REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 5 P-607/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, u ime Republike Hrvatske, po sucu Renati Marić-Ivanović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I tužitelja P. M., OIB:…, i II tužiteljice S. M., JMBG:…, oboje iz S. B., …, sada privremeno u SR Njemačkoj na adresi …, B., oboje zastupani po punomoćniku P. K., odvjetniku u S. B., protiv tuženika Grad Slavonski Brod, OIB 58007872049, Slavonski Brod, Vukovarska 1, radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave 22. prosinca 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Tuženik Grad Slavonski Brod, OIB 58007872049, Slavonski Brod, Vukovarska 1, dužan je I tužitelju P. M., OIB:…, i II tužiteljici S. M., JMBG:…, oboje iz S. B., …, sada privremeno u SR Njemačkoj na adresi …, B., na ime naknade štete platiti iznos od 30.696,70 eura / 231.284,25 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 3. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Grad Slavonski Brod, OIB 58007872049, Slavonski Brod, Vukovarska 1, da I tužitelju P. M., OIB:…, i II tužiteljici S. M., JMBG:…, oboje iz S. B., …, sada privremeno u SR Njemačkoj na adresi …, B., naknadi troškove postupka u iznosu od 18.491,52 eura / 139.324,38 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelji su 5. travnja 2001. podnijeli tužbu radi isplate iznosa od 192.613,86 kn na ime naknade štete. U tužbi navode da su gruntovni vlasnici nekretnina upisanih u zk.ul.3949 k.o. B. Tužitelji su kao hrvatski radnici na privremenom radu u inozemstvu početkom rata radili u SR Njemačkoj da bi tijekom Domovinskog rata došlo do oštećenja njihove kuće na navedenoj adresi i to u dnevnoj sobi u visokom prizemlju. Unatoč činjenici što su tužitelji za vrijeme praznika i godišnjih odmora dolazili u svoju kuću tuženi su bez znanja i odobrenja tužitelja predmetnu kuću dali na korištenje trećim osobama. Tužitelji su putem svog punomoćnika tražili predaju kuće u posjed, no međutim stambena komisija tuženika to je odbila zbog čega su tužitelji kod naslovnog suda podnijeli tužbu za predaju predmetne kuće u vlasnički posjed i to protiv posjednika kuće koji su kuću posjedovali temeljem odobrenja tuženika. Posjednici kuće u tijeku parničnog postupka P-667/00 napustili su kuću i predali je u posjed tužitelja dana 12.12.2000. o čemu je stambena komisija tuženika sačinila zapisnik. Tužitelji su istodobno kod ovog suda u predmetu R2-68/00 izvršili osiguranje dokaza te je vještak građevinske struke I. P. utvrdio da je ukupna šteta na kući 206.178,76 kn, kada se od tog iznosa odbije šteta uslijed eksplozije od 13.564,90 kn, tada proizlazi da je ukupna šteta na kući 192.613,86 kn koji iznos tužitelji i potražuju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu, te ističe prigovor zastare, navodi da je šteta na stambenom objektu nastala uslijed miniranja, te da su o nastaloj šteti tužitelj imali saznanja jer je brat tužitelja P. M. nakon miniranja stambenog objekta tužitelja iselio sve pokretne stvari iz stambenog objekta i sigurno je o tome izvijestio tužitelja. Zastarni rok počinje teći od 1992.godine. Nadalje, tuženik smatra da se navedena šteta treba tretirati ratnom štetom a temeljem odredbe čl.1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete i Uredbe o primjeni zakona o utvrđivanju ratne štete. Šteta na objektu tužitelja nastala miniranjem podvodi se pod pojam posredne ratne štete jer je ista uzročno posljedično vezana sa ratnim djelovanjima na prostoru RH. Osim navedenog tuženi ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zk.ul.3949 k.o. B. Zaključak stambene komisije od 24.2.2000., Službenu zabilješku stambene komisije od 12.12.2000., zapisnik o preuzimanju stambenog objekta u B. ulici broj 37 od 11.12.2000., zapisnik inventara 326/92 od 12.10.1992., odobrenje Skupštine općine S. B. od 12.10.1992., odobrenje od 20.4.1994., zapisnik komunalnog redarstva od 1.6.2000., obavijest PU Brodsko posavske od 26.2.2007., krivičnu prijavu od 14.7.1992., zapisnik o uviđaju od 14.7.1992., spis ODO KTN-379/92, spis ovog suda R2—68/2000, uvid u iskaz svjedoka S. M., tužitelja, uvid u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke V. P. S., uvid u presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1205/08-2 od 22.12.2008., odluku Vrhovnog suda RH Rev-203/09-2 od 13.4.2011., odluku Ustavnog suda RH od 3.12.2014., presudu Europskog suda za ljudska prava M. protiv RH (strana spisa 189-217), te ostalu priloženu dokumentaciju. Osim toga, sud je u svrhu dokazivanja saslušao tužitelja, tužiteljicu, svjedoka M. M.

