REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
Povrv 1308/18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) Ž. B., OIB:…, iz S., i pod
2) G. S., iz S. OIB:…, , kao suvlasnika
stambene zgrade u S., zastupani po upravitelju S.-u. d.o.o.
S., OIB: … , zastupanog po direktoru M. Š., a on po pun.
A. B., odvj. u S. protiv tuženika I. M., OIB: …,
iz S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. rujna 2022. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i tuženika osobno, dana 6. veljače 2023. g.,
p r e s u d i o j e :
Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi broj Ovrv-246/17 od 23. veljače 2017. g. u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku od 8 dana isplatiti tužiteljima pod 1) i 2) ukupan iznos od 556,44 EUR/4.192,52 kn[1] s pripadajućim kamatama, u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku od 8 dana isplatiti tužiteljima pod 1) i 2) nastali trošak postupka ovrhe od 119,45 EUR/900,00 kn te u dijelu kojim je posebno naznačen predvidivi trošak postupka od 67,19 EUR/506,25 kn, jer je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
Obrazloženje
Dana 23. veljače 2017. g. javni bilježnik u S. A. Z. zaprimio je prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja označenih kao B. Ž. i dr., kao suvlasnici stambene zgrade u S., radi naplate iznosa od 4.192,52 kn s
pripadajućim zateznim kamatama. Rješenjem o ovrsi koje je donio javni bilježnik pod brojem Ovrv-246/17 od 23. veljače 2017. g. određena je predložena ovrha. U zakonskom roku tuženik je izjavio prigovor, te je stoga rješenjem ovog suda broj Ovrv-1340/17 od 6. srpnja 2017. g. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji te odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Predmet je dobio poslovni broj Povrv 1308/18.
U odgovoru na tužbu odnosno prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik je naveo da nije dužnik u sredstvima pričuve već da su, obratno, sredstva pričuve njegov dužnik. Tužitelji zastupani po S. da očito, falsificirajući financijske isprave i činjenično stanje, dolaze do tražbine koja u odnosu na njega kao suvlasnika zgrade ne postoji, a budući da je samo jednim beskamatnim ulaganjem u bojanje fasade zgrade organiziranim preko S. podmirio svoju pričuvu nekako do sredine 2017. g. Kao dokaz da je priložio natječajnu dokumentaciju t.d. V. K. i
G. S. za uređenje i bojanje istočne fasade, južne fasade, rezanje napuklih okapnica oko stambene zgrade … od 15. veljače 2003. g. S. da je
prihvatila ponudu t.d. V. K. te je tuženik S. uplatio 9.227,68 kn koji je proslijeđen odabranom t.d. kao akontacija radova. Tijekom izvođenja radova da je uplatio preostali iznos odnosno ukupno 27.903,20 kn. Na taj način da je uplatio cijeli iznos po ponudi od 37.903,20 kn. Iza tih radova da je u dogovoru sa S.
nastavio financirati popravke dimnjaka, zatim krovne ploče, popločavanje dvorišta oko zgrade i pred ulazom u zgradu, popravak ulaznih vrata, plombiranje i oblaganje ogradnog zida oko kuće. Iz S. da su mu sugerirali da račune dostavi direktno suvlasnicima, a ako se oni ogluše da ih donese po isteku ''naravnanja'' prvog kreditiranja zgrade. Dostavio je navedene račune ispostavljene suvlasnicima zgrade.
Rješenjem broj Povrv 1308/18 od 12. prosinca 2019. g. tužiteljima je vraćena tužba radi ispravka i dopune jer u uvodu tužbe tužitelji kao suvlasnici zgrade označeni kao Ž. B. i dr. nisu poimenično označeni (imena, prezimena,
prebivalište odnosno boravište i OIB-i).
U podnesku tužitelja od 24. prosinca 2019. g. kao tužitelji označeni su: pod 1) Ž. B. i pod 2) G. S..
