REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
Pn 451/18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice A. C., OIB:.., iz Ž., zastupane po pun.
I. F. T., odvj. u O. protiv tuženika G. O. d.d.
Z., OIB:…, zastupanog po pun. iz odvj.
društva L., V. & p. u S., radi naknade štete, nakon održane
glavne i javne rasprave zaključene dana 26. rujna 2022. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 6. veljače 2023. g.,
p r e s u d i o j e
I.Dužan je tuženik G. o. d.d. Z., OIB:…, u roku od
15 dana isplatiti tužiteljici A. C., OIB:…, na ime neimovinske štete iznos od 3.318,07 EUR/25.000,00 kn[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 8. rujna 2018. g. do isplate i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određivala prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica iz ovog osnova zatražila isplatu iznosa od 3.318,07 EUR/25.000,00 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je na dosuđeni iznos glavnice zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 9. rujna 2015. g. do 8. rujna 2018. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete i to na ime tuđe pomoći i njege iznos od 180,50 EUR/1.360,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 10. listopada 2015. g. do isplate i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određivala prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 1.146,73 EUR/8.640,00 kn s pripadajućim kamatama te kojim je na dosuđeni iznos glavnice iz ovog osnova zatražena isplata zatezne kamate koja teče od 15. rujna do 10. listopada 2015. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete i to na ime troškova liječenja iznos od 132,72 EUR/1.000,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 15. prosinca 2015. g. do isplate i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određivala prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova zatražena isplata iznosa od 132,72 EUR/1.000,00 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 15. rujna do 15. prosinca 2015. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete i to na ime oštećenja stvari (odjeće, obuće, torbe i mobitela) iznos od 398,17 EUR/3.000,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 15. rujna 2015. g. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određivala prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
V.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete i to na ime troškova privatnih satova repeticija iznos od 929,06 EUR/7.000,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. srpnja 2016. g. do isplate i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određivala prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, kojim je na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 15. rujna 2015. g. do 30. lipnja 2016. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
VI.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 1.157,05 EUR/8.717,80 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 6. veljače 2023. g. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 8. rujna 2018. g. u kojoj je navela da je dana 9. rujna 2015. g. kao pješak na pješačkom prijelazu zadobila ozljede u prometnoj nesreći koju je skrivio J. J. iz P., upravljajući osobnim automobilom marke Mercedes 250, registarske oznake … bez položenog
vozačkog ispita, vlasništvo B. M., osiguranog kod tuženika policom broj …. Iz medicinske dokumentacije tužiteljice da je vidljivo da je zadobila potres mozga uz razderno-gnječnu ranu mekog oglavka tjemena visoko, koja je obrađena kirurški i radi čega se nalazila na bolničkom liječenju od 9. do 15. rujna 2015. g. te je pretrpjela strah, bolove te joj je bila potrebna tuđa pomoć i njega, morala je ići na kontrole kod specijalista i na fizikalnu terapiju u adolescentskoj dobi, radi čega je došlo do materijalne i nematerijalne štete kod tužiteljice. Tužiteljici da je bila potrebna i dodatna pomoć i financijska sredstva jer je do nezgode došlo dok je bila maloljetna, učenica IV. razreda srednje škole O. g. M. M. u S. te je zbog
velikog broja izostanaka i nepohađanja nastave u školskoj godini 2015./2016., a radi liječenja i zdravstvenih tegoba kao posljedica prometne nezgode taj razred završila polaganjem razrednog ispita u lipnju 2016. g. Radi toga da je bila prisiljena posljednja tri mjeseca te školske godine pohađati privatne sate-repeticije iz matematike, hrvatskog jezika, engleskog jezika i kemije. Osim toga da je imala i financijske izdatke radi odlaska na preglede i fizikalnu terapiju i to autobusom iz Ž. u S. u pratnji majke.
