Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 12 Gž-86/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Željka Đerđa, kao predsjednika vijeća, Franke Zenić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Eugena Škunce, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) N. G. iz M. L., …, OIB: … i 2) T. G. iz S., L. A. …, OIB: 07749392107, zastupani po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1) N. P. iz R., …, OIB: …, kao nasljednice pok. M. J. i N. C., 2) S. K. iz I., …, OIB: … i 3) V. K. iz K., …, OIB: 53238477947, tuženici pod 2) i 3) kao nasljednici pok. N. K., zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-437/2022-73 od 21. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 1. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika pod 1) N. P., 2) S. K. i 3) V. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-437/2022-73 od 21. prosinca 2022. u dijelu pod toč. I izreke kojom je utvrđeno da je ništetan Ugovor o darovanju zaključen između L. G. ud. I. kao darovateljice s jedne strane te M. K. rođene G. i M. J. rođene G., kao daroprimateljica s druge strane, dana 19. listopada 1982., a koji Ugovor je ovjeren kod Općinskog sekretarijata za opću upravu R. pod poslovnim brojem OV-1013, dana 2. rujna 1983. u odnosu na nekretnine upisane u zkk. ul. 22; zk. ul. 24; zk. ul. 149; zk. ul. 165; zk. ul. 191; zk. ul. 497; zk. ul. 498; zk. ul. 673 i zk. ul. 698, osim u odnosu na čest. zem. 3187 k.o. P..

II Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. I izreke te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) N. G. i 2) T. G. radi utvrđenja da je ništetan Ugovor o darovanju zaključen između L. G. ud. I. kao darovateljice s jedne strane te M. K. rođene G. i M. J. rođene G., kao daroprimateljica s druge strane, dana 19. listopada 1982., a koji Ugovor je ovjeren kod Općinskog sekretarijata za opću upravu R. pod poslovnim brojem OV-1013, dana 2. rujna 1983. u odnosu na kuću s dvorištem i dva gospodarska objekta označe čest. 3187 k.o. P..

III Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. II izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da je u cijelosti ništetan ugovor o darovanju zaključen između G. L. ud. I. kao darovateljice s jedne strane te K. M. rodj. G. i J. M. rodj. G., kao daroprimateljica s druge strane, dana 19. listopada 1982. godine, a koji ugovor je ovjeren kod Općinskog sekretarijata za opću upravu R. pod posl. br. OV-1013, dana 02. rujna 1983. godine.

II Nalaže se tuženicima u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 45.792,00 kn/ 6.077,64 eura."

2. Protiv citirane presude žalbu su izjavili tuženici pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predložili da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističu da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. U ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana je uputa prvostupanjskom sudu da ispita jesu li tuženici nakon zaključenja spornog darovnog ugovora od tužitelja tražili bilo kakvo odobrenje za korištenje bilo poljoprivrednih zemljišta, bilo stare kuće, odnosno jesu li tužitelji, da bi mogli koristiti navedene nekretnine od tuženika trebali bilo kakvo odobrenje ili suglasnost, kao i to da li su se tuženici našli u položaju da mogu izvršavati vlast glede darovanih stvari, neovisno od volje i suglasnosti bilo koje osobe, konkretno tužitelja. Nije jasno što se to prema mišljenju prvostupanjskog suda točno trebalo promijeniti u načinu izvršavanja posjeda glede stvari, da bi netko mogao sa sigurnošću zaključiti da su tuženici doista stupili u suposjed. Naime, nesporno je da su ranije tuženice M. i M., odnosno sada tuženici kao njihovi nasljednici u posjedu ključeva predmetne kuće. Nesporna je činjenica da su tuženici boravili u staroj kući u P. nakon učinjenog darovanja, te s majkom održavali vrt ispred kuće, što im tužitelji nikad nisu zabranili. Vezano za poljoprivredna zemljišta, nesporna je činjenica da ona nisu obrađivana od kada je darovateljica L. G. odselila kćerima u R.. Međutim, usprkos tome tuženici su se voljom darovateljice našli u položaju da mogu i nad tim zemljištima izvršavati faktičnu vlast. Tako Nevenka Pehovac iskazuje da zna gdje se nalaze darovana zemljišta, da joj ih je pokazala baka, a zovu se ''Gaj'', ''Kod groblja'', ''U lugu'' itd. Slično iskazuje I. K.. Logično je da ih više nitko nije obrađivao kad su i L. G. i kćeri odselile u R., odakle su u P. dolazile samo ljeti, stoga se obradi zemlje nisu mogle ni posvetiti. No to ne znači da ih nisu posjedovale, jer su na zemlju mogle doći kad su htjele, i to upravo voljom darovateljice. Ni tužitelji predmetna zemljišta nisu obrađivali, a niti su ičim dali do znanja tuženicima da se protive korištenju poljoprivrednih zemljišta, na bilo koji način. 3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženici ukazuju u žalbi, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje ništetnosti Ugovora o darovanju iz 1982. sklopljenog između pok. majke stranaka i njezinih kćeri, ranijih tuženica i to zbog nedostatka potrebne forme (oblika) ugovora.

