REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 2 Us I-1086/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja Ž. J. iz G. B., B., OIB: …., kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u odvjetničkom društvu V.& R. & C. C. d.o.o., u G., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Z. OIB: ….., koga zastupa službena osoba N. B., radi utvrđivanja obveze poreza na dodanu vrijednost, 7. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje točke 2. rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/21-01/233, URBROJ: 513-04-22-2 od 27. svibnja 2022. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda V. KLASA: UP/I-471-02/20-01/16, URBROJ: 513-07-10/21- 9 od 25. veljače 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/21-01/233, URBROJ: 513-04-22-2 od 27. svibnja 2022. u točki 1. izreke obustavljen je postupak po žalbi u dijelu koji se odnosi na poreznu obvezu u točki I.1. i s tim u vezi u odgovarajućem dijelu točke III.1., III.2., III.4., V. i VI. izreke rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda V. KLASA: UP/I- 471-02/20-01/16, URBROJ: 513-07-10/21-9 od 25. veljače 2021. zbog nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. U točki 2. izreke određeno je da u preostalom dijelu izreke rješenje ostaje na snazi.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju se pod točkom I.2. izreke rješenja utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje poslovanja od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. i to: porezna osnovica poreza na dodanu vrijednost od 106.761,48 kn, porezna stopa od 25%, obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 26.690,37 kn, kamata u iznosu od 6.587,87 kn. U točki I.3. izreke tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje poslovanja od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. i to: porezna osnovica poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 275.323,80 kn, porezna stopa od 25%, obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 68.830,95 kn, kamata u iznosu od 7.010,27 kn. U točki II. izreke prvostupanjskog rješenja tužitelju se utvrđuje porez na dohodak za razdoblje poslovanja od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. i to: porezna osnovica poreza na dohodak u iznosu od 0,00 kn, porezna stopa od 12%, obveza poreza na dohodak u iznosu od 0,00 kn. U točki III.1.-3. izreke naloženo je tužitelju uplatiti obračunati porez na dodanu vrijednost, kamate obračunate na utvrđeni iznos poreza na dodanu vrijednost obračunate od dana kada je porezni obveznik tu obvezu trebao platiti do dana sastavljanja zapisnika, obračunati i uplatiti daljnje kamate na porez na dodanu vrijednost, sve to na navedene račune Državnog proračuna Republike Hrvatske. U točki IV. izreke naloženo je tužitelju, nakon izvršenih uplata, provesti odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama. Točkom V. izreke određeno je da će porezni obveznik rješenje izvršiti u roku od osam dana od dana njegove izvršnosti. Točkom VI. Izreke prvostupanjskog rješenja određeno je da će se, ukoliko porezni obveznik ne izvrši navedene uplate u određenom mu roku, naplata provesti ovrhom.

3. Tužitelj u tužbi navodi kako je osporavano rješenje rezultat pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju i primjeni odgovarajućih odredbi Općeg poreznog zakona i Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Smatra da je porezno tijelo pogrešno zaključilo kako se u konkretnom slučaju radi o zlouporabi prava na način da se gospodarska djelatnost prenosi između povezanih osoba kako bi se izbjegao ulazak u sustav PDV-a. Navodi da porezno tijelo članice Europske unije, da bi se utvrdilo postojanje zloporabe u smislu presude suda EU Halifax (C255/06), u kojoj je izravno primijenjena šesta direktiva, mora dokazati da su ispunjena dva uvjeta (objektivni i subjektivni) koja su zasebna, različita i kumulativna. Ističe kako se porezno tijelo prilikom poreznog nadzora uopće nije bavilo utvrđenjem osnovnog i isključivog cilja „prenošenja djelatnosti“ između povezanih osoba te da za utvrđivanje zloporabe nije izvršen test koji je poreznom tijelu nametnut kao obveza u smislu presude u predmetu Halifax. Smatra da nisu ispunjeni uvjeti da bi se V. H. i Ž. J. smatrali povezanim osobama stoga što se u slučaju njihovih obrta radi o različitim obrtima, nositelji tih osoba su različite fizičke osobe a ne postoji zapreka da i druge osobe koje se ne smatraju povezanim osobama u smislu krvnog srodstva, svoje poslovanje organiziraju na isti način. Osnovni cilj i razlog zbog kojeg tužitelj nije poslovao u sustavu PDV-a je održavanje opstojnosti na tržištu, jer su svi ostali subjekti koji se bave maloprodajom takve robe kao i tužitelj, izvan sustava PDV-a, o čemu porezno tijelo nije vodilo računa. Navodi da osporavano rješenje ne sadrži ni obrazloženje o ispunjenju ova dva uvjeta te da niti dokazi ne upućuju na to da bi i jedan od uvjeta bio zadovoljen u konkretnom slučaju, a posebno ne taj da bi cilj promatranih transakcija bio taj da se dobije porezna pogodnosti i time nelojalna prednost na tržištu. Traži da se tijekom upravnog spora izvede dokaz njegovim saslušanjem i saslušanjem V. H.. S obzirom na navedeno, predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti točku 2. izreke osporavanog rješenja tuženika kao i prvostupanjsko rješenje od 25. veljače 2021., uz naknadu troška upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnome, navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 31. siječnja 2023. u nazočnosti opunomoćenice tužitelja i tužitelja osobno, a odsutnosti uredno pozvanog tuženika, sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) na kojoj je opunomoćenica tužitelja u cijelosti ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je podnijela zahtjev za naknadu troška upravnog spora prema troškovniku koji je predala u spis.

5.1. Tijekom rasprave izveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je isti iskazao kako nema iskustava sa sudom pa je pripremio pismenu izjavu u vezi svih činjenica pravnog problema te je predao primjerak pisane izjave u spis i moli sud da razmotri istu prilikom donošenja odluke. Pojasnio je kako se unazad 27 godina bavi predmetnom djelatnošću, a obrt je otvoren tijekom 2013. i 2014. godine te se radi o prodaji robe za svakodnevnu uporabu i svečane prilike, odnosno radi se o sportskoj, casual i svečanoj robi koju su prodavali. Naglašava kako se radi o malom obrt i da su prilikom uvođenja fiskalizacije utvrdili određene nejasnoće u Zakonu o PDV, a radi čega su mali trgovački obrtnici diskriminirani te je stajališta kako isti ne bi trebali biti u sustavu PDV, o čemu je sve podrobnije izložio u priloženoj izjavi. Na isto je ukazao i djelatnicima nadležne porezne uprave. Obrt je prodaju vršio u lokalu na gradskoj tržnici, radio je od 8 ujutro do 19 sati navečer te su se okolo nalazili štandovi s istom takvom robom, koji su radili kraće i oni sigurno nisu bili u sustavu PDV. U pogledu činjenice da se nalazi u sustavu PDV, želi naglasiti kako njegov obrt ne može biti konkurentan u odnosu na druge obrte koji nisu u sustavu PDV, o čemu je izradio i odgovarajuću tablicu (izračun) koja se nalazi u prilogu moje izjave.

5.2. Iz priložene izjave proizlazi kronologija poslovanja obrta tužitelja te nezadovoljstvo zakonskim rješenjima u svezi sustava i obračuna PDV, zbog čega tužitelj smatra da ne može opstati na tržištu. Pojašnjava nemogućnost poslovanja u takvim uvjetima te ukazuje na nepouzdanost knjigovodstvenih podataka. Prilaže izračun poslovanja kako bi ukazao na štetnost zakonskih odredbi i nemogućnost poslovanja unutar sustava PDV.

6. Na održanoj raspravi sud je sukladno članku 33. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.), odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka V. H., jer je prema stavu ovoga suda, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, na temelju materijalne dokumentacije u spisu i iskaza i izjave tužitelja pa je izvođenje navedenog dokaza nepotrebno za pravilno rješenje ovog upravnog spora.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka, kao što je i saslušan tužitelj na okolnosti tužbe te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Uvidom u spis upravnog postupka razvidno je da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured V. kod tužitelja obavilo porezni nadzor poslovanja za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2018. o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: UP/I-471-02/20-01/16, URBROJ: 513-07-10-21-6 od 18. veljače 2021. Na navedeni zapisnik tužitelj je izjavio pravodoban prigovor koji je odbijen kao neosnovan stoga što u prigovoru nisu iznesena nova saznanja.

9. Poreznim je nadzorom utvrđeno kako tužitelj nije obračunao i uplatio obveze poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. i od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. godine.

10. Naime, tijekom nadzora, a kako to proizlazi iz zapisnika o provedenom nadzoru od 18. veljače 2021., utvrđeno je da je tužitelj povezana osoba u smislu članka 49. stavka 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ) s fizičkom osobom i to suprugom V. H.. Također je utvrđeno da su povezane osobe obavljale istu gospodarsku djelatnost: trgovina na malo odjećom u specijaliziranim prodavaonicama pod nazivom N., obrt za trgovinu, u istom poslovnom prostoru na adresi u V.(objekt na gradskoj tržnici br. 2.04 i 2.03). Tužitelj je 29. veljače 2012. kupio poslovni prostor, lokal br. … u objektu gradske tržnice, a porezni obveznik V. H. (supruga tužitelja, kupila je 5. veljače 2016. poslovni prostor u V., u objektu gradske tržnice, lokal br….).

11. Prema ugovorima o zakupu poslovnog prostora i opreme koje je dostavio tužitelj, navedeni poslovni prostori i oprema iznajmljivali su se između supružnika V. H. i tužitelja kako slijedi: Ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. siječnja 2014., sklopili su V. H. kao zakupodavac i Ž. J. kao zakupnik, bez obveze plaćanja mjesečne zakupnine. Ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. siječnja 2015. sklopili su Ž.J. kao zakupodavac i V. H. kao zakupnik V. H., bez obveze plaćanja mjesečne zakupnine. Ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. siječnja 2016. sklopili su V. H. kao zakupodavac i Ž. J. kao zakupnik, bez obveze plaćanja mjesečne zakupnine. Ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. siječnja 2017. sklopili su Ž. J. kao zakupodavac i V. H. kao zakupnik, bez obveze plaćanja mjesečne zakupnine. Ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. siječnja 2018. sklopili su V. H. kao zakupodavac i Ž. J. kao zakupnik, bez obveze plaćanja mjesečne zakupnine. Ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. siječnja 2019. sklopili su Ž.J. kao zakupodavac i V. H. kao zakupnik, bez obveze plaćanja mjesečne zakupnine. Ugovor o zakupu poslovnog prostora 20. kolovoza 2019. sklopili su V. H. kao zakupodavac i Ž. J. kao zakupnik, bez obveze plaćanja mjesečne zakupnine.

12. Iz zapisnika o provedenom nadzoru, nadalje proizlazi, da su povezane osobe, Ž. J. i V. H., kontinuirano obavljali istu djelatnost (obrt za trgovinu) u istom prostoru, koristeći istu opremu.

13. Nadzorom je utvrđeno da je lokal koji je u vlasništvu tužitelja pripojen lokalu u vlasništvu V. H. (supruge tužitelja) te su supružnici jedan drugome naizmjence iznajmljivali lokal u vremenskom razdoblju kada jedno od njih nije obavljalo djelatnost obrta za trgovinu i to bez naknade.

14. Na temelju utvrđenih činjenica, porezno tijelo je utvrdilo postojanje zlouporabe prava u području PDV-a budući da je navedenim radnjama (otvaranjem i zatvaranjem obrta) utvrđena stalnost u obavljanju istovrsne djelatnosti koja se prenosi s obrta jednog supružnika na obrt drugog supružnika te da se poduzete radnje mogu promatrati kao „jedan poduzetnik – jedan poslovni prostor – jedna gospodarska djelatnost“.

15. Dakle, u tijeku poreznog nadzora, utvrđeno je da su tužitelj i njegova supruga (V. H.) poduzeli postupke i radnje kako bi ostvarili poreznu prednost na način da se na njih primijeni poseban postupak oporezivanja za male porezne poduzetnike propisan čankom 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost , a što je u suprotnosti sa svrhom i smislom tih odredbi (jer se iskorištavaju zakonska rješenja za svrhe za koje ih zakonodavac nije predvidio).

16. Odredba članka 9. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ) propisuje da su sudionici porezno-pravnog odnosa dužni postupati u dobroj vjeri (stavak 1.). Postupanje u dobroj vjeri znači savjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom (stavak 2.).

17. U sudskoj praksi, u slučaju da su transakcije povezane s zlouporabom prava, dobra vjera se shvaća u širokom smislu, širem od njezina uobičajenog značenja. Dobro funkcioniranje sustava ovisi u velikoj mjeri o ponašanju samih poreznih obveznika. Naime, zahtjev dobre vjere odražava opće načelo prema kojem nitko ne može koristiti prava predviđena pravnim sustavom u svrhu zlouporabe ili utaje. Pri tome zlouporaba prava nije samo termin koji se koristi u određenom dijelu Općeg poreznog zakona, već puno širi pojam koji je obrađen kako u sudskoj praksi tako i pravnoj teoriji.

18. Tako se, primjerice, u presudi Europskog suda pravde C-131/13, između ostalog navodi kako se Šestu direktivu Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 95/7/EZ od 10. travnja 1995., treba tumačiti u smislu da je na nacionalnim tijelima i sudovima da poreznom obvezniku u okviru isporuke unutar Zajednice odbiju korištenje prava na odbitak, izuzeće ili povrat PDV-a, čak i u nedostatku odredaba nacionalnog prava koje predviđaju takvo odbijanje, ako se utvrdi, s obzirom na objektivne elemente, da je taj porezni obveznik znao ili morao znati da je operacijom na koju se poziva kao temelj za predmetno pravo sudjelovao u utaji poreza na dodanu vrijednost počinjenoj u okviru niza isporuka. Nadalje, da se poreznom obvezniku koji je znao ili morao znati da je operacijom na koju se poziva kako bi utemeljio svoja prava na odbitak, izuzeće ili povrat poreza na dodanu vrijednost sudjelovao u utaji poreza na dodanu vrijednost može odbiti korištenje tih prava, usprkos činjenici da je porezni obveznik u toj državi članici poštovao formalne uvjete predviđene nacionalnim zakonodavstvom kako bi mogao koristiti navedena prava.

19. Prema odredbi članka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16., u daljnjem tekstu Zakon o PDV-u) proizlazi da su u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena, između ostalih Direktiva Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 347, 11. 12. 2006.) sa zadnjom izmjenom Direktive Vijeća 2010/88/EU od 7. prosinca 2010. kojom se mijenja Direktiva 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost u dijelu koji se odnosi na trajanje obveze pridržavanja minimalne standardne stope (SL L 326, 10. 12. 2010.), u daljnjem tekstu: Direktiva Vijeća 2006/112/EZ.

20. Prema propisima Europske unije i tumačenju istih kroz presude Europskog suda, kao npr. presuda C-131/13, C-439/04, C-225/02 i druge, daju za pravo nacionalnim institucijama da ospore pravo neplaćanja poreza u slučajevima kada transakcije pružaju određene porezne prednosti i kada se sumnja da cilj transakcija nije u suglasju sa stvarnom prirodom tih transakcija. Naime, kada porezni obveznik ili skupina međusobno povezanih poreznih obveznika koji provode niz radnji koje dovode do naprijed navedenih umjetnih uvjeta (nastavak rada u istim uvjetima), a koji su motivirani isključivo s ciljem stvaranja uvjeta za izbjegavanje plaćanja PDV-a i stvaranje porezne prednosti, tada se ne može govoriti o isporuci dobara i usluga u smislu odredbi Šeste direktive Vijeća o PDV-u 2006/112/EZ-a i u kontekstu stvarnih komercijalnih aktivnosti, već se radi o zlouporabi prava u području PDV-a.

21. Ovaj Sud smatra utemeljenim zaključak poreznih tijela kako, da bi se radilo o isporuci dobara i usluga i gospodarskoj djelatnosti u smislu članka 2. stavka 1., članka 14. i članka 24. i članka 9. stavka 1. i stavka 2. Direktive 2006/112/EZ-a moraju biti zadovoljeni i ispunjeni objektivni kriteriji i uvjeti koji nisu ispunjeni ukoliko se zloupotrebljava porezne propise, nego se poslovne radnje provode isključivo radi dobivanja porezne povlastice bez ikakvog drugog ekonomskog cilja, odnosno kada porezni obveznik umjetno stvara uvjete poslovanja.

22. Stoga, osnivanje novih poslovnih subjekata pod institutom malih poreznih obveznika u svrhu izbjegavanja plaćanja PDV-a ne predstavlja isporuke ili gospodarsku djelatnost koja se poduzima za unapređenje gospodarske aktivnosti kao one na koje se odnosi Direktiva 2006/112/EZ-a u smislu članka 2. stavka 1., članka 14., članka 24. i članka 9. stavka 1. i stavka 2. kada se isključivo radi dobivanje porezne povlastice, bez ikakvog drugog gospodarskog cilja. Tako u presudi Europskog suda pravde od 21. veljače 2006. u predmetu Halifax i dr. (C- 255/02) utvrđeno je postojanje zlouporabe prava u području poreza na dodanu vrijednost koja je dovela do oporezivanja poreznog obveznika kod kojeg je utvrđeno da isti nije na odgovarajući način koristio odredbe nacionalnog zakonodavstva tj. u njoj su prvi put utvrđeni uvjeti postojanja načela zabrane zlouporabe prava u području PDV-a. Postupkom je utvrđeno ostvarivanje porezne prednosti koja je u suprotnosti s ciljem koji se želi ostvariti tim odredbama. Europski sud pravde je u navedenoj presudi istaknuo kako se pravila Unije ne mogu primjenjivati na djelovanja ekonomskih subjekata koja predstavljaju zloupotrebu tih prava, definiravši pritom takva djelovanja kao transakcije poduzete izvan konteksta normalnog poslovanja isključivo s ciljem nedopuštenog stjecanja pogodnosti koje pruža pravo EU. Nadalje, Sud EU je naveo kako se zlouporaba sastoji od dva elementa: objektivnog i subjektivnog. Tako je o zlouporabi riječ kada sama transakcija rezultira stjecanjem poreznih pogodnosti koje su protivne odgovarajućim pravilima EU, što je objektivni element, te ako je iz niza objektivnih činjenica očito kako je osnovni cilj takvih transakcija stjecanje poreznih pogodnosti, što je pak subjektivna komponenta. Dakle, zlouporaba poreznog sustava kojom porezni obveznici nastoje steći prednost na tržištu, nedopušteno je porezno ponašanje koje je potvrđeno presudama Europskog suda i koje su pravno obvezujuće za sve članice Europske unije pa tako i Republiku Hrvatsku.

23. Sud smatra osnovanim što je porezno tijelo utvrdilo postojanje zlouporabe prava u području PDV-a budući da je navedenim radnjama utvrđena stalnost u obavljanju istovrsne djelatnosti koja se prenosi s povezanog obrta tužitelja na novi obrt istog naziva u vlasništvu supruge tužitelja V. H., u istim poslovnim prostorima, koristeći istu opremu.

24. Prema članku 49. stavku 1. točki 2. OPZ-a povezane osobe u smislu ovoga Zakona su osobe kod kojih je ispunjen najmanje jedan od sljedećih uvjeta, između ostaloga da dvije ili više fizičkih i/ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik na način da ostvaruju kontinuitet djelatnosti u istom prostoru koristeći istu opremu.

25. Smisao odredbe članka 90. stavka 1. Zakona o PDV-u jest da se pomogne malim poreznim obveznicima u postupcima kada se pokreće gospodarska aktivnost, sve u cilju pojednostavljenja postupanja, a ne da se osnivanjem novih obrta izbjegava ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost i plaćanje poreznih obveza.

26. U konkretnom slučaju odlučno je pitanje da li se naprijed utvrđeno činjenično stanje treba ocijeniti kao postupanje u smislu savjesnog i poštenog postupanja u skladu sa zakonom ili je riječ o postupanju u cilju izbjegavanja plaćanja poreznih obveza.

27. Ovaj sud je stajališta kako su porezna tijela u postupku poreznog nadzora, pravilno utvrdila da je izvršena gospodarska aktivnost otvaranja novog obrta kojoj je svrha ostvarenje porezne prednosti te da sporna transakcija ima obilježje zlouporabe prava. Naime, osnivanje novog obrta od strane povezanih osoba (supružnika) koji nastavlja istu djelatnost, pod istim nazivom, u istom prostoru, s istom opremom kao i obrt koji je tu poslovao u prethodnom razdoblju smatra se radnjom nastalom između povezanih osoba kojom se želi prikriti kontinuitet u obavljanju iste djelatnosti od istih osoba, a koja je transakcija obavljena s nakanom stjecanja određene koristi, onemogućavanjem naplate poreznog duga kod povezanih osoba te izbjegavanja ulaska u sustav PDV-a i time umanjenje obveze PDV-a.