Tužiteljici je u nesreći oštećena odjeća, obuća, torba i mobitel. Tužiteljica je navela da joj pripada pravična novčana naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu kao i materijalna šteta koju je imala kao posljedicu štetnog događaja pa je predložila donošenje presude kojom će se tuženika obvezati isplatiti tužiteljici ukupni iznos od 50.000,00 kn s pripadajućim kamatama na ime neimovinske štete, iznos od 2.000,00 kn na ime imovinske štete radi troškova liječenja, iznos od 3.000,00 kn na ime oštećenih stvari (odjeće, obuće, torbe i mobitela), iznos od 10.000,00 kn na ime tuđe pomoći i njege, iznos od 7.000,00 kn s naslova troškova privatnih satova repeticija radi polaganja razrednog ispita, odnosno ukupno 22.000,00 kn s pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženik je priznao nastanak štetnog događaja kao i činjenicu da je vozilo registarskih oznaka …u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika. S obzirom da je vozač J. J. osiguranim vozilom upravljao bez položenog vozačkog ispita predloženo je da sud tu osobu obavijesti o parnici. Tuženik je osporio odgovornost odnosno podredno istakao prigovor suodgovornosti tužiteljice nastanku štetnog događaja i nastaloj šteti. Tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva kao i navod tužiteljice da je bila nesposobna pogađati školsku nastavu tjelesne i zdravstvene kulture u predmetnom periodu. Osporeno je i potraživanje tužiteljice s naslova troškova odlaska na preglede u pratnji majke kao i potraživanje s naslova uništene garderobe i stvari te troškova liječenja. Istaknut je i prigovor zastare te je osporen i zatraženi tijek zateznih kamata. Tužiteljica da se nije tuženiku prije podnošenja tužbe obratila u mirnom postupku pa je predloženo odbacivanje tužbe.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom cjelokupne medicinske dokumentacije za tužiteljicu i njenog zdravstvenog kartona, zapisnika o očevidu Postaje prometne policije od 9. rujna 2015. g., potvrde o sposobnosti sudjelovanja učenika na nastavi tjelesne i zdravstvene kulture od 25. rujna 2015. g., potvrde o položenom razrednom ispitu od 7. rujna 2018. g., zahtjeva tužiteljice od 19. rujna 2018. g. upućenog tuženiku u mirnom postupku, podataka s Interneta o cijenama odjevnih predmeta, torbe i mobitela koji su uništeni u nezgodi, podataka s Interneta o uobičajenoj cijeni instrukcija za srednjoškolske predmete, predmeta Postaje prometne policije formiranog u vezi prometne nesreće od 9. rujna 2015. g., potvrde t.d. P. d.o.o. S. od 12. srpnja 2019. g., zaključka D. z. s.i n. o. L. od 12. lipnja 2018. g.,
Odluke o cijenama usluga u D. L. S. od 20. lipnja 2018. g. i predmeta Prekršajnog suda u Splitu broj Pp P-6263/15. Sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka M. K., J. J., M. K., M. K. i A. C. i
tužiteljice u svojstvu parnične stranke i vještačenjem po vještaku prometno-tehničke struke J. Š. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 24. studenog 2020. g. i po vještacima medicinske struke: dr. M. J., neurokirurgu koji je dao usmeni nalaz i mišljenje na ročištu od 12. ožujka 2021. g. i usmenu dopunu na ročištu od 14. lipnja 2022. g. i dr. S. B., psihijatru.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje koju je tužiteljica pretrpjela u visini od 50.000,00 kn s pripadajućim kamatama te naknade imovinske štete radi potrebe tuđe njege i pomoći, troškova liječenja, uništene odjeće i obuće i troškova koje je tužiteljica imala radi instrukcija koji su u uzročno-posljedičnoj vezi s nezgodom u ukupnom iznosu od 22.000,00 kn s pripadajućim kamatama. Šteta je posljedica prometne nezgode koju je tužiteljica doživjela 9. rujna 2015. g. kao pješakinja u kojoj je sudjelovalo vozilo kojim je upravljao J. J., osigurano kod tuženika policom od autoodgovornosti broj…
Tuženik je priznao svoju pasivnu legitimaciju ali je istakao prigovor svoje odgovornosti odnosno podredno suodgovornosti tužiteljice za nastanak štetnog događaja pa tako i štete.
Iako je tuženikov prigovor osnova njegove odgovornosti, podredno podijeljene odgovornosti bio sročen na paušalan i štur način, sud je započeo provoditi dokazni postupak radi utvrđivanja načina nastanka ove prometne nezgode i ocjene postoji li suodgovornost tužiteljice kao pješakinje koja je prelazila kolnik J. m. u
mjestu P.-S. preko obilježenog pješačkog prijelaza za nastanak štete
pa je tako saslušan očevidac nezgode svjedok M. K., sama tužiteljica i vozač vozila Mercedes koje je oborilo tužiteljicu i koje je bilo osigurano kod tuženika J. J.. Nakon što je svjedok K. u svom iskazu kazao da je vidio da je tužiteljica oborena na pješačkom prijelazu, a svjedok J. da je vozio u koloni iz smjera O. u pravcu S. i da nije dovoljno pazio i u trenutku kad mu je popustila pažnja da je skrenuo pogled i da je baš u tom trenutku djevojka prelazila kolnik preko pješačkog prijelaza pa je udario tako da je pala na haubu vozila, sud je na zapisniku s ročišta održanog 7. studenog 2019. g. sročio i uputio poziv tuženiku jasno se očitovati ustraje li u prigovoru podijeljene odgovornosti i prijedlogu da se u predmetu izvede dokaz prometno-tehničkim vještačenjem, a s obzirom da tuženik nije pristupao na ročišta. Sud je smatrao, naime, da su do tada izvedeni dokazi dovoljno jasno ukazivali na isključivu odgovornost vozača vozila osiguranog kod tuženika za nastanak ove prometne nezgode.
Tuženik je, međutim, u podnesku od 2. ožujka 2020. g. predložio da se svjedoci koje je sud pozvao ispitaju na okolnost nastanka štetnog događaja, a posebno kretanja tužiteljice u odnosu na kolnik i obilježeni pješački prijelaz, kretanja vozila i naleta vozila osiguranog kod tuženika. Treba napomenuti da su u trenutku kad je tuženik sastavio i poslao sudu ovaj podnesak svi svjedoci koji su bili sudionici odnosno očevidci nezgode (svjedoci K. i J.) i sama tužiteljica kao drugi sudionik, već bili saslušani i da ostali svjedoci nisu ni mogli biti ispitani o bilo kojoj okolnosti nastanka prometne nezgode jer radi toga nisu bili ni predloženi za saslušanje, a budući da o nastanku nezgode nisu imali nikakvih neposrednih opažanja.
