Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

ex. Vojarna sv. Križ

D r a č e v a c

Pr-1901/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U DA

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. S., iz S., …, OIB: …, koju zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u S.,

protiv tužene Č. d.o.o., OIB: …, S., …, koju zastupa

punomoćnik M. G., odvjetnik u S., radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 12. prosinca 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dne 2. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 27.siječnja 2016., koji otkaz ugovora je sadržan u Odluci tuženika o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora od dana 02. lipnja 2020., te da stoga radni odnos po kojem je tužiteljica kod tužene obavljala poslove rukovoditelja komercijalnog sektora nije prestao.

II. Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, vratiti tužiteljicu na radno mjesto rukovoditelja komercijalnog sektora ili drugo radno mjesto, odgovarajuće mjestu rukovoditelja komercijalnog sektora po uvjetima rada, stručnoj spremi i koeficijentu plaće.

III. Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 497,71 eura/3.750,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 2. veljače 2023. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 30. lipnja 2020. podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenom otkaza ugovora o radu. U tužbi se navodi kako je tužiteljica dana 27.siječnja 2016. sklopila s tuženikom, kao poslodavcem, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na poslovima „rukovoditelj komercijalnog sektora“. Tuženik je kao poslodavac, dana 2.lipnja 2020., donio Odluku o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, koju je tužiteljica zaprimila dana 3.lipnja 2020. Tužiteljica je u ostavljenom roku bila prisiljena prihvatiti ponudu za zaključenje novog ugovora za radno mjesto samostalni referent prodaje i bitno nižim koeficijentom plaće, jer je samohrana majka dvoje djece školske dobi, s kreditom za stan te stoga nije mogla dopustiti da ostane bez posla, ali je temeljem čl. 123 st.2 Zakona o radu u cijelosti prigovorila razlozima i dopuštenosti otkazivanja prethodnog Ugovora o radu. Stoga je u smislu čl. 133. st.1 u vezi s člankom 123. st.4 Zakona o radu, podnijela u zakonskom roku Zahtjev za zaštitu prava, i to dana 9. lipnja 2020., a kako se tuženik u roku od 15 dana nije očitovao o podnijetom Zahtjevu za zaštitu prava, to je protekom tog roka, tužiteljica u zakonskom roku podnijela ovu tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu. Navodi se kako je tužiteljici, nekoliko dana prije ovog otkazivanja, uručena opomena pred otkaz jer je navodno neovlašteno mijenjala podatke u informatičkom sustavu, da nije plaćala kućne račune za smeće, kojoj opomeni je tužiteljica odmah pisano prigovorila kao neutemeljenoj i neistinitoj. Dakle, ako je tužiteljica dva tjedna prije otkaza ugovora opomenuta (neosnovano i bez razloga), nije logično niti zakonski opravdano da se odmah nakon opomene, na istoj podlozi, donosi i odluka o otkazu ugovora o radu. Vjerojatno radi svega navedenog, tuženik u Odluci o otkazu nije držao potrebnim spominjati tu opomenu, niti konkretizirati navodno počinjene povrede od strane tužiteljice, kako bi izbjegao njihovo utvrđivanje na sudu, već je tuženik iz sasvim drugih razloga, a ne ponašanja tužiteljice, očito nastojao što prije osloboditi radno mjesto rukovoditelja komercijalnog sektora. Tužiteljica posebno navodi da su kod tuženika i taksativno propisane osobito teške povrede iz radnog odnosa zbog kojih poslodavac može otkazati ugovor o radu, i to člankom 95. Pravilnika o radu tuženika, te da kod tuženika nije došlo ni do kakvih promjena u procesu rada koje bi mogle opravdati ovakvu odluku te odlučno poriče da bi počinila bilo kakve nepravilnosti u radu koje bi za posljedicu mogle imati otkaz ugovora o radu. Temeljem prednjeg, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi nedopuštenim otkaz ugovora o radu od 27. 1. 2016. sadržan u tuženikovoj odluci o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 2. 6. 2020., te da joj radni odnos po kojem je obavljala poslove rukovoditelja komercijalnog sektora nije prestao; da vrati tužiteljicu na radno mjesto rukovoditelja komercijalnog sektora ili drugo radno mjesto odgovarajuće rukovoditelju komercijalnog sektora, po uvjetima rada, stručnoj spremi i koeficijentu plaće, sve uz potraživanje troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2.U odgovoru na tužbu od 26. kolovoza 2020. tužena navodi kako se u cijelosti protivi istoj kao neosnovanoj, a sve zbog razloga kako slijedi: navodi kako nisu točni navodi iz tužbe da je tužiteljica bila prisiljena prihvatiti ponudu za zaključenje novog ugovora za radno mjesto samostalni referent prodaje-naplate s obzirom da je tužiteljici Odlukom o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 2. 6. 2020. ostavljena mogućnost izjasniti se je li prihvaća potpisati novi ugovor o radu na radnom mjestu komercijalni referent prodaje-naplate. Dakle, na istu od strane tužene nisu izvršeni nikakvi pritisci, a kamoli prisila, već je ista slobodnom voljom zaključila novi ugovor o radu. Tužitelji je ponuđeno novo radno mjesto sukladno stručnoj spremi i s pripadajućim koeficijentom za to radno mjesto. Nadalje, navodi kako nije točno ni da se tužena povodom podnesenog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa od 9. 6. 2020. nije očitovala budući da je Nadzorni odbor tužene dana 18. 6. 2020. donio Odluku kojom da se odbija zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, te je odluka tužiteljici dostavljena dana 2. srpnja 2020. Navodi kako su paušalni i netočni navodi tužiteljice iz toč.3. tužbe da su navodi tužene iz Odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 2. 6. 2020. međusobno kontradiktorni jer da se prema mišljenju tužiteljice poslovni uvjetovani razlog "potreba procesa rada" i razlog uvjetovan ponašanjem radnika ("uočene nepravilnosti u radu") međusobno isključuju. Međutim, navedeni prigovor je neosnovan jer je očito kako su zbog uočenih nepravilnosti u radu tužiteljice narušeni procesi rada posebice imajući u vidu radno mjesto koje je tužiteljica obavljala – rukovoditelj komercijalnog sektora. Nije točno da su razlozi u predmetnoj Odluci o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 2. 6. 2020. navedeni apstraktno već povod takve odluke upravo uočene nepravilnosti u radu tužiteljice. U odnosu na uočene nepravilnosti za navesti je kako je zz tužene L. R. nakon što je obavijestio Nadzorni odbor tužene donio odluku kojom osniva Povjerenstvo sastavljeno od radnika tužene, a koje je svojim Izvješćem utvrdilo da od 329 radnika tužene, njih 13 ne plaća odvoz komunalnog otpada, račune tužene, kao i da je tužiteljica neovlašteno mijenjala podatke u informatičkom sustavu tužene vezano za vlastito dugovanje prema tuženici. Direktor društva, a sukladno zakonskim propisima, a posebno čl. 3 njegovog ugovora o radu, predviđena je mogućnost da ima sva prava i ovlaštenja u odnosu na poslovanje tužene, a posebice organizirati, koordinirati i kontrolirati cjelokupni proces rada u društvu; donositi poslovne odluke, odabirati rukovodni tim društva, te raspoređivati radnike društva na radna mjesta. Predmetna Odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 2. 6. 2020. nije donesena samovoljno i iz nečijeg hira, već je ista donesena iz nužnosti i to u svrhu očuvanja procesa rada, a u skladu sa zakonskom procedurom. U odnosu na navode iz tužbe kako tužena u svojoj Odluci o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 2. 6. 2020.g. nije spomenula opomenu pred otkaz koju je tužena izrekla tužiteljici dva tjedna prije donošenja citirane odluke ističe da je tužiteljica i nakon izricanja opomene nastavila obavljati rad na način da je isti obavljala sa uočenim nepravilnostima u radu. Tužiteljica je svoj posao na ranijem radnom mjestu obavljala s uočenim nepravilnostima u radu čime su ispunjeni uvjeti iz č l.88. Pravilnika o radu tužene za otkazivanje predmetnog ugovora o radu zbog čega je istoj ponuđeno drugo radno mjesto sukladno članku 123. Zakona o radu.

3. Presudom ovog suda pod br. Pr-745/2020 od 26. svibnja 2021. odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu od 27.

1. 2016. sadržanog u tuženikovoj odluci o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 2. 6. 2020., da joj radni odnos po kojem je obavljala poslove rukovoditelja komercijalnog sektora nije prestao te da tuženik vrati tužiteljicu na radno mjesto rukovoditelja komercijalnog sektora ili drugo radno mjesto odgovarajuće rukovoditelju komercijalnog sektora, po uvjetima rada, stručnoj spremi i koeficijentu plaće, kao što je odbijen i zahtjev za naknadom parničnih troškova (točka I. izreke presude). Točkom II. izreke presude obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

4. Odlučujući po žalbi tužiteljice, Županijski sud u Splitu svojom odlukom pod br. GžR-931/2021 od 21. travnja 2022. ukinuo je gore navedenu presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

5. Tijekom ponovnog postupka sud je proveo dokaze pregledom Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27. siječnja 2016., Odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora od dana 2. lipnja 2020., dopisa tužiteljice nadzornom odboru Č. d.o.o. S., Odluke o izricanju opomene pred otkaz od 21. svibnja 2020., mail korespondencija, pisanog očitovanja tužene, odluke nadzornog odbora, potvrda o prometu po računu od 21. rujna 2020., očitovanja sindikata na namjeravanu odluku o rasporedu radnica M. S. i M. B. od 21. svibnja 2020. , dopisa tužene

Nezavisnom sindikatu Čistoće d.o.o. Split, zapisnika Nadzornog odbora tužene, recenzija oglašivača A. B.&B, Odluke tužene o korištenju plaćenog dopusta tužiteljici od 23. siječnja 2018., Pravilnika o radu od dana 7. srpnja 2016., preslika presude ovog suda br. P-4350/2021 od 2. 9. 2022., odluke o imenovanju tužiteljice voditeljicom projekta evidencije spremnika od 13. 7. 2022., presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1167/2022 od 7. 11. 2022., saslušanjem svjedoka M. J., saslušanjem tužiteljice i zz tužene L. R., kao parničnih stranaka,

saslušanjem kao svjedoka L. R. pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

6. Neprijeporno je između parničnih stranaka:

- da je tužiteljica u radnom odnosu kod tužene te da je temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 27. siječnja 2016. bila na radnom mjestu Rukovoditelj komercijalnog sektora, na području S.,

- da se N. s. Č. d.o.o S. dne 29. svibnja 2020. očitovao na

namjeravanoj odluci tužene o rasporedu radnica M. S. i M. B. na niža

radna mjesta način da se istoj protivi,

- da je tužena dana 2. lipnja 2020. donijela Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora koji je tužiteljica zaprimila 3. lipnja 2020., kojom joj je otkazan gore citirani ugovor te ponuđen novi ugovor o radu na radno mjesto samostalni referent prodaje – naplate, koji je tužiteljica prihvatila,

- da je tužiteljica u zakonskom roku podnijela Zahtjev za zaštitu prava i to dne 9. lipnja 2020.,

- da je odlukom tužene od 18.lipnja 2020 odbijen kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava na predmetni otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora,

- da je tužba podnesena u zakonskom roku.

7. Prijeporna je između parničnih stranaka osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 2. lipnja 2020. dopuštena.

8. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 2. 6. 2020., te da radni odnos tužiteljice nije prestao, kao i zahtjev tužiteljice da se vrati na radno mjesto odgovarajuće rukovoditelju komercijalnog sektora po uvjetima rada, stručnoj spremi i koeficijentu plaće.

10. Prema odredbi članka 115. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14,127/17, 98/19; dalje - ZR-a) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) i ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

11. ZR u članku 123. regulira otkazivanje ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i to na način da se odredbe ZR koje se odnose na otkaz, primjenjuju i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istodobno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora). Ako u tom slučaju radnik prihvati ponudu poslodavca, pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza ugovora. O ponudi za sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima radnik se mora izjasniti u roku koji odredi poslodavac, a koji ne smije biti kraći od osam dana.

11.1. Kod otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora sud ispituje opravdanost razloga za otkaz iz čl. 115. Zakona o radu, a ne valjanost ponuđenog novog ugovora. Dakle, ocjena dopuštenosti otkaza ograničena je na ispitivanje postojanja onog zakonom propisanog opravdanog razloga za otkaz zbog kojeg je ugovor otkazan.

12. Prema odredbi čl. 135. st.3. ZR-a postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu mora dokazati poslodavac, a tužena po mišljenju ovog suda, u ovom slučaju nije dokazala postojanje opravdanih razloga za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici.

13. Pregledom Odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora od 2. lipnja 2020. razvidno je da je tužiteljici otkazan ugovor na poslovima rukovoditelj komercijalnog sektora i da se premješta na radno mjesto samostalni referent prodaje-naplate, da joj ugovor o radu od 27. 1. 2016. prestaje istekom otkaznog roka, s time da navedeni otkaz neće vrijediti ukoliko radnik u roku od 8 dana prihvati sklapanje novog izmijenjenog ugovora o radu. Iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi kako se zbog potreba procesa rada i uočenih nepravilnosti u radu raspoređuje tužiteljica na radno mjesto samostalni referent prodaje-naplate.

14. Iz Odluke o izricanju opomene pred otkaz od 21. svibnja 2020. razvidno je da je tužiteljica opomenuta pred otkaz zbog neovlaštenog i neosnovanog mijenjanja podataka u informatičkom sustavu Č. d.o.o. S., kako bi sebi i drugima omogućila neplaćanje računa za odvoz komunalnog otpada, što ukazuje na zloupotrebu položaja i ovlasti na radnom mjestu, a koji otkaz će nastupiti ukoliko nastavi s ovakvim ponašanjem,

15. U svom stranačkom iskazu tužiteljica navodi kako nije bilo promjene u procesu rada, osim što je u rujnu 2019. došao novi direktor, sadašnji, s kojim je poslovno surađivala korektno, te dok je obavljala tu funkciju da je otkrila mnoge nepravilnosti koje su se kod tužene radile, a da se nisu trebale raditi. Opomenu pred otkaz dobila je 21. svibnja 2020., u njoj nisu obrazloženi navodi, a niti je tužena tada oformila bilo kakvo povjerenstvo koje bi utvrdilo nekakve nepravilnosti u neplaćanju osobno njenih računa. Koliko je njoj poznato takvo povjerenstvo je oformljeno dana 1. lipnja 2020. kada joj je uručen otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora. Što se tiče neplaćanja računa, iste je od useljenja u stan u travnju 2019. plaćala, dok nakon kupovine stana i prijave istog u službu tužene u siječnju 2018. budući da u istom nije stanovala, san je stavljen u stanje neaktivnosti, a praksa je bila kod tužene da dok ne stanuješ u stanu ne plaćaju se komunalije.

16. ZZ tužene L. R. u svom stranačkom iskazu navodi kako je početkom svibnja 2020. dobio informaciju da tužiteljica, kao i glavna evidentičarka M. B., ne plaćaju račune za usluge tužene već duže vrijeme, zbog čega je zatražio informatičku uslugu izvan komercijalne službe radi provjere tih navoda, a tužiteljici je uputio opomenu pred otkaz u svibnju 2020. Navodi kako je 1. studenoga 2019. došlo i do zakonske izmjene tako da se više nije moglo izbjeći plaćanje fiksne usluge odvoza otpada, jedino ukoliko se nekretnina ne koristi cijelu godinu što se mora dokazati računima vode ili električne energije iz kojeg bi bilo razvidno da nekretnina nije u uporabi. Ističe kako je tek 1. lipnja 2020. oformio povjerenstvo koje je istraživalo sve djelatnike tužene vezano za naplatu usluge tužene. Kod tužiteljice je utvrđeno da na prijašnjoj adresi, gdje je živjela do preseljenja, nikad nije bila uvedena u sustav plaćanja za usluge tužene što je dodatno utjecalo na njegov stav i povjerenje u tužiteljicu kao rukovoditeljicu tako važnog odjela. Smatra da je kao rukovodeći kadar imao pravo odrediti i svoje najbliže suradnike, osobe u koje ima povjerenje i za koje misli da mogu na valjan način obavljati svoj posao.

16.1. Saslušan kao svjedok bivši direktor tužene L. R. ništa novo nije iskazao, nego što je iskazivao u svoju stranke, dok se detalja vezanih za otkaz, zbog proteka vremena ne sjeća.

17. Iz iskaza svjedoka M. J., sindikalnog povjerenika N. s.

Č. d.o.o., proizlazi da je sindikat uskratio suglasnost za namjeravanu odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora te da uz tu odluku nije dostavljena nikakva daljnja dokumentacija iz koje bi proizlazilo o kojoj se povredi radi, s obzirom da navedene povrede nisu bile utvrđene ni Pravilnikom o radu ni Kolektivnim ugovorom.

18. Naime, poslodavac u odluci o otkazu, kao razlog otkazivanja, može navesti jedan ili više razloga pa je tako tužena u odluci o otkazu kao razlog otkazivanja navela da se tužiteljici otkazuje ugovor o radu zbog procesa rada i uočenih nepravilnosti u radu, ali za dopuštenost odluke o otkazu dovoljno je da je poslodavac dokazao postojanje jednog razloga za otkaz. Odlučivanje o dopuštenosti spornog otkaza ograničeno je na ispitivanje postojanja razloga zbog kojih je ugovor otkazan, tj. u ovom slučaju "zbog potrebe procesa rada" i "nepravilnosti u radu tužiteljice".

19. Glede otkaznih organizacijskih razloga, zbog potrebe procesa rada, koji predstavljaju otkazni razlog iz odredbe čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, za otkaz ugovora o radu tužiteljici tužena nije na konkretan i argumentiran način dokazala koji su to točno razlozi za otkaz, osim paušalno navedenog u obrazloženju odluke o otkazu "zbog potrebe procesa rada". Osim toga, tužena je na radnom mjestu rukovoditelja komercijalnog sektora postavila 15. lipnja 2020. novog rukovoditelja komercijalnog sektora I. Š., a odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici je od 2. lipnja 2020., dakle prije konačnosti odluke o otkazu ugovora o radu. Sama tužena navodi kako direktor društva sukladno zakonskim propisima ima sva prava i ovlaštenja u odnosu na poslovanje tužene, a posebice organizirati, koordinirati i kontrolirati cjelokupni proces rada u D., donositi poslovne odluke, odabirati rukovodni tim, te raspoređivati radnike D. na radna mjesta, te da je odluka o otkazu donesena iz nužnosti i to u svrhu očuvanja procesa rada.

19.1. Naime, autonomno je pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja toga cilja, a provođenjem racionalizacije poslovanja, može utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba, ali ovdje se ne radi o prestanku potrebe za radom tužiteljice, već postavljanjem na rukovodeća mjesta suradnika koji odgovaraju direktoru tužene, kao što nesumnjivo proizlazi i iz iskaza zz tužene kako kao rukovodeći kadar ima pravo odrediti svoje najbliže suradnike, osobe u koje ima povjerenje i koje mogu na valjan način obavljati posao pa je tako na mjesto tužiteljice postavio I. Š.,

dugogodišnjeg djelatnika tužene, koji dobro poznaje situaciju i proces rada u toj službi. Međutim, postavljajući na rukovodeća mjesta najbliže suradnike, odnosno osobe u koje direktor ima povjerenja po mišljenju ovog suda nije postavljanje te osobe na određene funkcije zbog potreba procesa rada, već zbog potreba i samovolje samog direktora tužene. Tužena nije ničim dokazala koje su to "potrebe procesa rada" koje su dovele do otkazivanja ugovora o radu tužiteljici.

19.2. Dakle, u konkretnom slučaju, tužena zbog "potreba procesa rada" nije mogla tužiteljici otkazati ugovor o radu, jer nije prestala potreba za obavljanjem poslova "rukovoditelj komercijalnog sektora", jer se ti poslovi i dalje obavljaju i na tom mjestu je I. Š., na koje radno mjesto ga je postavio bivši zz tužene otkazavši tužiteljici ugovor o radu.

20. Nadalje, glede drugog otkaznog razloga "uočenih nepravilnosti u radu" konkretno ne navodeći kojih, za istaknuti je kako tužena nije dokazala koje su to nepravilnosti u radu tužiteljice i na koji način su te nepravilnosti doveli u pitanje normalno funkcioniranje tužene. Iz same odluke o otkazu ugovora o radu nije razvidno o kojim bi se to skrivljenim postupcima tužiteljice radilo, odnosno uopćeno je navedeno kao "nepravilnosti u radu", bez ikakve konkretizacije nepravilnosti u radu tužiteljice, a takav neodređen razlog za otkaz ne može biti temelj za pravovaljano donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici.

20.1. Tijekom postupka tužena navodi kao razlog skrivljenog ponašanja tužiteljice to što je Povjerenstvo za utvrđivanje činjenica sastavljeno od radnika tužene utvrdilo da od 329 radnika tužene, njih 13 ne plaća odvoz komunalnog otpada, račune tužene, a potom kako je tužiteljica neovlašteno mijenjala podatke u informatičkom sustavu tužene vezano za vlastito dugovanje prema tuženici. Izvješće Povjerenstva tužena nije priložila u spis, niti se na to izvješće pozivala u zahtjevu tužene upućenom sindikatu za suglasnost o namjeravanom otkazu, kao ni u odluci o otkazu, nego tek u ovom postupka tvrdi kako je zz tužene L. R. u odnosu na uočene nepravilnosti obavijestio Nadzorni odbor i donio odluku kojom osniva Povjerenstvo za utvrđivanje činjenica, međutim, odluku o osnivanju Povjerenstva, kao ni nikakve odluke Povjerenstva tužena nije priložila u spis, već uz podnesak od 18. 1. 2021. tužena dostavlja zapisnik sa XIII. sjednice Nadzornog odbora tužene održane 18. 6. 2020., dakle, nakon otkaza ugovora o radu tužiteljici na kojoj se raspravljalo između ostalog i o otkazu ugovora o radu tužiteljici i njezinom zahtjevu za zaštitu prava koji je odlukom Nadzornog odbora jednoglasno odbijen.

20.2. Povjerenstvo za utvrđivanje činjenica je osnovano 1. lipnja 2020., kako proizlazi i iz iskaza tadašnjeg zz tužene L. R., dok je tužiteljica opomenu pred otkaz zbog neovlaštenog mijenjanja podataka u informatičkom sustavu tužene dobila 21. svibnja 2020., dakle, prije nego što je osnovano Povjerenstvo za utvrđivanje činjenica, a otkaz je tužiteljici dan 2. lipnja 2020., tako je začuđujuće kako je Povjerenstvo spretno i ažurno, te tako brzo (za jedan dan) utvrdilo nepravilnosti u radu tužiteljice i to da tužiteljica kroz razdoblje od početka 2018. do travnja 2019. nije plaćala račune za odvoz komunalnog otpada, a potom da je neovlašteno mijenjala podatke u računalnom sustavu tužene vezano za vlastito dugovanje prema tuženici.

20.3. Dakle, na kojim činjenicama i dokazima temelji nepravilnosti u radu tužiteljice, tužena nije ničim opravdala. Dostavljanje odluke ovog suda br. P-4350/2021 od 2. rujna 2022., potvrđene presudom Županijskog suda u Puli-Pola br. GžR-1167/2022 od 7. studenoga 2022., kojom je održan na snazi platni nalog br. P-2335/2021 od 2.

7. 2021. kojim se nalaže tuženici, ovdje tužiteljici isplatiti tužiteljici, ovdje tuženici iznos od 446,60 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a na ime naknade štete, ne dovodi do zaključka o nepravilnosti u radu tužene, odnosno ista ne dokazuje da je tužiteljica neovlašteno mijenjala podatke u informatičkom sustavu i time nanijela materijalnu štetu tuženici, a kako to tvrdi tužena.

