REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 265/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz V., OIB ..., koga zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u P., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P.-P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1232/2016-3 od 27. listopada 2016., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-1694/2015-15 od 2. veljače 2016., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Međupresudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tuženica odgovorna za naknadu štete tužitelju koju potražuje u ovome postupku te je odlučeno da se do pravomoćnosti te presude zastane sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska međupresuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju, u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) i čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/2022) je podnijela tužena, iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora u ovome stupnju postupka, a imajući u vidu da se revizijom osporila međupresuda, koja u izreci glasi kao pod toč. 1. ovoga obrazloženja - je ocjena osnovanosti zahtjeva tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koja mu je nastala slijedom činjenice da je, sukladno tada važećim zakonskim propisima izabran na dužnost javnog ovršitelja, radi obavljanja koje dužnosti da je morao učiniti materijalne izdatke u smislu nabave materijala i organizacije budućeg, očekivanog poslovanja, predmet spora je i naknada izgubljene očekivane dobiti, kao i naknada neimovinske štete uzrokovane, u bitnom, neizvjesnošću zbog nesigurnog statusa uzrokovanog konstantnim odgađanjem početka faktičnog izvršavanja dužnosti na koju je izabran. Sve to s obzirom da je tužena višekratnim zakonskim intervencijama odgađala primjenu Ovršnog zakona u dijelu u kojem su ovršitelji trebali početi sa obavljanjem svojih poslova, a na kraju je taj zakon i ukinula.

8. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku međupresudu, pozivajući se u bitnom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-5612/2011 od 23. siječnja 2013. te je naveo:

„Pravilno je pozivanje prvostupanjskog suda u obrazloženju međupresude na argumentaciju Ustavnog suda RH iz rješenja od 23. siječnja 2013. godine (str. 51-55) u kojem Ustavni sud RH, prihvaća između ostalih fizičkih osoba i za tužitelja, da je sa svoje strane ostvario sve pretpostavke i uvjete propisane od strane tužene za ostvarenje statusa javnog ovršitelja, kao i da je imao zakonito očekivanje da će ostvariti redovne poslovne prihode, vršenjem dužnosti javnog ovršitelja.

Sve to u vezi čl. 31. st. 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (NN 99/99, 29/02, 49/02), kojim je propisana obvezatnost odluka i rješenja Ustavnog suda, te dužnost poštivanja istih od strane svake fizičke i pravne osobe.

Postoji i dužnost svih tijela državne vlasti, lokalne i područne (regionalne) samouprave, u okviru svog ustavnog i zakonskog djelokruga da provede odluke i rješenja Ustavnog suda, koje odluke citirane u međupresudi, upiru na nedopuštenost i protupravnost postupanje tužene, koje postupanje ima za posljedicu nastanak štete prouzročene tužitelju.

Plaćanje zadovoljštine od 18.000,00 kuna, određene odlukom Ustavnog suda RH, javnim ovršiteljima, među kojima je i tužitelj, ne utječe na pravo svake osobe tj. imenovanog javnog ovršitelja, da u redovnom sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete prema općim pravilima obveznog prava, na koja se poziva prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.

(…)

U pobijanoj međupresudi prvostupanjski sud ne spori navedeno pravo tužene da putem Hrvatskog sabora, donosi i ukida zakone, odnosno uređuje pravne odnose, što mora činiti, na način da propisi ne povlače sa sobom posljedice koje su u suprotnosti s temeljnim Ustavnim vrednotama RH i vladavine prava, propuštajući pri tome riješiti status javnih ovršitelja, kao u konkretnom predmetu.

Sukladno navedenome za odgovornost države za naknadu štete nije odlučen način kvalifikacije protupravnosti (na nepostojanje koje pretpostavke za naknadu štete, upire tužena tijekom postupka i izjavljenoj žalbi), u situaciji u kojoj je povrijeđen europskom pravnom stečevinom zaštićen odnos između legitimnih javnih i legitimnih individualnih interesa, na štetu potonjih.“.

9. Revizija tužene se svodi na inzistiranju da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke za odgovornost za štetu, jer da nedostaje protupravnost, jer su sve zakonske intervencije donesene u skladu sa ovlaštenjima države s obzirom da je Hrvatski sabor zakone donio u okviru svoje nadležnosti. Spori shvaćanje da isplatom zadovoljštine sukladno navedenoj ustavnosudskoj odluci, ovršitelji nisu u potpunosti namireni u svojim pravima.

10. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovnog broja U- I-5612/2011 od 23. siječnja 2013. izrazio pravno shvaćanje koje rezimirano glasi:

- zakonodavac je imao ustavnu ovlast da institut javnih ovršitelja zamijeni institutom sudskih ovršitelja,

- diskrecijske ovlasti države ne smiju za sobom povlačiti posljedice koje se ne slažu s temeljnim ustavnim vrednotama na kojima se gradi ustavni poredak RH,

- zahtjevi vladavine prava nalažu da u okolnostima kakve su postojale u slučaju službe javnih ovršitelja sistemske zakonodavne promjene budu provedene u skladu s načelom pravedne ravnoteže, sa što manje posljedica za one koje će te promjene pogoditi,

- ako je zakonodavac iz pojedinih opravdanih razloga odlučio ukinuti službu javnih ovršitelja, bio je dužan uspostaviti pravednu ravnotežu između ostvarenja tog cilja u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje; potpuno ignoriranje te obveze nije prihvatljivo u demokratskoj državi utemeljenoj na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava; time se narušavaju načela pravne sigurnosti, pravne predvidljivosti i pravne izvjesnosti na štetu pojedinaca, ma koliko značajan bio njima suprotstavljeni javni ili opći interes; takvom se zakonodavnom praksom neizbježno smanjuje i povjerenje javnosti u pravni sustav države i time dalje ugrožava vladavina prava, temeljna ustavna vrednota hrvatskog pravnog poretka.