Nakon što je tuženika počeo zastupati punomoćnik iz redova odvjetnika na ročištu od 20. listopada 2020. g. tuženik se izjasnio da ustraje u prigovoru suodgovornosti jer iz samog iskaza tužiteljice proizlazi da je, prelazeći kolnik konkretne prigode, kršila odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer se, nakon što se upustila u prelaženje kolnika preko pješačkog prijelaza pune dvije sekunde zadržala na sredini ceste, a radi se o kolniku tolike širine da ga je u te dvije sekunde mogla slobodno prijeći. Kod takvog ponašanja tužiteljice da postoji izvjestan doprinos nastanku nezgode jer pješak, kada se odluči na prelazak kolnika, to mora učiniti što je moguće prije. Tuženik se izjasnio i da ustraje u prijedlogu da sud odredi i provede dokaz prometno-tehničkim vještačenjem, a radi utvrđivanja dinamike nastanka prometne nezgode, a posebno kretanja svakog od sudionika u prometu te mogućnosti međusobnog uočavanja i eventualnog kašnjenja u reakciji.
Tužiteljica je, zaista, u svom iskazu navela da je prelazila J. m. po obilježenom pješačkom prijelazu, da je prvo pogledala dolaze li vozila iz smjera S. i kad je vidjela da se s te strane promet raščistio, da je prešla cestu do sredine ceste, da se tu se zaustavila i osmotrila cestu desno iz smjera O. i vidjela da se približava automobil koji je imao upaljena svjetla i koji joj je bio dobro vidljiv. Na tom mjestu da je stajala sigurno dvije sekunde i, ocijenivši da taj auto usporava i koči i da će se do pješačkog prijelaza zaustaviti, počela prelaziti i drugu polovicu kolnika. Međutim, to se nije dogodilo i auto je udarilo pri kraju pješačkog prijelaza. Nezgoda da se dogodila blizu 20,00 sati kada je bio sumrak.
Stoga je sud nakon prikupljenih iskaza sudionika i očevidca nezgode odredio i provođenje dokaza prometno-tehničkim vještačenjem po vještaku J. Š..
U odnosu na tužiteljicu, kao pješaka, treba navesti, radi se o odgovornosti za štetu koja je nastala trećoj osobi po načelu uzročnosti, a prema odredbi čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koji treba primijeniti u konkretnom slučaju, a temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona. Stoga se tuženik u ovom postupku mogao osloboditi odgovornosti, potpuno ili djelomično, da je dokazao da je do štete došlo isključivo radnjom tužiteljice, odnosno da je tužiteljica kao pješakinja djelomično doprinijela nastanku štete.
Prema ocjeni vještaka prometno-tehničke struke J. Š. automobil Mercedes kretao se istočnim kolničkim trakom ceste DC8, iz smjera juga u smjeru sjevera, odnosno iz smjera O. prema S., a tužiteljica je kao pješakinja prelazila kolnik te ceste preko obilježenog pješačkog prijelaza iz smjera zapada u smjeru istoka, tako da je vozaču automobila Mercedes dolazila s lijeve na desnu stranu. Uočivši pješakinju, vozač automobila Mercedes je reagirao na kočnicu kako bi izbjegao sudar s pješakinjom te je, unatoč tome, došlo do naleta prednjeg desnog dijela automobila Mercedes na desnu stranu tijela pješakinje koja je pala na poklopac motora vozila, a zatim je odbačena prema desnom rubu istočnog kolničkog traka, sjeverno od konačnog položaja automobila, u blizini traga krvi. Mjesto naleta automobila na tužiteljicu da se nalazi u istočnom kolničkom traku ceste DC8, na obilježenom pješačkom prijelazu. Neposredno prije reagiranja vozača na kočnicu automobil Mercedes da se kretao brzinom od oko 46 km/h, a u trenutku naleta na tužiteljicu oko 41 km/h, a tužiteljica se kretala brzino od oko 5,10 km/h. Nezgoda da bi bila izbjegnuta da je vozač automobila Mercedes poduzeo intenzivno kočenje na mjestu na kojemu je inače poduzeo kočenje, odnosno kad je od mjesta naleta udaljen 15 m, da se gibao brzinom od 32 km/h ili bilo kojom manjom brzinom. Nadalje, u vrijeme nastanka prometne nesreće da je bila noć, kolnik je bio dobro osvijetljen javnom rasvjetom, a cesta izgrađena kao blagi pregledni zavoj udesno (gledano u smjeru kretanja automobila Mercedes), a mogućnost međusobnog uočavanja, odnosno duljina puta horizontalne preglednosti od mjesta naleta prema jugu, odakle je dolazio automobil Mercedes, da je bila najmanje oko 80-90 m. Dakle, na toj udaljenosti je vozač automobila Mercedes mogao uočiti pješakinju i pješakinja vozilo, s obzirom na geometrijske elemente ceste, uz uvjet da im vidno polje ne zaklanjaju druga vozila u prometnom toku koja su se eventualno nalazila između njih. Kad je vozač automobila Mercedes reagirao na kočnicu u vremenu od 1,21 s prije naleta, automobil da je od mjesta naleta na tužiteljicu-pješakinju bio udaljen u smjeru juga oko 15 m, a pješakinja je u istom vremenu udaljena od mjesta naleta u smjeru zapada oko 1,70 m. Da bi pješakinja došla od zapadnog ruba kolnika, do mjesta naleta automobila treba prijeći put oko 5,90 m, odnosno potrebno joj je vrijeme oko 4,15 s, koliko je pješakinja i boravila na kolniku. U tom trenutku, kada pješakinja započinje prelaziti kolnik, automobil Mercedes je od mjesta naleta bio udaljen u smjeru juga oko 52,50 m.
U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka prometno-tehničke struke tuženik se uopće nije očitovao niti ponovio svoj prigovor neodgovornosti tuženika odnosno suodgovornosti tužiteljice za nastanak prometne nezgode, a koja je nesporno prelazila kolnik preko obilježenog pješačkog prijelaza. Za očekivati je bilo da tuženikov svoj prigovor opravda nekim utvrđenjima vještaka, što je izostalo.
