REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 808/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća u pravnoj stvari 1. tužitelja HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., OIB 80572192786, Zagreb, Strojarska cesta 11 i 2. tužitelja HŽ CARGO d.o.o., OIB 08720210702, Zagreb, Heinzelova 51, koje zastupa punomoćnik Dražen Delač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE, OIB 38922958547, Zagreb, Marićeva 73, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-765/19-2 od 11. prosinca 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sisku broj P-478/11-37 od 18. rujna 2012., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e:

1. Djelomično se prihvaća revizija tuženika na način da se djelomično preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-874/18-4 od 10. siječnja 2020. u točki I. te u točki II. u odnosu na troškove postupka i sudi: Djelomično se prihvaća žalba tuženika kao osnovana i preinačava presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sisku broj P-478/11-37 od 18. rujna 2012. za iznos od 349,05 eura (2.629,92 kuna) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2006. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

2. Djelomično se odbija revizija tuženika i to u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu 104,05 eura (784,00 kuna).

3. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 79,42 eura (598,37 kuna) u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 4.180,89 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2006. godine do 31.12.2007. godine, a od 1.1.2008. godine do isplate zateznu kamatu u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećanu za pet postotnih poena.

Tuženik je dužan platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.738,00 kuna sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za pet postotnih poena, tekućim od dana presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

2. Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„ I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sisku poslovni broj P-478/2011-37 od 18. rujna 2012. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti pravnom predniku tužitelja iznos od 3.413,92 kn sa zateznim kamatama od 1. listopada 2006. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sisku poslovni broj P-478/2011-37 od 18. rujna 2012. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti pravnom predniku tužitelja iznos od 766,97 kn sa zateznim kamatama od 1. listopada 2006. do isplate i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 2.867,71 kn te sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 766,97 kn (sedamstošezdesetšest kuna i devedesetsedam lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2006. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećanu za pet postotnih poena i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.867,71 kn (dvijetisuće-osamstošezdetsedam kuna i sedamdesetjednu lipu).“.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-385/20 od 25. veljače 2020. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„1. Je li za tužitelja nastala šteta u vrijednosti radnih sati redovnog rada utrošenog za otklanjanje imovinske štete nastale u izvanrednom štetnom događaju, a koju su otklonili njegovi zaposlenici u okviru redovnog radnog odnosa i koju vrijednost rada je tužitelj istima isplatio u okviru redovne plaće i kojeg bi isplatio neovisno o štetnom događaju?

2. Može li Pravilnik tužitelja biti temelj za utvrđivanje osnove i visine štete nastale zbog zastoja u prometu, odnosno na koji način treba tumačiti i primjenjivati tužiteljev Pravilnik o štetama?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena, sa prijedlogom da revizijski sud pobijanu odluku preinači.

5. Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

6. Revizija tuženika je djelomično osnovana.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti.

8. Ovaj sud prihvaća da je riječ o pravnim pitanjima važnima za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

9. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-da je Đuro Filipović vozio neosigurano vozilo 6. lipnja 2006. te na prijelazu preko pruge s postavljenim polubranicima i svjetlosnom signalizacijom koja radi, udario u polubranik koji je oštetio,

- da tužitelj potražuje naknadu materijalne štete u ukupnom iznosu 205,85 eura (1.550,97 kuna), od čega 104,05 eura (784,00 kuna) za redovan rad, te 8,70 eura (65,52 kuna) za čl.90 25%, 86,14 eura (649,00 kuna) za materijal, 4,31 eura (32,45 kune) za manip. troškove te 2,65 eura (20,00 kuna) za taksu, te troškove uzrokovane zakašnjenjem vlaka u iznosu 349,05 eura (2.629,92 kuna),

- da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 101,79 eura (766,97 kuna) koji se sastoji od 8,70 eura (65,52 kuna) za čl.90 25%, 86,14 eura (649,00 kuna) za materijal, 4,31 eura (32,45 kune) za manip. troškove te 2,65 eura (20,00 kuna) za taksu.

10. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti smatrajući da tuženik nije dokazao da je tužitelju isplatio iznos od 101,79 eura (766,97 kuna) materijalnih troškova, dok da je trošak zakašnjenja vlaka tužitelj dokazao provedenim vještačenjem.

