REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 297/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PUP iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Gjanković i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Adriatic osiguranja d.d. iz Zagreba, Listopadska kbr. 2 (OIB: 94472454976), zastupanog po punomoćnici Marini Ljubanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom i da je radni odnos tužiteljice prestao te obvezivanja na isplatu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1167/2020-2 od 9. prosinca 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-447/2019-41 od 29. rujna 2020., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1 Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama:

- I izreke, u odluci kojom je utvrđena nedopuštenom Odluka prednika tuženika Mediteran osiguranja d.d. Zagreb od 8. lipnja 1999. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu člana Uprave kojeg je ovaj sklopio 1. listopada 1997. sa tužiteljicom,

- II izreke, u odluci kojom je utvrđeno da je tužiteljici prestao radni odnos kod prednika tuženika sa danom 15. rujna 2000.,

- III izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati 432.883,30 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa (osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu do isplate),

- V izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka od 99.876,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2020. do isplate.

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom (iste one zbog koje je pobijao i prvostupanjsku presudu), bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. počinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda kao i prvostupanjska (ili samo osporena) presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi odbiju.

3. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

4. Revizija tuženika nije osnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 9. prosinca 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

7. Suprotno tvrdnji revidenta da u obrazloženju osporene presude nisu „ocijenjeni žalbeni navodi koji su bili od odlučnog značenja“, da ista presuda „nema razloga o odlučnim činjenicama“, da su u njoj „promašeno izneseni zaključci“ i zanemarena njegova shvaćanja:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tuženikove žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

8. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o razlozima otkazivanja ugovora i razlozima što mora tužiteljici isplatiti utuženi iznos naknade plaće i razdoblju za koje tu naknadu mora isplatiti - pa i o visini toga iznosa (prema nalazu i mišljenju vještaka), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8.1. Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza (pa i nalaza i mišljenja vještaka) nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je i tuženiku omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o razlozima otkazivanja ugovora i njegova obvezivanja na isplatu - a sve jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

10. Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom Odluke prednika tuženika Mediteran osiguranja d.d. Zagreb od 8. lipnja 1999. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu člana Uprave kojeg je ovaj sklopio 1. listopada 1997. sa tužiteljicom, kumuliran sa zahtjevom na utvrđenje da je tužiteljici prestao radni odnos kod prednika tuženika sa danom 15. rujna 2000. i zahtjevom na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici 432.883,30 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te glavnice (osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu do isplate).

11. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

- da je 30. rujna 1997. tužiteljica sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa prednikom tuženika Mediteran osiguranje d.d. Zagreb radi obavljanja poslova pomoćnika direktora Uprave društva,

- da je 1. listopada 1997. tužiteljica sklopila sa tuženikom i Ugovor o radu člana Uprave Društva prema kojemu je postavljena na radno mjesto člana Uprave društva za poslovanje i koordiniranje rada u Sektoru za poslove praćenja osiguranja, računovodstva, financija, plana i analize i Sektoru za pravne, opće i kadrovske poslove: u članku 12. Ugovora društvo se obvezalo plaćati tužiteljici za njezin ugovoreni rad mjesečnu plaću od 3.500,00 DEM, protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate, time da je člankom 14. Ugovora ugovoreno da tužiteljici za svaku godinu rada provedenu u društvu pripada povećanje plaće iz čl. 12. ovog Ugovora za 3%. Prema odredbi članka 19. Ugovora, ugovor je sklopljen na vrijeme od pet godina od dana njegovog zaključenja, s time da ga ugovorne strane mogu naknadno produžiti i nakon isteka navedenog roka - ali prema članku 21. Ugovora tuženik je zadržao pravo („može“) u svakom trenutku razriješiti člana Uprave ako on ne ispunjava obveze iz Ugovora, uz obvezu rasporediti ga na radno mjesto u društvu koje odgovara njegovom stupnju stručne spreme,

