REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Amruševa 2/II

Poslovni broj: 39. P-379/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja S. masa iza stečajnog dužnika D. I. d.o.o. u stečaju,

S. N., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik N.

A., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. L.

d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D.

E. odvjetnik iz O. društva E. i Š. u Z. i punomoćnik

J. M. odvjetnik iz O. društva M. & P. u Z., uz

sudjelovanje umješača na strani tužitelja L. R. A. iz Z.,

OIB ..., koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik

iz O. društva S. i V. u Z., radi utvrđenja osnovanosti

osporavanja tražbine u iznosu od 997.285,38 eur/ 7.514.046,69 kn[1] , nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 22. prosinca 2022. u prisutnosti stečajnog upravitelja tužitelja P. P., zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice V. T., punomoćnika tuženika odvjetnika D. E., umješača na strani tužitelja L. R. A. i njezinog punomoćnika, 1. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je osnovano osporavanje tuženikove tražbine prama tužitelju u iznosu od 997.285,38 eur/ 7.514.046,69 kn[1] , kao tražbine drugog višeg isplatnog reda.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 63.198,45 eur/ 476.168,75 kn[1] , sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 1. veljače 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi umješaču na strani tužitelja parnične troškove u iznosu od 3.737,81 eur/ 28.162,50 kn[1] , sve u roku od 8 dana.

IV/ Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i umješača na strani tužitelja za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, preko dosuđenih iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 27. veljače 2013. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, na temelju rješenja ovog suda donesenog u stečajnom postupku koji se nad tužiteljem vodio pod poslovnim brojem St-181/2012 od 18. veljače 2013.

2./ Tvrdi da je tuženik u stečajnom postupku nad tužiteljem prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 7.514.046,69 kn, i to na temelju Ugovora o financijskom leasingu nekretnina br. 18010-ZM-06 od 1. lipnja 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika u Z. N. T. pod poslovnim brojem OU-708/06 (po osnovi glavnice u iznosu

od 5.623.658,55 kn, a po osnovi zateznih kamata na ovaj iznos obračunatih do otvaranja stečaja u iznosu od 1.641.480,64 kn) te po osnovi parničnih troškova nastalih u parnici koja se između stranaka pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P- 3949/11 (u iznosu od 248.907,50 kn). Tvrdi, kao i prilikom ispitivanja predmetne tražbine u stečajnom postupku, da je prijavljena tražbina osnovano osporena jer prijava tražbine nije bila valjano obrazložena niti popraćena odgovarajućim ispravama, sukladno odredbi čl. 173. st. 1. mjerodavnog Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96., 161/98., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04., 82/06., 116/10., 25/12., 133/12., dalje SZ), zatim da predmetne obveze nisu bile evidentirane u tužiteljevim poslovnim knjigama te je tužitelj, prije otvaranja stečaja, protiv tuženika pokrenuo pred ovim sudom parnicu radi naknade štete prouzročene povredom predmetnog ugovora o leasingu.

3./ U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost istaknutog tužbenog zahtjeva. Navodi, u bitnome, da su stranke 1. lipnja 2006. sklopile Ugovor o financijskom leasingu nekretnina br. 18010-ZM-06, solemniziran kod javnog bilježnika u Z. N. T. pod poslovnim brojem OU-708/06. Predmetnim ugovorom o leasingu da je tužitelj od tuženika kao vlasnika, primio u leasing nekretninu upisanu u zk.ul. br. 1237 k.o. R., i to zk.č.br. 2205., zgrada br. 5. i gospodarsko dvorište u Ljubljanskoj ulici (ukupne površine 8578 m2). Ugovor da je zaključen na razdoblje od 121 mjeseca (deset godina i jedan mjesec), u kojem je razdoblju je tužitelj tuženiku trebao isplatiti ukupan iznos od 7.293.888,86 eur, uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost, a kako bi potom stekao vlasništvo nad nekretninom. Tužitelj nije uredno ispunjavao svoje obveze pa su stranka plaćanje zaostalih rata uredile

Sporazumnim očitovanjem od 26. rujna 2008., no kako tužitelj i nadalje nije svoje obveze ispunjavao tuženik je 10. ožujka 2009. predmetni ugovor o leasingu raskinuo. Nakon raskida predmetnog ugovora i nakon što je tužitelj tuženiku nekretninu (predmet leasinga) vratio u posjed, tuženik da je, sukladno odredbi čl. 17. Općih uvjeta koji se na predmetni ugovor o leasingu primjenjuju, nekretninu najprije pokušao prodati putem dva javna natječaja. S obzirom da na ovaj način kupca nije uspio pronaći, da je, sukladno Općim uvjetima, nekretninom raspolagao sukladno svojim potrebama te je za istu nekretninu zaključio novi ugovor o financijskom leasingu s društvom P.

d.o.o. na razdoblje od pet godina. Prije zaključivanja ovog novog ugovora tuženik je, na temelju procjene ovlaštenog vještaka, utvrdio vrijednost predmetne nekretnine te je vrijednost za koju je novi ugovor o leasingu zaključen (25.940.091,93 kn bez pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost) formirao po zakonitostima tržišta i sukladno učinjenoj procjeni vrijednosti nekretnine. Nakon sklapanja novog ugovora o leasingu tuženik da je sačinio 19. srpnja 2010. konačni obračun tužiteljevog duga na način da je od preostalog tužiteljevog duga prema tuženiku po osnovi raskida ugovora o leasingu (u iznosu od 31.563.750,48 kn) odbio vrijednost za koju je novi ugovor o financijskom leasingu zaključio (25.940.091,93 kn) te utvrdio preostalu razliku koju je tužitelj dužan podmiriti u iznosu od 5.623.658,55 kn, koju je prijavio kao glavnicu u stečajnom postupku. Obračunate zatezne kamate na ovaj iznos za razdoblje od dospijeća (sastavljanja konačnog obračuna) do otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem da iznose 1.641.480,64 kn, koju je tražbinu također prijavio. Konačno, tuženik da je prijavio i tražbinu po osnovi parničnih troškova, u prijavi tražbine određeno navedenih, u ukupnom iznosu od 248.907,50 kn, koje mu je tužitelj prouzročio pokretanjem parnice pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-3949/11 radi naknade štete. Tuženik dalje navodi da je ove parnične troškove u stečajnom postupku prijavio za slučaj da stečajni dužnik na nastavi predmetnu parnicu, prekinutu zbog otvaranja stečaja, jer tada da ove troškove tuženik ne bi mogao ostvarivati u odnosnom parničnom postupku. Stoga osporava tužiteljeve tvrdnje da prijava tražbine nije bila valjano obrazložena i potkrijepljena odgovarajućim ispravama.

4./ L. R. A. predložila je dopustiti joj miješanje na strani tužitelja

u ovoj parnici jer da ima pravni interes da tužitelj uspije stoga što tuženiku za tužiteljeve obveze iz predmetnog ugovora o leasingu odgovara kao solidarni jamac te su u tijeku ovršni i parnični postupak radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koji se između nje i tuženika kao ovrhovoditelja vode radi namirenja predmetne tražbine. Tvrdi da je tuženik, suprotno odredbama predmetnog ugovora o leasingu, konačnim obračunom utvrdio potraživanje prema tužitelju u iznosu od 31.563.750,48 kn. Naime, da je protivno predmetnom ugovoru o leasingu obračunao ugovornu kaznu i naknadu štete zbog prijevremenog raskida ugovora, zatim da je neosnovano obračunao porez na dodanu vrijednost i iskazao ga dva puta, odnosno da je tražbina po ovoj osnovi u stečajnom postupku priznata R. H. kao vjerovniku, te da je propustio uračunati iznos naplaćen od glavnog dužnika temelje zadužnice 8. siječnja 2010. Nadalje, da je protivno odredbama predmetnog ugovora o leasingu od tražbinu, u iznosu u kojem ju osnovano ističe prema tužitelju nakon raskida predmetnog ugovora, umanjio za vrijednost nekretnine (objekta leasinga) u trenutku daljnjeg raspolaganja (sklapanja novog ugovora o leasingu), a da je, sukladno ugovorenom, umanjenje trebao izvršiti prema vrijednosti nekretnine u trenutku kada je tužitelj nekretninu predao tuženiku nakon raskida ugovora. U tom trenutku da je, prema dopisu kojeg je tuženik uputio tužitelju, vrijednost nekretnine bila 5.140.000,00 eur. Nadalje, tvrdi da je tuženik prilikom predaje predmetne nekretnine na daljnje korištenje, sklapanjem ugovora o leasingu od 29. lipnja 2010., u obzir uzeo pogrešno procijenjenu vrijednost objekta i da na tako pogrešnoj procjeni vrijednosti obračunao tužiteljeve preostale obveze. Ovo stoga što da je prilikom procjene vrijednosti u lipnju 2010. vještakinja po izboru tuženika procjenu izvršila primjenom pogrešne troškovne, umjesto pravilne prihodovne metode s obzirom na namjenu odnosne nekretnine. Stoga smatra da je u ovoj parnici nužno utvrditi stvarnu tržišnu vrijednost predmetne nekretnine u vrijeme raskida predmetnog ugovora o leasingu. Osim toga, pravilnost tuženikovog konačnog obračuna osporava jer tvrdi da je isti u spornom razdoblju neosnovano i suprotno ugovorenom mijenjao visinu stope po kojoj obračunava kamate, a što da proizlazi iz nadzora koji je HANFA provela nad tuženikom. Zatim, ističe kako tuženik nije nakon raskida predmetnog ugovora dostavio izvatke iz poslovnih knjiga, dakle isprave kojima se, sukladno sklopljenom ugovoru, dokazuje visina njegovog potraživanja. Tvrdi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora tuženik pogrešno obračunavao rate tužitelju te da je na taj način, kao i raspolaganjem predmetnom nekretninom kojom prilikom da je pogrešno obračunao vrijednost nekretnine i porez na dodanu vrijednost, oštetio tužitelja. Dakle, tvrdi da tražbina koju tuženik ističe prema tužitelju temeljem predmetnog ugovora o leasingu ne postoji, jer je pogrešno obračunate i jer je vrijednost predmeta leasinga,

kako u trenutku povrata tuženiku od strane tužitelja tako i u trenutku daljnjeg raspolaganja od strane tuženika trećoj osobi, bila veća od potraživanja tuženika prema tužitelju.

5./ U daljnjem tijeku postupka tužitelj ističe kako pravilnim tumačenjem Općih uvjeta tuženika, imajući pri tome u vidu i da se eventualno nejasne odredbe imaju tumačiti u korist tužitelja jer je Opće uvjete sastavio tuženik (čl. 230. Zakona o obveznim odnosima), nedvojbeno proizlazi da je je tražbina koju je tuženik prijavio prema tužitelju po osnovi predmetnog ugovora o leasingu neosnovana jer je tuženik nekretninom koja je bila objektom leasinga raspolagati mogao samo na način da postigne cijenu koja je najmanje jednaka iznosu ukupnog duga tužitelja prema tuženiku. Ističe kako je svakako neosnovano potraživanje tuženika po osnovi poreza na dodanu vrijednost jer da je po ovoj osnovi tražbina u stečajnom postupku priznata temeljem prijave R. H., a koju tražbinu da tuženik, iako je kao stečajni vjerovnik mogao, nije osporavao. Nadalje, ukazuje kako je u odnosu na osporenu tražbinu po osnovi parničnih troškova odlučeno presudom ovog suda donesenom u odnosnom postupku (poslovni broj P-174/2015) pa da bi se radilo o dvostrukom namirenju iste tražbine.

6./ Tuženik pak smatra da je pravomoćnim okončanjem parnice koju je tužitelj radi tuženika pokrenuo radi naknade štete, a koja se pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P-174/2015, među strankama, jer presuda na stranke u ovoj parnici ostvaruje intervencijski učinak, riješeno i sporno pitanje da je tuženik u konačni obračun pravilno uvrstio cijenu za koju je nekretninom dalje raspolagao, stoga da je suvišno daljnje raspravljanje i izvođenje dokaza na ovu okolnost. Tvrdi da je tuženik podmirio sve dužne tražbine po osnovi svojih poreznih obveza, a da povrat poreza na dodanu vrijednost za dio računa koji nije plaćen zbog prijevremenog raskida (prijenos porezne obveze) nije uspio ishoditi jer je tužitelj odbio ovjeriti izjavu o ispravku porezne osnove. Stoga da je neosnovano osporavanje tuženikove tražbine prema tužitelju po ovoj osnovi. Osporava da bi nadzorom HANFA-e bilo utvrđeno da je tuženik na način kako to umješač na strani tužitelja tvrdi postupao u svim ugovorima o leasingu, odnosno u ugovoru koji je predmet spora. Konačno, osporava tvrdnje vezane uz tumačenje Općih uvjeta jer tvrdi da se ne radi o tipskim uvjetima, već o pravnom aktu koji su stranke zajedno dogovorile i potpisale i koji potpis tužitelja sadrži na svakoj stranici.

7./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: rješenje ovog suda poslovni broj St-181/12 od 15. svibnja 2012. o otvaranju stečajnog postupka nad tužiteljem (list 5 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj St-181/12 od 18. veljače 2013. o upućivanju u parnicu (list 6 spisa), prijava tuženikove tražbine u stečajnom postupku (list 7-8, 249-250, 300-302 spisa), tužba od 9. svibnja 2011. (list 9-11 spisa), ugovor o financijskom leasingu nekretnina br. 18010-ZM-06 (list 24-32, 272-277, 339-343 spisa) s planom otplate (list 33-38, 344-355 spisa) i općim uvjetima (list 39-52 spisa) te zemljišno-knjižnim izvatkom (list 53 spisa) solemniziran kod javnog bilježnika u Zagrebu Nikole Tadića pod brojem OU-708/06 (list 54-55 spisa), sporazumno očitovanje (list 56-59 spisa), izjava o raskidu od 10. ožujka 2009. (list 60, 356 spisa), javnobilježnički zapisnik o posvjedočenju činjenica od 11. svibnja 2009. (list 61-68, 175-181, 315-319 spisa), ponude (list 69-78 spisa), elaborat o procjeni vrijednosti nekretnine (list 79-97 spisa), završni obračun od 19. srpnja 2010. (list 98-100, 203- 204, 360-361 spisa), računi (list 101-117 spisa), obračun zateznih kamata (list 118 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj P-3949/2011 od 21. svibnja 2012. o prekidu postupka (list 119 spisa) isprave iz predmetnog spisa (list 130-137 spisa), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Krku poslovni broj Ovr-5/2012 od 5. ožujka 2012. (list 146-150 spisa), rješenje Općinskog suda u Krku poslovni broj Ovr-5/12 od 18. svibnja 2012. o upućivanju L. R. A. u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom

i žalba na ovo rješenje (list 151-155 spisa), rješenje Općinskog suda u Krku poslovni broj Ovr-5/12 od 3. prosinca 2012. kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe (list 156- 158 spisa), tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom s dostavnicom i odgovor na ovu tužbu (list 158-168 spisa), rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku poslovni boj P-2153/2015 od 6. srpnja 2015. o prekidu parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (list 169-170 spisa), rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3835/2015 od 14. prosinca 2015. kojim je ukinuto rješenje o prekidu postupka poslovni boj P-2153/2015 (list 171-173 spisa), zapisnik s ročišta od 28. veljače 2017. (list 174 spisa), dopisi stranaka (list 182 i 200, 202, 205, 206-207, 357-359, 363 spisa), očitovanje poreznog savjetnika (list 183-199 spisa), prijava Republike Hrvatske u stečajnom postupku nad tužiteljem (list 187-189, 297-299 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj St-181/2012 od 17. srpnja 2012. o utvrđenim i osporenim tražbinama (list 190- 194 spisa), okončani obračun (list 196 spisa), prijava poreza na dodanu vrijednost (list 197, 362 spisa), obračun kamata (list 198-199 spisa), presuda Općinskog suda u

Crikvenici, Stalna služba u Krku poslovni broj P-281/2019 od 18. veljače 2019. kojom je ovrha protiv L. R. A. proglašena nedopuštenom (list 232-238

spisa), presuda ovog suda poslovni broj P-174/2015 od 31. siječnja 2018. (list 240-244 spisa) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2642/2018 od 27. veljače 2020. (list 262-264 spisa), rješenje HANFA-e od 18. ožujka 2020. (list 278-289 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj St-181/12 od 25. listopada 2012. (list 303-304 spisa), tablica prijavljenih tražbina (list 305-306 spisa), procjena vrijednosti nekretnine iz srpnja 2008. (list 320-326 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj St-181/12 od 17. srpnja 2012. (list 334-338 spisa), račun tuženika izdan za predmetnu nekretninu društvu P. d.o.o. (list 364 spisa), ugovor o kupoprodaji između stranaka s računima (list 365-372 spisa), novinski članci (list 374- 375 spisa).

8./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., dalje ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine, prijavljene u stečajnom postupku koji se nad tužiteljem vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem St-181/2012, u iznosu od 7.514.046,69 kn, u drugom višem isplatnom redu.

10./ Rješenjem ovog suda poslovni broj St-181/12 od 18. veljače 2013. stečajni upravitelj upućen je pokrenuti parnicu radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 7.514.046,69 kn, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda. Uvidom u predmetni stečajni spis, utvrđeno je tužitelj citirano rješenje zaprimio 22. veljače 2013. pa je stoga utvrđeno da je tužbu podnio unutar prekluzivnog roka od osam dana od dostave rješenja, sukladno odredbi čl. 178. st. 6. SZ-a.

11./ S obzirom da L. R. A., temeljem ugovora o leasingu

sklopljenog između stranaka iz kojeg proizlazi tuženikova tražbina osporavanje koje je predmet spora, tuženiku za tužiteljeve obveze iz ovog ugovora odgovara kao solidarni dužnik (jamac platac), to je utvrđeno da ista ima pravni interes da tužitelj u ovoj parnici uspije pa je njezino miješanje na strani tužitelja sud dopustio (čl. 206. st. 1. ZPP-a). Tužitelj se miješanju nije protivio, dok je tuženikovo protivljenje miješanju bilo neosnovano. Naime, neodlučni su tuženikovi navodi da je između njega kao ovrhovoditelja i L. R. A. kao ovršenika u tijeku ovršni postupak radi

naplate potraživanja iz predmetnog ugovora o leasingu, a u vezi s ovim ovršnim postupkom parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Vođenje druge parnice umješača na strani tužitelja s tuženikom nije zapreka miješanju i u ovu parnicu. Naime, s obzirom da je obveza jamca sporedna, nedvojben je pravni interes iste sudjelovati u ovoj parnici na strani tužitelja koji dokazuje nepostojanje svoje kao obveze glavnog dužnika prema tuženiku.

12./ Neosnovani su i tuženikovi prigovori vezani uz nedostatak tužiteljeve legitimacije za vođenje ove parnice. S obzirom da je na pokretanje parnice stečajni upravitelj upućen rješenjem stečajnog suda uslijed osporavanja tražbine, neodlučno je postoji li suglasnost tužiteljeve skupštine vjerovnika za vođenje ove parnice, a tuženik niti tvrdi niti dokazuje da bi u stečajnom postupku bila donesena odluka skupštine o drugačijem disponiranju tužitelja predmetnim tužbenim zahtjevom. Nadalje, legitimacija tužitelja ne ovisi niti o predujmljivanju tuženiku troškova postupka, kako to tuženik pogrešno smatra, niti tuženik ima pravo od tužitelja kao stečajnog dužnika zatražiti predujam prouzročenih mu troškova postupka.

13./ Među strankama nije sporno kako slijedi.

14./ Da su 1. lipnja 2006. tuženik kao davatelj i tužitelj kao primatelj lesinga zaključili ugovor o financijskom leasingu nekretnina br. 18010-ZM-06 (list 24-32 spisa), a predmet leasinga da je tuženikova nekretnina upisana u zk.ul. 1237 k.o. R., u naravi zgrada i gospodarsko dvorište u ulici ukupne površine 8578 m2. Na predmetni se ugovor primjenjuju tuženikovi Opći uvjeti financijskog leasinga nekretnina, koja činjenica, kao niti sadržaj priloženih Općih uvjeta među strankama nisu sporni. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika u Z. N. T. pod brojem OU-708/06 (list 54-55 spisa) te ima snagu ovršne isprave.

15./ Predmet leasinga je prethodno tuženik kupio od tužitelja, na temelju ugovora o kupoprodaji od 2. lipnja 2006. (list 365-372 spisa), za cijenu od 5.446.200,00 eur. Plaćanje kupovnine dogovoreno je djelomično isplatom prodavatelju, djelomično prijebojem između stranaka, a dijelom izravnom isplatom kupca radi podmirivanja prodavateljevih kreditnih obveze po osnovi kojih su na predmetnoj nekretnini uknjižena založna prava. U ugovoru o leasingu utvrđeno je da je tuženik nekretninu kupio isključivo radi davanja tužitelju u leasing, a vrijednost predmeta leasinga, s uključenim porezom na dodanu vrijednost, da iznosi 5.446.200,00 eur, u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen na razdoblje od deset godina i jedan mjesec (odnosno 121 mjesec). Tužiteljeva je obveza, na ime najamnine i otkupne vrijednosti nekretnine, isplatiti tuženiku iznos od 7.293.888,86 eur, u kunskoj protuvrijednosti uvećan za pripadajući porez na dodanu vrijednost. Ovaj se iznos sastoji od 120 obroka najamnine u iznosu od 34.650,58 eur i 121. obroka koji predstavlja otkupnu vrijednost u iznosu od 1.791.632,16 eur. Uz ovaj iznos, obveza je tužitelja platiti i sporedne tražbine, sukladno ugovoru. Za tužiteljeve obveze odgovaraju i L. R. A.

(zastupnica po zakonu tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu) i R. A. i to kao solidarni jamci. Plaćanjem zadnjeg obroka, pod uvjetom da su podmirene i sve ostale obveze iz ugovora, tužitelj stječe vlasništvo predmeta leasinga,

uz obvezu tuženika sklopiti radi ostvarenja ovog cilja odgovarajući kupoprodajni ugovor.

16./ Naime, sukladno odredbi čl. 1. st. 2. tuženikovih Općih uvjeta financijskog leasinga nekretnina (dalje Opći uvjeti), koji čine sastavni dio predmetnog ugovora o leasingu, tuženik se kao davatelj tužitelju kao primatelju obvezuje predmet leasinga dati u posjed, a tužitelj se obvezuje za to tuženiku plaćati naknadu u obliku leasinig rata. Nakon isteka dogovorenog roka, tužitelj uplatom posljednje najamnine, u ugovoru nazvane 121. obrok otkupna vrijednost nekretnine, otkupljuje predmet leasinga. U slučaju da primatelj ne plati posljednji iznos najamnine, obvezuje se vratiti davatelju predmet leasniga u posjed u trenutku isteka ugovorenog roka.

17./ Nije sporno da su stranke Sporazumnim očitovanjem od 26. rujna 2008. (list 56-59 spisa) uredile način isplate u to vrijeme dospjelih tuženikovih potraživanja (za razdoblje od lipnja do rujna 2008.), dok je u preostalom dijelu predmetni ugovor o leasnigu i dalje na snazi.

18./ Izjavom od 10. ožujka 2009. (list 60 spisa) tuženik je predmetni ugovor o leasingu raskinuo zbog tužiteljevog kršenja ugovornih odredaba vezanih uz plaćanja leasnig rata, činjenici povremene blokade računa tužitelja i drugih okolnosti, a temeljem odredbe čl. 16. Općih uvjeta. Tuženik je pozvao tužitelja u roku od 8 dana predati mu objekt leasniga, uz obavijest da su raskidom dospjela sva potraživanja tuženika prema tužitelju, obračunata do dana raskida u iznosu od 4.304.703,45 eur. 19./ Nekretnina je vraćena u posjed tuženiku 11. svibnja 2009. (javnobilježnički zapisnik o posvjedočenju činjenica od 11. svibnja 2009. (list 61-68)). Prilikom vraćanja nekretnine, stranke su se sporazumjele da će tuženik u roku od deset dana odrediti vrijednosti predmeta leasinga i o tome obavijestiti tužitelja radi očitovanja.