11. Drugostupanjski sud djelomično je preinačio prvostupanjsku odluku, zauzevši shvaćanje da je tužitelj u podnescima od 6. i 10. travnja 2010. priznao da mu je djelomično plaćena utužena šteta u visini od 101,79 eura (766,97 kuna), te je stoga za navedeni iznos odbio tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu za iznose od 349,05 eura (2.629,92 kuna) na ime materijalne štete uslijed zastoja odnosno zakašnjenja vlaka i 104,05 eura (784,00 kuna) na ime materijalne štete na polubraniku- redovan rad, potvrdio prvostupanjsku presudu.

12. Pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova ovaj sud djelomično ne prihvaća i to u odnosu na materijalnu štetu uslijed zastoja odnosno zakašnjenja vlaka.

13. Naime, u odnosu na materijalnu štetu uslijed zastoja odnosno zakašnjenja vlaka za ukazati je da je revizijski sud o istovrsnom pravnom problemu već izrazio shvaćanje u više svojih odluka pa tako Revx-257/16 od 25. travnja 2017., Revx- 750/13 od 26. veljače 2014., Rev-1220/08 od 18. ožujka 2009., Rev-1222/08 od 10. travnja 2009., Rev-461/10 od 14. prosinca 2011.

14. Shvaćanje je ovog suda da se pitanje nastanka i visine štete zbog nemogućnosti korištenja vlaka od trenutka oštećenja do popravka ne može ocjenjivati na temelju tužiteljevog Pravilnika o štetama odnosno nalazu i mišljenju vještaka utemeljenog na tom Pravilniku, jer je riječ o internom aktu kojim se ne može jednostrano obvezivati štetnika kao treću osobu. Stoga obračun štete izvršen u skladu s tim Pravilnikom ne predstavlja valjan dokaz o postojanju i visini predmetne štete pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti.

15. U svezi pak sa prvim pitanjem koje je tuženik postavio u svojoj reviziji: zbog neujednačene i time nesigurne sudske prakse u odgovoru na to pitanje, revizija u svezi ovih udovoljava formalnim uvjetima (iz odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) za donošenje odluke o meritumu spora i potrebi da Vrhovni sud Republike Hrvatske u ispunjavanju jednog od svojih zadataka ("osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni") na njega i odgovori.

15.1. Sa time u svezi revizijski sud u odnosu na to pitanje odnosno u odnosu na tužiteljev zahtjev za naknadu troškova redovnog rada kojeg su radnici tužitelja utrošili u popravak ističe da oštećeni uvijek ima pravo i sam popraviti njemu oštećenu stvar. 15.2. Odredba čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 dalje ZOO) propisuje da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

15.3. Sukladno navedenom okolnost što je tužitelj sam popravio stvar ne oduzima pravo tužitelju na naknadu utrošenog i uloženog rada u popravak. Stoga je pravilna odluka nižestupanjskih sudova kada su tužiteljev tužbeni zahtjev prihvatili u odnosu na izdatke popravka oštećenog polubranika.

16. S obzirom na djelomično pogrešan pravni pristup suda drugog stupnja valjalo je slijedom navedenog djelomično prihvatiti i djelomično odbiti reviziju tuženika i na temelju odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.

17. Nakon djelomičnog preinačenja presuda promijenio se uspjeh stranaka u sporu, pa je tužitelj u sporu uspio 37%, a tuženik 63%. Stoga je na temelju čl. 166. st. 2., 154. st. 1. i 155. ZPP valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka te tužitelju od ukupno priznatog mu troška od 1.425,18 eura (10.738,00 kuna) dosuditi 37% odnosno 527,32 eura (3.973,06 kuna), a tužitelju uz priznati trošak prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, priznati i trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu 82,95 eura (625,00 kuna), pristojbe 66,36 eura (500,00 kuna) te trošak sastava revizije u iznosu od 124,43 eura (937,50 kuna), odnosno ukupno 963,07 eura (7.256,25 kuna) odnosno 63% od navedenog dakle 606,37 eura (4.571,43 kuna). Prebijanjem navedenih troškova tuženiku pripada pravo na naknadu parničnog troška od 79,42 eura (598,37 kuna).

18. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22., 88/22.) ovaj sud je primijenio fiksni tečaj konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro= 7,53450 kuna).

Zagreb, 1. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: eb318-f84b6

Kontrolni broj: 0725e-8c5bc-8ee08

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.