- da je, inače, odredbom članka 24. Statuta prednika tuženika određeno da mandat člana Uprave traje dvije godine, time da (prema odredbi članka 25.) nakon isteka mandata član Uprave može biti ponovno izabran, bez ograničenja broja mandata,

- da je tužiteljica odlukom Nadzornog odbora prednika tuženika od 1. listopada 1997. imenovana za člana uprave društva: prema odluci prednika tuženika posao tužiteljice obuhvaća obnašanje poslovne funkcije skupnog zastupanja, upravljanja i vođenja poslova u skladu sa zakonom i Statutom te vođenja poslovanja i koordinacije rada Sektora za poslove praćenja osiguranja, računovodstva, financija, plana i analize (osim u dijelu koji pokriva predsjednik Uprave), kao i Sektora za pravne, opće i kadrovske poslove (osim u dijelu koji pokriva predsjednik Uprave),

- da je 8. lipnja 1999. tuženik donio dvije odluke:

A/ Odluku o opozivu Odluke o imenovanju tužiteljice za člana Uprave Društva: tužiteljica je u odnosu na tu odluku zatražila sudsku zaštitu „povodom koje je vođena parnica kod Trgovačkog suda u Zagrebu u kojoj je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-4221/13-3 od 9. srpnja 2014. preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1531/09 od 27. veljače 2013. te je konačno utvrđeno kako nije valjan opoziv Odluke Mediteran osiguranja d.d. Zagreb kao pravnog prednika tuženika Jadranskog osiguranja d.d. Split od 8. lipnja 1999. o imenovanju tužiteljice kao člana Uprave Mediteran osiguranja d.d. Zagreb, s time da je revizija tuženika odbijena kao neosnovana presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-350/14-2 od 18. listopada 2017.“,

B/ ovdje predmetnu Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu člana Uprave, a kojom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu (kojeg je sklopila s prednikom tuženika 1. listopada 1997.) temeljem odredaba čl. 107. i 110. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05, dalje: ZR-a/05), i to s danom 9. lipnja 1999. - i bez obveze poštivanja prava na otkazni rok. Kao razlog otkaza navedeno je da je Nadzorni odbor donio Odluku o opozivu imenovanja tužiteljice te da je nakon razmatranja prijedloga dioničara i izvješća Uprave o poslovanju za 1998. i 1999. odlučeno o promjeni člana Uprave radi ubrzanja procesa naplate fakturirane a nenaplaćene premije i omogućavanja kvalitetnijeg nastavka poslovanja društva - ali i da je „tužiteljica odgovorna za uspješno funkcioniranje osiguranja“ pa da „obzirom na provedenu analizu financijske dokumentacije koja se odnosi na fakturiranu a nenaplaćenu premiju te ukupno stanje u društvu, Nadzorni odbor smatra da temeljem čl. 110. st. 2. ZR-a/05 nije opravdano od poslodavca očekivati da tužiteljici omogući iznošenje obrane, da je od osobite važnosti priliv financijskih sredstva od provizije kako bi društvo bilo u mogućnosti ispunjavati svoje obveze prema trećim osobama, te da je tužiteljica obvezna prilikom obavljanja poslova za koje je imenovana, odnosno koji su predviđeni Ugovorom o radu primjenjivati pažnju dobrog gospodarstvenika, pa kada je iznos fakturirane, a nenaplaćene premije dosegnuo iznos od 8.500.000,00 kuna nedopustivo je da član Uprave zadužen za praćenje i koordiniranje rada Sektora za poslove praćenja osiguranja, računovodstva, financija, plana i analize u dijelu praćenja osiguranja i utvrđivanja računovodstvenih i financijskih politika društva i Sektora za pravne, opće i kadrovske poslove ne poduzima pojačane napore kako bi se postojeće stanje promijenilo u smislu izvješća Upravi, Nadzornom odboru, zatim povećane kontrole rada zaposlenika u svom Sektoru, predlaganja načina izlaska iz postojeće situacije, odnosno analize utjecaja trenutnog stanja na ukupno poslovanje društva, tako da nije moguć nastavak radnog odnosa budući je više nego očigledno da tužiteljica ne izvršava poslove predviđene Ugovorom o radu na način kako to zahtijevaju interesi društva te da svojim cjelokupnim dosadašnjim angažiranjem nije opravdala ukazano povjerenje poslodavca, i da je konačno - nesposobna za uredno vođenje poslova društva i da je na taj način počinila grubu povredu obveze člana Uprave“,