20./ Dopisom od 7. srpnja 2009. (list 206 spisa), tuženik je obavijestio tužitelja da procijenjena vrijednost objekta leasinga prilikom povrata od strane tužitelja iznosi 5.140.000,00 eur te da će objekt, sukladno ugovoru o leasingu, prodati u postupku javne prodaje, no da od objave oglasa ponudu za kupnju još nije zaprimio.

21./ Tuženik je na temelju elaborata o procjeni vrijednosti predmetne nekretnine iz lipnja 2010. (list 79-97 spisa) utvrdio njezinu vrijednost u iznosu od 4.339.000,00 eur ili 31.388.321,39 kn. Nadalje, za ovu nekretninu tužitelj je potom zaključio Ugovor o financijskom leasnigu nekretnine br. 35510/ZM/10 s društvom P. d.o.o. kojem je temeljem tako sklopljenog ugovora izdao račun od 30. lipnja 2010. (list 364 spisa), na iznos od 31.435.436,61 kn, i to temeljem ugovora o leasingu za iznos od 23.892.802,97 kn, pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost na ovaj iznos u iznosu od 5.495.344,68 kn te daljnjeg iznosa od 2.047.288,96 kn kao iznosa na koji se porez na dodanu vrijednost ne obračunava.

22./ Nedvojbeno je da sklapanjem novog ugovora o financijskom leasnigu tuženik nekretninu nije prodao, jer je prijenos vlasništva primatelju leasinga posljedica koja nastupa tek po proteku ugovorenog trajanja financijskog leasinga, no pod uvjetom da novi primatelj u cijelosti isplati otkupnu vrijednost, a na temelju kupoprodajnog ugovora koji stranke naknadno sklapaju. Tuženik je nedvojbeno nekretninom raspolagao, na način da je glede ove nekretnine zaključio novi ugovor o financijskom leasnigu i nekretninu predao u posjed novom primatelju leasinga, dakle nekretninu je nastavio koristiti radi obavljanja svoje djelatnosti.

23./ Nakon učinjenog opisanog raspolaganja nekretninom, dopisom od 19. srpnja 2010. (list 98-100 spisa), tuženik je tužitelju dostavio završni obračun temeljem predmetnog ugovora o leasingu. Iz ovog obračuna, kojeg tuženik temelji na ovjerenom stanju otvorenih potraživanja od 29. prosinca 2011. (list 100 spisa) i priležećim ispravama (list 101-117 spisa), proizlazi tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.623.658,55 kn, i to po osnovi tuženikovih obveza prema tužitelju iznos od 31.563.750,48 kn (pobliže specificiran u šest stavki), umanjen za cijenu ostvarenu putem novog leasinga nekretnine u iznosu od 25.940.091,93 kn (i to po osnovi stavki iz prethodno navedenog računa tuženika izdanog društvu P. d.o.o. temeljem ugovora o leasnigu i iznosa na koji se porez na dodanu vrijednost ne obračunava (jer je 23.892.802,97 kn + 2.047.288,96 kn = 25.940.091,93 kn), što prema izračunu tuženika čini preostali tužiteljev dug u iznosu od 5.623.658,55 kn.

24./ Dakle, prilikom predmetnog završnog obračuna i njemu priloženog stanja otvorenih potraživanja, tuženik tvrdi da prema tužitelju ima otvorena potraživanja u iznosu od 31.563.750,48 kn, i to:

- u iznosu od 1.421.718,16 kn po osnovi dospjelih računa po ugovoru (27. do 31. rata) (s računima u prilogu na listu 101-108 spisa),

- u iznosu od 22.223.022,60 kn po osnovi neotplaćene glavnice (po djelomično storniranim računima) (s računima u prilogu na listu 109-110 spisa),

- u iznosu od 4.444.524,13 kn, po osnovi poreza na dodanu vrijednost temeljem raskida ugovora i zapisnika o primopredaji (djelomični storno računa s lista 109 spisa),

- u iznosu od 74.372,25 kn, za ostale troškove nastale do trenutke predaje objekta leasniga (s računima u prilogu na listu 111-115 spisa), s time da iz priležećih računa proizlazi da se ova stavka odnosi na dug za plin (27.100,92 kn), policu osiguranja (43.984,98 kn), zatezne kamate (3.106,35 kn), troškove opomena od 20. siječnja 2009. (180,00 kn),

- u iznosu od 2.666.754,77 kn, po osnovi ugovorne kazne temeljem čl. 17. Općih uvjeta (račun na listu 116 spisa),

- u iznosu od 733.357,56 kn, po osnovi troška s osnova pretrpljene štete zbog prijevremenog raskida ugovora sukladno odredbi čl. 3. Općih uvjeta (račun na listu 117 spisa).

25./ S obzirom da je 15. svibnja 2012. nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, tuženik je prijavio svoju tražbinu i to u iznosu od 5.623.658,55 kn po osnovi glavnice temeljem prethodno navedenog završnog obračuna i priležećih isprava, u iznosu od 1.641.480,64 kn po osnovi zateznih kamata na ovu glavnicu (obračun na listu 118 spisa) i u iznosu od 248.907,50 kn po osovi parničnih troškova u postupku koji je tužitelj protiv tuženika pokrenuo i koji se u to vrijeme vodio pod poslovnim brojem P-3949/11, i to za odgovor na tužbu, zastupanje na ročištu 16. studenog 2011. i podnesak od 11. siječnja 2012. (sve u iznosu od po 66.750,00 kn uvećano za PDV, dakle u iznosu od po 82.102,50 kn) te za sudsku pristojbu za odgovor na tužbu u iznosu od 2.600,00 kn.

26./ Stečajni upravitelj tužitelja osporio je predmetnu tražbinu te je isti upućen na pokretanje parnice kao osporavatelj tražbine za koju postoji ovršna isprava.

27./ Nadalje, nije sporno da je parnica koju je tužitelj protiv tuženika pokrenuo radi naknade štete, a koja se vodila pred ovim sudom pod poslovnim brojem P- 3949/2011, nakon prekida postupka zbog otvaranja stečaja nastavljena pod poslovnim brojem P-174/15 te je pravomoćno okončana presudom ovog suda od 31. siječnja 2018. (list 240-244 spisa), potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2642/2018 od 27. veljače 2020. (list 262-264 spisa). U ovom je postupku odbijen tužiteljev odštetni zahtjev prema tuženiku u iznosu od 8.352.991,74 kn, a koji je tužitelj osnivao na tvrdnji da ga je tuženik oštetio jer je predmetom leasinga raspolagao suprotno ugovorenom, i to po cijeni nižoj od procijenjene, odnosno nižoj od tužiteljevog duga prema tuženiku pa da stoga tužitelj ima pravo na naplatu razlike po osnovi na ovaj mu način prouzročene štete. Prema shvaćanju višeg suda izraženom u citiranoj odluci, neosnovane su tvrdnje tužitelja da su odredbe Općih uvjeta nejasne i proturječne i da je obračun razlike koju tužitelj od tuženika potražuje trebalo sačiniti prema procijenjenoj vrijednosti nekretnine, a ne prema vrijednosti za koju je tuženik nekretninom raspolagao. Naime, istaknuto je da iz odredaba Općih uvjeta jasno proizlazi da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos koji preostane od kupoprodajne cijene, a ne od procijenjene cijene. Ovo stoga što da je odredbom čl. 17. toč. 1. st. 3. Općih uvjeta uređen način obračuna potraživanja, ali ne i pitanje povrata viška sredstava tužitelju. Povrat viška sredstava da je uređen odredbom čl. 17. toč. 1. st. 9. Općih uvjeta i to na temelju ostvarene otkupnine pa stoga kao i zbog shvaćanja da tužitelj nije dokazao da bi tuženik nekretninom raspolagao protivno ugovorenom na štetu tužitelja, da tužitelj nema pravo na isplatu odštete koju potražuje.

28./ Predmetnom presudom naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u ukupnom iznosu od 672.500,00 kn, a iz obrazloženja je razvidno da se dosuđena naknada odnosi na cjelokupan tuženikov zahtjev za naknadu troškova istaknut u odnosnom postupku pa tako i na trošak prijavljen u stečajnom postupku, koji je predmetom ove parnice povodom osporavanja od strane stečajnog upravitelja. Naime, predmetnom je presudom tuženiku dosuđena naknada i troška za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 82.102,50 kn, podneska od 11. siječnja 2012. u iznosu od 625,00 kn, zastupanja na ročištu 16. studenog 2011. u iznosu od 82.102,50 kn te sudske pristoje za tužbu u iznosu od 2.500,00 kn. Više zatraženi iznos po osnovi podneska od 11. siječnja 2012. sud je odbio cijeneći da se prema sadržaju podneska,

koji da predstavlja ostale podneske, nagrada odmjerava u smanjenom iznosu. U preostalom dijelu, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je odbijen kao neosnovan.

29./ Pogrešno tuženik smatra da bi navedena presuda ostvarivala intervencijski učinak u ovom sporu. Osim toga, u odnosnoj presudi sud je odlučivao o odštetnom zahtjevu tužitelja prema tuženiku na temelju tvrdnje da je tuženik nekretninom raspolagao suprotno ugovorenom, za manju vrijednost, i time oštetio tužitelja. U odnosnoj parnici nije raspravljano pitanje pravilnosti tuženikovog obračuna potraživanja prema tužitelju, koje je potraživanje predmet ove parnice, slijedom čega tuženik pogrešno smatra da bi odnosnom presudom bilo riješeno sporno pitanje da li je tuženik u konačni obračun pravilno uvrstio cijenu za koju je nekretninom dalje raspolagao. No, i ovaj sud dijeli pravno shvaćanje višeg suda izraženo u citiranoj odluci, a vezano uz tumačenje i primjenu čl. 17. Općih uvjeta na obračun potraživanja tuženika prema tužitelju i povrat viška sredstava tuženika tužitelju, o čemu će razlozi biti dani u nastavku.

30./ Konačno, nije sporno da je i dalje u tijeku ovršni postupak tuženika protiv umješača na strani tužitelja pred Općinskim sudom u Crikvenici, Stalna služba u Krku, radi namirenja tražbina koje tuženik ističe prema umješaču kao tužiteljevom jamcu po osnovi predmetnog ugovora o leasingu. Nadalje, i dalje je u tijeku parnica umješača na strani tužitelja protiv tuženika radi proglašenja ove ovrhe nedopuštenom.

31/ Sporna je osnovanost tuženikove tražbine prema tužitelju u visini razlike koja je preostala nakon što je od ukupnog duga tužitelja prema tuženiku kako ga je nakon raskida predmetnog ugovora o leasnigu utvrdio tuženik (31.563.750,48 kn), tuženik oduzeo cijenu koju je ostvario davanjem istog objekta u novi leasing (25.940.091,93 kn), a što čini iznos od 5.623.658,55 kn, a koju tražbinu tuženik osniva na odredbi čl. 17. Općih uvjeta tvrdeći da je ovom odredbom uređen obračun odnosa u slučaju raskidanja ugovora. Nadalje, sporna je, kao sporedno potraživanje, i osnovanost tuženikove tražbine po osnovi zateznih kamata obračunatih na ovu glavnicu (1.641.480,64 kn). Konačno, sporna je i osnovanost zahtjeva po osnovi naknade parničnih troškova. S obzirom da je tužitelj u parnicu upućen kao osporavatelj tražbine za koju postoji ovršna isprava, sporno je da li je ova tuženikova tražbina osnovano osporena.

32./ Po shvaćanju ovog suda osnovano je tužitelj osporio tuženikovu tražbinu prijavljenu po osnovi završnog obračuna od 19. srpnja 2010. (5.623.658,55 kn) i zateznih kamata na ovu tražbinu (1.641.480,64 kn), jer tuženik tražbinu u ovom dijelu osniva na pogrešnoj primjeni odredbe čl. 17. Općih uvjeta. Odredbe Općih uvjeta su jasne pa ih valja primijeniti onako kako glase (čl. 319. st. 1. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05. dalje ZOO), bez potrebe za njihovim tumačenjem na koje ukazuje tužitelj, u korist druge strane, a ne sastavljača.

33./ Nedvojbeno je da je predmetni ugovor tuženik s tužiteljem raskinuo krivnjom tužitelja, i to zbog kršenja ugovornih odredbi vezanih uz plaćanja rata i povremene blokade računa tužitelja, a koje je razloge raskida tuženik u izjavio o raskidu naveo. Stoga je nedvojbeno da je obračun međusobnih potraživanja nakon takvog raskida uređen odredbom čl. 17. toč. 1. Općih uvjeta, kojom su stranke ugovorile način obračuna odnosa u slučaju raskidanja krivnjom primatelja leasniga.

34./ Pri tome valja u vidu imati i svrhu sklapanja predmetnog ugovora o leasingu, kako su je stranke odredile čl. 1. st. 2. Općih uvjeta, a to je da tuženik tužitelju daje u posjed nekretninu koja je objekt leasinga (koju je tuženik prethodno kupio od tužitelja upravo radi davanja u leasnig), da je tužitelj za vrijeme trajanja leasinga dužan plaćati za to naknadu u obliku leasnig rata, a da nakon isteka ugovorenog trajanja leasninga tužitelj isplatom posljednje najamnine predmet leasinga otkupljuje. U slučaju da ne plati posljednji iznos najamnine, dakle u slučaju da predmet leasniga tužitelj od tuženika ne otkupi, vraća ga u posjed tuženiku. Dakle, rate koje tužitelj tuženiku za vrijeme trajanja ugovora o leasnigu podmiruje su, sukladno sklopljenom ugovoru, iznosi koje tužitelj podmiruje na ime najamnine i otkupne vrijednosti, jer je svrha ovog ugovora da isplatom ukupno ugovorenog iznosa (7.293.888,86 eur najamnine i otkupne vrijednosti) tužitelj stekne vlasništvo nekretnine od tuženika. Ovu je svrhu stoga potrebno imati u vidu i prilikom primjene odredbe čl. 17. Općih uvjeta, kojom je obračun odnosa uređen za slučaj raskida ugovora (krivnjom primatelja) prije isteka ugovorenog roka, dakle prije nastupa vremena u kojem bi primatelj isplatom ukupno ugovorenog iznosa najamnine i otkupne vrijednosti stekao vlasništvo nekretnine.

35./ Sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 1. Općih uvjeta, u slučaju raskida ugovora krivnjom primatelja, za vrijeme od dana prijevremenog prestanka važenja ugovora do dana ugovorno dogovorenog prestanka važenja ugovora, davatelj leasinga ima pravo na plaćanje svih dospjelih i nedospjelih mjesečnih obroka te posljednjeg obroka, pri čemu se kod nedospjelih obroka uzima u obzir njihova sadašnja vrijednost u trenutku raskida ugovora. Sukladno odredbi st. 2. iste točke, tako dobivenom iznosu dodaju se svi troškovi uslijed raskidanja ugovora (kao što su primjerice: preuzimanje predmeta leasniga, transporta, procjene, čuvanja i unovčavanja) te se tome dodaje i ugovorna kazna uslijed raskidanja ugovora u visini 10% preostatka glavnice. Tako utvrđena potraživanja davatelja leasinga smatraju se dospjelima u roku od 8 dana nakon raskidanja ugovora.

