Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 48 Gž R-737/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan predsjednice vijeća, Dubravke Burcar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ksenija Jakovčević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o., R., koga zastupa punomoćnik V. Š., odvjetnik iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženika T. N. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1228/2019-112 od 6. veljače 2020., koja je ispravljena rješenje istog suda poslovni broj Pr-1228/2019-116 od 14. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1228/2019-112 od 6. veljače 2020., koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-1228/2019-116 od 14. veljače 2020.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 25.563,59 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, sa zateznom kamatom od 28. lipnja 2004. do isplate (stavak I), te je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 55.468,75 kuna sa zateznom kamatom od 5. veljače 2020. do isplate, a rješenjem istog suda od 14. veljače 2020. je ispravio presudu na način da na četvrtoj strani obrazloženja, u odlomku 4. redak 4., umjesto "…ukupna dobit tužitelja premašuje visinu ugovorne kazne…." treba stajati "…..ukupna dobit tužitelja ne premašuje visinu ugovorne kazne,….".
2. Protiv presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog usvajanja žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao bivšeg poslodavca tuženika, za isplatu ugovorne kazne zbog nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice.
5. U provedenom postupku utvrđeno je:
- da je tuženik bio kod tužitelja u radnom odnosu na temelju Ugovora o radu od 29. ožujka 1999. do 31. prosinca 2002. na radnom mjestu komercijaliste na neodređeno vrijeme (dalje: Ugovor o radu),
- da je čl. 8. Ugovora o radu ugovoreno da se zaposlenik obvezuje da u slučaju svojevoljnog raskida ugovora neće raditi u istoj djelatnosti, niti kod konkurencije, niti će osnovati vlastitu tvrtku u istoj djelatnosti u roku od 5 godina (st. 1.), a ukoliko zaposlenik prekrši ovu ugovornu obvezu, da je suglasan platiti poslodavcu odštetu (ugovornu kaznu) u visini od 500.000,00 DEM plativo u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (st. 2.),
- da je tuženik dana 29. studenog 2002. podnio zahtjev za prestanak radnog odnosa,
- da je tužitelj dana 10. prosinca 2002. povodom tog zahtjeva donio odluku o sporazumnom raskidu Ugovora o radu, u kojoj odluci poziva tuženika na poštivanje odredbe čl. 8. Ugovora o radu kojim je ugovorena zabrana utakmice,
- da se tuženik 1. siječnja 2003. zaposlio u društvu M. S. G. d.o.o. koja se bavi konkurentskom djelatnošću i da je prema vlastitom iskazu nastavio raditi na istim poslovima kao i kod tužitelja,
- da tužitelj nije preuzeo obvezu plaćanja naknade tuženiku za vrijeme zabrane utakmice.
6. U bitnom je sporno je li u konkretnom slučaju, s obzirom na visinu ugovorne kazne i rok zabrane zapošljavanja kod poslodavca koji se bavi istom djelatnošću, svrha zabrane primarno zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili onemogućavanje radnika u zapošljavanju kod drugog poslodavca, odnosno je li prilikom ugovaranja poštovano načelo jednake vrijednosti davanja.
7. Mjerodavne odredbe Zakona o radu su:
članak 93.
1) Poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osoba koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se takmiči s poslodavcem (ugovorna zabrana utakmice).
2) Ugovor iz stavka 1. ovog članka ne smije se zaključiti za razdoblje duže od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa.
(……)
5) Ugovor iz stavka 1. ovog članka ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika.
Članak 94.
1) Ako ovim Zakonom za određeni slučaj nije drukčije određeno, ugovorna zabrana utakmice obvezuje radnika samo ako je u ugovoru poslodavac preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanju u iznosu polovice mjesečne plaće, isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. (…)
8. Mjerodavna odredba Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996.,112/1999. - dalje: ZOO) je:
čl. 15.
1) U zasnivanju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.