- da je tužiteljici „počevši od 15. rujna 2000. priznato od strane HZMO pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od 2.655,34 kn, dok je ona u Mediteran osiguranju d.d. Zagreb radila do 11. lipnja 1999.“,

12. Drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

„...sud prvog stupnja pravilno utvrđuje kako je osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i sudski raskid ugovora o radu s danom odlaska u mirovinu, te zahtjev za isplatu naknade plaće.

I ovaj sud u svemu prihvaća utvrđenja koja je u tome pravcu u pobijanoj odluci iznio sud prvog stupnja, a koja niti navodima žalbe nije tuženik uspio dovesti u pitanje. U prvom redu, valja reći kako je već pravomoćno među istim strankama - u pogledu navedenog razloga otkazivanja, u odluci Uprave da se tužiteljici opozove mandat - utvrđeno da nije valjan opoziv Odluke Mediteran osiguranja d.d. Zagreb kao pravnog prednika tuženika Jadranskog osiguranja d.d. Split od 08. lipnja 1999. o imenovanju tužiteljice kao člana Uprave Mediteran osiguranja d.d. Zagreb.

U pogledu razloga izvanrednog otkazivanja tužiteljici koji se tiče kvalitete njenog rada, valja reći kako je pravilno sud prvog stupnja utvrdio saslušanjem svjedoka PU i DU, te tužiteljice - da kod tuženika nije bilo striktne podjele poslova između dvaju članova uprave, te je predsjednica bila zadužena za razvoj poslovanja, predstavljala firmu i određivala politiku društva, a tužiteljica je bila zadužena za logističke poslove te su krenule u potpunu rekonstrukciju i došlo je do preoblikovanja društva dok naplata premije nije bila u domeni poslova tužiteljice pa ova nije bila odgovorna za funkcioniranje osnovne djelatnosti - osiguranja, dok i iz iskaza svjedokinje DU proizlazi kako tužiteljica nije bila isključivo odgovorna za nenaplaćene premije, već da je za isto bila odgovorna i predsjednica Uprave kojoj nije otkazan Ugovor o radu.

Odredbom čl. 107. st. 1. ZR-a/05 kao opravdan razlog za otkaz bez otkaznog roka (izvanredni otkaz) navodi se tek postojanje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, tako da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, tako da tuženik tijekom cijelog postupka nije dostavio u spis izvješće Uprave o poslovanju za 1998. i dijela 1999., a na kojem temelji pobijanu odluku, niti okolnost kada je taj izvještaj dostavljen Nadzornom odboru vezano uz rok iz čl. 107. st. 2. ZR-a od petnaest dana od saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, u situaciji kada tužiteljici nije dana mogućnost da iznese svoju obranu, čime tuženik, a na kojem je teret dokaza nije dokazao da postoji opravdani razlog za izvanredno otkazivanje Ugovora o radu tužiteljice, u situaciji kada je pravomoćno utvrđeno u drugoj parnici kako nije valjan opoziv Odluke Mediteran osiguranja d.d. od 08. lipnja 1999. o imenovanju tužiteljice za člana Uprave, jer i ovaj sud nalazi kako su suštinski razlozi za donošenje Odluke o opozivu tužiteljice kao člana Uprave, kao i razlozi za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu njezinog Ugovora o radu bili isti. Dapače, u navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda navedeno je kako u postupku nije utvrđeno da bi tužiteljica bila nesposobna za vođenje poslova društva, jer da je u razdoblju kada je vršila dužnost člana Uprave, društvo ostvarilo dobit, a stranke su tijekom ove parnice (što predlaže i tuženik na posljednjem ročištu za glavnu raspravu) suglasno prihvatile iz te parnice kao dokaz nalaz i mišljenje financijskog vještaka Branke Palac.