Prema odredbi čl. 38. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, dalje ZOSPC), prema tekstu koji je vrijedio na dan štetnog događaja, vozač je dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, a kad prilazi obilježenom pješačkom prijelazu, vozač mora upravljati vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom da, u slučaju potrebe, može pravodobno zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza.
Prema odredbi čl. 124. st. 1. ZOSPC-a pješak se ne smije kretati ni zadržavati na kolniku.
U odredbi čl. 129. ZOSPC-a propisano je obavezno ponašanje pješaka ukoliko cesta koju prelazi ima obilježen pješački prijelaz: pješak je dužan pri prelaženju te ceste kretati se pješačkim prijelazom, osim ako se ne nalazi na većoj udaljenosti od navedene u ovoj odredbi.
Dodatno, u odredbi čl. 134. st. 1. ZOSPC-a navedeno je da je vozač, koji se približava obilježenom pješačkom prijelazu (koji nije obilježen uređajima za davanje prometnih svjetala ili znacima ovlaštene osobe), dužan voziti sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji su već stupili na pješački prijelaz.
Prema mišljenju ovog suda zabrana bilo kakvog kretanja i zadržavanja na kolniku iz odredbe čl. 124. st. 1. ZOSPC-a odnosi se na dijelove kolnika koji nemaju obilježen pješački prijelaz i vrijedi uz iznimke iz odredbe čl. 131. ZOSPC-a.
S obzirom da je tužiteljica prvi dio magistrale prešla preko obilježenog pješačkog prijelaza nakon što se uvjerila da s njene lijeve strane ne dolaze vozila iz pravca S.
te s obzirom da je bila noć, ovaj sud smatra da nema nikakve uzročne veze između radnje kratkog zaustavljanja na sredini pješačkog prijelaza i naleta vozila Mercedes na tužiteljicu, jer se radi o radnji koju je tužiteljica poduzela iz opreza, pokušavajući procijeniti brzinu kretanja nadolazećeg vozila. S druge strane vozač vozila osiguranog kod tuženika nije postupio prema citiranim odredbama ZOSPC-a i to čl. 38. st. 1. i 2. i 134. st. 1. jer se približavao obilježenom pješačkom prijelazu bez potrebne doze povećanog opreza, kako je to i sam kazao u iskazu, te brzinom kojom se ni uz pravovremeno kočenje ne bi mogao zaustaviti i ne oboriti tužiteljicu pa je, po ocjeni ovog suda, jedini odgovoran za nastanak ove prometne nezgode.
Stoga je prigovor tuženika ocijenjen u cijelosti neosnovanim.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja naknade štete, a s obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu unutar trogodišnjeg zastarnog roka za potraživanje naknade štete, a računajući od nastanka štete odnosno od dana prometne nezgode, ovaj je prigovor sud ocijenio neosnovanim.
Što se tiče koncepcije neimovinske štete, potrebno je primijeniti odredbe novog ZOO-a koji je uveo objektivnu koncepciju štete, navodeći u odredbi čl. 1046. da je šteta povreda prava osobnosti čime je utvrđen pojam neimovinske štete. To znači da šteta nastaje samom povredom nekog prava osobnosti, a posljedice takve povrede koje se očituju u fizičkoj i/ili duševnoj boli, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade, a u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.
Zaštićena prava osobnosti samo su primjerice nabrojana u odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a gdje se spominje pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Prema riječima vještaka neurokirurga dr. M. J. tužiteljica, rođena ...
g., ozlijeđena je u svojoj 18.-oj godini kao pješakinja na način da je oborio osobni automobil te je isti dan zaprimljena na HKP, pa na Zavod za neurokirurgiju KBC-a S. te je u bolnici provela šest dana. Tužiteljici su po prijemu učinjene nativne rendgenske snimke lubanjskih kostiju, prsne kralježnice, prsnog koša, zdjelice i desne natkoljenice, zatim pretraga CT (kompjuterizirana tomografija) za mozak i za trbušnu šupljinu i zdjelicu. Utvrđeno je da nije bilo koštanih kao niti drugih patoloških promjena. Za vrijeme hospitalizacije tužiteljica je primala infuzijske tekućine, lijekove protiv bolova, a dobila je i antitetanus zaštitu. Otpušena je iz bolnice s dijagnozama: udarno gnječna rana na tjemenoj regiji glave, potres mozga, udarac u područje leđa, prsnog koša, i područja trbuha i udarac u područje desne natkoljenice. Tužiteljica da je pri prijemu bila pospana te se događaja nije sjećala u cijelosti, žalila se na glavobolju te bolove u svim regijama iz dijagnoze. Rana na glavi primarno je kirurški obrađena. U otpusnom pismu napomenuto je da se liječi od šećerne bolesti.
Tužiteljica da je bila na kontrolnom pregledu kod neurokirurga 9 dana nakon nezgode te se i tada žalila na glavobolju, bolove u mišićima uz kralježnicu te bolove uz natkoljenicu desno. Preporučen joj je pregled kod specijaliste za fizikalnu medicinu te je tužiteljica tijekom jeseni tri puta bila na pregledima kod fizijatra, i još je dva puta po dva tjedna odlazila na fizikalnu terapiju u 10. i 11. mjesecu 2015. g. Tužiteljica je u 2018. g. upućena je na pretrage MR (magnetne rezonancije) za čitavu kralježnicu (za vratnu i za prsnu te slabino-križnu kralježnicu). Vještak je protumačio da su u nalazima konstatirane određene promjene, koje se, po njegovom mišljenju, ne mogu dovesti u vezu s ozljeđivanjem u predmetnoj nesreći, a pogotovo s obzirom da je liječenje tužiteljice dovršeno tri mjeseca nakon nezgode.