9. U ranijem tijeku postupka drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude kojom je bio u cijelosti usvojen tuženi zahtjev za isplatu iznosa od 255.645,94 eura (500.000 DEM), i glede u ovom sporu relevantnog pitanja da li ugovorna zabrana obvezuje tuženika u smislu članka 93. stavka 5. i članka 94. stavka 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 38/1995., 54/1995., 65/1995. - dalje: ZR), zaključio da tuženik nije dokazao da cilj ugovorne zabrane u konkretnom slučaju ne bi bio zaštita opravdanog interesa poslodavca (pogrešno smatrajući da je teret dokazivanja na tuženiku), ali je ocijenio da je ugovorna kazna nerazmjerno visoka te je uzimajući u obzir okolnosti: da je zabrana natjecanja ugovorena za razdoblje od pet godina, da tuženik s obzirom da radno mjesto komercijaliste i visinu plaće iz ugovora o radu od 3.750,00 kuna, nije vodio poslovnu politiku tuženika i nije mogao raspolagati podacima čijom bi se zlouporabom mogla tužitelju nanijeti takva šteta koja bi opravdavala toliko visok iznos ugovorne zabrane, da tužitelj nije preuzeo obvezu isplate naknade plaće tuženiku za vrijeme zabrane natjecanja, kao i činjenicu da je tuženik bio u obvezi uzdržavanja dvoje maloljetne djece, primjenom članka 274. ZOO-a) smanjio iznos ugovorne kazne i uz djelomično preinačenje prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev za iznos od 230.081,35 eura, dok je odbio žalbu tuženika za iznos od 25.564,59 eura (50.000 DEM).
10. Protiv navedene presude reviziju je podnio samo tuženik protiv dijela kojim mu je pravomoćno naložena isplata iznosa od 25.564,59 eura, slijedom čega je u ovoj fazi postupka predmet spora zahtjev za isplatu tog iznosa, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda pravomoćna.
11. Rješenjem Vrhovnog suda Revr-90/17 ukinuta je drugostupanjska presuda u osporenom dijelu (za 25.564,59 eura) i vraćena na ponovno suđenje, uz obrazloženje da neke od navedenih okolnosti koje je drugostupanjski sud utvrdio i zbog kojih je smanjio ugovornu kaznu, zapravo predstavljaju okolnosti koje su u činjenično i pravno sličnim slučajevima sudovi uzimali u obzir prilikom procjene obvezuje li uopće ugovor o zabrani natjecanja radnika u smislu odredbe članka 93. stavka 5. ZR-a - je li poslodavac preuzeo obvezu isplate naknade plaće radniku za vrijeme zabrane natjecanja ili ne, ugovorno trajanje zabrane natjecanja, poslove koje je radnik obavljao kod prijašnjeg poslodavca, visinu ugovorne kazne itd. (tako VSRH u Revr-1343/11 od 15. veljače 2012. i Revr-1550/12 od 5. veljače 2014.).
12. Smatrajući stoga proturječnim obrazloženje drugostupanjskog suda ukida drugostupanjsku presudu, uz uputu da se uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja ocijeni: postoji li opravdani poslovni interes poslodavca i je li cilj zabrane natjecanja zaštita tog interesa, i s tim u vezi obvezuju li tuženika ugovorne odredbe o zabrani natjecanja sadržane u ugovoru o radu, a tek ukoliko utvrdi da postoji interes poslodavca, da provede test razmjernosti tog interesa, s jedne strane, i prava radnika na rad i napredovanje, s druge strane.
13. U ponovljenom postupku, uspoređujući podatke o godišnjoj dobiti poslodavca koja je u vrijeme zaključenja Ugovora o radu s tuženikom iznosila cca 20-tak puta manje od ugovorne kazne (dobit za 1998. godinu je prema priloženim podacima iznosila 123.608,84 kuna, a za 1999. godinu 93.437,71 kuna) i od statusa i plaće tuženika (samostalni komercijalist s plaćom od 3.750,00 kuna), te stavljajući iste u relaciju s relevantnim okolnostima na koje je ukazao VSRH (s vremenskim trajanjem zabrane, visinom ugovorne kazne, te naročito činjenicom da tužitelj nije preuzeo obvezu naknade plaće tužitelju za vrijeme zabrane), sud prvog stupnja zaključuje da je intencija poslodavca prvenstveno bila onemogućiti radnika u zapošljavanju kod drugog poslodavca a ne zaštita opravdanog poslovnog interesa, slijedom čega da sukladno čl. 93. st. 5. i čl. 94. st. 1. ZR-a ne postoji obveza tuženika u pogledu zabrane utakmice, a ni akcesorna obveza na plaćanje ugovorne kazne iz čl. 272. ZOO-a, te je odbio tužbeni zahtjev.
14. Sud je pritom pravilno utvrdio da tužitelj koji je registriran za 40- tak djelatnosti nalažući zabranu utakmice nije precizirao na što se zabrana odnosi, te je kao neživotnu otklonio tvrdnju zakonske zastupnice tužitelja A. H. da je tužiteljevim odlaskom tužitelj bio u gubitku od 5.000.000,00 kuna marže, a kao irelevantne otklonio navode tužitelja da tuženik prilikom zapošljavanja nije imao nikakvih znanja o informatičkoj djelatnosti i da ih je stekao kod tužitelja, uz obrazloženje da je tuženik kod tužitelja radio od 1996., te da je u šest godina rada uloženu edukaciju vratio tužitelju.
15. Žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju zaključak suda o apsolutnoj nerazmjernosti i neprihvatljivosti ugovorne kazne višestruko veće od godišnje dobiti tužitelja (oko 20 puta), a u visini gotovo 40-godišnje zarade tuženika, i to uz rok zabrane od 5 godina, a nije doveo u sumnju ni zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio zaposlen na niže rangiranim poslovima sa srednjom stručnom spremom i plaćom nešto većom od prosječne, te da nije bio ovlašten zastupati poslodavca niti je imao posebna ovlaštenja u pogledu ugovaranja prodaje, slijedom čega je jasno da tuženik nije vodio poslovnu politiku tužitelja niti je mogao raspolagati podacima kojima bi mogli biti ugroženi interesi poslodavca i nanijeta šteta, pogotovo ne u opsegu koji tužitelj navodi tijekom postupka (od 10 milijuna kuna do 30 milijuna kuna).
16. Ovdje valja reći da je nesumnjivo da institut ugovorne zabrane utakmice ima za cilj zaštitu interesa poslodavca, međutim, kako to proizlazi iz odredbe članka 93. st. 5. ZR-a i iz čl. 94. st. 5. ZR-a, zabrana je ograničena samo na zaštitu opravdanih poslovnih interesa poslodavca, a i u tom slučaju ne smije nerazmjerno ograničavati pravo radnika na slobodu izbora poslodavca ugovaranjem neprimjereno visokih kazni i neopravdano dugih rokova zabrane, posebice ako poslodavac nije preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme zabrane isplaćivati novčanu naknadu kojom mu osigurava egzistenciju do pronalaženja novog posla. U protivnom zabrana ne obvezuje (čl. 93. st. 5. i čl. 94. st. 1. ZR-a u vezi s čl. 15. st. 1. i 2. ZOO-a).
17. Pritom, iako ZR ne propisuje obvezu da se obrazloži opravdanost poslovnog interesa poslodavca i uvjeta zabrane (rok i visina kazne), okolnost da u ugovornoj klauzuli (a ni u Odluci o sporazumnom otkazu) nisu konkretizirani uvjeti zabrane navođenjem poslova i informacija na koje se zabrana odnosi, već je najopćenitijom formulacijom izrečena "zabrana zapošljavanja u istoj djelatnosti", dodatno je teret zabrane natjecanja prebačen isključivo na radnika, čime se dodatno povrjeđuje načelo jednakih davanja (čl. 15. ZOO-a).
18. Iz navedenih razloga pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju ugovorna zabrana utakmice ne obvezuje tuženika, slijedom čega su svi opsežni žalbeni navodi neosnovani te je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).
19. Odluka o trošku donijeta je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, te pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2012. i dr.), što tužitelj žalbom ne osporava.
U Zagrebu 7. veljače 2023.
Predsjednica vijeća:
Ines Smoljan, v.r.