36./ Dakle, u konkretnom slučaju tuženik je zbog tužiteljevog nepridržavanja ugovornih odredbi (kašnjenja s plaćanjima i blokade računa), odlučio iskoristiti svoje pravo na raskid ugovora prije isteka ugovorenog trajanja. Valja imati u vidu da je temeljna posljedica raskida da se raskidom ugovora stranke oslobađaju svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (čl. 368. st. 1. ZOO-a). Dakle, na dispoziciji tuženika je, unatoč tužiteljevom nepridržavanju ugovornih odredaba, ostati u ugovornom odnosu i zahtijevati u cijelosti ispunjenje preuzetih obveza od strane tužitelja, ili ugovor raskinuti prije isteka ugovorenog razdoblja, odnosno ispunjenja svih preuzetih ugovorenih obveza. Tuženik je ugovor odlučio raskinuti, a posljedice raskida su stranke uredile ugovorom, no uvažavajući pri tome svrhu raskida a to je da se stranke preuzetih obveza oslobode s obzirom da se uslijed raskida planirani cilj ugovora neće ostvariti. Sukladno ugovorenom, tuženik od tužitelja, unatoč prijevremenog prestanka važenja ugovora, ima pravo zahtijevati isplatu najamnina i otkupne vrijednosti u preostalom, do raskida neisplaćenom iznosu (svih dospjelih i nedospjelih mjesečnih obroka), sve uvećano za troškove koji su mu uslijed raskida nastali.

37./ Sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 3. Općih uvjeta, od tako utvrđenog potraživanja davatelja leasniga (sukladno čl. 17. toč. 1. st. 1. i 2. Općih uvjeta) oduzima se vrijednost predmeta leasinga prilikom njegovog uručivanja davatelju leasniga, pri čemu je primatelj leasinga dužan predmet vratiti u posjed davatelju u roku od 8 dana od raskida ugovora.

38./ Po shvaćanju ovog suda upravo je citirana odredba osnova za obračun potraživanja tuženika prema tužitelju u slučaju raskida ugovora, prilikom povrata predmeta leasniga davatelju, dakle potraživanja koje je predmet spora. Tako ugovoreni način obračuna u slučaju prijevremenog raskida u skladu je i sa svrhom koju su sklapanjem ugovora stranke željele postići, da isplatom najamnina i otkupne vrijednosti primatelj stekne vlasništvo. No, kako je ugovor raskinut prije isteka ugovorenog roka, a posljedica raskida je obveza primatelja isplatiti preostale neisplaćene obroke najamnine i otkupne vrijednosti, no bez mogućnosti da takvom isplatom stekne vlasništvo, to je logično da se obračun vrši prilikom predaje objekta nakon raskida nazad u posjed davatelja leasniga te da se od preostalih obveza primatelja leasniga oduzme vrijednost predmeta leasniga prilikom povrata. Naime, davatelj leasinga nakon prijevremenog raskida i povrata nekretnine ima prema primatelju preostalu tražbinu kao da je ugovor u cijelosti ispunjen, no primatelj nema mogućnost steći nekretninu isplatom otkupne vrijednosti, unatoč isplati cjelokupne ugovorene vrijednosti leasinga davatelj. Stoga je logično, imajući u vidu svrhu predmetnog ugovora i obveze koje su stranke sklapanjem preuzele, da se u slučaju prijevremenog raskida ugovora od primateljevog preostalog dugovanja oduzme vrijednost predmeta leasniga prilikom uručivanja ovog predmeta davatelju, a kako bi se utvrdila preostala obveza primatelja leasinga po osnovi isplate ukupno ugovorene otkupne vrijednosti predmeta leasinga i daljnjih troškova.

39./ Prema navodima samog tuženika, tužiteljeva obveza prema tuženiku, kao posljedica prijevremenog raskida predmetnog ugovora, iznosila je 31.563.750,48 kn. Stoga je od ovog iznosa radi utvrđenja preostalog duga tužitelja prema tuženiku, sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 3. Općih uvjeta, tuženik trebao oduzeti vrijednost predmeta leasinga prilikom povrata tuženiku.

40./ Da je upravo navedeno bila obveza stranaka sukladno ugovorenom proizlazi i iz činjenice da su se stranke i prilikom povrata posjeda nekretnine tuženiku, u prisutnosti javnog bilježnika, sporazumjele da će tuženik u daljnjih deset dana odrediti vrijednost predmeta leasniga i dostaviti je tužitelju na očitovanje. Procjenjivati vrijednost predmeta leasinga u trenutku povrata tuženiku i obavještavati tužitelja o takvoj procjeni ne bi imalo svrhe da ovako utvrđena vrijednost predmeta leasinga nije od utjecaja na prava i obveze stranaka, kako to tuženik u ovom sporu pogrešno tvrdi.

41./ Prema dopisu tuženika od 7. srpnja 2009. vrijednost predmeta leasinga prilikom povrata iznosila je 5.140.000,00 eur. Prema u spisu priloženim podacima o tečaju u spornom razdoblju (list 89 spisa, podatak o tečaju kune prema euru korišten prilikom kasnije procjene vrijednosti 7,234 - prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke), a imajući u vida da stranke ove činjenice nisu osporavale, niti isticale druge, proizlazi preračunata vrijednost predmeta leasinga od 37.182.760,00 kn (jer je 5.140.000,00 x 7,234 = 37.182.760,00 kn). Stoga proizlazi da je u trenutku povrata predmeta leasinga tuženiku vrijednost predmeta bila veća od ukupne tražbine tuženika prema tužitelju uslijed prijevremenog raskida ugovora o leasingu, kako je ovu tražbinu sam tuženik utvrdio u iznosu od 31.563.750,48 kn.

42./ Stoga su po shvaćanju ovog suda osnovane tvrdnje tužitelja i umješača na strani tužitelja da u trenutku raskida predmetnog ugovora i povrata objekta leasinga tuženiku, tuženik nije imao tražbinu prema tužitelju, jer nije preostala razlika u njegovu korist nakon što je od njegovog potraživanja oduzeta vrijednost predmeta leasinga prilikom uručivanja davatelju, sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 3. Općih uvjeta.

43./ Po shvaćanju ovog suda, s obzirom da tuženik u tom trenutku nije imao tražbinu prema tužitelju, jer je vrijednost predmeta leasinga koji mu je vraćen premašivala preostalu tužiteljevu obvezu, pogrešno je shvaćanje tuženika da bi za obračun međusobnih potraživanja u konkretnom slučaju bile mjerodavne preostale odredbe čl. 17. Općih uvjeta. Osim toga, način na koji tuženik primjenjuje odredbe čl. 17. Općih uvjeta u suprotnosti je kako sa sadržajem ugovorenih odredaba tako i sa ciljem za koji iz svih ostalih odredbi predmetnog ugovora o leasingu i Općih uvjeta proizlazi da su ga stranke željele postići sklapanjem ugovora.

44./ Naime, sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 4. Općih uvjeta, davatelj leasniga će, nakon što mu primatelj vrati predmet leasinga te se izvrši obračun potraživanja davatelja prema primatelju sukladno prethodnim odredbama (dakle odredbama st. 1.,

2. i 3. iste točke), prodavati predmet leasinga javnim natječajem, i to postupajući u skladu s načelom dobrog gospodarstvenika, osobi koja na takvom natječaju dostavi najbolju ponudu za kupnju predmeta leasinga. Sukladno odredbi 17. toč. 1. st. 5. Općih uvjeta, javni natječaj se provodi na način da se objavi oglas o prodaji nekretnine u novinama, da se iz pristiglih ponuda odabere ona s najvišom ponuđenom cijenom, pod uvjetom da tako postignuta cijene bude najmanje jednaka iznosu ukupnog duga primatelja leasinga prema davatelju po Ugovoru.

45./ S obzirom da je način utvrđivanja ukupnog duga uređen odredbama 17. toč. 1. st. 1., 2. i 3. Općih uvjeta, to proizlazi da bi u slučaju da nakon primjenom ovih odredaba izvršenog obračuna preostane dug primatelja prema davatelju, dakle preostane razlika nakon što se od potraživanja davatelja leasinga oduzme vrijednost predmeta leasinga prilikom uručivanja davatelju, tada da davatelj ako predmet leasinga prodaje to smije učiniti za cijenu najmanje jednaku visini duga primatelja prema njemu.