Vještak je konačno zaključio u svom mišljenju da je tužiteljica doživjela blagu povredu prava osobnosti s minimalnim oštećenjem tjelesnog zdravlja. Naveo je da je rana na glavi primarno kirurški obrađena i prikrivena kosom pa se ne vidi.
S obzirom da je tužiteljica u nezgodi zadobila niz udaraca naveo je da je trpjela bol jakog intenziteta kroz 36 sati, srednjeg stupnja 8 dana i bol u blažem intenzitetu 30 dana. Dodatno da je morala trpjeti i bolove za vrijeme fizikalnog liječenja: ukupno 20 terapijskih dana trpjela je bolove blažeg intenziteta 4 sata dnevno, a radi toga što su fizikalne procedure neugodne pa tako neke i blaže bolne. Osim bolova tužiteljica da je bila izložena i raznim neugodnostima: odvoženju na HKP, šestodnevnoj hospitalizaciji, višekratnom rendgenskom zračenju, kontrolnim specijalističkim pregledima i već spomenutoj fizikalnoj terapiji.
Kod tužiteljice da je preostalo umanjenje životnih aktivnosti zbog pretrpljenog potresa mozga u drugom stupnju i to u visini od 2%, a uzimajući u obzir da će tužiteljica povremeno imati blaže zamaranje pri upamćivanju i pri umnim aktivnostima blaže zamaranje. Na traženje pun. tužiteljice vještak je objasnio razlikovanje oznake stupnjevanja ozljede potresa mozga te kazao da se u neurokirurškoj praksi ustalila ta podjela prema kojoj prvi stupanj ne ostavlja posljedice, a treći je povezan s dužim trajanjem nesvijesti od nekoliko minuta te se posljedice procjenjuju temeljem neuro- psiholoških testiranja kao i određenih elektroencefalografskih pretraga na posljedice, koje je uobičajeno cijeniti kao umanjene životne aktivnosti od 4-5%. U konkretnom slučaju da nije došlo do trećeg stupnja potresa mozga nego da se radi o drugom stupnju i oštećenju od 2%.
Tužiteljici je, po mišljenju vještaka, bila potrebna pomoć i njega treće osobe i to po otpustu iz bolnice kroz 10 dana 2 sata u danu, a poslije toga još 2 tjedna 1 sat u danu.
Međutim, kako vještak nije mogao odgonetnuti rukopis liječnika fizijatra, nije mogao odgovoriti na pitanje pun. tužiteljice iz kojeg je razloga tužiteljica upućena na fizikalnu terapiju, već je samo iznio svoju pretpostavku da je to bilo zbog bolova u mišićima, zatezanja u području mišića uz kralježnicu, s tim da je ta terapija u periodu od 5. do15. listopada 2015. g. u cijelosti provedena.
Stoga je sud službenim putem od KBC S. zatražio prijepis nalaza fizijatra te je vještak, nakon zaprimanja prijepisa, pozvan dopuniti nalaz i mišljenje. U svojoj je dopuni vještak interpretirao nalaze koje nije mogao ranije pročitati: radi se o nalazu dr. D. P. od 22. ožujka 2018. g. u kojem se navodi da je tonus mišića povišen, a to da je jedan od osnova temeljem kojeg se preporuči fizikalna terapija, te je predložena terapija u trajanju od 2 tjedna. U drugom nalazu od 21. svibnja 2018. g. navedeno je da su tegobe i nadalje prisutne, da su bolovi u području vrata i prsne kralježnice i preporučeno je nastaviti s terapijama. Posljednja rečenica da glasi: "s obzirom na MR smetnje se mogu povezati s ozljedom".
Vještak je ponovio da je tužiteljica napravila magnetnu rezonanciju čitave kralježnice, da su promjene koje su se vidjele bile spondilodegerativne promjene u posve blagom stupnju, i da je u svom prvom nalazu i mišljenju ocijenio da nalaz radiologa nakon te pretrage nije u uzročno-posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem u predmetnoj prometnoj nesreći 2015. g., pri čemu da u cijelosti ostaje.
Proveden je i dokaz vještačenjem po vještakinji psihijatru dr. S. B. koja je,
nakon pregleda cjelokupne medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona tužiteljice, navela da je tužiteljica i prije predmetnog štetnog događaja i to već od rane adolescencije imala problema s naslova njene specijalnosti, o čemu da svjedoče i upisane dijagnoze te potvrđuje nalaz dječjeg i adolescentnog psihijatra od 26. veljače 2016. g. koja je u predmetu i saslušana kao svjedokinja. U nezgodi da je tužiteljica, pored ostalih tjelesnih ozljeda, zadobila i potres mozga koji skoro redovito ide s gubitkom svijesti, pa da stoga tužiteljica nije mogla percipirati neposrednu opasnost za svoj tjelesni integritet. Dakle, da primarnog straha nje bilo, no kad je tužiteljica došla svijesti da je trpjela sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, potom srednjeg intenziteta od 2-3 tjedna te strah blažeg intenziteta u različitim intervalima u vremenu od 6-8 tjedana. Kod tužiteljice da nisu preostale trajne posljedice pretrpljenog straha, ali da je bila izložena osjećajima zabrinutosti, potištenosti, napetosti i straha.