U postupku su izvedeni dokazi pregledom izvoda otvorenih stavaka za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. g., ponude broj 95 za sanaciju objekta od 15. svibnja 2003. g., troškovnika t.d. V. d.o.o. K., uplatnice od 17.
srpnja 2003. g., popisa radova izvršenih za kompletiranje sanacije zgrade po troškovniku i ugovoru od 3. prosinca 2003. g., uplatnica broj 18, 20 i 23/03, fotografija predanih u spis uz prigovor protiv rješenja o ovrsi odnosno odgovor na tužbu, dopisa tuženika od 8. prosinca 2003. g., 30. rujna 2006. g., 3. veljače 2006. g., 30. svibnja 2006. g., 23. rujna 2002. g., 9. siječnja 2004. g., 26. travnja 2004. g., 11. studenog 2004. g., 17. rujna 2004. g., 15. prosinca 2004. g., 15. studenog 2005. g., troška bojanja od 2. siječnja 2007. g., Ugovora o upravljanju zgradom u S., i
Međuvlasničkog ugovora s popisom suvlasnika, knjižnog zapisa ispravka 06/00001 od 8. srpnja 2020. g., rješenja ovog suda broj Ovrv-4182/05 od 30. studenog 2005. g. i predmeta ovog suda broj Povrv 2529/18.
Tužitelj je popisao parnični trošak.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14), jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja pod 1) i 2), koji su se legitimirali kao suvlasnici stambene zgrade u S., , za isplatu neplaćenih dospjelih
obveza za sredstva zajedničke pričuve u visini od 4.192,52 kn, za period od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. g.
U odnosu na dostavljeni Međuvlasnički ugovor s popisom suvlasnika ovaj sud je primijetio da je u popisu suvlasnika stambene zgrade … navedena još jedna suvlasnica koja nije ustala tužbom u ovoj pravnoj stvari: M. E..
Prema odredbi čl. 46. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva, što znači da je tužbom kojom su ustala dva od tri suvlasnika zgrade mogla biti zatražena isplata samo dijela dugovanog iznosa pričuve razmjerno suvlasničkim udjelima suvlasnika koji su ustali tužbom.
Potrebno je navesti da su vlasnici stana odnosno poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade odnosno suvlasnici zgrade u Splitu anagrafske oznake Viška 24 obveznici plaćanja doprinosa za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine koju, u smislu odredbe čl. 89. st. 2. ZV-a, snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima i kojom oni, odnosno upravitelj nekretnine, upravlja kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika, a prema odredbi čl. 90. st. 3. ZV-a.
Prema odredbi čl. 90. st. 1. ZV-a, zajednička pričuva iz odredbe čl. 85. st. 2. ZV-a je namjenski vezana zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.
Tuženik je u odgovoru na tužbu odnosno prigovoru protiv rješenja o ovrsi naveo da nije dužan plaćati pričuvu jer je sa suvlasnicima i upraviteljem zgrade postigao dogovor da se troškovi popravka zajedničkih dijelova zgrade, koje je snosio iz svojih sredstava, prebiju s iznosima pričuve. Kao dokaz svojih tvrdnji dostavio je u spis uplatnice kojima je plaćao troškove popravaka.
U pregledanom predmetu ovog suda broj Povrv 2529/18, koji se vodi između istih stranaka s razlikom što je u tom predmetu suvlasnica M. E. tužiteljica,
radi iste pravne stvari samo za drugo razdoblje, i u kojem je donesena prvostupanjska presuda od 15. prosinca 2021. g. koja nije postala pravomoćna, tuženik je predložio i izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku računovodstveno- financijske struke.
Pregledom izvatka iz poslovnih knjiga za period od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. ovaj sud je utvrdio da je ukupno dugovanje tuženika iznos od 263,48 kn za ožujak 2015. g. te iznosi od po 436,56 kn za preostalih devet (9) mjeseci do kraja te godine, odnosno ukupno 4.192,52 kn, koliko tužitelji pod 1) i 2) ovom tužbom potražuju.
Nadalje, iz priznanice od 17. srpnja 2003. g. proizlazi da je tuženik izvršio uplatu upravitelju zgrade u iznosu od 9.227,68 kn, označavajući kao svrhu doznake: dug pričuve.
Iz Izjave suvlasnice M. E. (iz predmeta Povrv 2529/18), koju je suvlasnica dala i kao predstavnica stanara, proizlazi da je tuženik u dogovoru s upraviteljem zgrade u periodu od 2003. do 2007. g. izvodio radove na zajedničkim dijelovima zgrade te da je imao dogovoreno prebijanje s budućom pričuvom radi plaćanja izvedenih radova.
U tom je predmetu izveden i dokaz saslušanjem svjedoka L. V. koji
je naveo kako se javio na javni natječaj kojeg je objavilo t.d. S.-u. i dao ponudu za izvođenje radova, a radilo se o uređenju fasade na zgradi u…, u
S.. Po toj ponudi da je izabran i da je obavio te radove, a nadzorni inženjer S.-
u. da je potvrdio da su radovi izvršeni te da mu je sve plaćeno preko računa
S.-u. . U to vrijeme tuženik da je bio predstavnik stanara, ali da s njim nije imao nikakvu poslovnu suradnju te za izvedene radove da nije ništa primio od tuženika.
Sud je u pregledanom predmetu saslušao i radnika upravitelja zgrade tužitelja Z. G. koji je u svom iskazu naveo da je zaposlen na poslovima održavanja i da mu je poznato da su se tijekom 2012. g. vršila ulaganja odnosno radovi na popravcima okapnice, fasade, krovišta i sl. na maloj zgradi u S., da je u
vezi tih radova zgrada podigla kredit radi čega je pričuva stanarima bila podignuta, a radove je izvodilo t.d. V. d.o.o. te su radovi izvođaču plaćeni s računa zgrade. Nije imao saznanja da su se izvodili radovi izvan tog troškovnika niti da je neke radove financirao tuženik. Stoga, da nema saznanja da bi postojao bilo kakav dogovor između tuženika i upravitelja. O radovima koji su navodno izvršeni 2003. g. nije imao saznanja ali je naveo da mu je iz prakse poznato da su se ranije znali izvoditi radovi na način da su stanari sami podmirivali izvođaču troškove, s tim da je bila potrebna suglasnost 51% suvlasnika.
I konačno, u pregledanom predmetu Povrv 2529/18 proveden je dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke A. B. koji je, prije svega,
naveo da je dokumentacije za tuženika manjkava, neuredna i nepotpuna jer nedostaje dokumentacija za 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., i 2016. g., jer zaključni saldo kartice za 2014. g. u iznosu od -2.355,88 kn ne odgovara početnom saldu 2015. g. od 609,64 kn, a trebalo bi se raditi o istom iznosu, jer razlika između završnog salda 2014. g. i 2015. g. iznosi 1.746,24 kn na štetu tuženika, jer nedostaju zaduženja pričuve za studeni, listopad i prosinac 2014. g., a ukoliko bi pričuva za to razdoblje bila zadužena onda bi zaključno stanje 2014. g. odgovaralo početnom stanju 2015. g.
Što se tiče knjižnog zapisa-ispravak 06/00001 od 14. ožujka 2006. g. koji je izdan dana 8. srpnja 2020. g. da se taj dokument nalazi u evidenciji upravitelja zgrade i to na svim karticama od osam dostavljenih godina.
Zbog nedostavljene dokumentacije, a da bi udovoljio nalogu suda: očitovati se o uplatama pričuve tuženika za razdoblje od 2003. do 2016. g. i o postojanju eventualnih prebijanja ili oslobođenjima od plaćanje pričuve i o temeljima takvog eventualnog ''neplaćanja'', vještak je naveo da je trebao izvršiti knjigovodstvenu rekonstrukciju tako da je:
-u Tablici 1. prikazao obračun pričuve za tuženika od 2003. do 2016. g. bez prikaza uplata i zatvaranja u navedenom razdoblju. U tom razdoblju tuženik je trebao platiti s osnove pričuve 42.354,88 kn uz pretpostavku da je pričuva od 2003. do 2008. g. iznosila 164,78 kn mjesečno. Ako se prihvate kao vjerodostojne knjigovodstvene kartice upravitelja zgrade, one prikazuju na dan 1. siječnja 2008. g. pretplatu u korist tuženika u iznosu od 18.345,96 kn. Ta pretplata da potvrđuje tvrdnju tuženika da je knjižni zapis-ispravak 06/00001 vjerodostojan iako nije ovjeren i potpisan od odgovorne osobe jer prikazuje ista stanja kao i kartice upravitelja zgrade. Ukoliko se pretplati na dan 1. siječnja 2008. g. u iznosu od 18.345,96 kn dodaju iznosi koje je tuženik trebao platiti od 1. ožujka 2003. g. do 1. siječnja 2008. g. u iznosu od 9.557,24 kn (58 x 164,78 kn = 9.557,24 kn), dobije se iznos od 27.903,20 kn, što je iznos izvršenih radova prema ponudi t.d. Vrul d.o.o. Da se u 2012. g. iznos visine pričuve nije povećao i to dva puta i to: s 164,78 kn na 299,60 kn mjesečno i s 299,60 kn na 436,56 kn mjesečno, tuženik bi uistinu na temelju obračuna bio oslobođen plaćanja pričuve u razdoblju od ukupno četrnaest (14) godina i jedan (1) mjesec,
-u Tablici 2. prikazao rekonstrukciju knjigovodstvenih kartica za tuženika od 2003. do 2016. g. uz pretpostavke da su iznosi u redu 1. i redu 2. plaćeni na temelju uplatnice od 17. srpnja 2003. g., da je od reda 1. (1. siječnja 2003. g.) do reda 112.
(1. travnja 2012. g.) mjesečna pričuva je iznosila 164,78 kn, da je od reda 113. (1. svibnja 2012. g.) do reda 118. (1. kolovoza 2012. g.) mjesečna pričuva iznosila 299,60 kn, da je od reda 121. (14. rujna 2012. g.) pa nadalje mjesečna pričuva iznosila 436,56 kn. Obzirom da rekonstruirano stanje odgovara stanju na karticama dostavljenim od upravitelja zgrade, ali i knjižnom zapisu da se rekonstrukcija može prihvatiti kao vjerodostojna,
-da se za dodatna ulaganja tuženika kroz 2006. i 2007. g. u spisu ne nalazi vjerodostojna dokumentacije za navodno obavljene radove, a priloženu dokumentaciju da je sastavio tuženik, za istu nema računa izdanih od izvršitelja radova kao ni dokaza o plaćanjima računa.
Vještak je zaključio da na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju te na temelju rekonstrukcije knjigovodstvenih podataka upravitelja zgrade od 2003. do 2016. g. može zaključiti da je upravitelj zgrade dogovorio s tuženikom prijeboj pričuve u iznosu od 27.903,20 kn te da je u tom razdoblju tuženik s osnove pričuve uplatio ukupan iznos od 5.020,44 kn, pa da ukupan dug tuženika s osnove pričuve na dan 31. prosinca 2016. g. iznosi 9.431,24 kn.
U pregledanom predmetu Povrv 2529/18 izveden je i dokaz dopunskim saslušanjem vještaka A. B. koji je naveo da je kod davanja nalaza i mišljenja koristio dokumentaciju koja je u spisu i koju je dobio od upravitelja zgrade, a za koju smatra da je vjerodostojna jer odgovara knjigovodstvenom zapisu. U odnosu na iznos od 9.227,68 kn koje je tuženik još uplatio navodno na ime izvedenih radova, da na uplatnici stoji da je plaćen dug pričuve, a ne izvršeni radovi radi čega da tu uplatu nije uvažio. U tom trenutku u knjigovodstvenoj dokumentaciji da stoji da postoji pretplata. Iznos od 27.903,20 kn da je knjižen na ime pretplate, ali da se ne može očitovati je li se pretplata koristila za plaćanje troškova radova. Međutim, da je točno da iz dopisa od 8. prosinca 2003. g. proizlazi da je iznos od 27.903,20 kn vrijednost drugog dijela radova. Razdoblje oslobođenja od pričuve da se smanjilo radi toga jer je tužitelj dva puta povećao iznos mjesečne pričuve. Naveo je da u cijelosti ostaje kao u svom pisanom nalazu i mišljenju.