46./ No, u konkretnom slučaju, nakon izvršenog obračuna prilikom povrata predmeta leasinga, nije bilo razlike za korist tuženika, dakle preostalog tužiteljevog duga pa nije niti bilo obveze tuženika prilikom prodaje postupiti sukladno odredbama 17. toč. 1. st. 4. i 5. Općih uvjeta. Međutim, u konkretnom slučaju, tuženik također nije predmetom leasinga raspolagao na način da je nekretninu prodao na javnom natječaju. Naime, nesporno je da tuženik nekretninu, jer se na javne natječaje za prodaju zainteresirani kupci nisu javili, nije prodao, već je za istu nekretninu zaključio ugovor o leasingu s društvom P. d.o.o. Stranke tijekom postupka niti tvrde niti dokazuju da bi nekretnina u konačnici bila prodana navedenom društvu. Tuženik je naime postupio sukladno ovlasti koju je imao prema odredbi čl. 17. toč. 1. st. 6. Općih uvjeta, prema kojoj u slučaju da se ne postigne naznačena cijena davatelja leasinga može objaviti novi javni natječaj ili raspolagati nekretninom sukladno svojim potrebama.

47./ Stoga poglavito, jer tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je nekretninu koja je bila predmet leasinga s tužiteljem prodao, već je nekretninom dalje raspolagao sukladno svojim potrebama, nema mjesta primjeni preostalih odredaba čl. 17. toč. 1. Općih uvjeta (stavci 7., 8. i 9.) iz sadržaja kojih je jasno da se primjenjuju na obračun potraživanja stranaka u slučaju prodaje predmeta leasinga nakon raskida ugovora o leasingu.

48./ Naime, odredbom 17. toč. 1. st. 7. Općih uvjeta, ugovoreno je da će nakon što davatelj leasinga naplati kupoprodajnu cijenu za predmet leasinga temeljem javnog natječaja, isti namiriti sve svoje tražbine proizašle iz ovog ugovora, a preostali iznos sredstava koji ostane nakon podmirenja svih tražbina davatelj leasinga se obvezuje staviti na raspolaganje korisniku leasinga u roku od 30 dana od dana naplate kupoprodajne cijene. Nadalje, sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 8. Općih uvjeta, nakon provedene prodaje, od dobivene se cijene ponajprije oduzimaju svi troškovi prodaje, uključujući sve poreze i davanja na prodaju, a ostatak se koristi za oduzimanje od potraživanja davatelja leasinga, utvrđenih u skladu s ovim člankom, uključujući zakonske zatezne kamate od tih potraživanja od dana kada se smatraju dospjelima do dana primitka otkupnine. Sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 9. Općih uvjeta, u slučaju da nakon završnog obračuna davatelj leasinga još uvijek ima potraživanja prema primatelju leasinga, isti ih je dužan poravnati u roku od tri dana. U slučaju da je otkupnina s oduzetim troškovima nadišla iznos potraživanja davatelja, davatelj je dužan višak platiti primatelju leasinga u roku od 8 dana nakon primitka otkupnine.

49./ Nedvojbeno je stoga da se citirane odredbe čl. 17. toč. 1. st. 7. 8. i 9. Općih uvjeta mogu odnositi isključivo na obračun potraživanja tužitelja kao davatelja leasinga prema tuženiku kao primatelju leasinga nakon raskida ugovora kojem je uslijedila prodaja objekta leasinga od strane davatelja trećoj osobi. Kako tuženik niti tvrdi niti dokazuje da bi objekt prodao, to svakako nema mjesta primjeni citiranih odredbi na obračun potraživanja na način kako to tuženik čini oduzimajući od preostalog tužiteljevog duga cijenu ostvarenu putem novog leasinga.

50./ Osim toga, sve i kada bi se citirane odredbe čl. 17. toč. 1. st. 7. 8. i 9. Općih uvjeta primjenjivale i slučaju raspolaganja objektom leasinga na način različit od prodaje, odnosno davanjem u novi leasing, primjeni bi bilo mjesta tek kada bi postojalo potraživanje davatelja leasinga prema primatelju koje bi preostalo nakon raskida ugovora, povrata objekta leasinga i obračuna sukladno odredbi čl. 17. st. 1. toč. 3. Općih uvjeta, oduzimanjem od preostalog duga vrijednosti predmeta leasinga prilikom povrata. U konkretnom slučaju nedvojbeno je, prema činjenicama na koje se poziva sam tuženik vezanim uz visinu preostalog potraživanja i vrijednost objekta leasinga u trenutku povrata, da takove tražbine tuženika prema tužitelju nije bilo. Stoga, po shvaćanju ovog suda, nema niti mjesta primjeni odredbe čl. 17. st. 1. toč. 9. Općih uvjeta na način kako to tuženik čini prilikom sastavljanja konačnog obračuna, oduzimajući od preostalog utvrđenog duga tužitelja cijenu ostvarenu putem novog leasinga, zanemarujući pri tome sve ostale odredbe predmetnog članka kojim je uređen obračun odnosa u slučaju raskidanja ugovora.

51./ S obzirom na izloženo pravno shvaćanje o osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva neodlučne su među strankama sporne činjenice vezane uz pravilnost tuženikovog izračuna potraživanja prema tužitelju zbog raskida ugovora, dakle pravilnost i osnovanost iznosa od 31.563.750,48 kn. Naime, i u iznosu kako ga je tuženik utvrdio, a tužitelj visinu osporava tvrdeći da bi trebala biti manja, ova je vrijednost manja od vrijednosti predmeta leasinga prilikom povrata tuženiku. Stoga raspravljanje o među strankama oprečnim shvaćanjima o pravilnosti pojedinih od šest stavki na kojima tuženik ovu tražbinu osniva nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari pa sud sporne činjenice u vezi navedenog nije utvrđivao.

52./ Stoga je kao nepotrebne za utvrđenje odlučnih činjenica sud odbio dokazne prijedloge financijskog vještačenja konačnog duga tuženika i pravilnosti obračuna zateznih kamata, saslušanja stečajnog upravitelja i umješača na strani tužitelja na okolnost osnovanosti osporavanja, pribave isprava o tuženikovom plaćanju po osnovi porezna na dodanu vrijednost i vještačenja radi utvrđenja tržišne vrijednost predmetne nekretnine u vrijeme raskida ugovora.

53./ U odnosu na tužiteljevu tražbinu prijavljenu po osnovi parničnih troškova, prouzročenih mu u parnici koja se pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P- 174/15, valja reći sljedeće. Kako je prethodno izloženo, tuženik je tražbinu prijavio po osnovi naknade troška za sastav tužbe, zastupanja na ročištu 16. studenog 2011. i sastava podneska od 11. siječnja 2012. te po osnovi sudske pristojbe za odgovor na tužbu. O ovom je njegovom zahtjevu pravomoćno odlučeno presudom ovog suda poslovni broj P-174/15, na način da je zahtjev dijelom prihvaćen, a dijelom odbijen kao prekomjerno postavljen, kako je također prethodno izloženo.

