REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-83/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Nataši Babić, u pravnoj stvari tužiteljice T. M. iz Z., OIB:…, zastupana po punomoćniku O. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika O. M. d.o.o. iz Z., OIB:…, zastupan po punomoćniku P. C., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 58 P-729/2021-13 od 9. prosinca 2022., 1. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 58 P-729/2021-13 od 9. prosinca 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženik plati 5.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2020. pa do isplate, te iznos od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. veljače 2021. pa do isplate, te da joj naknadi parnični trošak. Istom presudom naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak od 3.984,37 kuna/ 528,81 euro.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude tužiteljica je podnijela pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tuženik nije sa tužiteljicom ugovorio nagradu za njene usluge u iznosu od 5.000,00 kuna za snimanje fotografije i 2.500,00 kuna za snimanje spota, te da M. L. nije bila od strane tuženika ovlaštena sa tužiteljicom ugovarati naknadu u navedenim iznosima, jer suprotno proizlazi iz svih dokaza koji su u prvostupanjskom postupku provedeni. S obzirom na iskaze saslušanih stranaka i svjedoka trebalo je prihvatiti iskaz M. L. i utvrditi da je između stranaka bila ugovorena nagrada u iznosima koje tužiteljica potražuje. Nadalje, sve da sud nije prihvatio iskaz svjedoka M. L., onda bi proizlazilo da visina nagrade nije bila ugovorena, jer M. L. nije imala ovlast ugovarati u ime i za račun tuženika visinu naknade, pa je ista trebala biti utvrđena sukladno čl. 613. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, prema vrijednosti dijela i normalnom potrebnom vremenu za takav posao i prema uobičajenoj nagradi za tu vrstu posla. Kako sud nije primijenio čl. 613. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pogrešno je primijenio materijalno pravo. Time je počinjena i bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je od tuženika tražila ukupno 7.500,00 kuna na ime usluge fotomodela za fotografsko snimanje u svrhu reklamne kampanje za proizvod koji tuženik prodaje, te za uslugu modela angažmanom u audiovizualnom snimanju reklamnog spota za istu reklamnu kompaniju, a koje fotografiranje je izvršila M. L., koju je tuženik angažirao za te usluge, sa utvrđenjem u bitnome da je nesporno tužiteljica bila preko fotografa M. L. angažirana za snimanje fotografija i reklamnog spota i da je to snimanje i izvršeno. Međutim, prvostupanjski sud je utvrdio da nije bila ugovorena visina naknade za posao modela te da niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je između stranaka postignut dogovor o cijeni za navedene usluge tužiteljice, jer tužiteljica nije dokazala da bi tuženik ovlastio M. L. da sa tužiteljicom ugovara naknadu za predmetni posao niti da su tužiteljica i tuženik takvu visinu nagrade ugovorili zbog čega je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita i nije obuhvaćena niti jednim žalbenim razlogom zbog kojega se mogu pobijati presude u sporovima male vrijednosti sukladno čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Naime, u ovom sporu gdje je vrijednost tužbenog zahtjeva 7.500,00 kuna radi se o sporu male vrijednosti iz čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

9. Žaliteljica u žalbi ističe kao žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, analizirajući iskaze saslušanih stranaka i svjedoka, međutim navedeno ne može biti žalbeni razlog u sporu male vrijednosti, pa je ovaj sud prihvatio utvrđene one činjenice koje su utvrđene po sudu prvog stupnja, a to je da visina nagrade za rad tužiteljice nije bila ugovorena između stranaka. To stoga što je prvostupanjski sud utvrdio da osoba koja je fotografirala tužiteljicu, M. L., nije bila ovlaštena od tuženika da ugovara visinu nagrade za predmetni rad a niti je utvrđeno da bi iznos nagrade bio dogovoren sa zakonskim zastupnicima tuženika, kod nesporne činjenice da pismeni ugovor nije bio između stranaka zaključen. Prema tome u prvostupanjskom postupku su utvrđene činjenice da je tužiteljica bila angažirana od strane M. L. da snimi fotografije i reklamni spot za proizvode tuženika, da je ista to i učinila te su fotografije i spot snimljeni, a između stranaka nije postignut dogovor o cijeni rada tužiteljice kao jednog od bitnih elemenata ugovora o djelu.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev i u donošenju presude nije počinio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka zbog koje se mogu pobijati presude u sporovima male vrijednosti iz čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a nije počinjena ni bitna povreda na koju se ukazuje žalbom, ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama, te se može ispitati.

11. Žaliteljica u žalbi ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava, ukazujući da je prvostupanjski sud trebao primijeniti čl. 613. st. 2. Zakona o obveznim odnosim. Nije sporno da je pravni odnos između stranaka ugovor o djelu jer je tuženik kao naručitelj naručio od tužiteljice fotografije i reklamni spot za što bi prema ugovoru o djelu trebao platiti naknadu a sve kako je propisano čl. 590. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada i sl. a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Kako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da visina naknade nije bila između stranaka ugovorena, Zakon o obveznim odnosima u čl. 613. st. 2. propisuje da ako naknada nije određena, utvrditi će je sud prema vrijednosti dijela, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao, te prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla. Žalitelj se upravo poziva na navedenu zakonsku odredbu koju smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti u situaciji u kojoj je utvrdio da visina naknade među strankama nije bila ugovorena. Međutim, navedeni žalbeni navod nije osnovan. Naime, u ovom sporu male vrijednosti po čl. 461.a st. 2. Zakona o parničnom postupku, u postupku su stranke dužne najkasnije u tužbi odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica. Također, u sporovima male vrijednosti stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogli iznijeti odnosno predložiti u tužbi odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz st. 6. i 7. tog članka. Tužiteljica nije ni u tužbi a niti nakon zaprimanja odgovora na tužbu do okončanja pripremnog postupka (a niti tijekom čitavog prvostupanjskog postupka) predložila dokaze radi utvrđivanja činjenica kojima bi se mogla utvrditi naknada sukladno čl. 613. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a za primjenu kojega je bilo potrebno utvrditi vrijednost dijela koje je tužiteljica izvršila odnosno koje je potrebno vrijeme za taj posao i koja je uobičajena naknada za tu vrstu posla.

12. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud nije mogao primijeniti navedenu zakonsku odredbu jer za utvrđivanje naknade sukladno navedenoj zakonskoj odredbi bilo je potrebno utvrditi činjenice koje su u navedenoj odredbi navedene (koliko je vremena tužiteljica utrošila za predmetni rad, kolika je vrijednost toga rada i koje su uobičajene naknade za tu vrstu posla) a dokaze radi utvrđenja tih činjenica tužiteljica je trebala predložiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, što nije učinila.

13. Iz navedenog razloga, kako je prvostupanjski sud na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo, bez počinjene i jedne bitne povrede postupka, to je žalba žaliteljice odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda temeljem čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U Puli - Pola 1. veljače 2023.

Sutkinja

Nataša Babić, v.r.