Sud je u presudi u predmetu Povrv 2529/18 iznio i svoj konačni zaključak: prihvaćen je u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka A. B. kao i usmena dopuna: da je upravitelj zgrade dogovorio s tuženikom prijeboj pričuve u iznosu od 27.903,20 kn, a da je u tom razdoblju tuženik uplatio s osnove pričuve iznos od 5.020,44 kn, pa da ukupan dug tuženika s osnove pričuve na dan 31. prosinca 2016.
g. iznosi 9.431,24 kn, pod pretpostavkom da nije bilo drugih prijeboja ili uplata u korist pričuve u daljnjem razdoblju koje je bilo predmet tog postupka: od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. g. Stoga da je tuženik na dan 31. prosinca 2016. g. bio u obvezi s osnove pričuve podmiriti iznos od 9.431,24 kn. Međutim, i pored toga što se na uplati tuženika od 17. srpnja 2003. g. navodi da se radi o plaćanju duga pričuve (9.226,68 kn), a ne za izvršene radove, sud je poklonio vjeru tuženiku da se radilo o plaćanju za izvedene radove, a sve uzimajući u obzir da se taj iznos nije mogao povezati s eventualnim dugom iz ranijih godina te s obzirom na cijeli odnos stranaka i činjenicu izvršenih radova te je ocijenjeno da je i taj iznos valjalo uračunati u pričuvu koju je tuženik podmirio plaćanjem izvedenih radova. Pri tome je ocijenjeno da su navodi upravitelja zgrade odnosno tužitelja da tuženik nije podmirio pričuvu i potpuno ignoriranje uplata tuženika, a kod nedostatka knjigovodstvene dokumentacije, neprimjereni i nepošteni. Stoga je ocijenjeno da je dug tuženika na dan 31. prosinca 2016. g. bio u visini 203,56 kn, u odnosu na koji je iznos tužbeni zahtjev prihvaćen, a za preostali iznos tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.
Ovaj sud je u cijelosti prihvatio navod tuženika da je postojao dogovor između upravitelja zgrade i tuženika o prebijanju iznosa pričuve kroz dugi niz godina i troškova popravaka zgrade koje je snosio tuženik kao suvlasnik zgrade, jer je u cijelosti prihvaćen nalaz i mišljenje sudskog vještaka A. B. te isprava koju je u spis i u ovom predmetu dostavio tuženik nazvana knjižni zapis ispravka 06/00001 od 8. srpnja 2020. g. jer nije postojalo nikakvo drugo objašnjenje za sastav ove isprave osim priznanja da je tuženik imao dogovor o prebijanju troškova i računa za pričuvu. Osim toga, sud je smatrao da treba uzeti i uplatu iznosa od 9.226,68 kn koji je tuženik uplatio 17. srpnja 2003. g. na ime duga pričuve kao trošak koji se odnosi na sanaciju i plaćanje radova jer u tom trenutku tuženik nikakav dug na ime pričuve nije imao, a kako je to detaljno, logično i vjerodostojno obrazložio vještak B..
Stoga je trebalo ocijeniti da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Naime, kako je zaključak suda u predmetu Povrv 2529/18 da je dug tuženika na dan 31.
prosinca 2016. g. postojao u visini od 203,56 kn, jasno je da na dan 31. prosinca 2015. g. nikakvog dugovanja nije bilo.
Stoga je trebalo ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi broj Ovrv- 246/17 od 23. veljače 2017. g. u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku od 8 dana isplatiti tužiteljima pod 1) i 2) iznos od 4.192,52 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je tuženiku u roku od 8 dana naloženo isplatiti tužiteljima pod 1) i 2) nastali trošak postupka ovrhe od 900,00 kn i u dijelu kojim je posebno naznačen predvidivi trošak postupka od 506,25 kn, jer je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Naime, ovaj je postupak započeo prijedlogom za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave, te je temeljem prigovora ovršenice rješenje o ovrsi ukinuto u dijelu kojim je određena ovrha, a postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, pa je trebalo, u skladu s odredbom čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) odlukom o glavnoj stvari odlučiti da li se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida.
Sud je u izreci sve iznose u kn izrazio u valuti EUR, a u skladu s odredbom čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22), s tim da je iznos u EUR označen kao prvi iznos. Odluka o parničnom trošku nije donesena jer tuženik, koji je u cijelosti uspio u sporu, nije popisao parnični trošak.
U Splitu, 6. veljače 2023. g.
S U D A C:
SANDI PETRIČIĆ, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).
