama čl. 3. i čl. 4. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja iz 1946., jer se po tom zakonu nisu mogle smatrati sastavnim dijelom gospodarske cjeline zajedno s obradivim zemljištem na kojem su postojali trajni odnosi obrađivanja. Stoga, sve da prednici tužitelja i nisu vodili upravni postupak radi utvrđenja prava vlasništva stečenog na temelju zakona, ne bi mogli u parničnom postupku ostvariti veća prava nego što im pripadaju po navedenom zakonu.

28. Posebno se napominje da je stjecanje prava vlasništva u korist obrađivača zemljišta uspostavljeno po osnovi obrađivanja zemljišta, a ne po osnovi posjedovanja, dok s druge strane posjed feudatara sam po sebi nije vlasnički posjed nego koristovni posjed čijim izvršavanjem se nije moglo ukinuti pravo vrhovnog vlasnika i uspostaviti nepodijeljeno pravo vlasništva u korist feudatara (ovdje prednika tužitelja). Prava feudatara su se mogla razriješiti po odredbama Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa/30 kako je navedeno u toč. 20. toč.1. ovog obrazloženja.

29. Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo pa je valjalo preinačiti nižestupanjske presude po čl. 395. st. 1. ZPP i odbiti tužbeni zahtjev.

30. Tuženik je u konačnici u cijelosti uspio u sporu pa su mu tužitelji dužni naknadit parnične troškove po čl. 154. st. 1. ZPP. Troškove tuženika je prvostupanjski sud pravilo obračunao u svojoj presudi tako da tuženik osnovano potražuje 25 bodova na ime sastava odgovora na tužbu, uz primjenu T.br. 8 točka 1 u svezi sa T.br. 7 točka 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: OT), a u skladu sa vrijednosti predmeta spora, koja je bila označena u tužbi, te 25 bodova na ime zastupanja na ročištu od 22. listopada 2010., uz primjenu T.br. 9 točka 1 u svezi sa T.br. 7 točka 1 OT. Nakon što je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 210.000,00 kn, tužena osnovano potražuje po 250 bodova na ime zastupanja na ročištima od 01. prosinca 2011., 08. srpnja 2013., 16. rujna 2013., 15. studenog 2013., 04. prosinca 2013. 16. svibnja 2016., 24. listopada 2016. i 21. studenog 2016., uz primjenu T.br. 9 točka 1 u svezi sa T.br. 7 točka 1 OT, te 125 bodova na ime zastupanja na ročištu od 12. rujna 2016., primjenom T.br. 9 točka 2 OT. Nadalje, tužena osnovano potražuje 312,50 bodova na ime sastava žalbe, primjenom T.br. 10 točka 1 OT, a neosnovano je potraživanje tužene na ime sastava podneska koji je predan direktno na zapisniku od 21. studenog 2016., za koje ročište je tuženoj dosuđen trošak, pa taj podnesak nije bio nužan odnosno tužena je mogla svoje stavove iz podneska iznijeti usmeno na ročištu. To ukupno iznosi 2.175 bodova, a što ukupno čini iznos od 2.886,72 EUR-a.

Zagreb, 7. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.