20.4. I sama tužiteljica je u svom iskazu navela kako je stan kupila u prosincu 2017. i kupovinu stana prijavila u službu u 1. mjesec 2018., ali je stan stavljen u stanje neaktivan s obzirom da tada u istom nije stanovala jer je trebao uređenje i kompletnu adaptaciju. Zbog obiteljskih problema i razvoda braka od 4.mjeseca do 11. mjeseca 2018. dio stana – sobu dala je u najam kako bi time financirala njegovu cjelovitu adaptaciju, dok se ona s djecom uselila u travnju 2019. Iako je davala stan – studio apartman u najam 2018., kroz to razdoblje nije plaćala troškove odvoda otpada, koje je počela plaćati useljenjem u stan u travnju 2019., a praksa je bila kod tužene dok se ne stanuje u tom stanu da se ne plaćaju komunalije, što proizlazi i iz Odluke o načinu pružanja usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području G. S. od 31. siječnja 2018., a što su radili i drugi radnici tužene. I zz tužene L. R. iskazao je kako je tek 1. 11. 2019.

došlo do zakonske izmjene tako da se više nije moglo izbjeći plaćanje fiksne usluge odvoza otpada, jedino ukoliko se nekretnina ne koristi cijelu godinu što se mora dokazati računima struje i vode.

20.5. Nadalje, ni tvrdnje tužene kako je tužiteljica mijenjala podatke u informatičkom sustavu tužene kako bi sebi i drugima omogućila neplaćanje računa za odvoz komunalnog otpada što ukazuje na zloupotrebu položaja i ovlasti na radnom mjestu tužena, osim paušalnog navođenja "mijenjanje podataka u informatičkom sustavu tužene", nisu ničim dokazane. Naime, tužena nije pružila ni priložila ikakav dokaz na okolnost mijenjanja tih podataka u informatičkom sustavu, kada i u kojem vremenskom razdoblju je tužiteljica mijenjala te podatke, u čiju korist ih mijenjala, odnosno kome je time omogućila neplaćanje računa za odvoz komunalnog otpada. Konkretno svoj stan tužiteljica je prijavila tuženici i priložila kupoprodajni ugovor, kao što nesumnjivo proizlazi i iz njezinog iskaza pa se ne zna koje je to podatke ona mijenjala u informatičkom sustavu niti na što se to mijenjanje podataka u informatičkom sustavu tužene odnosi.

20.6. Dakle, iz provedenih dokaza ne proizlazi da se tužiteljica nije ponašala u skladu sa svojom funkcijom rukovoditelja komercijalnog sektora, te da je bilo nepravilnosti u njezinom radu.

21. Stoga, prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici ni zbog skrivljenog ponašanja, jer nisu utvrđeni propusti tužiteljice u radu, odnosno nepravilnosti u njezinom radu, niti odluka o otkazu ugovora o radu sadrži konkretan razlog zbog kojeg je tužiteljici otkazan ugovor o radu. Takvi nekonkretizirani razlozi ne predstavljaju jedan od zakonskih osnova za otkazivanje ugovora o radu.

22. Imajući u vidu sve provedene dokaze, ovaj sud smatra da tužena nije dokazala, a u svezi s člankom 115. stavak 1. točka 1. i 3. ZR-a, da je odluka o otkazu ugovora o radu na zakonu osnovana i dopuštena, radi čega je valjalo tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke tužene o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 2. lipnja 2020., a time i da joj radni odnos nije prestao prihvatiti, te odlučiti kao u točki I izreke presude.

23. Kako je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu, time se ukazuje osnovanim i tužiteljičin zahtjev za vraćanje na radno mjesto rukovoditelja komercijalnog sektora ili drugo radno mjesto odgovarajuće rukovoditelju komercijalnog sektora po uvjetima rada, stručnoj spremi i koeficijentu plaće, a u smislu odredbi č l. 124. st.1. ZR kojom je određeno je ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao, radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

24.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), a u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( “Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa) pa je tužiteljici priznat parnični trošak i to : jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak od 398,17 eura/3.000,00 kn, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 99,54 eura/750,00 kn, ukupno iznos od 497,71 eura/3.750,00 kn. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od 2. veljače 2023., kao dana presuđenja, do isplate.

U Splitu 2. veljače 2023.

Sutkinja

Katica Bojčić Vidović, v. r.

Naputak o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tužene