4. I tužitelj P. M. u svom iskazu je naveo da je na privremenom radu u Njemačkoj od 1971.godine a 1992.godine je primijetio da su se ljudi uselili u njegovu kuću.

5. II tužiteljica u svom iskazu je navela da je ona sa suprugom 1971.godine otišla u Njemačku, međutim vratila se i živjela u kući u S. B., …, a zatim je 1991.godine ponovno otišla u Njemačku kod supruga. Kada je ona odlazila kuća je bila čitava, namještena i uređena. U eksploziji je oštećena samo dnevna soba i to je bilo 1992. Nakon eksplozije u kuću je ušao M. M., njezin šogor i sve je bilo u kući. U kuću je zatim uselio I., a nakon toga obitelj D. tek u kolovozu 1999. koji su je pustili u kuću i to samo u hodnik i tada je primijetila da neke stvari nedostaju. U srpnju 2000.je ponovno bila u kući sa sudskim vještakom i tada je vidjela da je sve uništeno. Takav iskaz potvrdio je svjedok M. M. koji je naveo da njegov brat nije iseljavao stvari iz kuće, kao niti on. Njegov brat, I tužitelj živi i radi u Njemačkoj od 1970. ili 1971.godine. eksplozija je bila u jesen 1992. i tada je došao u kuću i bila je oštećena samo dnevna soba na katu, sve ostalo je neoštećeno. Stavio je fosne na vrata i lanac da nitko ne može ući, a zatim ga je nazvao susjed od brata i rekao da su neki ljudi ušli u kuću. Nakon eksplozije požar nije zahvatio kuću, samo se sve u sobi istopilo. Kupatila su ostala čitava, radijatori na mjestu, namještaj je bio u kući, provjeravao je rezervoar u garaži kao i alat i peć za centralno grijanje.

6. Presudom broj P-928/01-13 od 29.10.2004. ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev, te naložio tuženiku da plati iznos od 192.613,86 kn.

7. Nesporno je utvrđeno da je u kući tužitelja 1992. bila eksplozija te da je nakon toga u istu uselio vojni policajac D. I. temeljem odobrenja tuženika od 12.10.1992. (strana spisa 15-16), a zatim obitelj D. koja je uselila u mjesecu kolovozu 1993. koja je prvo plaćala najam D. I., a zatim dobila odobrenje tuženika za useljenje.

8. Prema zapisniku od 10.10.1992. navedeno je da je kuća tužitelja uništena 90 %, međutim sud tome nije poklonio vjeru, kao niti sud koji je sudio prvi puta. Po mišljenju kako tog suda, tako i ovog nitko ne bi uselio u kuću koja je 90 % uništena, jer je takva kuća neuseljiva i u njoj nije moguće živjeti. 1993.kada je uselio I. D. što je vidljivo iz zapisnika od 1.6.2000.on je plaćao vojnom policajcu D. I. iznos od 150-200 Dem najamninu za miniranu i zapaljenu kuću. U vezi sa navedenim ovaj sud smatra da je kuća bila u dobrom i useljivom stanju te da su podaci pogrešno navedeni što potvrđuje i nalaz vještaka iz postupka osiguranja dokaza, te da su oštećenja na kući i šteta nastali naknadno nakon što je ista dana od strane tuženika na korištenje vojnom policajcu D. I. i obitelji D.

9. Nesporno je također da je Operativna grupa Izvršnog vijeća tuženika dala na korištenje nekretninu tužitelja iako su isti bili na privremenom radu, dakle nisu napustili Republiku Hrvatsku, sa netočnim navodom da je objekt napušten od strane tužitelja, dakle, tuženik nije po mišljenju ovog suda provjerio stanje posjeda nekretnine prije nego je istom raspolagao.

10. U presudi ovog suda broj P-928/01-13 od 29.10.2004. sud obrazlaže prigovor zastare, te navodi da isti prigovor nije osnovan. Isto obrazloženje prihvaća i ovaj sud jer na temelju čl.361.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01), sada čl.225.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Sporno je kada su tužitelji saznali za nastalu štetu na svojoj kući. Dio naknade štete u svezi miniranja koje je bilo 1992. tužitelji ne potražuju. Budući da su u kući tužitelja bile druge osobe, obitelj D. ovaj sud je poklonio vjeru tužiteljima kada su naveli da su u kuću prvi put uspjeli ući prvi put kada je bilo osiguranje dokaza, dakle, 3.5.2000., a tužba je podnesena 5.4.2001. Na temelju čl.376.st.1. Zakona o obveznim odnosima, sada čl.230.st.1. Zakona o obveznim odnosima zastarni rok kod naknade štete tri godine, dakle tužba je podnesena u roku.