Prema odredbi čl. 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.
Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade koja pripada tužiteljici sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, jer su to upravo osnovne kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina novčane satisfakcije. Tako je sud vodio računa o duljini i intenzitetu fizičkih bolova kojima je bila izložena tužiteljica, o tome da se radi o posve mladoj i osjetljivoj osobi koja je stradala u dobi od 18 godina, te da će tužiteljica povremeno osjećati posljedice ove nezgode jer će imati tegobe pamćenja te će se pri umnim naporima zamarati u blažem stupnju. Sud je uzeo u obzir i kakav je strah morala proživjeti tužiteljica neposredno nakon nezgode i kasnije tijekom liječenja.
Radi svega navedenog tužiteljici, po ocjeni ovog suda, pripada iznos od 25.000,00 kn kao iznos novčane satisfakcije radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a uzimajući u obzir da je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002. g. na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kn) povećavaju za 50%.
U preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 25.000,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan.
Na dosuđeni iznos tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate i to počevši od dana štetnog događaja (9. rujna 2015. g.) do isplate.
Prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.
Tužiteljica je dostavila u spis dokaz da je tuženiku poslala pisani zahtjev za isplatu naknade štete dana 19. rujna 2018. g., a tužba je podnesena 8. rujna 2018. g. S obzirom da je tužiteljica ozlijeđena u nezgodi 9. rujna 2015. g., a da je, po izjašnjenju vještaka J. liječenje tužiteljice završilo tri mjeseca nakon
ozljeđivanja, jasno je da šteta nije nastala nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari pa da je zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete osnovan u dijelu kojim je zatražena isplata zatezne kamate koja teče od podnošenja tužbe odnosno od 8. rujna 2018. g. do isplate, dok je u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica na dosuđeni iznos glavnice zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 9. rujna 2015. g. do 8. rujna 2018. g. tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
Sud je u izreci presude odredio i stopu zatezne kamate propisane zakonom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Nadalje, prema ovoj odredbi, koja je izmijenjena novelama iz Narodnih novina broj 114/22 i 156/22, na iznos glavnice tužiteljici nakon 1. siječnja 2023. g. zatezna kamata pripada po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa je tako sud odlučio u izreci.
Tužiteljica je, nadalje, navela da joj pripada i imovinska šteta radi toga što joj je bila potrebna tuđa njega i pomoć u ukupnom trajanju od 34 sata, s tim da je u spis nakon zaključenja prethodnog postupka od strane tužiteljice dostavljena Odluka D.
zs.n.o. L. o cijeni izvaninstitucionalnih usluga u spornom
razdoblju iz kojeg proizlazi da je cijena sata održavanja osobne higijene, što je jedan od aspekata pružanja nemedicinske njege i pomoći 40,00 kn, što bi iznosilo 1.360,00 kn u kojem je dijelu zahtjev tužiteljice osnovan. U preostalom dijelu, a s obzirom da je tužiteljica iz ovog osnova zatražila isplatu ukupnog iznosa od 10.000,00 kn s pripadajućim kamatama, odnosno za iznos od 8.640,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.
Predajući na ročištu na kojem je zaključeno raspravljanje Zaključak i Odluku D. L., pun. tužiteljice predložila je pregled ovih isprava navodeći da je za postojanje Odluke saznala nakon zaključenja prethodnog postupka, što je sud odlučio prihvatiti i pregledati ove isprave u dokazne svrhe.
Prema stajalištu sudske prakse, treba dodati, cijenu nemedicinske kućne pomoći potrebno je utvrditi pribavljanjem podataka od osoba koje pružaju takvu vrstu pomoći trećima, primjerice od ustanova koje pružaju nemedicinsku skrb osobama kojima je takva pomoć potrebna i to ponajprije na području na kojem oštećenik živi.
Na iznos imovinske štete radi potrebe tuđe njege i pomoći tužiteljica je tužbi zatražila isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja teče od 15. rujna 2015. g. do isplate, odnosno od dana izlaska iz bolnice nakon ozljeđivanja u nezgodi.
Tužiteljici, po ocjeni ovog suda, na dosuđeni iznos imovinske štete zbog potrebe tuđe njege i pomoći zatezna kamate pripada od dana kad je prestala potreba za pružanjem te vrste nemedicinske pomoći i njege, odnosno od 10. listopada 2015. g. do isplate.
To znači da je u preostalom dijelu, kojim je na dosuđeni iznos glavnice za ovaj vid štete tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 15. rujna do 10. listopada 2015. g., tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.
Tužiteljica je, nadalje, navela da je bila izložena troškovima liječenja te je zatražila isplatu iznosa od 2.000,00 kn iz ovog osnova, navodeći da je imala izdatke radi odlaženja na preglede i fizikalnu terapiju autobusom uz pratnju majke, i to iz Ž.,
gdje živi, do S..
Nije bilo sporno da je cijena autobusne karte S.-Ž. u jednom smjeru u vrijeme kad je tužiteljica putovala u S. na preglede, pretrage i terapiju iznosila 13,00 kn. Tužiteljica je u svom iskazu navela da su je na preglede i terapije vodile ili majka ili baka jer joj je bio problem ući u autobus.
Prema odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a osoba koja drugome nanese tjelesnu ozljedu ili naruši zdravlje dužna je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.
Nadalje, prema odredbi čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP), ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni.