U takvoj situaciji tuženik točno ističe kako se radi o tzv. mješovitom ugovoru o radu, ali i kod takvog ugovora jasno je da sama činjenica prestanka članstva u upravi društva ne znači istodobno automatski i prestanak ugovora o radu (jer je i sam tuženik donosio zasebnu odluku o radnopravnom statusu tužiteljice). Pritom činjenica ranijeg postojanja zahtjeva tužiteljice za vraćanje na rad (pa makar ista značila i traženje vraćanja na radno mjesto direktora, za koje bi tužiteljici bio opozvan mandat) ne znači nevaljanost zahtjeva tužiteljice utvrđenjem raskida ugovora o radu i to sa danom odlaska u mirovinu, a u tom pravcu ne znači i zastaru tražbine tužiteljice, jer tužiteljica je čitavo vrijeme ove parnice potraživala isplatu naknade plaće za ovdje presuđeno razdoblje, pa njena promjena pravne kvalifikacije istog u tom smislu ne znači i preinaku zahtjeva, što bi značilo zastarijevanje dijela istoga. Ujedno, ako je tužiteljica tražila vraćanje na rad, a kasnije sukladno novonastalom stanju (odlazak u mirovinu) promijenila traženje u utvrđenje prestanka radnog odnosa s danom odlaska u mirovinu, to ne znači da je njen takav zahtjev zastario, jer deklaratorni zahtjev po prirodi stvari ne može zastarjeti.

Dakle, nije u pravu tuženik kada tvrdi da je prestankom mandata tužiteljici kao članu uprave prestao i radni odnos, jer taj odnos zaseban je odnos reguliran ugovorom stranaka, pa bez valjanosti otkaza istog radni odnos nije prestao, a time niti dužnost tuženika da tužiteljici isplati plaću barem za razdoblje do odlaska u mirovinu (jer je upravo ugovorom o radu predviđeno trajanje rada dulje od mandata člana uprave i to pet naspram dvije godine). Konačno, na pitanje bi li tužiteljica birana na novi mandat za člana uprave, valja reći kako se radi tek o statusnopravnom pitanju, ali ne i radnopravnom, jer je potonje regulirano ugovorom o radu koji je sklopljen na dulje razdoblje od mandata (pet naspram dvije godine) i koji predviđa plaću tužiteljice na radnom mjestu predviđenom tim ugovorom, odnosno odgovarajućem radnom mjestu u smislu čl. 21. st. 1. ugovora - sukladno odgovarajućoj stručnoj spremi u slučaju otkaza, koji ovdje nije valjan, niti je tuženik u smislu čl. 221.a ZPP predložio dopunu financijskog vještačenja u pravcu utvrđivanja takvih primanja u društvu tuženika, a radi se o postojanju za tuženika povoljne okolnosti.

Stoga je pravilno sud prvog stupnja dosudio tužiteljici plaću u opisanom razdoblju u skladu sa zaključenim ugovorom o radu stranaka, čiji otkaz od strane tuženika je utvrđen kao nevaljan.

Iz opisanih je razloga, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo žalbu tuženika protiv presude i njome pobijanu odluku potvrditi...“

13. Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

14. U odnosu na osporenu Odluku o otkazu to shvaćanje proizlazi već i samo iz pravilne primjene Zakona o radu (“Narodne novine”, br. 38/95., 54/95., 65/95. i 102/98.- dalje: ZR-a), važećeg u vrijeme donošenja te Odluke, i to:

- odredbe čl. 107. st. 1., prema kojoj: „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć“,

- odredbe čl. 112. st. 1., prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu mora dokazati poslodavac.