11. Djelomično se oslanjajući na tu ustavnosudsku odluku revizijski je sud u odluci poslovnog broja Rev 1532/14-2 od 23. siječnja 2018. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„Štetnu radnju predstavlja postupanje kojim se oštećeniku nanosi šteta.

Suprotno tvrdnji tuženice, nedosljedno postupanje tužiteljice kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, što je u konačnici stvorilo za njih štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

Osnovana je tvrdnja revidentice da je legitimno pravo tuženice kao zakonodavca da izabere model ovrhe, kao i da kasnije od izabranog modela odustane, slijedom čega postupanje tuženice nije protupravno.

Izostanak protupravnosti, međutim, u konkretnoj situaciji ne otklanja odgovornost tuženice za štetu.

Odgađanje početka rada javnih ovršitelja te konačno prestanak važenja Zakona o javnim ovršiteljima (čl. 1. ZIZJO/11, čl. 1. ZIZJO/12 i čl. 2. ZPVZJO, kako to navodi i Ustavni sud RH u citiranom rješenju od 23. siječnja 2013., proizveli su izravne i neposredne posljedice na individualne situacije imenovanih javnih ovršitelja (djelovanje po sili zakona ex lege), pa tako i tužitelja, koja je prije za svakog od njih bila uređena pravomoćnim upravnim aktom, Zakonom o javnim ovršiteljima, kao osnovom iz koje su izvirala njihova legitimna očekivanja zaštićena Ustavom i Konvencijom.

Prema pravnom shvaćanju Europskog suda imovinom pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije, između ostaloga mogu se smatrati budući prihodi i to samo oni koji su već zarađeni ili definitivno naplativi (presuda Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala).

I legitimna očekivanja stranka pod određenim pretpostavkama mogu se smatrati "imovinom" pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije. Legitimno očekivanje nema bitnu komponentu vlasničkog prava ako se "ne može utvrditi da podnositelji zahtjeva imaju aktualan ovršni pravni zahtjev" (presuda Kopecky protiv Slovačke).

Po ocjeni ovog suda, nametanjem tužitelju financijskih obveza vezano na edukaciju za javnog ovršitelja, osiguranje opreme i prostora, pa i napuštanje naplatnog zaposlenja, a posljedično tome i na gubitak zarade koju bi po redovnom tijeku stvari u okviru dotadašnjeg zaposlenja mogao ostvarivati u određenom razdoblju, došlo je do miješanja javne vlasti u mirno uživanje vlasništva.

Nasuprot tome, u situaciji kad je tuženica postupajući u okviru svojih legitimnih ovlaštenja odustala od reforme ovršnog sustava uvođenjem službe javnih ovršitelja, dakle, kad se po redovnom tijeku stvari takva zarada ne bi ni mogla ostvarivati, legitimno očekivanje tužitelja u ostvarenje zarade kao javnog ovršitelja, nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Tuženica kao zakonodavac nije nakon ukidanja instituta javnih ovršitelja riješila problem već imenovanih javnih ovršitelja čime je poremećena ravnoteža između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem tog instituta u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje. Time je tužitelju nametnut prekomjeran individualan teret zakonske reforme ovršnog sustava države.

Stoga, radi uspostavljanja pravedne podjele postojećeg tereta reforme ovršnog sustava, postoji obveza tuženice za naknadu štete koja je tužitelju nastala miješanjem javne vlasti u mirno uživanje vlasništva, i to imovinske u visini koja je potrebna da bi se tužitelja vratilo u poziciju u kojoj bi se on nalazio da takvog miješanja nije bilo i neimovinske razmjerno težini povrede prava osobnosti.

Slijedom iznesenog nisu nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da postoji odgovornost tuženice za štetu nastalu tužitelju u vezi oživotvorenja Zakona o javnim ovršiteljima.“.

12. I ovom odlukom revizijski sud reafirmira prethodno izraženo i citirano pravno shvaćanje te utvrđuje da se njime već osvrnuo na sve istaknute relevantne revizijske navode i da je u tom smislu pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci usklađeno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda te se utvrđuju neosnovani revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

13. Iz svega navedenog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, slijedom čega je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odbiti reviziju.

14. Za napomenuti je - a imajući u vidu da tužitelj naknadu imovinske i neimovinske štete potražuje po mnogim vidovima nastanaka (pa tako, primjerice neimovinsku vidi i kroz (cit. nižestupanjsku odluku) „izloženost medijskom linču tijekom kojeg su se u medijima iznosile neistine i paušalne tvrdnje u kojoj se ovršitelje prozivalo „šerifima“, „otimačima imovine“) - da se ovom odlukom ne ulazi u ocjenu osnovanosti štete u svim u tužbi činjenično supsumiranim vidovima, nego će to biti predmet odluke u konačnoj presudi, dok se ovom odlukom odlučuje o načelnoj odgovornosti potraživanja tužitelja u okviru argumenata iznesenih ovim obrazloženjem.

Zagreb, 1. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.  sc.  Jadranko  Jug, v.r.