11. Županjski sud u Požegi je svojom odlukom Gž-460/06-3 od 14.7.2006. ukinuo presudu ovog suda P-928/01-13 od 29.10.2004. te vratio na ponovni postupak.

12. U daljnjem tijeku postupka saslušan je svjedok S. M., brat tužitelja koji navodi da je tužitelj sa obitelji živio u Njemačkoj, da je on imao ključeve kuće i da je istu obilazio. U svom dnevniku koji je vodio imao je zapisano da je bio u njegovoj kući u utorak 19.5.1992. i da je sve bilo uredu. Nakon toga je njegovu kuću obišao u subotu 23.5.2009 i našao ju je miniranu. Obavijestio je policiju, te je nakon toga istog dana razgovarao sa djelatnikom policije Ž. V. koji je rekao da je obavljen očevid i da je utvrđeno da je kuća minirana 23.5.1992. oko 2,00 sati ujutro. Ne zna tko je to učinio, te je spis trebao biti dostavljen tadašnjem javnom tužitelju. Nakon toga 26.5. brat Marko i on su otišli u kuću, te su zakovali prozore i vrata. Kuća se sastoji od prizemlja i dva kata, u prizemlju su bila popucala stakla na garažnim vratima i na vratima koja su vodila prema bašći, a koja se nalaze prema dvorišnoj strani. Ulazna vrata u kuću nisu bila oštećena. Na prvom katu nalazi se dnevni boravak veličine 35 m2 te blagovaonica 15 m2, kao i kuhinja otprilike 10 m2. Dnevni boravak bio je potpuno uništen. Sav namještaj bio je uništen i oštećen, pa su vrata od regala iskoristili za zakivanje vrata i prozora. Sva stakla na prvom katu su bila popucala tako da su ostali samo štokovi. Zakovali su i sve prozore koji su bili popucali na prvom katu. U dnevnom boravku uništen je televizor, glazbena linija, dvosjed i trosjed i sve što je tamo bilo. Blagovaonica je vezana uz dnevni boravak, ona je također bila oštećena, ali nešto manje nego dnevni boravak, kuhinja također. Na drugom katu namještaj u prostorijama nije bio oštećen, niti su bila popucala stakla na prozorima, cijela kuća je bila od dima tako da su zidovi bili crni od čađe.

13. Uvidom u nalaz sudskog vještaka V. P. S. od 10.3.2008. proizlazi da je ukupna šteta na objektu tužitelja iznosi 265.575,94 kn, a tužitelj je odbio troškove štete koji su nastali uslijed eksplozije koji su opisani pod točkama I, II i III nalaza, temeljem čega se dobije iznos stvarne štete od 231.284,25 kn koji iznos je tužitelj utužio 17.3.2008. kao iznos štete nastale uslijed djelovanja, odnosno stanovanja neovlaštenih osoba po dozvoli tuženika, a koji iznos sud prihvaća kao objektivan i realan.

14. Ovaj sud je 11.6.2008. donio novu presudu pod brojem P-1416/06- 38 kojim je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a ista presuda potvrđena je odlukom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1205/08-2 od 22.12.2008. Isto tako u istom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je 13.4.2011. svojom odlukom Rev-203/09-2 odbio reviziju tuženika. Ustavni sud Republike Hrvatske je 3.4.2014. svojom odlukom U-III-4579/2011 ustavnu tužbu tužitelja odbio. 26.3.2022. tužitelj je podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojem navodi da su tužitelji protiv nižestupanjskih odluka podigli tužbu pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu dana 8. svibnja 2015. Dana 25. ožujka 2022. punomoćnik tužitelja primio je presudu Europskog suda za ljudska prava br. 29525/15 (P. M. v. Croatia ) od 17. ožujka 2022., a istoga dana Vlada RH, Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, objavio je size presude. Citiranom presudom utvrđeno je i to: „Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 17. ožujka 2022. objavio presudu u predmetu Pero P. M. protiv Hrvatske kojom je utvrdio da je podnositelju zahtjeva povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju). Naime, dok je podnositelj bio na privremenom radu u Njemačkoj, domaće vlasti dale su njegovu kuću u S. B. na korištenje trećim osobama. Kada je podnositelj u prosincu 2020. ponovo stupio u posjed kuće utvrdio je da nedostaje većina pokretnina, te da su dijelovi kuće teško oštećeni. Stoga je podnositelj prigovarao da je država propustila zaštiti njegovu imovinu od krađe i uništenja iako je to trebala učiniti. Europski sud je utvrdio da je kuća podnositelja zahtjeva bila oštećena eksplozivnom napravom 1992. godine, te da je pretrpjela i daljnju štetu dok su u njoj živjeli privremeni korisnici u razdoblju od 12. listopada 1992. do 11. prosinca 2000. Naveo je da je u tim okolnostima pozitivna obveza države temeljem članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju u najmanju ruku bila da domaći sudovi ispitaju utemeljenost podnositeljeve tužbe za naknadu štete, umjesto da je odbiju kategoričkim isključivanjem bilo kakve odgovornosti države ili lokalnih vlasti. Da je ispitivanje utemeljenosti tužbe pokazalo da je šteta na podnositeljevoj kući nastala prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Republiku Hrvatsku, tužena država bi se uspješno mogla pozivati na prigovor ratione temporis. Međutim, domaći sudovi nisu proveli takvo ispitivanje niti je tužena država pružila bilo koji drugi dokaz da je šteta nastala prije tog datuma. Stoga je Europski sud odbacio prigovor tužene države o nekompatibilnosti zahtjeva s Konvencijom ratione temporis. Pozivajući se na svoju dobru utvrđenu praksu u predmetu D. protiv Hrvatske, u kojem je razmatrao slična pitanja, Europski sud je utvrdio da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, te je podnositelju dodijelio iznos od 830,00 eura na ime troškova. Odredbom čl. 428 a ZPP propisano je i to: „Kad Europskog suda za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev suda u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno. Postupak iz stavka 1. ovog članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka. U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.“ Istodobno, tj. za vrijeme rješavanja ove tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava, u paralelnom predmetu protiv istog tuženika glede istog prijepora, Vrhovni sud RH promijenio je svoj stav u svezi sa odgovornošću tuženika, te je iznesen novi stav u kojem je iznijeto da je postupanje tuženika bilo protupravno i neovlašteno, pa da je samim time tuženik odgovoran za nastalu štetu, a što je evidentno iz presude Vrhovnog suda RH br. Rev-x- 176/2014-2 od 20. veljače 2018. Tužitelji temeljem čl. 424. i 428 a ZPP podnose naslovnom sudu prijedlog za ponavljanje postupka u predmetu br. P-1416/06. u predmetu tužitelja protiv tuženika, zbog povrede ljudskih prava tužitelja sadržanih u čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda glede nastanka štete na nekretninama tužitelja.

15. U odgovoru na prijedlog za ponavljanje postupka od 3.5.2022. tuženik Grad Slavonski Brod se u cijelosti protivi prijedlogu tužitelja za ponavljanjem postupka u predmetnoj pravnoj stvari, ističe da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za ponavljanje ovog postupka, te isti drži neutemeljenim u cijelosti. U podnesenom prijedlogu za ponavljanjem postupka od 26. ožujka 2022.godine punomoćnik tužitelja obrazlaže kako su tužitelji podigli tužbu Pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasburgu, te kako je pred istim dana 25. ožujka 2022. godine presuda o istome. Citirana presuda Europskog suda na koju se isti pozivaju nije prevedena na hrvatski jezik, te je kao takva bespredmetna za ovaj spor. Nadalje, odluka revizijskog suda br. Rev.-176/14 od 20. veljače 2018. godine koja je također priložena uz prijedlog za ponavljanje postupka odnosi se na neku sasvim treću osobu- B.

V., a ne na tužitelje, te je i ona bespredmetna za ovaj spor. Sve to navedeno prijedlog za ponavljanje postupka čini neutemeljenim u cijelosti. No, prije svega tuženik u ovom sporu ulaže prigovor promašene aktivne legitimacije, na strani oba tužitelja. Prije svega, tužitelji nisu vlasnici nekretnine koja je predmet ovoga spora, niti su dokazali da su državljani Republike Hrvatske. Naime, predmetnu nekretninu tužitelji su u međuvremenu ugovorom o kupoprodaji predali u vlasništvo trećoj osobi i to I. M. iz S. B., …, te su primili naknadu za istu. Nadalje, kao bitno tuženik u ovom postupku ulaže i prigovor promašene aktivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari, te se u nastavku očituje kako slijedi: Kako su to tužitelji i naznačili u točki VII. tužbe upućene Europskom sudu za ljudska prava u istoj su kao obveznika označili Republiku Hrvatsku. Na tom tragu i tuženik ovim putem upućuje tužitelje da u ovom prijedlogu za ponavljanjem postupka nema odgovornosti niti uporišta za naknadom bilo kakve štete na strani tuženika. Naime, predmet spora koji su tužitelji ranije vodili pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu bio je postavljen kao zahtjev tužitelja za utvrđenje odgovornosti tuženika za štetu nastalu tužiteljima na njihovom objektu u vrijeme ratnih prilika, te naknadu im materijalne štete kako one vezano uz uništenje samog objekta, tako za pokretnine u tom objektu pod brojem P-1416/06. U postupku pred svim sudovima, uključujući i odluku Vrhovnog suda RH, odgovornost tuženika za štetu na imovini tužitelja u potpunosti je kao takva isključena i tužitelji su obijeni za tužbenim zahtjevom radi naknade štete. Tijekom trajanja gore navedenog postupka utvrđeno činjenično stanje dovelo je do zaključka da je utužena šteta počinjena terorističkim aktom, a polazeći od odredbi Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZOŠTA) pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja kao neosnovan. Odredbama ZOŠTA predviđena je odgovornost države za štetu počinjenu terorističkim aktom, koja odgovornost je određena na načelu društvene solidarnosti i ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog oštećenja. U skladu s tim odgovornost države objektivna, a opseg naknade materijalne štete nastale uslijed terorističkog akta propisan je čl. 8. ZOŠTA. Prema toj odredbi materijalne štete nastale uslijed uzroka terorističkog akta nadomještaju se na teritoriju cijele Republike Hrvatske u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara, sukladno odredbama Zakona o obnovi. Dakle, opseg naknade materijalne štete za koju odgovara država određen je odredbama ZOŠTA kao posebnog zakona (lex specialis) čije odredbe tako derogiraju opću odredbu čl. 190. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) kao opće odredbe o pravu na potpunu naknadu štete. Pošto odredba čl. 8. ZOŠTA predviđa naknadu ove materijalne štete u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno odredbi Zakona o obnovi, to znači da izvan ovako propisanog načina, naknada materijalne štete izazvane terorističkim aktom nije moguća. Nije sporno da je Republika Hrvatska na temelju Uredbe o statusu izbjeglica i prognanika ('Narodne novine' broj 64/91 i 71/92) te Zakona o statusu prognanika i izbjeglica ('Narodne novine' broj 96/93), štabova provodila postupke smještaja smjestila prognanika i izbjeglica u privatne napuštene kuće na što je bila ovlaštena temeljem odgovarajućih odredbi gore citiranih Uredbe kao i Zakona. Slijedom toga, na području tijela jedinica lokalne samouprave, tadašnjim općinama djelovali su i općinski Krizni štabovi ( doneseni temeljem Odluke Vlade RH od 27. kolovoza 1991.g. ), u konkretnom slučaju u gore spomenutom sporu tužitelja Krizni štab Općine S. B.. Stoga, temeljem svih provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su donijeli zaključak kako u postupanju tuženika nije bilo nikakve protupravnosti, pa time niti odgovornosti za štetu. Osim svega gore navedenog tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja u predmetnom sporu prema čl.423. ZPP-a.

16. Ovaj sud je svojim rješenjem broj P-1416/06-15 od 2.9.2022. dopustio ponavljanje postupka, te ukinuo pravomoćnu presudu ovog suda broj P-1416/06-38 od 11.6.2008. što je Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi u svojoj odluci Gž-831/22-4 od 11.11.2022. potvrdio, te odbio žalbu tuženika. Drugostupanjski sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka, jer posljedice pravomoćne presude ne mogu biti ispravljene na drugi način osim ponovnog ispitivanja ili ponavljanja postupka, jer presuda Europskog suda upućuje na zaključak da je pravomoćna presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu u meritumu protivna Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju, koje je Republika Hrvatska ratificirala, što znači da je sastavni dio našeg pravnog poretka u ravni s Ustavom Republike Hrvatske. Naime, u svojoj odluci Europski sud za ljudska prava zaključio je glede davanja dozvole trećim osobama da koriste kuću tužitelja, da su organi vlasti odgovorni za štetu ili gubitak takve imovine, odnosno, da prilikom oduzimanja imovine, ne samo da moraju poduzeti razumne mjere nužne za njezino očuvanje već i domaćim zakonodavstvom mora biti predviđena mogućnost ostvarivanja naknade za štetu koja nastane zbog propusta zadržavanja takve imovine u relativno dobrom stanju. Nije osnovan ni prigovor promašene pasivne legitimacije jer se u konkretnom slučaju ne radi o terorističkom činu, budući se oštećenje od miniranja kuće iz 1991. ne traži u ovome postupku, već je predmet spora naknada štete koja je nastala u vremenskom periodu od 12. listopada 1992. pa do 11. prosinca 2000. kada je svojom odlukom upravo tuženik omogućio trećim osobama ulazak u kuću tužitelja.

17. Na raspravi 22.12.2022. punomoćnik tuženika ostaje kod svih iznesenih navoda, posebno prigovora promašene pasivne legitimacije, te prigovora zastare potraživanja. Tuženik predlaže da se na strani tuženika kao umješač pozove Republiku Hrvatsku na okolnosti osnivanja operativne grupe izvršnog vijeća Skupštine općine S. B., odnosno njezine funkcije i nadležnosti za vrijeme trajanja Domovinskog rata. Tuženik kao bitno napominje da bi utvrđivanje odgovornosti Grada kao jedinice lokalne samouprave predstavljalo povredu ustavnog prava na lokalnu samoupravu i povredu ustavnog prava jedinice lokalne samouprave na vlastite prihode čime bi bila povrijeđena njezina prava zajamčena kako Ustavom RH tako i Europskom poveljom o lokalnoj samoupravi kao međunarodnim ugovorom. Osim kako svime navedenim tuženik čini spornim osnovu u visini tužbenog zahtjeva, osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva a koja se temelji na vještačenjima koja su izvršena nakon što je kuća minirana i nakon činjenice da je predmetna nekretnina od 23.5.1992.pa sve do 12.10.1992.bila napuštena i bez ičijeg nadzora pa se postavlja pitanje osnovanosti i vjerodostojnosti navedenog vještačenja. Punomoćnik tužitelja navodi da je današnji podnesak dostavljen izvan zakonskog roka za dostavu podneska te predlaže sudu da isti podnesak odbaci. Smatramo da su navodi neosnovani s aspekta dosadašnje sudske prakse a poglavito s aspekta presude suda za europska prava u predmetu D. protiv RH i presude Revx-176/2014 u kojem je predmetu bio tuženik gdje je Vrhovni sud RH skrenuo pozornost da nije bio ovlašten davati kuće građana RH trećim osobama jer u to vrijeme nije postojao pravni okvir odnosno nije bio na snazi Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom te je Vrhovni sud RH izrekom naveo da je upravo Grad Slavonski Brod odgovoran za nastalu štetu. S obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatraju da nema mjesta pozivanju Republike Hrvatske kao umješača jer je odgovoran Grad Slavonski Brod. Punomoćnik tuženika u svezi navoda tužitelja iznosi kako se radi o starom spisu i ponavljanju postupka u kojem su na primjeni stare odredbe ZPP-a i kako se u ovom slučaju ne radi o pripremnom ročištu.

18. Sud je prihvatio navode punomoćnika tužitelja da se radi o neosnovanim prijedlozima s obzirom da je nesporno da je P. K. bio predsjednik stambene komisije koja je dodijelila stan zajedno sa B. B. i Z. D. Sama ta činjenica nema nikakve veze sa predmetom spora je Vrhovno sud RH zauzeo stav da Grad Brod nije smio dodjeljivati kuću tužitelja trećoj osobi uključujući i preko te komisije pa je nebitno da li je kuću dodijelio P. K. ili gradonačelnik kraj dokumentacije i priznanja tuženih da su upravo oni tu kuću dodijelili trećoj osobi, što se tiče prijedloga za pribavu fotodokumentacije nije potrebno jer je u ovom postupku proveden postupak vještačenja sa fotodokumentacijom iz kojeg je evidentno u kojem je stanju bila kuća nakon iseljenja trećih osoba. Osim toga po zakonu o čuvanju arhivske građe sigurno je da MUP ne raspolaže tom dokumentacijom jer se ista mora uništiti nakon pet godina a do dana miniranja kuće u tijeku 1993. pa na ovamo prošlo je više od pet godina. Glede pozivanja svjedoka izvan je konteksta ove pravne stvari s obzirom na odluku Vrhovnog suda RH o nepostojanju ovlaštenja Grada Brod za bilo koje postupke u svezi sa kućom tužitelja. Zbog navedenog sud je dokazne prijedloge tuženika odbio kao neosnovane.

19. Ovaj sud smatra kako je stanje stvari u ovom predmetu dovoljno utvrđeno. U svojoj odluci Europski sud za ljudska prava je zaključio da su u pogledu davanja dozvole trećim osobama da koriste kuću tužitelja organi vlasti odgovorni za štetu ili gubitak takve imovine, odnosno da prilikom oduzimanja imovine ne samo da moraju poduzeti razumne mjere nužne za njeno očuvanje, već i domaćim zakonodavstvom mora biti predviđena mogućnost ostvarivanja naknade štete za štetu koja nastane zbog propusta zadržavanja takve imovine u relativno dobrom stanju.

20. U vrijeme donošenja odobrenja Operativne grupe Izvršnog vijeća Skupštine Općine S. B. od 12.10.1992. (strana spisa 15.5.) kojim je kuća tužitelja ustupljena na privremeno korištenje pripadniku Vojne policije I. D. bio je na snazi Zakon o privremenom korištenju stanova ("Narodne novine" broj 66/91), koji je utvrđivao uvjete i način privremenog korištenja praznih, ispražnjenih ili napuštenih stanova te uvjete i način privremenog korištenja praznih, ispražnjenih ili napuštenih stanova u društvenom vlasništvu, odnosno u vlasništvu poduzeća i drugih pravnih osoba ili u vlasništvu Republike Hrvatske u cilju zbrinjavanja prognanika – izbjeglica te osoba i obitelji branitelja Republike Hrvatske. Nije postojao zakon niti podzakonski akt kojim bi se pod određenim uvjetima bila propisana mogućnost da se s istim ciljem daje na privremeno korištenje i napuštena imovina fizičkih ili pravnih osoba. Takva mogućnost propisana je prvi put tek Uredbom o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine" br. 63/95) 4.rujna 1995. a nastavno i Zakonom o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine" 73/95). S obzirom da u vrijeme davanja nekretnine tužitelja na korištenje pripadniku Vojne policije I. D. nije bio na snazi Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ne mogu se primijeniti odredbe istog Zakona. Kako u vrijeme davanja nekretnine tužitelja na privremeno korištenje nije postojao zakonski okvir koji bi tuženika ovlašćivao na takvo postupanje, postupanje tuženika bilo je protupravno i neovlašteno. U takvoj situaciji tuženik, koji je nekretnine tužitelja neovlašteno dao na korištenje trećoj osobi odgovoran je za štetu tužitelju koja je takvim korištenjem nastala. (Odluka Vrhovnog suda Rev-x 176/14-2 od 20.2.2018. – strana spisa 267).

21. Nije osnovan ni prigovor promašene pasivne legitimacije jer se u konkretnom slučaju ne radi o terorističkom činu, budući se oštećenje od miniranja kuće iz 1991. ne traži u ovome postupku, već je predmet spora naknada štete koja je nastala u vremenskom periodu od 12. listopada 1992. pa do 11. prosinca 2000. kada je svojom odlukom upravo tuženik omogućio trećim osobama ulazak u kuću tužitelja (Županijski sud Slavonski Brod, Stalna služba u Požegi broj Gž-831/22-4 od 11.11.2022.). Također niti prigovor promašene aktivne legitimacije nije osnovan iz razloga što su u vrijeme nastanka štete upravo tužitelji bili vlasnici iste nekretnine.

22. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je temeljem nalaza vještaka. Kako je nedvojbeno utvrđen i osnov i visina tužbenog zahtjeva sud je odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanjem predloženih svjedoka i pribavom dokumentacije od MUP-a.

23. Uvidom u nalaz sudskog vještaka V. P. S. od 10.3.2008. proizlazi da je ukupna šteta na objektu tužitelja iznosi 265.575,94 kn, a tužitelj je odbio troškove štete koji su nastali uslijed eksplozije koji su opisani pod točkama I, II i III nalaza koji iznose 34.291,69 kn, temeljem čega se dobije iznos stvarne štete od 231.284,25 kn koji iznos je tužitelj utužio 17.3.2008. kao iznos štete nastale uslijed djelovanja, odnosno stanovanja neovlaštenih osoba po dozvoli tuženika, a koji iznos sud prihvaća kao objektivan i realan.

24. Prigovor zastare nije osnovan, jer na temelju čl.361.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01), sada čl.225.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Sporno je kada su tužitelji saznali za nastalu štetu na svojoj kući. Dio naknade štete u svezi miniranja koje je bilo 1992. tužitelji ne potražuju. Budući da su u kući tužitelja bile druge osobe, ovaj sud je poklonio vjeru tužiteljima kada su naveli da su u kuću prvi put uspjeli ući prvi put kada je bilo osiguranje dokaza, dakle, 3.5.2000., a tužba je podnesena 5.4.2001. Na temelju čl.376.st.1. Zakona o obveznim odnosima, sada čl.230.st.1. Zakona o obveznim odnosima zastarni rok kod naknade štete tri godine, dakle tužba je podnesena u roku.

25. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22). Troškovi stranaka određeni su u skladu sa vrijednosti predmeta spora, Odvjetničkom tarifom, uspjehom u postupku, stvarno potrebnim troškovima za vođenje ove parnice i uz primjenu Tbr.36.st.1. i Tbr.48.st.3. Tarife o nagradi i naknadi tarife za rad odvjetnika (NN 126/22 i NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22).

27. Troškovi tužitelja iznose 139.324,38 kn, a odnose se na trošak sudske pristojbe na presudu i tužbu u ukupnom iznosu od 2.660,00 kn (strana spisa 148), trošak sastava tužbe 5.4.2001. (Tbr.7.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak očitovanja na odgovor na tužbu 28.5.2001. (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak zastupanja na ročištu 4.9.2001. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak zastupanja na ročištu 17.4.2003. (Tbr.9.st.2. OT) u iznosu od 2.062,50 kn, trošak zastupanja na ročištu 20.11.2003. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak zastupanja na ročištu 1.7.2004. (Tbr.9.st.2. OT) u iznosu od 2.062,50 kn, trošak zastupanja na ročištu 21.10.2004. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.800,00 kn, trošak očevida 11.12.2000. u iznosu od 4.125,00 kn (vještačenje i očevid iz postupka osiguranja dokaza), trošak odgovora na žalbu 23.12.2004. (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak sastava podneska 6.11.2006. (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak zastupanja na raspravi 25.1.2007. (Tbr.9.st.2. OT) u iznosu od 2.062,50 kn, trošak zastupanja na raspravi 24.4.2007. (Tbr.9.st.2. OT) u iznosu od 2.062,50 kn,trošak zastupanja na raspravi 12.10.2007. (Tbr.9.st.5. OT) u iznosu od 1.031,25 kn, trošak zastupanja na raspravi 20.11.2007. (Tbr.9.st.2. OT) u iznosu od 2.062,50 kn, trošak zastupanja na raspravi 18.12.2007. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak zastupanja na raspravi 29.1.2008. (Tbr.9.st.5. OT) u iznosu od 1.031,25 kn, trošak zastupanja na raspravi 26.2.2008. (Tbr.9.st.5. OT) u iznosu od 1.031,25 kn, trošak sastava podneska 17.3.2008. (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak zastupanja na raspravi 22.4.2008. (Tbr.9.st.2. OT) u iznosu od 2.062,50 kn, trošak zastupanja na raspravi 27.5.2008. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak sastava žalbe 9.7.2008. (Tbr.10.st.1. OT) u iznosu od 5.156,25 kn, trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 2.380,00 kn, trošak sastava revizije 26.1.2009. (Tbr.10.st.6. OT) u iznosu od 8.250,00 kn, trošak sastava ustavne tužbe (Tbr.27. OT) u iznosu od 8.250,00 kn, trošak sastava prijedloga za ponavljanje postupka 26.3.2022. (Tbr.10.st.6. OT) u iznosu od 8.250,00 kn, trošak sastava podneska 9.5.2022. (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak zastupanja na raspravi 2.9.2022. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak zastupanja na raspravi 22.12.2022. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 4.125,00 kn, trošak objave presude 3.2.2022. (Tbr.9.st.3. OT) u iznosu od 2.062,50 kn i trošak pdv-a u iznosu od 26.296,88 kn.

28. Sud nije priznao tužitelju trošak podneska od 24.1.2007., 24.4.2007., 4.6.2007., 21.4.2008., 12.8.2004., 31.8.2022., 22.11.2022., 15.3.2000., 23.11.2007., 14.6.2000., 20.1.2004. i 9.7.2002. iz razloga što nisu bili potrebni za vođenje ovog parničnog postupka. U istim podnescima tužitelj ponavlja navode iz prijašnjih podnesaka ili dostavlja punomoć. Isto tako sud nije priznao trošak konferencije sa strankom. Što se tiče sastava prijedloga ESLJP-a od 8.5.2015. tužitelj navodi da je iz državnog proračuna uplaćeno 6.238,92 kn, te potražuje iznos od 2.011,08 kn za iste navode tužitelj nije priložio nikakvu uplatnicu ili drugi dokaz da je platio upravo isti iznos. Što se tiče sastava podneska ESLJP-a od 3.10.2016. tužitelj nije dokazao da je isti zaprimljen na ESLJP, nego samo da je poslan, a što se tiče troška prijevoda isto tako tužitelj nije priložio račun iz kojeg je vidljivo da je isti trošak platio. Trošak ročišta za objavu presude 29.10.2004. i 11.6.2008., sud tužitelju nije priznao jer isti nije pristupio na ista ročišta. Zbog navedenog sud te troškove nije priznao tužitelju.

29. Radi iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Slavonski Brod, 3. veljače 2023.

Sudac

Renata Marić-Ivanović

Naputak o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana prijema prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

Dna:

1. Odvj. P. K., S. B.,

2. Grad Slavonski Brod, Vukovarska 1, Slavonski Brod.