15. Prema pravilu o teretu dokazivanja, obzirom da postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 112. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac, na tuženiku je ležao teret dokazivanja razloga koji bi opravdavali tužiteljici dani izvanredni otkaz ugovora o radu, onih razloga - na kojima je temeljio tu svoju odluku.

15.1. Kako se prvi razlog svodi na navedeno: „da je Nadzorni odbor donio Odluku o opozivu imenovanja tužiteljice te da je nakon razmatranja prijedloga dioničara i izvješća Uprave o poslovanju za 1998. i 1999. odlučeno o promjeni člana Uprave radi ubrzanja procesa naplate fakturirane a nenaplaćene premije i omogućavanja kvalitetnijeg nastavka poslovanja društva“ - i valja ga tretirati kao vid „neke druge osobito važne činjenice“ iz odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a (zbog koje „uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć“), a on je otklonjen kao neosnovan već i učincima pravomoćne i egzistirajuće presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4221/13-3 od 9. srpnja 2014., kojom je revizijski sud vezan u odlučivanju - i kojom je utvrđeno da taj opoziv Odluke prednika tuženika od 8. lipnja 1999. (kojom je tužiteljica imenovana članom Uprave Mediteran osiguranja d.d. Zagreb) nije valjan, drugostupanjski sud nije imao osnove za odluku drugačiju od donesene - i pravilno je odlučio da taj razlog ne opravdava donesenu odluku tuženika o izvanrednom otkazivanju ugovora o radu sklopljenog sa tužiteljicom.

15.2. Pravilno je osporenom presudom prihvaćeno i da tuženik nije dokazao niti drugi po njemu ostvareni razlog otkazivanja, a koji se svodi na to da tužiteljica, kao osoba odgovorna za uspješno funkcioniranje osiguranja (član Uprave zadužen za praćenje i koordiniranje rada Sektora za poslove praćenja osiguranja, računovodstva, financija plana i analize u dijelu praćenja osiguranja i utvrđivanja računovodstvenih i financijskih politika društva i Sektora za pravne, opće i kadrovske poslove) - u situaciji kada je „od osobite važnosti priliv financijskih sredstava od provizije kako bi društvo bilo u mogućnosti ispunjavati svoje obveze prema trećim osobama“ a „iznos fakturirane, a nenaplaćene premije dosegnuo je iznos od 8.500.000,00 kuna“, nije poduzimala „pojačane napore kako bi se postojeće stanje promijenilo u smislu izvješća Upravi, Nadzornom odboru“ i nije organizirala povećanu kontrolu rada zaposlenika u svome Sektoru, predlagala načine izlaska iz postojeće situacije i analizirala utjecaj trenutnog stanja na ukupno poslovanje društva - tako da zbog toga sa njom „nije moguć nastavak radnog odnosa“: to „budući je više nego očigledno da tužiteljica ne izvršava poslove predviđene Ugovorom o radu na način kako to zahtijevaju interesi društva te (...) svojim cjelokupnim dosadašnjim angažiranjem nije opravdala ukazano povjerenje poslodavca, i da je konačno - nesposobna za uredno vođenje poslova društva i da je na taj način počinila grubu povredu obveze člana Uprave“.

Sama tvrdnja tuženika da je tužiteljica učinila ili propustila učiniti ono što joj stavlja na teret, uz sugestiju da bi tome trebalo dati značaj povrede njezinih radnih obvaza, k tome (potrebno za dopuštenost izvanrednog otkazivanja ugovora) osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, ne može nadomjestiti to što je trebao dokazati.

Valja pritom primjetiti, kako su to primjetili i nižestupanjski sudovi, da je tuženik (prednik tuženika) suštinski istim razlogom opravdavao i svoju, prethodno (pod točkom 15.1.) navedenu Odluku o opozivu Odluke od 8. lipnja 1999. kojom je tužiteljica imenovana članom Uprave Mediteran osiguranja d.d. Zagreb - ali i nju u konačnom bezuspješno: budući da je taj opoziv utvrđen nevaljanim - upravo zbog utvrđenja da ne postoje razlozi kojima je opravdavan.