8. Među strankama nije sporno da je predmetni Ugovor sklopljen u pisanom obliku, potpisan po ugovornim stranama i da su potpisi ovjereni kod tadašnje O. R., a za predmet su nekretnine upisane u zk. ul. 22; zk. ul. 24; zk. ul. 149; zk. ul. 165; zk. ul. 191; zk. ul. 497; zk. ul. 498; zk. ul. 673 i zk. ul. 698, k.o. P..

9. Sporno je da li je za valjanost pobijanog Ugovora bio dovoljan pisani oblik sukladno pravnim pravilima koja su se tada primjenjivala ili se tražila forma javnobilježničkog akta odnosno da li je došlo do predaje u posjed darovanih nekretnina tuženicima nakon sklapanja ugovora, što ima značaj konvalidacije ugovora.

10. Pred sudom prvog stupnja utvrđeno je slijedeće:

- iz Ugovora o darovanju od 19. listopada 1982. slijedi da je pok. L. G. darovala svojim kćerima M. K. i M. J. nekretnine upisane u k.o. P. za 2/5 dijela čijih je bila suvlasnik u navedenom suvlasničkom udjelu dok je u toč. VI određeno da će daroprimateljice stupiti u posjed nekretnina potpisom ugovora. Ugovor o darovanju sastavljen je u pisanom obliku dana 19. listopada 1982., potpisan po ugovornim stranama, a potpisi su ovjereni kod O. sekretarijata O. R.,

- da se glede primjene materijalnog prava valjanost predmetnog Ugovora o darovanju ima ocijeniti prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (stupio na snagu 1. siječnja 1816. u Dalmaciji – u nastavku OGZ). Naime, do donošenja novog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) ugovor o darovanju nije bio uređen odredbama prije važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO/91), već su se kao pravna pravila primjenjivale odredbe paragrafa 938. do 956. OGZ koja se primjenjuju kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", broj 73/91). Ugovor o darovanju nastaje kada se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati,

- Ugovor o darovanju je formalan ugovor što znači da je za njegov nastanak potrebno da suglasnost volja bude izražena u zakonu predviđenom obliku, isti mora biti zaključen u obliku sudskog zapisnika, ako nije zaključen u obliku sudskog zapisnika, ima pravni učinak ako je nekretnina predana u posjed daroprimcu, tj. ako je izvršena prava predaja,

- iz paragrafa 938. OGZ bitni elementi ugovora o darovanju su objekt darovane činidbe i volja darodavca da u korist daroprimca učini darovanje (animus donandi), kraj činjenice da predmetni Ugovor o darovanju iz 1982. nije zaključen u obliku javnobilježničkog akta, odnosno u formi sudskog zapisnika potrebno je ispitati da li je došlo do predaje u posjed darovanih nekretnina,

- analizirajući iskaze stranaka, a dovodeći ih u vezu sa iskazima svjedoka sud prvog stupnja utvrđuje da nakon izvršenog darovanja, a i duži niz godina prije toga, nitko od daroprimateljica koje su u vrijeme darovanja živjele u R. i na K. nije obrađivao niti koristio darovane nekretnine te da je zemlja ostala zapuštena,

- što se tiče stare kuće da eventualno i povremeno korištenje iste u ljetnim mjesecima nakon 1982. od strane ranije tuženice pod 1) i pravne prednice tuženika pod 2) i 3) nije takve naravi da bi definitivno i nesumnjivo upućivalo na pravu predaju u posjed. Naime, nije sporno da su dvije sestre sagradile svoje kuće u P. prije 1982. i tamo su boravile kada bi u P. došle, a u staroj kući nakon darovanja spavala je samo stara majka koju su njezine kćeri posjećivale i brinule se o njezinim potrebama, što znači da je u pravom smislu posjedovanja staru kuću nakon izvršenog darovanja koristila samo pok. L. G., ali ne i njezine kćeri i nema promjena u načinu korištenja kuće prije i nakon darovanja, što su same stranke navodile i

- zaključuje da prednice tuženika ni na koji način nisu manifestirale svoju vlast; braća su i dalje neometano dolazila i nisu pitali dopuštenje sestara za boravak u kući, što ni sami tuženici ne tvrde, već navode da su odnosi bili dobri sve do nedugo prije tužbe. Tužitelj pod 1) vršio je obilježavanje nekretnina za potrebe izmjere 2004./2005., čemu se nitko od sestara nije usprotivio. Od tužitelja pod 2), M. je i danas u garaži, da je darodavateljica zadržala darovanu stvar (kuću) do svoje smrti jer je nastavila koristiti nekretninu na uobičajeni i uhodani način što ne predstavlja pravu predaju darovane stvari u posjed tj. Ugovor nije realiziran. Nadalje, utvrđena je nedvojbeno činjenica da zemlju nitko nije obrađivao od smrti oca 1964., da su u vrijeme darovanja daroprimateljice živjele izvan P. gdje su dolazile samo ljeti i to nakon 1982. u svoje nove kuće, a majku su posjećivale i brinule o njoj s kojim činom nisu ostvarivale prava i obveze koja proizlaze iz prava na posjed, niti je time dokazano zajedničko kućanstvo. Nastavno, sud je na stajalištu da nije došlo do prave predaje u posjed nekretnina obuhvaćenih pobijanim Ugovorom zbog čega je isti ništetan odredbama čl. 103. st. 1. u svezi s čl. 70. st. 1. ZOO/91 koji se ovdje u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem čl. 1103. st. 1. ZOO/05.

11. U ovom postupku je donesena prvostupanjska presuda poslovni broj P-2234/14 od 10. veljače 2017., koja je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presudom ovog drugostupanjskog suda broj Gž-222/17 od 28. ožujka 2017.

12. Protiv drugostupanjske presude revizije su izjavile obje stranke koje su prihvaćene te su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1372/17 od 6. srpnja 2021. ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

13. Iz obrazloženja revizijskog rješenja slijedi da je ništav Ugovor o darovanju bez prave predaje u posjed ukoliko nije sklopljen u obliku propisanom ZOO pri čemu se pod formom prave predaje podrazumijeva realna predaja stvari u neposredan posjed stjecatelja, a ne fiktivna predaja stvari, odnosno za valjanost takvog Ugovora o darovanju nije dovoljna tradicija samo na osnovi očitovanja. Osim toga, prava predaja je izvršena kada se stjecatelj voljom prenositelja nađe u položaju da može izvršavati vlast glede stvari.

14. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda osnovano je sud prvog stupnja utvrdio da je Ugovor o darovanju ništetan u odnosu na darovane nekretnine, a misli se na poljoprivredno zemljište, ovo iz razloga jer iz iskaza stranaka i svjedoka jasno slijedi da realna predaja nekretnina nije izvršena, odnosno da se iste nisu obrađivale od 1968., te da daroprimateljice ni na koji način nisu izvršavale faktičnu vlast na tim nekretninama.

15. Stoga je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I izreke u odnosu na poljoprivredno zemljište temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

16. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da bi Ugovor o darovanju u preostalom dijelu bio ništetan u odnosu na čest. zem. 3187 k.o. P. u naravi stara obiteljska kuća sa gospodarskim zgradama, ovo iz razloga jer svjedoci i ranije tuženice su iskazivale o vremenu zaključenja Ugovora o darovanju. Naime, iz njihovih iskaza jasno slijedi da je bila volja L. G. majke ranije označenih tuženica da istima prenese svoj suvlasnički dio na navedenoj nekretnini, jer je nesporno da je ista nakon zaključenja Ugovora živjela sa svojim kćerima u R. u zajedničkom domaćinstvu i da su zajedno koristile staru kuću u vrijeme kada su dolazile u P. i od iste imali ključ.

17. Naime, iz iskaza svjedoka N. P. slijedi da je njezina pok. baka L. živjela 20 godina pred smrt sa svojim kćerima izvan P., odnosno na K. i R., a da bi ljeti dolazili u staru kuću u P., koju su koristile i kćerke pok. L. G., dok se zemlja nije obrađivala nakon 1968., dok iz iskaza svjedoka I. K. slijedi da je u obitelj došla 1972. kada je baka L. već živjela sa obitelji pok. M. K. a i drugih sestara, sjeća se darovanja jer je bila prisutna i da se radilo o petinama. O kući u P. da su računa vodile sestre, a zemlja da se nije radila. Svjedok S. K. navodi da mu je o darovanju poznato iz priče pok. bake M., da je zemlju obrađivala baka, svjedok R. G. navodi da je obilježavao nekretnine po nalogu N. G., a u pogledu darovanja nema saznanja; svjedok M. M. navodi da je susjed pok. L. G., da u tu kuću dođu tužitelji nekoliko puta godišnje, dok iz iskaza svjedoka M. G. slijedi da je pok. L. živjela sa svojim kćerima, da se zemlja obrađivala do smrti oca 1964., a u staroj kući se boravilo ljeti.

18. Dakle, svjedok N. P., I. K. te S. K. potvrđuju navode da je izvršeno darovanje, da je baka živjela sa svojim kćerima 20 godina prije smrti, i da su staru kuću po potrebi koristile sestre, dok svjedok G. i M. nemaju saznanja o izvršenom darovanju.

19. Tužitelj pod 1) u svom iskazu navodi da od 1973. živi u M. L., a u P. da dolazi povremeno, bude u staroj kući koju održava sa svojim bratom. Kuću je adaptirao 1979. do 1980., a njegove sestre da su svoje kuće gradile 1970-tih godina prošlog stoljeća. Također da je promijenio bravu na ulaznim vratima 2006., da bi potom naveo da je to bilo 2010., a razlog tome je nestanak određenih papira i doznaka, a da je tek 2006. doznao za Darovni ugovor.

20. Što se tiče navoda tužitelja pod 1) da su on i njegov brat koji inače živi i radi u Americi adaptirali tu staru kuću, valja reći da se radi o adaptaciji kako sam navodi u razdoblju od 1978. do 1980., dakle prije zaključenog Ugovora o darovanju.

21. U odnosu na njegove navode da nije znao za Ugovor o darovanju i da je koristio kuću za svoje potrebe u vrijeme kada bi dolazio u P. jer živi u M. L., ovaj sud ocjenjuje da je njegov iskaz u tom dijelu nelogičan i neživotan jer je nesporno da u kući nije živjela niti njegova majka niti sestre jer su živjele izvan P., ali je činjenica da su se sestre brinule o majci i živjele s njom u zajedničkom domaćinstvu, a boravile su u P. kada i njihova majka zajedno. Također je činjenica da su sestre svoje kuće u P. sagradile 1970-tih, dakle prije zaključenog Ugovora o darovanju, pa je stoga ostalo nejasno koji bi to bio razlog zbog čega je tužitelj pod 1) promijenio bravu na ulaznim vratima stare kuće, jer navedeni razlog nije obrazložio, a to ne može biti razlog stanovanje, jer kako sam navodi u svom iskazu živi izvan P..

22. Stoga, po stavu ovog suda Ugovor o darovanju kojega je zaključila L. G. sa svojim kćerima u odnosu na navedenu nekretninu nije ništetan, jer se doista radilo o prijenosu suvlasničkog dijela darovane nekretnine, pa u situaciji da je doista tužitelj pod 1) nastavio koristiti staru kuću, kao i prije izvršenog darovanja, tada nije bilo potrebe za promjenom brave 2010., jer je očito imao namjeru isključiti svoje sestre iz posjeda navedene nekretnine. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud je cijenio činjenicu da je pok. L. G. raspolagala sa svojim suvlasničkim dijelom od 2/5 na staroj kući u korist svoje kćeri, dakle ne radi se o darovanju cijele nekretnine, pa u toj situaciji je valjalo cijeniti ponašanje stranaka prije i nakon zaključenja ugovora o darovanju na način da je suvlasnica pok. L. G. imala namjeru i volju prenijeti svoja suvlasnička prava na svoje kćeri sa kojima je inače preko 20 godina živjela u zajedničkom domaćinstvu, jer su kćeri očito o njoj preuzele brigu, pa se u takvoj situaciji ima smatrati da je izvršena prava predaja nekretnine, jer su daroprimateljice nastavile koristiti dio darovane nekretnine na način na koji su to i do darovanja činile, odnosno za svoje potrebe u vrijeme kada su bile u P., budući da iste žive izvan P., kao i njihova majka. Također se primjećuje da je pok. L. G. preminula 1986., a da je ostavinski postupak pokrenut 2014. u kojem postupku su tužitelji osporili valjanost navedenog Ugovora o darovanju.

23. Naime, pok. L. G. je raspolagala svojim suvlasničkim dijelom na spornoj nekretnini koji je stekla nasljeđivanjem iza smrti svog supruga pok. I. G. koji je preminuo 18. siječnja 1964., a rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-563/64 od 28. studenoga 1964. utvrđena je njegova ostavinska imovina, te njegovim nasljednicima na temelju zakona su proglašeni supruga L. G. za 2/5 dijela, sin mlt. T. G. za 1/5 dijela; sin mlt. N. G. za 1/5 dijela te kćerka N. C. za 1/5 dijela, dok su se nasljednice M. i M. odrekle svog nasljednog dijela, a Ugovorom o darovanju je zapravo pok. L. G. istima vratila ustpuljeni suvlasnički do od 2/5.

24. Slijedom navedenog, valjalo je u tom dijelu prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. I izreke u odnosu na čest. zem. 3187 k.o. P. temeljem čl. 373. toč. 2. ZPP i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

25. Budući da su po ocjeni ovog drugostupanjskog suda stranke podjednako uspjele u sporu to je odlučeno da svaka snosi svoje troškove postupka temeljem čl. 154. st.

4. ZPP.

U Zadru, 9. veljače 2023.

Predsjednik vijeća

Željko Đerđ, v.r.