REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2094/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tužitelja ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Nikola Kožuharov, odvjetnik u Krku, protiv tuženice MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Pavlak, Slanina Fabijanić i Katić Pavlak u Rijeci, radi raskida ugovora i isplate, odlučujući o revizijama II-tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-2667/17-3 od 5. prosinca 2018., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku br. P-1810/16-12 od 23. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-2267/17-3 od 5. prosinca 2018. i to toč. 1. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Revizija II-tužitelja ĆŠ protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci br. Gž-2267/17-3 od 5. prosinca 2018. odbacuje se kao nedopuštena.

II. Revizija tuženice protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci br. Gž-2267/17-3 od 5. prosinca 2018. i to toč. 1. i 3. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

„I. Usvaja se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„1. Raskida se Aneks Ugovora o zajedničkom ulaganju od 12. prosinca 2006. godine te Aneks Ugovora o zajedničkom ulaganju od 17. veljače 2008. godine.

2. Slijedom točke 1 presude, tuženica MŠ dužna je tužitelju PŠ isplatiti 32.500,00 EUR-a (slovima: tridesetdvijetisućepetstoeura), u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan 256. studenog 2006. godine, sa zateznim kamatama koje od 23. kolovoza 2017. godine pa nadalje teku po stopi od 7,41 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. U preostalom dijelu u kojem tužitelji traže raskid Ugovora o zajedničkom ulaganju stranaka od 26. studenog 2006. godine, kao i u dijelu u kojem tužitelj ĆŠ traži isplatu iznosa od 23.500,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan presuđenja, te dijelu u kojem tužitelj PŠ traži isplatu iznosa kunske protuvrijednosti od 32.500,00 EUR-a prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan presuđenja, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.“

2. Rješenjem suda prvoga stupnja riješeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je tužitelj PŠ tražio isplatu daljnjeg iznosa od 65.000,00 EUR-a, povučen.

II. Odbija se prijedlog za određivanje privremene mjere koja glasi:

„Temeljem čl. 292, 298. i 299. Ovršnog zakona, radi osiguranja potraživanja tužitelja iz ove tužbe, odmah po izdavanju ove privremene mjere zabranjuje se otuđenje te opterećenje nekretnine vlasnice tuženice, kao posebni dio nekretnine sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], podul. 1., stan 1., etaža 1.; podul. 7., stan 7., etaža 7.; i podul. 8., stan 8., etaža 8.“

III. Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju PŠ troškove parničnog postupka

u

iznosu

od

28.906,25

kn

(slovima:

dvadesetosamtisućadevetstošestkunaidvadestpetlipa), u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju ĆŠ nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka

u

iznosu

od

19.375,00

kn

(slovima:

devetnaesttisućatristosedamdesetipetkuna), u roku od 15 dana.

V. U preostalom dijelu zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova parničnog postupka odbijaju se kao neosnovani.“

3. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„1. Odbija se žalba tužitelja i tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku poslovni broj P-1810/2016-12 od 23. kolovoza 2017. u točki I. stavak 2. izreke i točki II. izreke.

2. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku poslovni broj P-1810/2016-12 od 23. kolovoza 2017. u točki I. stavak 1. izreke, uz istovremeni ispravak greške u godini sklapanja Aneksa ugovora o zajedničkom ulaganju od 17. veljače 2007., tako da u točki I. stavak 1. izreke pobijane presude, redak drugi, umjesto „2008.) ima pisati „2007.“, te sudi na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Raskida se Aneks Ugovora o zajedničkom ulaganju od 12. prosinca 2006. godine te Aneks Ugovora o zajedničkom ulaganju od 17. veljače 2007. godine.“

4. Rješenjem suda drugoga stupnja suđeno je:

„1. Odbija se žalba tuženice i drugotužitelja ĆŠ kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku poslovni broj P-1810/82016 od 23. kolovoza 2017. u točki III. izreke za iznos od 19.551,38 kn, i točki IV. izreke.

2. Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se isto rješenje u preostalom dijelu točke III. izreke te se odbija zahtjev prvotužitelja PŠ za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.354,87 kn kao neosnovan.

3. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.“

5. Protiv presude suda drugoga stupnja pravodobno su revizije podnijeli II-tužitelj ĆŠ i tuženice.

Kod toga II-tužitelj pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je isti odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 23.500,00 EUR-a, kao i u dijelu u kojem je isti obvezan platiti troškove postupka na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). II-tužitelj tvrdi da je napadani dio presude „suprotan dosadašnjoj praksi Vrhovnog suda RH-a u skladu sa čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a, te je suprotan Ustavu RH te Konvenciji o zaštiti ljudskih prava te Protokolu i Europske zajednice“. Predlaže se da se revizija usvoji, pobijana presuda preinači u skladu s navodima revidenta, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Tuženica pak reviziju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, dakle prema vrijednosnom kriteriju, time da ista u samoj reviziji navodi vrijednost pobijanog dijela presude u iznosu od 1.000.000,00 kn. Tuženica reviziju podnosi zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti i ukinuti pobijanu presudu, kao i presudu suda prvoga stupnja, te predmet vratiti na ponovno suđenje.

6. Na revizije nije odgovoreno.

7. Revizija II-tužitelja nije dopuštena, dok revizija tuženice nije osnovana u pogledu merituma spora, a nije dopuštena glede odluke o troškovima postupka.