16. Polazeći od istaknutog pod točkama 15., 15.1. i 15.2. ove presude, temeljeći svoju odluku na shvaćanju iz tih točaka, drugostupanjski sud je pravilno odlučio i o novčanom zahtjevu tužiteljice.

16.1. Prije svega, pri odlučivanju o tome zahtjevu, a obzirom na donesene odluke o (u ovome predmetu) otkazivanju tužiteljičina ugovora o radu i o (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4221/13-3 od 9. srpnja 2014.) opozivu Odluke od 8. lipnja 1999. kojom je tužiteljica imenovana članom Uprave, budući da su te odluke utvrđene nedopuštenim odnosno nevaljanim - opravdanim je, posljedično sa time, prihvatiti i daljnje: da je pravilno i shvaćanje drugostupanjskog suda da je ugovor o radu, onaj kojeg je tuženik svojom odlukom bezuspješno otkazao, ostao egzistirati kao valjan u svom svojem sadržaju - pa i u odnosu na odredbu o njegovom trajanju i plaći (on nije ukinut, utvrđen ništavnim ili poništen niti izmjenjen, neovisno od načelnog tretiranja ili pored tretiranja ugovora takvog značaja ili sadržaja Statutom tuženika, odnosno njegova prednika - i neovisno od odluke Nadzornog odbora prednika tuženika od 1. listopada 1997. o mandatu i trajanju mandata tužiteljice).

Kao takav, egzistirajući, on je davao i daje u njemu ugovorena prava tužiteljici - i obvezivao je tuženika (sve u smislu odredaba čl. 17. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, prema kojima: (stavak 1) „Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.“, (stavak 2) „Obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona.“ u svezi sa odredbom čl. 12., prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.“) plaćati tužiteljici ugovorenu plaću kroz ugovoreno razdoblje.

Obzirom da je tuženik tu obvezu ugovorom preuzeo za rok od pet godina, u svakome je slučaju bio u obvezi ugovorenu plaću isplaćivati tužiteljici kroz utuženo i osporenom presudom prihvaćeno (bitno kraće) razdoblje: od 12. lipnja 1999., kao dana kada je po odluci tuženika prestala raditi, do 14. rujna 2000., kao dana kada je „otišla“ u po njoj odabranu prijevremenu mirovinu i dana kada joj je priznato pravo na obiteljsku mirovinu.

Kako to za utuženo razdoblje nije činio, nižestupanjski sudovi nisu imali razloga za odluke drugačije od donesenih.

Pritom, obzirom na ugovoreno trajanje ugovora - drugostupanjski sud je, uvažavajući okolnosti slučaja, pravilno postupio i kada je utvrdio da je tužiteljici ugovor o radu prestao danom prijevremenog umirovljenja i priznanja prava na obiteljsku mirovinu.

Odluke na koje se revident poziva i koje uspoređuje sa osporenom presudom, sa ovom nisu usporedive: to budući da je osporena presuda donesena prema specifičnim, ovdje jasnim okolnostima ovoga slučaja - samo u poštivanju onog što su stranke ugovora svojom voljom, dobrovoljno ugovorile.

Nije za zanemariti da u prilog tome ide i navod tuženika iz podneska od 19. studenoga 2003. da novčani zahtjevi tužiteljice postavljeni u ovom postupku ovise o uspjehu u sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu glede valjanosti i učinaka njegove odluke o opozivu Odluke od 8. lipnja 1999. kojom je tužiteljica imenovana članom Uprave.

17. Stoga, a budući da su nižestupanjske presude donesene u skladu s takvim pravnim shvaćanjem i (time) uz pravilnu primjenu materijalnog prava - pa nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga (onih jedinih određenih u reviziji), o reviziji tuženika valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 1. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug