REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 933/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice (dalje: tužiteljica) ŠF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Odvjetničkom društvu Živković i Sarić iz Zagreba, protiv tuženice-protutužiteljice (dalje: tužena) Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 3, OIB: 26187994862, zastupane po punomoćnici Branki Ivani Savićević, odvjetnici u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-796/19-4 od 22. travnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1902/19-57 od 27. kolovoza 2019., u sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2023.
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužene kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopuštena Odluka tuženice - protutužiteljice o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 2. siječnja 2016. tužiteljici kojom se otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen dana 23. prosinca 2011. s pripadajućim dodacima, te da radni odnos tužiteljice kod tuženice nije prestao (točka I. izreke). Nadalje, obvezana je tuženica vratiti tužiteljicu na radno mjesto odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi, iskustvu, obrazovanju i sposobnostima (točka II. izreke). Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. kolovoza 2019. do isplate (točka III. izreke). Konačno, odbijen je protutužbeni zahtjev za sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka 23. prosinca 2011. s pripadajućim dodacima, s danom 2. siječnja 2016. (točka IV. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 391.st. 2. ZPP-a, u povodu revizije iz st. 382.a ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
7.1. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u pobijanoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje tužena.
7.2. Premda tužena revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja. Iz tih navoda slijedi da tužena pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.
8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu te vraćanje na rad na odgovarajuće radno mjesto; kao i protutužbeni zahtjev tužene za sudski raskid ugovora o radu.
10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće odlučne pravno relevantne činjenice:
- da je člankom 1. Dodatka I. Ugovora o radu od 11. veljače 2013. suglasno utvrđeno da su ugovorne strane dana 23. prosinca 2011. zaključile Ugovor o radu;
- da je Dodatak II. Ugovora o radu zaključen 28. veljače 2014.; nadalje, Dodatak III. 1. listopada 2014. kojim je ugovoreno da će tužiteljica obavljati poslove Voditelja korporativnih komunikacija i druge poslove koje joj u okviru sposobnosti i stručne spreme naloži poslodavac, a Dodatak IV. 1. ožujka 2015.g. gdje je člankom 2. izmijenjena visina bruto plaće;
- da je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu donesena 2. siječnja 2016. zbog organizacijskih razloga uz obrazloženje da se od rujna 2015. godine otkazuju ugovori većem broju klijenata i posljedično tome smanjuje opseg posla, provodi reorganizacija poslovanja i smanjuje broj zaposlenika, da su ukinute Služba marketinga i Korporativne komunikacije pa da je prestala potreba za postojanjem radnog mjesta Voditelja korporativnih komunikacija i to radno mjesto ukinuto, a preostali poslovi tog radnog mjesta raspoređeni na Službu prodaje;
- da je tužiteljica pravodobno uložila zahtjev za zaštitu prava te potom tužbu;
- da je dana 5. siječnja 2016. tuženica donijela i Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici koji je otkaz utvrđen nedopuštenim pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj Pr-462/16 od 21. rujna 2016. te je naloženo vraćanje tužiteljice na odgovarajuće radno mjesto kod tuženika pod istim uvjetima i s istom plaćom;
- da iz Pravilnika o radu od 18. prosinca 2014., Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 22. studenog 2013., od 15. rujna 2014., od 5. veljače 2015. te od 21. prosinca 2015. koji je stupio na snagu 1. siječnja 2016. proizlazi da nije sistematizirano radno mjesto pod nazivom Voditelj korporativnih aktivnosti; da je posljednjom izmjenom izvršena organizacijska promjena na način da više nema Službe korporativnih komunikacija ali da nije ukinuto i radno mjesto tužiteljice;
- da iz iskaza svjedokinje SF, direktorice Pravnih i regulatornih poslova proizlazi da su na sjednici Uprave društva razgovarali o budućoj poslovnoj situaciji za 2015. i 2016. godinu te je donesena odluka da će se raskinuti suradnja sa dva partnera društva, da će se izmijeniti Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta na način da će se ukinuti dvije organizacijske jedinice i to Korporativne komunikacije i Služba marketinga i da će se u 2016. godini otkazati ugovor o radu jednoj osobi i to u Službi prodaje u koju su prešle Korporativne komunikacije; da je nakon tužiteljice zbog smanjenja obima posla još 7 radnika otišlo od tuženice a 11. veljače 2016. Zagrebačka banka d.d. da im je otkazala suradnju a da je ta banka činila 90% poslovanja prednika tuženice; da je tužiteljičino radno mjesto bilo sistematizirano pod radnim mjestom Voditelja poslovne aktivnosti, te da je bilo još takvih nekoliko radnih mjesta kao npr. Voditelj interne revizije;