54./ Prije svega, iako tuženik u ovom dijelu prijavljene tražbine nedvojbeno ne raspolaže ovršnom ispravom, jer ova njegova tražbina ne proizlazi iz predmetnog ugovora o leasingu kao ovršne isprave, tužitelj je kao osporavatelj upućen na pokretanje parnice radi dokazivanja osnovanosti osporavanja, a pravilnom bi primjenom odredba SZ-a na parnicu valjalo uputiti tuženika kao vjerovnika kojem je stečajni upravitelj osporio tražbinu, a koji ovršnom ispravom za osporenu tražbinu ne raspolaže i to da dokaže osnovanost svoje tražbine. No, s obzirom da se radi o učinku pravomoćnosti rješenja o upućivanju u parnicu, nema mjesta raspravljanju o navedenom, ali u vidu valja imati svrhu vođenja ove parnice. Svrha donošenja presude temeljem predmetnog tužiteljevog zahtjeva, kojim traži utvrdit da je njegovo osporavanje tuženikove tražbine osnovano, je učinak na mogućnost tuženika da osnovano osporenu tražbinu namiri kao stečajni vjerovnik u stečajnom postupku. Ako tražbina bude pravomoćno osporena u parničnom postupku, izvršiti će se izmjena tablica u stečajnom postupku i tuženik osnovano osporenu tražbinu neće moći namiriti kao stečajni vjerovnik. S druge strane, ako tužitelj ne dokaže osnovanost osporavanja, tuženikova će se tražbina smatrati utvrđenom i isti će imati pravo na namirenje u stečajnom postupku kao stečajni vjerovnik. Za istaknuti je nadalje da je tuženik pravilno prijavio predmetnu tražbinu u stečajnom postupku, jer se za tražbinu po osnovi parničnih troškova nastalih mu do otvaranja stečaja smatra stečajnim vjerovnikom, dok se u odnosu na tražbinu po osnovi parničnih troškova nastalih nakon otvaranja stečaja,

dakle nakon što je zastupanje preuzeo stečajni upravitelj, smatra vjerovnikom stečajne mase. Vjerovnici stečajne mase u povoljnijem su položaju namirenja u stečajnom postupku od stečajnih vjerovnika jer se njihove tražbine namiruju prije tražbina stečajnih vjerovnika, redom kako dospijevaju na naplatu, dakle ne razmjerno i grupno kao tražbine stečajnih vjerovnika. Međutim, pogrešni su razlozi zbog kojih tuženik navodi da je tražbinu po osnovi parničnih troškova prijavio kao stečajni vjerovnik, za slučaj da predmetna parnica ne bude nastavljena, jer navedeno nije od utjecaja na položaj koji bi tužitelj kao vjerovnik ove tražbine trebao imati u stečajnom postupku. U međuvremenu pravomoćno je okončana parnica u kojoj su tuženiku nastali predmetni parnični troškovi te je o njegovom zahtjevu za naknadu ovih troškova odlučeno presudom ovog suda poslovni broj P-174/2015 od 31. siječnja 2018. koja je pravomoćna 27. veljače 2020. O tuženikovom zahtjevu je odlučeno na način da je tužitelju naložena isplata po osnovi naknade parničnih troškova, dakle kao da se radi o tražbini vjerovnika stečajne mase, a ne tražbini stečajnog vjerovnika, o osnovanosti koje se u parnici donosi utvrđujuća presuda (o osnovanosti tražbine ili osnovanosti osporavanja tražbine), a namirenje se ostvaruje u stečajnom postupku skupnim i razmjernim namirenjem po isplatnim redovima. Proizlazi stoga da je tuženik tražbinu po osnovi parničnih troškova koju je prijavio u stečajnom postupku i osnovanost osporavanja koje je predmet ove parnice u međuvremenu ostvario na način da raspolaže pravomoćnom presudom temeljem koje će namirenje ove tražbine ostvariti na povoljniji način, kao vjerovnik stečajne mase. Stoga je valjalo u ovoj parnici utvrditi osnovanim tužiteljevo osporavanje tuženikove tražbine i u ovom dijelu dakle za iznos od 248.907,50 kn.

55./ Za dodati je da, po shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju nema povrede pravila nedopuštenosti ponovnog raspravljanja spora o kojem je već pravomoćno odlučeno (res iudicata), posljedica kojeg bi bila odbačaj tužiteljevog zahtjeva kao nedopuštenog u dijelu koji se odnosi na osporavanje tražbine po osnovi parničnih troškova. Naime, posljedica takve odluke o tužiteljevom zahtjevu bila bi izostanak osporavanja tuženikove tražbine, slijedom čega bi tuženik, jer njegova tražbina nije osnovano osporena, imao pravo na namirenje ove tražbine i kao stečajni vjerovnik u drugom višem isplatom redu. Dakle, imao bi dvostruko pravo namirenja iste tražbine u stečajnom postupku kao vjerovnik stečajne mase i kao stečajni vjerovnik. Stoga se, po shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju ne radi o istovjetnim zahtjevima, jer je presudom poslovni broj P-174/15 odlučeno o tuženikovom zahtjevu za naknadu parničnih troškova, dok se u ovoj parnici radi o tužiteljevom zahtjevu za utvrđenje osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine po osnovi parničnih troškova. Posljedično, pravomoćna odluka o tuženikovom zahtjevu nije procesna smetnja za donošenje odluke o tužiteljevom.

56./ O zahtjevu stranaka i umješača na strani tužitelja za naknadu parničnih troškova odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tuženik, jer je u parnici u cijelosti izgubio, dužan tužitelju i njegovom umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

57./ O zahtjevu tužitelja za naknadu parničnih troškova po osnovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku odlučeno je primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/15 i 126/22, dalje Tarifa), u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), te su tužitelju priznati troškovi kako slijedi:

- sastava tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) u iznosu od 93.855,00 kn,

- sastava podnesaka od 21. rujna 2017. i 30. travnja 2019. (jer po svom sadržaju predstavljaju podneske iz T.br. 8/3 Tarife) u iznosu od po 750,00 kn,

- zastupanja na ročištima 15. listopada 2013. i 22. prosinca 2022. (prema T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od po 93.855,00 kn,

- zastupanja na ročištima 24. srpnja 2019. i 27. svibnja 2021. (prema T.br. 9/2 Tarife jer se na ovim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima) u iznosu od po 46.935,00 kn,

dakle ukupno 376.935,00 kn, koje valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 42 Tarife), što ukupno iznosi 471.168,75 kn.

58./ Trošak za sastav podneska od 15. listopada 2013. nije priznat, jer je podnesak predan na ročištu istoga dana, za zastupanje na kojem je nagrada priznata.

Nadalje, zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude također nije priznat. Ovo stoga što se, u skladu s odredbom čl. 335. ZPP-a, ročište za objavu presude održava neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene,

odnosno jesu li pristupile na to ročište, presuda se strankama, ako o ročištu nisu redno obaviještene dostavlja u skladu sa zakonskim odredbama o dostavi pismena, a ako su o ročištu uredno obaviještene, ističe se istog dana na internetskoj stranici e-oglasna

ploča suda pa dolazak tužiteljevog punomoćnika na ovo ročište nije bio potreban radi vođenja parnice.

59./ Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 5.000,00 kn, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.). Trošak sudske pristojbe za tužbu, plaćanje koje je tužitelju naloženo rješenjem poslovni broj P-729/13 od 7. ožujka 2013., nije priznat jer iz spisa ne proizlazi dokaz da je tužitelj pristojbu platio, a pristojba je prinudno nenaplativa zbog zastare, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama.

60./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.), u visini stope mjerodavne za ostale odnose.

61./ Dakle, tužitelju je dosuđena naknada parničnih troškova u iznosu od 476.168,75 kn, s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

62./ O zahtjevu umješača na strani tužitelja za naknadu parničnih troškova po osnovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku odlučeno je također primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/15 i 126/22, dalje Tarifa), u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku (čl. 2. st. 1. ZPP- a), te su priznati troškovi kako slijedi:

- sastava podneska od 26. lipnja 2020. (prema T.br. 8/1 Tarife) u iznosu od 11.265,00

kn,

- zastupanja na ročištu 22. prosinca 2022. (prema T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od 11.265,00 kn,

dakle ukupno 22.530,00 kn, koje valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 42 Tarife), što ukupno iznosi 28.162,50 kn.

63./ Trošak za sastav podneska od 14. prosinca 2022. nije priznat jer podnesak nije dostavljen sudu pravovremeno, a kako bi pravovremeno mogao biti proslijeđen suprotnim stranama pa je podnesak izložen na ročištu 22. prosinca 2022. za zastupanje na kojem je nagrada priznata.

64./ Dakle, umješaču na strani tužitelju je dosuđena naknada parničnih troškova u iznosu od 28.162,50 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

65./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 1. veljače 2023.

Sutkinja:

Tina Šimović,

v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku 2.

tuženiku, po punomoćniku

3. ujmešaču na strani tužitelja, po punomoćniku