8. U konkretnom slučaju prije svega valja ukazati na odredbu čl. 37. st. 2. ZPP. Prema toj odredbi ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Jednako tako valja upozoriti na odredbu čl. 40. st. 2. ZPP prema kojoj ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, dakle ako se radi o nenovčanom zahtjevu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

9. Iz revizije II-tužitelja vidljivo je da isti pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je isti odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 23.500,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, kao i u dijelu u kojem je isti obvezan naknaditi troškove postupka tuženici. Obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na II-tužitelja dopuštena je jedino revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

10. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

11. U reviziji II-tužitelj nije postavio određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje o kojem ovisi odluka o sporu, a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kod toga samo navođenje zakonskih odredbi koje su pogrešno primijenjene, a bez da je postavljeno određeno pravno pitanje ne daje mogućnost revizijskom sudu da o reviziji II-tužitelja meritorno odlučuje.

12. Stoga je reviziju II-tužitelja valjalo odbaciti primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

13. Jednako tako nedopuštena je revizija II-tužitelja glede odluke o troškovima postupka. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

14. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

15. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju II- tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

16. U odnosu na reviziju tuženice dopuštena je revizija protiv presude iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Naime, tuženica pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je ista obvezana isplatiti I-tužitelju PŠ iznos od 32.500 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, a koji iznos prelazi iznos od 200.000,00 kn. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno II-tužitelja je odbijen, pa u tom dijelu tuženica nema pravni interes pobijati drugostupanjsku presudu.

17. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

18. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je I-tužitelj PŠ u cijelosti isplatio tuženici iznos od 65.000,00 EUR na ime ispunjenja ugovorom preuzete obveze o zajedničkom ulaganju, da je II-tužitelj ĆŠ radi ispunjenja ugovorne obveze određene Aneksom od 17. veljače 2007., a u odnosu na sudjelovanje u izgradnji stana broj 4 isplatio tuženici iznos od 23.500,00 EUR, te I-tužitelj PŠ za stjecanje prava vlasništva na stanu broj 4. iznos od 32.500,00 EUR,

- da je I-tužitelj trebao postati vlasnik stana br. 2 u prizemlju površine 64 m2, a zajedno s II-tužiteljem suvlasnik stana broj 4 na prvom katu površine 72 m2,

- da je I-tužitelj posao suvlasnik sporne nekretnine u 1/6 dijela, te da je stupio u posjed stana br. 4, te da je taj stan I-tužitelj otuđio trećoj osobi, time da je cijelu kupoprodajnu cijenu za taj stan I-tužitelj zadržao za sebe,

- da je tuženica odnosno njezino trgovačkog društvo Vig žal d.o.o. prodalo stan br. 2 trećoj osobi BŠ, koji je stupio u posjed spornog stana.

19. Obzirom na takva činjenična utvrđenja zaključak je nižestupanjskih sudova da je glede prodaje stana br. 2 došlo do raskida kupoprodajnog ugovora, slijedom čega I- tužitelj ima pravo potraživati ono što je dao za kupnju tog posebnog dijela nekretnine. Kako je I-tužitelj za kupnju tog stana predao tužiteljici iznos od 65.000,00 EUR, te kako I-tužitelj u ovom postupku potražuje iznos od 32.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, to je sud istome dosudio navedeni iznos, sudeći pri tom u granicama postavljenog zahtjeva. Kod toga se odluka suda temelji na odredbi čl. 380., 376. 361. i 362. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15

– dalje: ZOO).

20. Tuženica u reviziji prije svega ističe da je pobijana presuda nerazumljiva, odnosno da nema razloga, a što bi značilo da upućuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnji tuženice navedena bitna povreda nije počinjena, pri čemu valja naglasiti da su nižestupanjski sudovi dali jasne razloge za svoju odluku, pri čemu su utvrdili i koja je bila prava volja ugovornih strana glede spornih kupoprodaja.

21. Tuženica isto tako u reviziji ponavlja tvrdnju da su nižestupanjski sudovi pogrešno pravno ocijenili pravni odnos između parničnih stranaka i to kao ugovor o prodaji buduće stvari (u konkretnom slučaju stanova) iz čl. 380. toč. 3. ZOO. U tom smislu nižestupanjski sudovi daju jasne razloge o tome zbog čega isto smatraju kupoprodajom. Naime, tuženica smatra da se odnos između parničnih stranaka trebao tretirati kao ugovor o ortaštvu u smislu odredbe čl. 637. st. 1. ZOO.

22. Navedena tvrdnja tuženice ne može prihvatiti pravilnom, budući je utvrđenje nižestupanjskih sudova da se radi o kupoprodaji i to kupoprodaji buduće stvari, time da su tužitelji unaprijed financirali gradnju sporne zgrade, te su trebali postati vlasnici posebnih dijelova. Kod toga nižestupanjski sudovi ističu da sporni ugovor sadrže odredbe "ključ u ruke“, odredbe o načinu plaćanja poreza na promet nekretnine i uknjižbi prava vlasništva, a što sve ne predstavlja ugovor o ortaštvu.

23. Slijedom navedenog nije osnovana tvrdnja tuženice da bi drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, radi čega je valjalo reviziju tuženice protiv presude odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

24. Revizija tuženice protiv odluke o troškovima nije dopuštena iz razloga koji su navedeni u toč. 13. do 15. ovog obrazloženja. Stoga je u tom dijelu valjalo reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 1. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug