REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 965/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća te mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Rajčiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Ž. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi, utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 1083/2018-2 od 24. kolovoza 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3128/2017 od 4. rujna 2018., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda koja glasi:
''I Utvrđuje se ništetnim odredba članka 7.3. Ugovora o kreditu broj: 091014305781 – SJ, sklopljenog između parničnih stranaka u Splitu dana 14. listopada 2009. godine, solemniziranog – potvrđenoga po Jasni Matačić, javnom bilježniku sa sjedištem u Splitu dana 26. listopada 2009. godine pod brojem: OV- 3435/2009 u dijelu koji glasi: "Za odustajanje od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke."
II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 33.610,16 kuna sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. studenog 2012. godine pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema članku 29. stavak 2. i 8. ZOO-a.
III. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parbeni trošak u iznosu od 5.372,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 04. rujna 2018. god. pa do dana isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema članku 29. stavak 2. i 8. ZOO-a.''
2. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, dalje ZPP) podnosi tuženik zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena rješenjem ovoga suda broj Revd 3903/2020-2 od 16. veljače 2021., i to:
"Je li pravno valjana odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita?"
3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
4. Revizija nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja glasi: "Za odustajanje od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke." i povrata novčanog iznosa primljenog na temelju te ugovorne odredbe.
6. Drugostupanjski sud je u pogledu postavljenog pitanja u pobijanoj presudi naveo da je ''pravilno prvostupanjski sud smatrao da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi čl. 1024. st. 4. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno- posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.'' 7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Odredba čl. 1024. st. 4. ZOO glasi:
''U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.''
9. Nakon donošenja rješenja ovoga suda kojim je dopuštena ova revizija ovo vijeće revizijskog suda donijelo je presudu broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj su u povodu istovjetnog pravnog pitanja zauzeta sljedeća pravna shvaćanja:
''Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.''
10. Ovo vijeće revizijskog suda ostaje kod tih pravnih shvaćanja, s čim u vezi je neosnovano shvaćanje tuženika koje iznosi u reviziji da je ''sukladno ZPP-u na tužitelju teret dokaza da dokaže „pozitivne činjenice“ da naplaćeni iznos predstavlja naknadu štete'' odnosno naknadu, pod toč. 9., navedenih troškova na koje bi samo banke, prema shvaćanju ovoga suda, imale pravo. Naime, radi se o činjenici koja je, sukladno shvaćanju nižestupanjskih sudova i ovoga revizijskog suda, povoljna za tuženika, pa ju je tuženik trebao dokazati, a što, prema ocjeni nižestupanjskih sudova, nije učinio.
11. Zato je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova kako je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i koja u svojoj suštini predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništetna, budući da je protivna citiranoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, što znači da nije pravno valjana.
12. Kako stoga ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena, primjenom čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 1. veljače 2023.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
