REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:7 Kž-986/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća, te Mirjane Rigljan i Gordane Mihela Grahovac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv okrivljene N. P., zbog kaznenog djela izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu broj: KO-DO-1221/2020 od 9. kolovoza 2022. i okrivljenice, izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj: K-464/2020 od 14. lipnja 2022., a objavljene 20. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i okrivljene N. P. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj: K-464/2020 od 14. lipnja 2022., a objavljene 20. lipnja 2022., pod toč. I. izreke, kazneni nalog izdan presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 13. studenog 2020., broj: K- 464/2020, stavlja se izvan snage.

1.1. Istom presudom pod toč. II., okrivljena N. P. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1. i 2. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude, pa se temeljem čl. 227. st. 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca, time da joj se po čl. 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda na način da se određuje da se kazna zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca neće izvršiti ukoliko ista u vremenu provjeravanja u trajanju 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 okrivljena N. P. je dužna platiti troškove kaznenog postupka i to trošak sudskomedicinskog vještačenja u iznosu 1.600,00 (tisućušesto) kuna, trošak prometnog vještačenja u ukupnom iznosu 3.000,00 (tritisuće) kuna, te trošak u paušalnom iznosu 300,00 (tristo) kuna.

3. Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, zbog odluke o kazni, te je predložilo da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se usvoji žalba u pravcu žalbenih navoda, a to znači da se izrekne stroža kazna.

3.1. Žalbu je podnijela i okrivljena N. P. po branitelju G. M., odvjetniku iz OD M. i partneri iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede Kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, te je predložila da se pobijana presuda preinači na način da ju oslobodi krivnje za kazneno djelo koje joj se stavlja na teret.

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je okrivljena N. P. po branitelju G. M., odvjetniku iz OD M. i partneri iz Z., nalazeći da su navodi žalbe državnog odvjetnika neosnovani, te je predložila da se žalba kao takva odbije.

5. Prije sjednice vijeća u smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

6. Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu okrivljenice, osim zbog odluke o kazni

7. Iako okrivljena N. P. u uvodu žalbe navodi da se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ničim ne konkretizira o kojim povredama se radi, niti ih obrazlaže. Sadržajno razmatrajući žalbu proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, glede bitnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, tj. postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 6., 9. do 11. ZKP/08, iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 i je li rasprava protivno odredbama ovog zakona održana u odsutnosti okrivljenika i njegova branitelja, te je li na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon, utvrdio da niti jedna takva povreda, bilo formalne bilo materijalne naravi, nije počinjena.

7.2. Isto tako, nije u pravu okrivljenica kada se žali zbog povrede Kaznenog zakona. Žaliteljica ne navodi koju povredu Kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjenično stanju. To što smatra da svojim postupanjem nije počinila kazneno djelo za koje je osuđena ustvari pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a što ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu.

7.3. Također, suprotno žalbenim navodima okrivljenice, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci prvostupanjskog suda zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

7.4. Naime, nije u pravu okrivljenica kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te je bit njezine obrane da je do izlijetanja njezinog vozila sa kolnik došlo zbog tehničkih nedostataka kolnika u korelaciji sa vremenskim uvjetima koji su vladali u vrijeme same prometne nezgode. Detaljnije obrazlažući svoje tvrdnje ista navodi da je kao tehnički nedostatak kolnika bio taj što isti nije bio dostatno širok za mimoilaženje dva kamiona pri maksimalnoj, na predmetnom kolniku dopuštenoj brzini, da rub kolnika nije obilježen bijelom trakom, da na istome ne postoje stupići koji bi obilježavali rub kolnika, a pored navedenog u obrani je isticala i nedostatke bankine u vidu širine i nagiba iste. S tim u vezi pravilno prvostupanjski sud navodi da teza obrane da je okrivljenica, a s obzirom na širinu kolnika bila primorana voziti što bliže desnom rubu kolnika za slučaj nailaska vozila iz suprotnog smjera, te da, s obzirom na maglu i neobilježenost ruba kolnika nije mogla vidjeti rub kolnika, a potom i da zbog nedostatka širine bankine uz rub kolnika, te nagiba iste, nakon prelaska vozila na travnatu površinu više vozilo nije mogla vratiti na kolnik i time izbjeći nesreću, je pogrešna i pravilno kao takva od strane prvostupanjskog suda ocijenjena.

7.5. Naime, vezano za obranu okrivljenice, tj. zašto ju ne prihvaća, prvostupanjski sud je detaljno i argumentirano dao obrazloženje u toč. 16. obrazloženja pobijane presude, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, kolnik na kojem je došlo do nezgode je nesporno bio namijenjen za kretanje vozila u oba smjera, te na istome prometne trake nisu obilježene. Okrivljenica se tereti da je na takvom kolniku, a sukladno odredbi čl. 47. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama bila dužna vozilo u kretanju držati što bliže desnom rubu kolnika, ali istovremeno i na tolikoj udaljenosti od njega da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa te upravo i stanje i osobine ceste, ne ugrožava druge sudionike u prometu i ne izlaže sebe opasnosti.

7.6. Nadalje, s tim u vezi pravilno prvostupanjski sud svoju odluku temelji i na nalazu i mišljenju prometnog vještaka N. E. iz kojeg proizlazi da je širina predmetnog kolnika tempore criminis bila 5 m, te se na takvom kolniku vozilo okrivljenice, a da se je kretala sukladno odredbi čl. 47. st. 2. ZOSPC-a moglo sigurno mimoići sa eventualno nailazećim vozilom iz suprotnog smjera. To iz razloga što je vještak izrekom naveo da se obzirom na širinu predmetne ceste na istoj mogu mimoići osobno vozilo i kamion pri maksimalnoj dopuštenoj brzini kretanja na predmetnoj cesti. Isto tako, i ostatak vještačkog nalaza, a koji je pravilno ocijenjen od strane prvostupanjskog suda, ukazuje da osobine, odnosno karakteristike kolnika u vidu njegove širine nisu uzrok niti opravdanje za kršenje odredbe čl. 47. st. 2. ZOSPC-a, a osobito kraj činjenice da okrivljenica niti ne osporava da joj tempore criminis niti jedno vozilo nije nailazilo u susret.

7.7. Prema tome, uzimajući u obzir sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je dokazano da je upravo radnja okrivljenice, odnosno njezin propust da postupi sukladno odredbi čl. 47. st. 2. ZOSPC-a za koji nije postojao niti jedan objektivno ispričavajući uzrok u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nastalom prometnom nesrećom, a potom i nastalom posljedicom – teškom tjelesnom ozljedom oštećenice koju nitko u postupku nije niti osporavao.

7.8. Sva svoja utvrđenja, ponavljamo, a vezano za dinamiku prometne nesreće, uzroke prometne nesreće, prvostupanjski sud je detaljno obrazložio u toč. 16. i 17. obrazloženja pobijane presude, pa je pravilno zaključio da je dokazano da je okrivljenica svojim ponašanjem ostvarila obilježja djela za koja se tereti i pravilno ju je proglasio krivom.

7.9. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenice, kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenice su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenice za inkriminirano joj kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu.

8. Na navode žalbe u kojoj se, između ostalog, tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je okrivljenica odgovorna za ovdje predmetno kazneno djelo i to temeljio na nalazu prometnog vještaka, za kojeg žalitelj tvrdi da se radi o nestručnom, manjkavom i paušalnom nalazu kojim nije utvrđen razlog prometne nesreće, te da ne postoje dokazi iz kojih bi se na nedvojben način, utvrdilo da je ista kriva tako što je poduzela, odnosno propustila poduzeti koju konkretnu radnju, valja reći da je navedena tvrdnja neprihvatljiva, te da, upravo suprotno, iz nalaza proizlazi kako se dogodila ova prometna nesreća i što je uzrok istoj, a koji nalaz, kao što je već navedeno, je pravilan i vjerodostojan te kao takav pravilno ocijenjen i prihvaćen od prvostupanjskog suda.

8.1. Isto tako, potpuno pogrešno žalitelj tumači odredbu čl. 47. st. 2. ZOSPC-a u odnosu na ovdje konkretnu situaciju, te tvrdi da je okrivljenica postupala upravo onako kako joj naprijed citirana zakonska odredba nalaže, tj. da se kretala uz desni rub kolnika, kako joj i Zakon nalaže, pazeći pri tome na nalet vozila iz drugog smjera, znajući pri tome da se nerijetko na toj cesti događa da se vozila voze po sredini ceste, a po kojoj voze i autobusi i kamioni s kojima se nikako nije moguće mimoići, ukoliko se isti ne drže svoje krajnje desne strane. Valja reći da je ovakva tvrdnja potpuno promašena i nema uporište u provedenim dokazima. Nadalje, žaliteljica tvrdi da je suprotno zaključku prvostupanjskog suda postupala savjesno i s pažnjom jer je izbjegavala veće zlo (možebitni frontalni sudar s kamionom ili autobusom), i to na način da je, a kako joj to i Zakon nalaže (čl. 47. st. 2. ZOSPC-a), držala krajnje desne strane kolnika čiji rub zbog vremenskih prilika, stanja samog kolnika i tehničke opremljenosti ceste nije bila u mogućnosti pravovremeno uočiti, pa s tim u vezi valja reći da izbjegavanje "većeg zla", kako tvrdi žaliteljica ne omogućava istoj da vozi na način kako je postupila, odnosno vozila inkriminirane zgode, tj. da se kreće protivno odredbi čl. 47. st. 2. ZOSPC-a, a što je po ovom drugostupanjskom sudu nesporno utvrđeno, tj. nije svoje vozilo u kretanju držala što bliže desnom rubu kolnika i na tolikoj udaljenosti od njega da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa te stanju i osobinama ceste, ne ugrožava druge sudionike u prometu i ne izlaže sebe opasnosti, pa je upravo zbog tako neprilagođene vožnje prešla vozilom na meki teren sa sjeverne strane kolnika gdje je u slijetanju van kolnika u smjeru sjevera u odvodni kanal oborinskih voda, prednjim dijelom vozila naletjela na betonski most koji se nalazio na mekom terenu, a od kojeg naleta je osobno vozilo odbačeno u smjeru sjeverozapada, gdje je u rotiranju ulijevo lijevom bočnom stranom naletjelo na betonski zid dvorišne ograde kuće broj 133, sa sjeverne strane kolnika i tom prilikom je putnica M. V. zadobila povrede koje su precizirane u izreci i predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu. Stoga navodi žalbe u tom dijelu, kao i u ostalim tvrdnjama kao što su, između ostaloga, da je predmetna nesreća prvenstveno splet nesretnih okolnosti za koje okrivljenica nije odgovorna, da odgovornost za ovo djelo treba tražiti u tehnički neispravnoj i protupropisno izrađenoj cesti, a ne u propustu okrivljenice da uoči sve nedostatke te ceste i da predvidi sve posljedice koje iz takvih tehničkih nedostataka mogu proizaći, nije prihvatljiva, već upravo promašena.

8.2. Nasuprot žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano zaključio da je okrivljenica počinila kazneno djelo upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

8.3. Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano, detaljno i logično obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja na isto upućuje žalitelja.

8.4. Zbog svega navedenog činjenično stanje je potpuno utvrđeno, a kako se u ponašanju okrivljenice stječu sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je ista proglašena krivom iz čl. 227. st. 2. KZ/11, to nije povrijeđen ni kazneni zakon. U odnosu na odluku o kazni

9. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je okrivljenu N. P. pravilno proglasio krivom za terećeno joj kazneno djelo, istoj izrekao preblagu kaznu, tj. uvjetnu osudu kojom je prethodno utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 mjeseca s rokom provjeravanja u trajanju jedne godine. Pri tome državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna u konkretnom slučaju preblaga, te da je sud izričući istu precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani same okrivljenice, te da nije u dostatnoj mjeri cijenio postojeće otegotne okolnosti.

9.1. Naime, ovaj žalitelj smatra da je prvostupanjski sud propustio vrednovati kao otegotno činjenicu da je u ovoj prometnoj nesreći teško stradala M. V., osoba zrele životne dobi, te da tijekom postupka okrivljenica nije pokazivala samokritičnost prema predmetnom događaju i da nije dostatno cijenjena društvena opasnost od činjenja ovakvih kaznenih djela, pa državni odvjetnik smatra da se istoj treba izreći stroža kazna.

9.2. Što se tiče okrivljenice, ista u uvodu svoje žalbe navodi da se žali zbog odluke o kazni, ali u obrazloženju ne navodi u čemu bi se sastojao propust prvostupanjskog suda u odnosu na izrečenu kaznu. No, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, između ostalog, u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni. Stoga je ovaj drugostupanjski sud postupajući u smislu navedene odredbe, ispitao izrečenu kaznu i sa pozicije okrivljenice.

9.3. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

9.4. Odlučujući vrstu i mjeru kazne koju će izreći, prvostupanjski sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije ovdje konkretnog inkriminiranog postupanja i usklađenost njegovog ponašanja sa Zakonima, okolnosti u kojima živi te njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju ovdje konkretnog kaznenog djela.

9.5. Prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja kazne okrivljenoj N. P. kao olakotno cijenio da se radi o osobi zrele životne dobi čiji dosadašnji život je u potpunosti bio usklađen, kako sa Zakonom tako i sa općeprihvaćenim društvenim normama, a što znači da predmetni događaj u životu okrivljenice koja nikada ranije nije bila ni kazneno ni prekršajno osuđivana, je izoliran slučaj u njezinom inače urednom i neporočnom životu. Uz to je olakotno cijenjeno da je u događaju ozlijeđena njezina prijateljica, a koja okolnost je okrivljenicu jako pogodila, te ju pogađa i nadalje, a što je bilo vidljivo iz načina iznašanja njezine obrane gdje je bilo vidljivo da je bila vidno potresena. Posebno otegotnih okolnosti na strani okrivljenice sud nije našao.

9.6. Vodeći računa o naprijed navedenom, te o pravilima izbora i mjere kazne, čl. 47. KZ/11, te o svrsi kažnjavanja, čl. 41. KZ/11, kao i okolnostima koje su iznijete u žalbi državnog odvjetnika, te odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da kazna zatvora u trajanju 3 mjeseca s rokom provjeravanja u trajanju jedne godine, tj. izrečena uvjetna osuda, je primjerena počinjenom djelu i osobi počinitelja. Uvažavajući utvrđeni izostanak otegotnih okolnosti, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te nalazi da otegotne okolnosti koje je naveo državni odvjetnik nisu prihvatljive (jer teška tjelesna ozljeda oštećene M. V. je obilježje djela), dovodi do toga da ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve potrebne okolnosti i imao u vidu sve posljedice počinjenog kaznenog djela, te je pri tome pravilno, vodeći računa o težini djela i svim okolnostima o kojima mora voditi računa, zaključio da je opravdano izricanje uvjetne osude.

9.7. Ovako izrečena sankcija je jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati će na počiniteljicu da ubuduće ne čini kaznena djela kao i na sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Stroža kazna, kako to predlaže državni odvjetnik, pretjerano bi naglasila retributivnu funkciju svrhe kažnjavanja, a isto tako niti blaže kažnjavanje nije osnovano.

10. Zbog svega navedenog valjalo je presuditi kao u izreci.

11. Kako žalba državnog odvjetnika niti okrivljenice nisu osnovane, to je temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 7. veljače 2023.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Sonja Brešković Balent