28. Stoga navodi tužitelja kako osporavano rješenje ne sadrži obrazloženje o ispunjenju dva uvjeta iz slučaja Halifax te da ni dokazi ne upućuju na to da bi i jedan od uvjeta bio zadovoljen u konkretnom slučaju nisu odlučni stoga što je tijekom poreznog nadzora utvrđeno kako se obje fizičke osobe, koje obavljaju djelatnost trgovine, tužitelj i V. H., mogu promatrati kao „jedan poduzetnik-jedan poslovni prostor-jedna gospodarska djelatnost te da je osnivanje međusobno povezanih obrta motivirano s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza na dodanu vrijednost, da postoji kontinuitet u obavljanju istovrsne djelatnosti na način da obrt koji je poslovao u prethodnoj poslovnoj godini prenosi poslovanje na obrt koji nije u sustavu PDV-a u trenutku kada ispunjava uvjete za ulazak u sustav PDV-a, u svrhu ostvarivanja porezne prednosti, odnosno s namjerom izbjegavanja iskazivanja, obračunavanja i plaćanja PDV-a

29. Naime, a kako to proizlazi iz zapisnika o provedenom nadzoru, na osnovu iskazanih primitaka (prometa) za obje fizičke osobe, utvrđeno je da je osnivanjem obrta od povezanih osoba izbjegnuto obračunavanje poreza na dodanu vrijednost na isporuke iskazane u izdanim računima. Kod povezanih osoba - tužitelja i V. H. – utvrđeno je da je gospodarska aktivnost otvaranja novog obrta i prenošenja poslovne aktivnosti između dva obrta izvršeno u svrhu ostvarivanja porezne prednosti čime je zlouporabljen porezni sustav, a što predstavlja nedopušteno porezno ponašanje koje je potvrđeno i presudom Europskog suda Halifax i dr. C-255/02.

30. Zbog toga je, prema shvaćanju ovoga Suda, porezno tijelo pravilno utvrdilo kako je u konkretnom slučaju ispunjen objektivni uvjet za primjenu pravnog shvaćanja Suda Europske unije iz predmeta Halifax i dr., jer je osnovni cilj i svrha opisanog postupanja tužitelja bila izbjegavanje plaćanja PDV-a koje je suprotno članku 9. OPZ-a, odnosno isto je usmjereno na izbjegavanje plaćanja poreza u propisanom iznosu, na propisan način i u propisanom roku.

31. Nadalje, pravilno su porezna tijela utvrdila kako je ispunjen i subjektivni uvjet za primjenu pravnoga shvaćanja Suda Europske unije iz predmeta Halifax i dr. (vezan za svrhu izvršenih radnji), jer se u promatranom razdoblju poslovanja obrta od povezanih osoba nisu primijenili uvjeti poslovanja (poslovni prostor, identitet trgovine i dr.) te je svrha izvršenih radnji bila ostvarenje porezne nelojalne prednosti na tržištu, koja de ne može opravdati održavanjem opstojnosti na tržištu, kako to smatra tužitelj. 32. Dakle, porezna tijela su, tijekom poreznog nadzora, pravilno zaključila kako je tužitelj, protivno dužnosti postupanja u dobroj vjeri, poduzeo postupke i radnje kako bi ostvario poreznu prednost na način da se na njega primjeni poseban postupak oporezivanja za male porezne obveznike propisan člankom 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, što je protivno svrsi i smislu tih odredbi te je tužitelj navedenim radnjama (otvaranjem novog obrta) ostvario poreznu prednost neobračunavanja i neplaćanja PDV-a.

33. Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, kao što na pravilnost postupka nemaju utjecaja niti njegovi navodu u kojima izražava nezadovoljstvo zakonskim propisima koji su primijenjeni u konkretnom slučaju, a sud nije našao nezakonitosti u osporavanim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela, odnosno provedenom upravnom postupku, sud je primjenom odredbe članka 57. stavka 1. ZUS, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke presude.

34. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 7. veljače 2023.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude sukladno odredbi članka 66. stavka 5. ZUS-a.