Poslovni broj: 10 UsI-2838/2022-4

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Nataši Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja L. S. S. L.,

OIB:……………….., … C. R. W. 1.. H. K., H. K.,

zastupanog po opunomoćeniku B. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B.&S. d.o.o., S., H. m…, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi svojstva osiguranika, bez održavanja rasprave, 6. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-10/22- 03/03659369886, Urbroj: 341-99-11/2-22-7248 od 30. studenog 2022.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II 140-10/22-03/03659369886, Urbroj: 341-99-11/2-22-7248 od 30. studenog 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osgiuranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-10/22-03/03659369886, Urbroj: 341-18-11/2-22-41748 od 8. studenog 2022. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Prvostupanjskim rješenjem se tužitelju priznaje svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje kao članu uprave trgovačkog društva G. T. d.o.o. S.

počevši od 8. studenog 2022.

3. U pravodobnoj tužbi kojom pobija zakontiost osporenog rješenja tuženika tužitelj u bitnom navodi da se u postupku koji je prethodio osporavanom rješenju nije postupilo prema pravilima postupka, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pa da su zbog tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenjene odredbe mjerodavno materijalnog prava. Iz obrazloženja pobijanog rješenja da je razvidno kako se tuženik u cijelosti priklonio navodima i utvrđenjima prvostupanjskog javnopravnog tijela, koje tijelo je u rješenju utvrdilo da je tužitelj u sudskom registru Trgovačkog suda u S. upisan kao član uprave društva G. T. d.o.o. te da je prema

članku 12. Zakona o mirovinskom osiguranju obvezan na mirovinsko osiguranje. Nastavno na navedeno, a imajući u vidu činjenicu da prema podacima iz matične evidencije prvostupanjskog tijela tužitelj nije obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje sukladno odredbama ZOMO-a, to je prvostupanjsko tijelo prema članku 117. stavku 2. ZOMO-a uspostavilo prijavu o početku mirovinskog osiguranja. Međutim, stajalište tuženika, koji se de facto u cijelosti priklonio navodima prvostupanjskog tijela da je činjenično i pravno neutemeljeno pozivajući se pri tome na odredbu čl. 47. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine broj 47/09, 110/21“, dalje ZUP). Imajući u vidu kako je bilo riječ o upravnom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, te da se u toj upravnoj stvari odlučivalo bez provedbe ispitnog postupka, odnosno neposrednim rješavanjem u smislu čl. 48. ZUP- a, jasno je kako tužitelj do trenutka zaprimanja prvostupanjskog rješenja nije uopće bio u mogućnosti iznositi relevantne činjenice i dokaze, što je utjecalo na sam ishod postupka i doneseno rješenje. S tim u vezi, u odnosu na navode iz obrazloženja pobijanog rješenja da je tužitelj u sudskom registru upisan kao član uprave ističe se kako je upis određene osobe u sudski registar kao člana uprave trgovačkog društva sukladno Zakonu o trgovačkim društvima isključivo deklaratorne, a ne konstitutivne naravi stoga je prvostupanjsko tijelo (a podredno i tuženik) u postupku povodom donošenja pobijanog rješenja trebalo poduzeti odgovarajuće radnje radi ispitivanja stvarnog stanja u pogledu članstva u upravi navedenog društva kako bi se neosporno utvrdilo tko je član uprave navedenog trgovačkog društva. Međutim, tuženik i prvostupanjsko tijelo je propustilo postupiti na navedeni način te neosporno utvrditi člana uprave, a što predstavlja bitnu povredu odredaba postupka s posljedicom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Samim time, u predmetnom upravnom postupku evidentno nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 49. ZUP-a potrebni za neposredno rješavanje upravne stvari po službenoj dužnosti a obzirom je evidentno bilo potrebno izjašnjenje tužitelja radi zaštite njegovih prava ili pravnih interesa. Nadalje, iz sadržaja osporavanog rješenja nedvojbeno proizlazi kako tuženik u pretežitom dijelu obrazloženja citira zakonske i podzakonske odredbe, dok u preostalom dijelu nekritički i neosnovano poklanja vjeru navodima iz prvostupanjskog rješenja i utvrđenjima nadležnog tijela tijekom prvostupanjskog postupka koja su odlučna za rješavanje predmetne stvari, a koja su u bitnom netočna, te propušta argumentirano otkloniti tužiteljeve istaknute prigovore. Osim toga, izreka prvostupanjskog rješenja u kojoj se navodi da se podnositelju priznaje svojstvo osiguranika je nepravilna i pravno neodrživa obzirom da prvostupanjsko tijelo postupajući po službenoj dužnosti može podnositelju isključivo utvrditi svojstvo osiguranika, a ne i priznati svojstvo osiguranika jer rješenje u toj formi prvostupanjsko tijelo donosi kada postupka po prijedlogu određene osobe, a ne po službenoj dužnosti.

