Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj:12 Gž-1435/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dijane Hofer kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. P. iz K., OIB:…, zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., Ž. R. i S. K. M., odvjetnicima u K., protiv tužene Z. b. d.d. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćnicima iz OD P. & P., odvjetnicima u Z., radi isplate, povodom žalbi tužiteljice i tužene izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj 31 P-890/2021-7 od 3. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 2. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj 31 P-890/2021-7 od 3. prosinca 2021.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se usvaja žalba tužiteljice te se rješenje o troškovima postupka pod toč. III. presude preinačuje tako da se tuženoj nalaže nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.968,30 EUR/14.830,00 kn (tisuću devetsto šezdeset osam eura i trideset centi/četrnaest tisuća osamsto trideset kuna)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. prosinca 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice kao i zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 23.926,22 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dana uplate istog po tužitelju i do isplate, a ovo počevši od prvog mjesečnog iznosa od 15. rujna 2006. pa do posljednjeg mjesečnog iznosa od 15. srpnja 2013. do isplate, toč. II. izreke naloženo je tuženoj tužiteljici isplatiti preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 8.049,08 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinoga navedenog iznosa pa do isplate, dok je toč. III. izreke tuženoj naloženo nadoknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 14.550,00 kn.

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužena iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te obveže tužiteljicu na snašanje troškova postupka tuženoj.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

3. Odluku o troškovima pobija tužiteljica predlažući preinačiti rješenje o troškovima i naložiti tuženoj da nadoknadi tužiteljici cjelokupni zatraženi trošak troškovnikom predanim na ročištu 3. prosinca 2021. u iznosu od 15.800,00 kn, kao i troškove žalbe.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Prije upuštanja u obrazlaganje ne/osnovanosti žalbe tužene napominje se da je presudom ovog suda posl. br: Gž-259/2021-2 od 22. rujna 2021. potvrđena u ovom postupku donijeta prvostupanjska presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-686/2019-29 od 22. siječnja 2021. u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka za kupnju motornog vozila broj 320692295 broj kreditne partije 7103207806 od 4. srpnja 2006. u dijelu ugovorene promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tužene kao i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF prema tečaju na dan uplate, dok je istom odlukom- rješenjem ovog suda prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu nalaganja tuženoj isplate novčanih iznosa zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, zbog bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 6. s obzirom da podnesak kojim tužiteljica postavlja sukladno provedenom financijskom vještačenju tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu nije uopće bio dostavljen tuženiku, čime je isti bio onemogućen u raspravljanju.

6. Zbog prethodno navedenog opširno obrazloženje u pobijanoj presudi u kojem sud ponovno obrazlaže razloge ništetnosti pojedinih odredaba između stranaka u zaključenom ugovoru o kreditu od 4. srpnja 2006., kao niti žalbene navode tužene kojima i nadalje osporava ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli kao i promjenjivoj kamatnoj stopi ovaj sud neće razmatrati s obzirom da je o navedenom pravomoćno presuđeno.

7. Tužena u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da nije jasno zbog čega se tužiteljici dosuđuju i pojedinačni iznosi iz 2006. s obzirom da su isti zastarjeli prije tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnijeta tek 4. travnja 2012.

7.1. Žalbena tvrdnja da je nastupila zastara za bilo koji dio potraživanja tužiteljice nije osnovana. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Na sjednici 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“, Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezno je za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Osim navedenog valja ukazati i na odluku Europskog suda u predmetu C-485/19 od 11. srpnja 2019. u kojoj je dan odgovor povodom zahtjeva za prethodnu odluku upućenu po sudu iz Slovačke: „Da li treba čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima potrošača na djelotvoran pravni lijek tumačiti na način da mu se protivi pravilo navedeno u nacionalnom zakonu o zaštiti prava potrošača o objektivnom zastarom roku prema kojem pravo potrošača na povrat pozajmljenog iznosa koje proizlazi iz nepoštene ugovorne odredbe zastarijeva i u slučaju u kojem sam potrošač nije u stanju provjeriti nepoštenu ugovornu odredbu i da li takva zastara nastupa i u situaciji u kojoj potrošač nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe“. Na postavljeno pitanje sud navodi „članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi se nacionalni propis koji, iako predviđa da tužba za utvrđivanje ništetnosti nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između trgovca i potrošača ne podliježe zastari, na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare propisan nacionalnim pravom pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare svako plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

7.2. Obzirom na navedeno, kako je tužiteljica dobila saznanja o nepoštenim odredbama glede promjenjive kamate tek danom pravomoćnosti presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti ugovorene valutne klauzule vezane za CHF tek pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 7. lipnja 2019. glede zahtjeva za isplatu temeljem ništetnih odredbi o kamatama, i za isplatu preplaćenih iznosa glede valutne klauzule nije protekao zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, niti za jedan zatraženi iznos.

7.3. Ovdje valja navesti da iako tužiteljica tužbom od 7. lipnja 2019. nije postavila svoj zahtjev u skladu sa odredbama ZPP-a o stupnjevitoj tužbi, bez obzira na navedeno upravo do prekida zastare je došlo na dan podnošenja te tužbe, koje stajalište zauzima i VS RH u svojoj odluci broj: Rev-2237/2014 od 14. lipnja 2019. U navedenoj odluci VS RH navodi da tužba u kojoj tužbeni zahtjev nije postavljen tako da može poslužiti kao ovršna isprava ima značenje podneska koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupati pa je prvostupanjski sud trebao sukladno čl. 109. st. 1. i 2. ZPP-a pozvati tužiteljicu da tužbu ispravi, što je propustio učiniti, no tužiteljica je navedeni nedostatak tužbe ispravila svojim podneskom od 18. prosinca 2020. kada postavlja točno određeni tužbeni zahtjev, to se kao dan podnošenja tužbe treba smatrati dan kojeg je podnesena neispravna (izvorna) tužba u kojoj je postavljen neodređeni zahtjev, a ne dan podnošenja podneska o njezinom ispravljanju. Iz navedenog pravnog stajališta VS RH razvidno je da je neosnovan žalbeni razlog da prvobitno podnijeta neuredna tužba ne bi prekinula tijek zastare. U svezi prethodno navedenog ne mogu se prihvatiti niti žalbeni navodi da je tužiteljica postavljanjem određenog tužbenog zahtjeva 18. prosinca 2020. povećala tužbeni zahtjev.

7.4. Usprkos toga što tužba u trenutku podnošenja u kojoj tužbeni zahtjev nije postavljen tako da može poslužiti kao ovršna isprava, ima značenje podneska koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupati pa je prvostupanjski sud trebao u skladu s odredbom čl. 109. st. 1. i 2. ZPP-a pozvati tužiteljicu da tužbu ispravi, no iako je sud to propustio učiniti, tužiteljica je navedeni nedostatak tužbe ispravila podneskom od 18. prosinca 2020., kojim je postavila određeni tužbeni zahtjev, to žalbene tvrdnje tuženika o počinjenju bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 109., 186., 186.b i 325. nisu osnovane kao ni žalbeni navodi o tome da tužba kako je postavljena dana 7. lipnja 2019. nije prekinula tijek zastare.

8. Daljnji žalbeni navodi tužene odnose se na činjenicu da tužiteljica nije, iako je trebala dokazati svoje svojstvo potrošača, a niti je dokazala da je vozilo za kupnju kojeg je zaključen osporeni ugovor o kreditu koristila isključivo za potrošačke svrhe. Tužena svoj prigovor da tužiteljica ne bi bila potrošač nije potkrijepila nikakvim jasnim i relevantnim razlozima na koje bi se tužiteljica mogla očitovati, dok iz samog između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila je razvidno da tužiteljica nastupa isključivo kao fizička osoba, a isto proizlazi i iz njezinog stranačkog iskaza u kojem navodi da je njezin plan kupnje novog osobnog automobila bio da prije mirovine kupi novi automobil tako da ga do mirovine otplati, pa da nakon odlaska u mirovinu nema nikakvih kredita, time da na izričiti upit tužene na ročištu 15. siječnja 2021. iskazuje da vozilo koristi za svoje osobne potrebe koje ima te da je umirovljenica.

9. Tužena ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te isto svodi na osporavanje utvrđenja da bi se radilo u konkretnom slučaju o ništetnim odredbama iz Ugovora o kreditu navodeći da se prvostupanjski sud nije razumljivo pozvao i protumačio odluke VS RH i VTS RH iz postupka kolektivne zaštite potrošača koja je pokrenuta po tužbi udruge Potrošač, na što treba reći da je pravomoćnim presudama VTS RH posl. br.: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je između ostalih i ovdje prednica tužene povrijedila kolektivne interese potrošača, pa time i tužiteljice, time da tijekom ovog postupka ni jednim predloženim dokazom tužena nije niti dokazivala da bi upravo ovdje tužiteljicu upoznala sa svim rizicima zaključenja predmetnog ugovora. Osim rečenog u pogledu utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora presuda u ovom postupku kako je već navedeno, je pravomoćna, a pravomoćna presuda ne može se pobijati žalbom kao redovnim pravnim lijekom.

10. Obje stranke osporavaju odluku o troškovima postupka, tužiteljica iz razloga što je usprkos uspjehu u postupku u cijelosti sud obračunati trošak umanjio za priznati trošak tuženoj na ime sastava žalbe, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a kao i bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a tužena odluku o trošku osporava ističući povredu čl. 155. i 106.a ZPP-a, navodeći da je nejasno zašto sud dosuđuje trošak tužiteljici za sastav podneska od 7. siječnja 2019., kao i 7. veljače 2019., osporava dosudu troškova tužiteljici u „punom iznosu“ za ročišta na kojima tvrdi da se nije raspravljalo, kao i uopće dosudu troška za ročište za objavu presude, smatra da je na teret tužitelja trebalo dosuditi tuženoj i trošak pristojbe na žalbu, a ne samo trošak sastava žalbe, kao i stoga što troškovnik tužiteljice koji je priložen na raspravi 15. siječnja 2021. je suprotan čl. 106.a ZPP-a jer nije predan putem e-komunikacije.

11. Žalba tužiteljice na trošak o kojem je odlučeno toč. III. izreke je djelomično osnovana. Naime, dosuđujući tužiteljici trošak sastava podneska od 7. siječnja 2019. kao i 14. veljače 2019., iako je sam postupak započeo podnošenjem tužbe tužiteljice 7. lipnja 2019., sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, no kako je prema stanju spisa moguće odlučiti o parničnom trošku to je o istom odlučio ovaj sud.

11.1. Tužiteljica je u konačnici u cijelosti uspjela u sporu pa joj i pripadaju osnovani i opravdani troškovi u cijelosti, bez obzira što je tijekom postupka žalba tužene na prvobitno donijetu presudu u ovom postupku bila djelomično osnovana zbog čega je u dijelu isplate zatraženog novčanog iznosa presuda bila ukinuta i vraćena u tom dijelu na ponovni postupak, uz napomenu da je sud prvog stupnja dužan novom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka. Zbog navedenog nije bilo nikakve osnove dosuđivati tuženoj troškove žalbenog postupka i za taj iznos umanjivati trošak tužiteljice jer tužiteljica je u sporu uspjela u cijelosti te joj pripada cjelokupni osnovani parnični trošak sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022 - dalje: Tarifa). Vrijednost predmeta spora već u tužbi naznačena je sa iznosom 10.001,00 kn (a dosuđeni iznos je 23.926,22 kn i 8.049,08 kn). Obzirom na prednje tužiteljici pripada trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za sastav podneska od 14. listopada 2019. (očitovanje na odgovor na tužbu tužene), sastav podneska od 14. veljače 2020., (očitovanje na podnesak tužene) i od 18. prosinca 2020. (postavljen konačan tužbeni zahtjev temeljem vještačkog nalaza) po 1.000,00 kn za svaki (Tbr. 8. toč 1. Tarife). Trošak podneska od 7. siječnja 2020. kojim traži dostavu dokumentacije po tuženici nije osnovan trošak, jer je tužiteljici cjelokupna dokumentacija dostavljena još 14. lipnja 2019. Iznos od po 1.000,00 kn pripada tužiteljici za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu 22. listopada 2019., 4. lipnja 2020., 15. siječnja 2021. i 23. studenog 2021., sukladno Tbr. 9. toč. 1., za ročište za objavu presude 21. siječnja 2021. i 3. prosinca 2021. iznos od po 500,00 kn (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), te na ovaj iznos i pripadajući PDV od 25% što iznosi 2.250,00 kn. Tužiteljici valja dosuditi i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kn te na presudu 670,00 kn kao i trošak vještačenja u visini od 2.500,00 kn. Na ovaj način obračunati trošak tužiteljice iznosi ukupno 14.830,00 kn.

11.2. Tužena u žalbi ističe da je sud dosudio tužiteljici trošak sukladno troškovniku predanom na raspravi 15. siječnja 2021., a što da je suprotno čl. 106.a ZPP-a kojim je propisana dostava podnesaka od strane odvjetnika isključivo e-komunikacijom, pa se nikakvi podnesci stoga ne mogu predavati na ročištu.

11.3. Prema odredbi čl. 164. ZPP-a, o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, a stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Kako je na ročištu 15. siječnja 2021. glavna rasprava dovršena tužiteljica je bila dužna zatražiti troškove najkasnije do završetka tog ročišta, ista je to i učinila predajući sudu troškovnik, koji se ne može smatrati podneskom već određenim zahtjevom za naknadu troškova o kojem zahtjevu se ne raspravlja. Ovom sudu je neshvatljivo da bi odvjetnici iako ne znaju da li će na ročištu koje tek predstoji, raspravljanje biti završeno, trebali prije održavanja ročišta e-komunikacijom dostavljati troškovnik, to više što se o zahtjevu za naknadu troškova ne raspravlja. Suprotno žalbenim navodima i na ročištima 22. listopada 2019., 4. lipnja 2020., i 23. studenog 2021., raspravljalo se o glavnoj stvari i predlagalo se izvođenje dokaza. Ročište za objavu presude jeste ročište, pa ukoliko je punomoćnik stranke istom pristupio, a punomoćnik tužiteljice je pristupio, pripada stranci trošak sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife koja odredba nije izmijenjena bez obzira na stav tužene da „u vrijeme u kojem se objava vrši na e- oglasnoj ploči trošak pristupa na to ročište se ne može priznati kao nužan i opravdan trošak“.

12. Kako su žalbeni razlozi tužene ocijenjeni neosnovanim, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđeni niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti žalbu tužene i potvrditi toč. I. i II. izreke pobijane presude primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a., a djelomično prihvatiti žalbu tužiteljice u odnosu na troškove postupka i djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka kako je to navedeno u izreci rješenja sve primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

U Varaždinu, 2. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer v.r.