Sud je prihvatio da je tužiteljica bila izložena troškovima prijevoza radi odlazaka na preglede, pretrage i terapiju u pratnji još jedne osobe pa je, uz ovlaštenje iz odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a, sud ocijenio da se radi o ukupnom iznosu od 1.000,00 kn i da je to iznos opravdanih troškova vezanih uz liječenje tužiteljice, što znači da je u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 1.000,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev iz ovog osnova trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom III. Nadalje, na dosuđeni iznos imovinske štete radi troškova liječenja tužiteljici bi pripadala zatezna kamata od dana kad je bila izložena tim troškovima. S obzirom da je tužiteljica završila svoje liječenje tri mjeseca od nezgode, sud je smatrao da joj na iznos određen prema slobodnoj ocjeni iz ovog osnova pripada kamata počevši od 9. prosinca 2015. g. jer su tim danom završeni svi postupci i terapije koje je trebala poduzeti tužiteljica u svrhu poboljšanja svog zdravstvenog stanja narušenog i oštećenog radi prometne nezgode. To znači da je u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 15. rujna do 15. prosinca 2015. g., tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.
Odlučiti je trebalo i o naknadi imovinske štete koju je tužiteljica zatražila zbog toga što joj je u nezgodi oštećena odjeća, obuća i stvari u iznosu od 3.000,00 kn. S obzirom da je se tužiteljica ozlijedila na način da je radi naleta automobila odbačena na haubu i prednje staklo automobila te potom zatečena na kolniku, na kojem su ostali i tragovi njene krvi, sud je prihvatio navode tužiteljice da joj je sva odjeća i osobne stvari (torba i mobitel) u ovoj nezgodi oštećena.
S obzirom da je bilo kasno ljeto sud je prihvatio navod iz iskaza tužiteljice da je bila odjevena u duge hlače i majicu ¾ rukava (kao i cipele) te da je uz sebe imala i torbu i mobitel i da je sve nakon nezgode bilo pokidano, uništeno i razbijeno, što je potvrdila i majka tužiteljice, saslušana svjedokinja M. K..
Uz primjenu već citirane odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a te nakon pregleda cijena nove odjeće, obuće, torbe i mobitela, sud prihvatio navod tužiteljice da se radi o ukupnom iznosu od 3.000,00 kn.
Na dosuđeni iznos imovinske štete zbog uništene odnosno oštećene obuće i odjevnih predmeta tužiteljici bi pripadala zatezna kamata od dana kad su predmeti uništeni, a tužiteljica je na iznos glavnice iz ovog osnova zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 15. rujna 2015. g. do isplate, pa je njen zahtjev u ovom dijelu, a budući da je postavljen nakon proteka dana kad je po ocjeni suda zatezna kamata počela teći, u cijelosti osnovan, radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV.
Tužiteljica je navela da je pretrpjela imovinsku štetu i zbog toga što je radi nezgode te liječenja, a posebno odlazaka na bolne terapije i općenito svog oporavka izostajala s nastave te morala pohađati instrukcije radi nadoknade, polaganja državne mature i razrednog ispita, a budući da školsku godinu u kojoj je ozlijeđena nije završila na redovan način.
Prema već citiranoj odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a, radilo bi se o drugim potrebnim troškovima vezanim za ozljeđivanje tužiteljice.
Tužiteljica je u svom iskazu sudu ispričala da joj je radi nezgode bilo dodatno otežano pohađanje nastave u četvrtom razredu u gimnaziji M. M. u S.
(četvrti razred srednje škole), s tim da je i prije nezgode imala zdravstvenih problema radi kojih joj je bilo otežano pohađanje nastave: dijabetes tipa II. i metabolički sindrom, a nakon nezgode da se njeno stanje dodatno pogoršalo jer radi ozlijeđene kralježnice nije mogla dugo sjediti te je gotovo svakodnevno trpjela bolove i morala ići na fizikalnu terapiju. Radi svega navedenog da je tu školsku godinu završila razrednim ispitom koji joj je bio najavljen u prosincu, s tim da se radilo o završnoj godini srednje škole kada je morala polagati državnu maturu, pa je morala angažirati pomoć putem instrukcija profesora iz matematike, fizike, kemije, hrvatskog i engleskog jezika. Usprkos tome, da nije bila zadovoljna rezultatima mature i nije mogla upisati željeni fakultet pa je pauzirala godinu i državnu maturu polagala ponovno slijedeće godine, što je isto dovela u vezu s prometnom nezgodom. Od najave razrednog ispita u prosincu 2015. g. pa do lipnja 2016. g., kada su počeli državni ispiti, s tim da su dva tjedna prije toga bili razredni ispiti, da je išla na instrukcije sigurno dva puta tjedno te imala po blok sat iz svih predmeta koje je sudu nabrojala. Spomenula je i cijene satova davanja instrukcija: sat hrvatskog da se plaćao 80,00 kn, matematike 50,00 kn, engleskog 60,00 kn, a fizike i kemije po 100,00 kn, s tim da su to cijene za jedan sat. Za instrukcije iz matematike da je imala povoljniju cijenu jer ih je držao obiteljski prijatelj.
Iskaz svjedokinje M. K., majke tužiteljice, u cijelosti je potvrdio sve navode tužiteljice vezano za duljinu trajanja instrukcija koje je morala pohađati tužiteljica radi pripreme za razredni ispit ali i samu državnu maturu, te cijene satova.