- da iz iskaza svjedoka TF, voditelja Službe prodaje proizlazi da su već u listopadu 2015. godine dobili neke nove zahtjeve od strane Zagrebačke banke d.d. za koje su znali da im neće moći udovoljiti; da je razlog otkaza tužiteljici njen sukob s predsjednicom uprave KF kada je tužiteljica odbila prijeći u Službu prodaje u koju su prešli poslovi korporativnih komunikacija, da je samo tužiteljica dobila otkaz ugovora o radu;
- da iz iskaza KF proizlazi da je u proljeće 2015. došlo do prvih nagovještaja da će Zagrebačka banka d.d. ili smanjiti opseg poslovanja ili potpuno prekinuti rad sa prednikom tuženice zbog dogovora sa tadašnjim Croatia osiguranjem; da je tadašnji vlasnik donio odluku da će početkom 2016. početi postupak prodaje; da su krajem prosinca 2015. donijeli odluku o izmjeni Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojim su ukinuli Službu korporativnih komunikacija i Službu marketinga u kojima je radila po jedna osoba i kojima je ponuđen prelazak u Službu prodaje na što da je tužiteljica reagirala verbalnim napadom slijedom čega istoj nije pismenim putem ponudila sklapanje novog ugovora o radu, da je samo tužiteljici dan otkaz jer su drugi radnici sami otkazivali ugovore o radu pa da je broj zaposlenih pao sa 25 na 15; da po novom Pravilniku nije predviđen manji broj radnih mjesta već izmjena organizacijskih jedinica a potom kontradiktorno navodi da je planiran otkaz za jedno i to upravo tužiteljičino radno mjesto;
- da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da je obavljala poslove marketinga i prodaje zajedno sa poslovima voditelja korporativnih komunikacija, da ne bi odbila pisanu ponudu o sklapanju ugovora o radu u službi prodaje, da je sukob s predsjednicom uprave prednika tuženice trajao cijelu 2015. godinu i kulminirao u prosincu kada je podnijela tužbu radi zaštite od diskriminacije.
11. Sukladno navedenom, nižestupanjski sudovi su pravilno prihvatili tužbeni zahtjev te odbili protutužbeni zahtjev.
12. Odredbom članka 115. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14; dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju kada prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), a pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
13. Pravilno drugostupanjski sud obrazlaže da iz Dodatka II. Ugovora o radu od 28. veljače 2014. proizlazi da su stranke ugovorile da će tužiteljica obavljati poslove Voditelja korporativnih komunikacija ali i obavljanje drugih poslova.
14. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da razlog ukidanja radnog mjesta Voditelja korporativnih komunikacija nije bilo loše poslovanje ili pad prihoda tuženika, već manjak potrebe za tim radnim mjestom. U odluci o otkazu navedeno je kako je prestala potreba za radnikom koji će obavljati samo poslove Voditelja korporativnih komunikacija, međutim kako je navedeno po samom Dodatku II. Ugovora stranke su ugovorile da će tužiteljica obavljati i druge poslove koje joj u okviru sposobnosti i stručne spreme naloži poslodavac.
14.1. Stoga ostaje nejasno obrazloženje odluke tužene da tužiteljici otkazuje ugovor o radu iz poslovnih uvjetovanih razloga jer da je prestala potreba za radnim mjestom Voditelja korporativnih komunikacija, kad istovremeno izostaje obrazloženje zašto se tužiteljicu nije u skladu sa Dodatkom II Ugovora o radu premjestilo na druge poslove u okviru sposobnosti i stručne spreme.
15. Pravilno su nižestupanjski sudovi odbili protutužbeni zahtjev tužene da se sudski raskine predmetni Ugovor o radu sa Dodacima.
16. Sukladno odredbi članka 125. stavak 1. i 2. ZR, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika, te da odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.
17. Činjenica da je tužiteljica protiv tužene podnijela 18. srpnja 2016., dakle nakon predmetnog otkaza od 2. siječnja 2016., prijedlog HANFA-i za provođenje nadzora nad radom tužene kao i da se tužiteljica pismeno obratila članu Nadzornog odbora ĆF s tvrdnjom da HANFA postupa po njenom prijedlogu, dokazuje postojanje međusobnog nepovjerenja između poslodavca i radnika, ali tužena nije dokazala šikanozno, zlonamjerno ili sl. postupanje i motivaciju tužiteljice.
17.1. Pravilno drugostupanjski sud u pobijanoj odluci navodi da prema odredbi članka 117. stavak 2. ZR, podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, a i po ocjeni ovog suda isto je načelo primjenjivo i na sudski raskid ugovora o radu.
17.2. Nadalje niti postojanje dugotrajnog verbalnog sukoba između tužiteljice i predsjednice uprave također ne govori o tome da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć jer se radilo o predsjednici uprave prednika tužene i okolnostima o kojima se raspravlja u postupku radi zaštite zbog diskriminacije i uznemiravanja koji se postupak vodi po tužbi tužiteljice.
17.3. Zbog navedenog ovaj sud smatra da je pravilno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se u predmetnoj stvari nisu ispunili uvjeti iz odredbe članka 125. ZR za sudski raskid ugovora o radu.
18. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tužene odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 1. veljače 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