Dakle, riječ je o formalnom nedostatku koji prvostupanjsko rješenje čini pravno neodrživim. Imajući u vidu navedeno, nejasno je i neshvatljivo postupanje tuženika i prvostupanjskog tijela koje graniči s arbitrarnim postupanjem pri čemu su ista u potpunosti zanemarila načelo pomoći stranci u upravnom postupku, kao jednom od temeljnih instituta na kojem počiva tradicija upravnog postupanja u Republici Hrvatskoj. Sukladno čl. 7. Zakona o općem upravnom postupku kad službena osoba tijekom postupka sazna da stranka ima osnovu za ostvarenje nekog prava, upozorit će ju na to, ali i na posljedice njenih radnji ili propuštanja u postupku. Osim toga službena osoba mora voditi računa da neznanje ili neukost stranke te drugih sudionika u postupku, ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. S tim u vezi navodi tuženika kako je na tužitelju kao članu uprave trgovačkog društva obveza poznavanja vlastitih prava i obveza koje proizlaze iz činjenice da je u sudskom registru upisan kao član uprave, ukazuje kako tuženik evidentno ne pravi jasnu distinkciju između instituta načela pomoći stranci od načela pomoći neukoj stranci. Naime institut pomoći stranci karakterističan je i jedinstven za upravni postupak obzirom se isti primjenjuje bez obzira na učenost stranke te je upravo intencija zakonodavca ispuštanjem riječi „neuke“ bila produbiti dužnost aktivnog štićenja prava stranke a sve to kako službene osobe u tijelima javne uprave ne bi stranke prepuštale „stihiji“ upravnog postupka, već da bi je pravovremeno upozorili na sve posljedice koje bi njezina neaktivnost ili postupanje moglo proizvesti. Slijedom svega prethodno navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora.

3.1. U tužbi tužitelj je ujedno u skladu s odredbom članka 26. Zakona o upravnim sporovima zatražio donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe na način da se odgodi izvršenje osporenog rješenja tuženika do pravomoćnog okončanja ovog postupka navodeći da u predmetnoj pravnoj stvari sve činjenice i navodi iz historijata tužbe ukazuju na arbitrarno i površno postupanje tuženika na štetu prava i interesa tužitelja stoga da je evidentno da bi izvršenjem prvostupanjskog rješenja po tužitelju nastala značajna šteta, dok odgodni učinak predmetne tužbe nije protivan javnom interesu.

4. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da tužba nije osnovana, da je osporenim rješenjem tuženika odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, a kojim je tužitelju po službenoj dužnosti priznalo svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje počevši od 8. studenog 2022. sukladno odredbi članka 12. i članka 119. stavaka 2. i 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/2018, 115/2018, 102/2019 i 84/2021 – u daljnjem tekstu: ZOMO), a s obzirom da je u Sudskom registru upisan kao član uprave, direktor trgovačkog društva G. T. d.o.o., S. i s obzirom da prema matičnoj evidenciji

Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje nije obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje po nekom od drugih obveznih osnova osiguranja propisanih odredbama

ZOMO-a. Razlozi tužbe da su identični razlozima koje je tužitelj bio iznio u žalbenom postupku i isti nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke iz svih razloga koji su navedeni i obrazloženi u osporenom rješenju tuženika. Naime, u ovom predmetu da je pravilno i zakonito primijenjena odredba članka 49. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09 i 110/21), budući se radilo o upravnom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, a činjenično stanje moglo se utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javno pravna tijela i to, u ovom predmetu, činjenično stanje moglo se utvrditi temeljem podataka iz nadležnog Sudskog registra te jer je uvidom u matičnu evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno da tužitelj nije obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje po nekom od drugih obveznih osnova osiguranja propisanih odredbama ZOMO-a, uslijed čega u odnosu na utvrđene činjenice nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje tužitelja radi zaštite njegovih prava i obveza, a pri tome se napominje da je tužitelju izjavljivanjem žalbe bilo omogućeno iznošenje činjenica vezanih za rješavanje uprave stvari. Navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je u recentnoj upravno-sudskoj praksi u presudi Upravnog suda u O. poslovni broj: UsI-1294/2019-5 od 6. ožujka 2020.,

Upravnog suda u Z. poslovni broj: 9 UsI-934/20-12 od 27. rujna 2022., Upravnog suda u Z. poslovni broj: 9 UsI-1090/20-7 od 29. rujna 2022., Upravnog suda u

S. poslovni broj: 10 UsI-1669/2022-6 od 30. studenoga 2022., presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1526/20-3 od 26. svibnja 2020. Nadalje, u vezi tužbenih navoda u kojima tužitelj navodi da je i tuženik i prvostupanjsko tijelo zanemarilo načelo pomoći stranci u upravnom postupku pozivajući se na odredbu članka 7. Zakona o općem upravnom postupku, ističe da nepoznavanje prava ne ispričava i da je na članovima uprave, direktorima trgovačkog društva obveza poznavanja vlastitih obveza i njihova ispunjavanja te da ne postoji dužnost Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da upozorava članove uprave, direktore trgovačkog društva o njihovim obvezama i ispunjavanju obveza, a što je potvrđeno u recentnoj upravno-sudskoj praksi u presudi Upravnog suda u Z. poslovni broj: 25. UsI- 1551/20-8 od 15. ožujka 2021., Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 2037/21-2 od 7. rujna 2021. Tuženik isto tako osporava tužiteljev zahtjev za naknadom troška koji obuhvaća trošak sastava tužbe jer je podnesena tužba u cijelosti bespredmetna te je kao takav i zahtjev za naknadu troška kako u osnovi tako i u visini.

Postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja da je u potpunosti i pravno proveden, te je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, bez povrede pravila postupka, donesena pravilna i zakonita odluka, pa tuženik predlaže da sud donese presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.

5. Dostavljanjem navedenih podnesaka, strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora, shodno članku 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje: ZUS-a). Potom je u ovome sporu, presuđeno bez rasprave, jer su se, s obzirom na navode stranaka u tužbi i odgovoru na tužbu, za to ispunile pretpostavke iz članka 36. točke 4. ZUS-a.

6. Pritom je ovaj sud uzeo u obzir dokaze odnosno isprave u spisu ovoga spora i u spisu predmetnoga upravnog postupka dostavljenom uz odgovor na tužbu.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim se tužitelju priznaje svojstvo osiguranika kao člana uprave trgovačkog društva počevši od 8. studenog 2022.

9. Odredbom članka 12. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21; dalje: ZOMO) propisano je da su obvezno osigurani članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava, likvidatori i upravitelji zadruge ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drukčije određeno.

10. Prema odredbi članka 117. stavka 2. ZOMO-a svojstvo osiguranika utvrđuje Zavod na osnovi prijave osiguranja koju podnosi obveznik doprinosa, odnosno osiguranik kada je sam obveznik plaćanja doprinosa.

11. Prema odredbi članka 119. stavka 2. ZOMO-a ako osiguranik iz članaka 10., 11., 12. i 13. ovoga Zakona u roku od 30 dana od dana nastanka obveze na osiguranje

ne podnese prijavu na osiguranje, Zavod će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o priznanju svojstva osiguranika.

11.1. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako Zavod u roku od 12 mjeseci od dana nastanka obveze na osiguranje ne donese rješenje o priznanju svojstva osiguranika, svojstvo osiguranika priznaje se s datumom donošenja rješenja Zavoda.

12. Iz podataka spisa predmeta je razvidno je kako slijedi:

- da je predmetni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti;

- da je iz izvoda iz sudskog registra Trgovačkog suda u S. razvidno da je tužitelj upisan kao član uprave trgovačkog društva G. T. d.o.o., sa sjedištem

u S., H….;

- da je iz podataka matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje razvidno da tužitelj nije obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje po nekom od drugih obveznih osnova osiguranja propisanih odredbama ZOMO-a.

13. Obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocjeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno rješenje tuženika, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

14. Naime, po ocjeni ovog suda, pravilno i zakonito je postupilo prvostupanjsko tijelo kada je tužitelju po službenoj dužnosti donijelo rješenje kojim mu je utvrdilo svojstvo osiguranika s danom 8. studenog 2022., odnosno tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

14.1. Ovo stoga, jer je postojanje osnove za obvezno mirovinsko osiguranje iz članka 12. ZOMO-a utvrđeno na temelju podataka službene evidencije drugog nadležnog tijela, sudskog registra, što su podaci iz javne knjige koji imaju, sukladno odredi članka 11. stavka 2. i 3. Zakona o sudskom registru („Narodne novine“ broj 1/1995,57/1996, 1/1998, 30/1999, 45/1999, 54/2005, 40/2007, 91/2010, 90/2011, 14 8/2013, 93/2014, 110/2015, 40/2019) pravni učinak prema trećim osobama (ovdje tuženiku) od dana javne objave upisa, te jer je iz podataka matične evidencije tuženika razvidno da tužitelj nije obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje po odredbama ZOMO-a, a da tužitelj nije kao samostalni obveznik podnošenja prijave za vođenje matične evidnecije podnio odgovrajuću prijavu o početku osiguranja (putem tiskanice M-1P), pa stoga ovaj sud prigovore tužitelja iznese u tužbi drži paušalnim i neosnovanim, te cijeni da je pravilno tužitelj obvezan na mirovinsko osiguranje u smislu naprijed citirane odredbe članka 12. ZOMO-a i to s danom 8. studenog 2022. odnosno danom donošenja rješenja sukladno gore citiranoj odredbi članka 119. stavka 3. ZOMO-a.

15. Glede tužbenih prigovora, koji su u suštini identični žalbenim prigovorima (nemogućnost neposrednog rješavanja u konkretnom slučaju; da je izreka prvostupanjskog rješenja nepravilna i pravno neodrživa; da je upis osobe u sudski registar kao člana uprave trgovačkog društva isključivo deklarativne, a ne konsitutivne naravi radi čega je prvostupanjsko tijelo trebalo poduzeti odgovarajuće radnje radi ispitivanja stvarnog stanja; da tužitelj do zaprimanja prvostupanjskog rješenja nije bio u mogućnosti iznositi relevantne činjenice i dokaze a što je utjecalo na sam ihod postupka i donešenje rješenja; zanemarivanje načela pomoći stranci u upravnom postupku u skladu s člankom 7. Zakona o općem upravnom postupku) za navesti je da je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja dao jasne i valjane razloge glede navedenih prigovora, a koje obrazloženje u cijelosti kao pravilno i zakonito prihvaća i ovaj sud, te se ovdje na isto i poziva, te radi nepotrebnog ponavljanja upućuje tužitelja u pogledu istih na obrazloženje osporenog rješenja.

16. U svemu izloženom, po ocijeni ovog suda, osporeno rješenje tuženika je zakonito, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21), a na koje ovaj sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

17. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u izreci presude.

18. Naposljetku, u okolnostima kada ovaj sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti zakonitim, to je valjalo odbiti prijedlog tužitelja za odgodom izvršenja osporenog rješenja u smislu odredbe članka 26. ZUS-a, pa je stoga riješeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

19. S obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, to je valjalo pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, a kako je i riješeno pod točkom II. izreke rješenja.

U Splitu 6. veljače 2023.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i točke II. izreke rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

Protiv točke I. izreke rješenja nije dopuštena žalba na temelju odredbe članka 67. stavka 1. u svezi članka 26. ZUS-a.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku,

- tuženiku, uz spis upravnog tijela po pravomoćnosti

- u spis.

RJ./

1. Tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18).

2. Spis u kalendar 30 dana.