Da je tužiteljica morala uzimati instrukcije potvrdila je i saslušana svjedokinja A. C., po struci dipl. ing. matematike, koje je navela da se ranije bavila davanjem instrukcija ali da je to prestala te da pomaže pojedinim učenicima samo na molbu ako te ljude poznaje, da je tužiteljici i prije nezgode znala, ali samo povremeno, davati instrukcije radi poboljšanja uspjeha u školi jer je imala svojih prijašnjih zdravstvenih problema, ali ne u opsegu kako joj je to bilo potrebno nakon nezgode, da joj je najintenzivnija pomoć bila potrebna od prosinca 2015. g. pa sve do lipnja 2016. g. kroz njen četvrti razred srednje škole jer nakon nezgode puna dva mjeseca nije ni išla u školu pa je nakon povratka u školu morala ''hvatati'' gradivo. Već se tada znalo da joj je izgledan razredni ispit te je majka tužiteljice zamolila za pomoć tužiteljici vezano za matematiku, koju je na kraju ipak tužiteljici pružila jedna druga osoba na preporuku svjedokinje i to po cijeni od 100,00 kn za jedan blok sat, koji da se inače plaćao i do 200,00 kn. Osim matematike tužiteljici da su instrukcije trebale iz fizike, hrvatskog, engleskog i kemije i to minimalno po jedan blok sat tjedno.
Prema ocjeni ovog suda troškovi za instrukcije koje je morala podmirivati tužiteljica u uzročno-posljedičnoj su vezi s njenim stradavanjem u konkretnoj prometnoj nezgodi jer je radi liječenja, terapija, oporavka i svog lošijeg zdravstvenog stanja izostala s nastave, trebala izostalo gradivo nadoknađivati te se pripremati za razredni ispit istovremeno kad i za završnu državnu maturu, što je bilo daleko teže nego što je to bilo ostalim učenicima.
Sud je, stoga, prihvatio navod iz iskaza tužiteljice da je instrukcije uporno i redovito uzimala kroz cijelu školsku godinu četvrtog razreda srednje škole nakon povratka u školu i to iz pet predmeta po dva puta tjedno u trajanju blok-sata (2 puta po 45 minuta), što bi, uvažavajući da je tužiteljica i prije povremeno uzimala instrukcije radi svog osjetljivog zdravstvenog stanja i ambicije upisati fakultet nakon završene srednje škole, da nije bila ozlijeđena u nezgodi bilo daleko manje i to, po ocjeni suda, za čak 2/3 manje. Ako se uzme cijena blok sata instrukcija od minimalnih 100,00 kn dobije se više od dvostruko veći iznos za povećani opseg instrukcija koje je morala uzimati tužiteljica, a radi ozljeđivanja u prometnoj nezgodi.
Stoga je sud, i uz primjenu već citirane odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a, prihvatio navod tužiteljice da se radi o ukupnom iznosu od 7.000,00 kn.
Na dosuđeni iznos imovinske štete zbog troškova koje je imala radi plaćanja instrukcije tužiteljici bi pripadala zatezna kamata od dana kad je tim troškovima bila izložena, a tužiteljica je na iznos glavnice iz ovog osnova zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 15. rujna 2015. g. do isplate. Sud je smatrao da tužiteljici na dosuđeni iznos iz ovog osnova pripada kamata počevši od 1. srpnja 2016. g. jer je s tim danom završen period u kojem je tužiteljica imala povećanu potrebu za instrukcijama, koristeći pri tom još jednom ovlaštenje iz odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a. To znači da je u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 15. rujna 2015. g. do 1. srpnja 2016. g. tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci pod točkom V.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je uspjeh stranaka u parnici djelomičan. Prema ovoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Ocjenjujući uspjeh stranaka u ovoj parnici vezano za osnov i visinu zahtjeva sud je ocijenio da je tužiteljica uspjela u dijelu od 76%, a tuženik u dijelu od 24%. Primjenom citirane odredbe ZPP-a tužiteljici je od troška postupka koji će sud utvrditi da su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka trebalo odmjeriti naknadu dijela troškova koji odgovara postotku od 52%.
Tužiteljici je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 7. studenog 2019. g., 26. veljače i 20. listopada 2020. g., 12. ožujka 2021. g. i 14. lipnja i 2. rujna 2022. g. po 100 bodova (ukupno 700 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 12. prosinca 2018. g., 5. veljače i 6. lipnja 2019. g. i 26. rujna 2022. g. po 25 bodova (ukupno 100 bodova).
Ukupan broj bodova od 800 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se tim postupkom dobije (8.000,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 1.070,00 kn) te tako dobiveni iznos (12.140,00 kn) umanjiti te ocijeniti da tužiteljici, u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pripada 52% ovog iznosa odnosno 6.312,80 kn. Ovaj iznos trebalo je uvećati za trošak koji je tužiteljica podmirila za vještačenje (1.600,00 kn + 805,00 kn = 2.405,00 kn) i tako dobiti iznos od 8.717,80 kn, što predstavlja trošak koji je trebalo priznati tužiteljici i koji je dužan podmiriti tuženik, zbog čega je odlučeno kao u točki VI. izreke presude.
Tužiteljici nije priznat trošak sastava prijedloga za sporazumnu naknadu štete tuženiku od 7. rujna 2018. g. jer je taj prijedlog podnesen nakon podnošenja tužbe pa ga je sud ocijenio nepotrebnim kao ni trošak zastupanja na ročištu od 10. studenog 2021. g. i trošak sastava podnesaka od 22. srpnja 2019. g. i 26. travnja 2022. g. jer je sud smatrao da i taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je trebalo priznati i zatraženu zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno te je sud u izreci presude odredio i stopu ove kamate.
Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.
U Splitu, 6. veljače 2023. g.
S U D A C :
SANDI PETRIČIĆ, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).
