Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1589/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Alena Perhata predsjednika vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Larise Crnković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. T. T. iz P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz D., protiv tuženika-protutužitelja M. M. iz B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. R., odvjetnik iz R., radi isplate i predaje u posjed, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, pod posl.br. P-630/2020 od 15. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, pod posl.br. P-630/2020 od 15. ožujka 2021.

2. Strankama se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev radi isplate 12.782,30 EUR kao protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 DEM, te je odbijen i protutužbeni zahtjev radi predaje u posjed garaže izgrađene na k.č. ..., zk.ul. ... k.o. C. i isplate imovinske koristi u visini mjesečne zakupnine od 1.000,00 kn. Stranke su odbijene sa zahtjevima za naknadu parničnih troškova i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv odbijajućeg dijela sadržanog u točki I. izreke žalbu podnosi tužitelj- protutuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) jednako kao i tuženik-protutužitelj protiv odbijajućeg dijela sadržanog u točki II. izreke iz istih žalbenih razloga. Obje stranke predlažu žalbu uvažiti i pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda a podredno ukinuti.

3. Tužitelj-protutuženik je odgovorio na žalbu protivne stranke i predložio istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Tijekom postupka bilo je sporno pitanje vrste pravnog odnosa nastalog između stranaka pa u tom smislu tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) u žalbi tvrdi kako su zaključci suda prvog stupnja vezani uz pravni odnos stranaka međusobno proturječni čime da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju budući je sud prvog stupnja ocjenu o činjenicama koje su odlučne za pravilno presuđenje utvrdio na neproturječan način kako međusobno tako i u odnosu na stanje spisa predmeta. Okolnost što je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio vrstu obvezno pravnog odnosa nastalu između stranaka ne dovodi do ostvarenja citirane bitne povrede, kao ni do ostvarenja žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući je pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu valjalo odlučiti na jednak način. Nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. U pogledu odlučnih činjenica sud je utvrdio:

- da je tužitelj bio vlasnikom nekretnine koju je u dogovoru sa supružnicima M. i D. K. ustupio istima u vlasništvo radi izgradnje stambene zgrade a zauzvrat je u vlasništvo dobio stan kao posebni dio nekretnine,

- da je stambena zgrada izgrađena na k.č. ..., zk.ul. ... i na istoj je upisano etažno vlasništvo vlasnika posebnih dijelova povezano sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine,

- sporna garaža izgrađena je na k.č. ..., zk.ul. ... i na toj su nekretnini osim tužitelja kao suvlasnici upisani i ostali vlasnici posebnih dijelova zgrade,

- da su se tužitelj i tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) pri kraju izgradnje stambene zgrade dogovorili kako će tuženik izgraditi garažu za što mu je tužitelj predao iznos od 25.000,00 DEM a tuženik njemu po izgradnji koja je okončana negdje 2001. predao garažu u posjed,

- da su u trenutku sklapanja dogovora obje parnične stranke znale kako je garaža izgrađena bez lokacijske dozvole i da je u tijeku postupak ishođenja iste,

- odlukama nadležnih upravnih tijela naloženo je tužitelju uklanjanje bespravno izgrađene građevine – garaže, a rješenjem Ministarstva od 21. veljače 2002. odbijena je njegova žalba nakon čega je uslijedio zaključak o dozvoli izvršenja od 4. lipnja 2002.,

- paralelno s ovim postupkom tužitelju je kao investitoru izdana lokacijska dozvola za gradnju garaže na k.č. ... no međutim kako su protiv tog rješenja žalbu izjavili M. K. i Ž. K. (investitorica u gradnji stambene zgrade i suvlasnik iste) upravni je postupak okončan na način da je rješenjem Ureda državne uprave u P., Službe za prostorno uređenje, Ispostava C., od 23. listopada 2002. odbijen zahtjev tužitelja za izdavanjem lokacijske dozvole budući isti nije dostavio dokaz o pravu građenja na toj nekretnini na kojoj je samo jedan od suvlasnika,

- tijekom izgradnje stambene zgrade u ortački odnos sa tužiteljem umjesto supružnika M. i D. K. stupa tuženik kao investitor daljnje gradnje budući ovi više nisu bili u financijskoj mogućnosti pa tako tuženik tužitelju predaje u vlasništvo stan u zgradi i u posjed garažu,

- do dana zaključenja glavne rasprave predmetna garaža nije legalizirana, ostala je u prostoru unatoč zaključku o rušenju i istu u posjedu ima tužitelj,

- budući se tijekom postupka raspravljalo čija je bila ugovorna obveza ishoditi lokacijsku dozvolu sud je prvog stupnja ocjenom iskaza parničnih stranaka zaključio kako je tu obvezu preuzeo tužitelj budući je pred upravnim tijelima nastupao kao stranka koja je podnijela zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole,

- i na kraju je za reći da su svi dogovori između stranaka bili u usmenom obliku.

7. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja ocijenio da između stranaka nije sklopljen pisani ugovor o građenju u smislu čl. 630. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje ZOO). Međutim da prema utvrđenom dogovoru o zajedničkoj gradnji garaže tužitelj se ima smatrati investitorom a tuženik izvođačem iz čega bi proizašao zaključak kako sud prvog stupnja smatra da bi se radilo o usmenom ugovoru o građenju koji je realiziran između stranaka i time proizvodi pravne učinke. Nadalje, sud je utvrdio kako do raskida navedenog ugovora nije došlo krivnjom tuženika budući nije preuzeo obvezu ishođenja lokacijske dozvole. Do raskida je došlo u smislu odredbi čl. 133. ZOO-a zbog, po sudu prvog stupnja, nastalih promijenjenih okolnosti koje su uzrokovale nemogućnost ispunjenja. Promjene okolnosti sud nalazi u postupcima trećih osoba, točnije ulaganju žalbe na upravno rješenje kojim je odobrena lokacijska dozvola od strane M. K. i Ž. K. i u konačnici sud na kraju zaključuje kako zahtjev tužitelja kojeg je utemeljio na stjecanju bez osnove u smislu čl. 210. ZOO nije osnovan jer da bi pretpostavka za udovoljenje istom bila da je "do neishođenja lokacijske dozvole došlo krivnjom tuženika".

8. Iz svih tih razloga sud je odbio tužbeni zahtjev radi isplate 25.000,00 DEM, dok je protutužbeni zahtjev odbio uz zaključak kako ne postoji aktivna legitimacija tuženika budući je u pogledu sporne garaže nastupao samo kao izvođač radova odnosno graditelj i nije stekao vlasništvo predmetne garaže pa da u konačnici niti ne egzistira pravna osnova prema kojoj bi njemu kao fizičkoj osobi trebalo tu garažu predati u posjed. Posljedično navedenom sud je našao neosnovanim i protutužbeni zahtjev radi isplate imovinske koristi koju bi tužitelj ostvario držeći garažu u posjedu i time oštetio tuženika, a sve kako se to zahtijevalo protutužbenim zahtjevom.

9. Temeljni je žalbeni navod tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio pravni odnos između stranaka jer se in concreto ne radi o ugovoru o građenju već o ugovoru o kupoprodaji koji je raskinut krivnjom tuženika jer nije izvršio svoju obvezu ishođenja lokacijske dozvole, a k tome se i uknjižba prava vlasništva tužitelja ukazuje nemogućom budući tuženik nije bio vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena garaža. Kako je došlo do raskida ugovornog odnosa krivnjom tuženika i to uslijed pravnih nedostataka na stvari isti je dužan temeljem osnove koja je otpala u smislu odredbe čl. 210. ZOO-a vratiti primljeni iznos kupoprodajne cijene.

10. Ovo žalbeno vijeće prihvaća žalbenu tvrdnju da se radilo o ugovornom odnosu kupoprodaje no međutim to u svijetlu pravilno utvrđenih činjenica ne dovodi do povoljnije odluke o tužbenom zahtjevu.

11. Naime, iz iskaza samih stranaka, potvrde o isplati kupoprodajne cijene na listu 25 spisa, iskaza saslušanih svjedoka, te konačno i samih tvrdnji stranaka o vrsti ugovornog odnosa što tužitelj potvrđuje i u žalbi, proizlazi kako se radilo o ugovornom odnosu kupoprodaje. Tuženik se obvezao tužitelju po izgradnji garaže istu prodati za iznos cijene od 25.000,00 DEM te je po isplati kupoprodajne cijene tužitelju i predao garažu u posjed. Prema odredbi čl. 455. ZOO-a ugovor o prodaji nekretnina mora biti sklopljen u pismenoj formi što je ovdje izostalo međutim budući je isti izvršen plaćanjem kupoprodajne cijene i predajom u posjed ima se smatrati prema čl. 73. ZOO-a da se radi o pravovaljano sklopljenom ugovoru. Činjenica što je tužitelj kupio stvar od tuženika kao nevlasnika ne dovodi do ništetnosti ugovora već se na odnos stranaka primjenjuju pravila obveznog prava o raskidu ugovora.

12. Sam je tužitelj u svom podnesku s lista 23 spisa i na tome ustraje u žalbi pravno odredio ovaj spor kao odgovornost za pravne nedostatke stvari iz dva razloga. I to jer je kupio garažu čije zadržavanje u prostoru nije moguće zbog odluke upravnih tijela i jednako tako jer je kupio stvar od nevlasnika budući na nekretnini na kojoj je izgrađena garaža postoji pravo vlasništva trećih osoba.

13. S obzirom da iz utvrđenih činjenica bez daljnjeg proizlazi kako je prava volja stranaka bila sklapanje ugovora o kupoprodaji okolnost što je tužitelj kupio stvar od nevlasnika, čak štoviše objekt je izgrađen na nekretnini u njegovom suvlasništvu, ne dovodi do zaključka da bi se radilo o ugovoru o građenju kako to smatra prvostupanjski sud već do zaključka da je u pitanju prodaja stvari s pravnim nedostatkom. Po stajalištu ovog suda tuženik kao prodavaoc ne bi mogao biti odgovoran za pravni nedostatak iz čl. 514. ZOO-a zbog bez daljnjeg utvrđenih ograničenja javno pravne prirode koje se odnose na odluke upravnih tijela radi rušenja garaže i dobivanja lokacijske dozvole budući je u vrijeme nastanka ugovornog odnosa tužitelj bio upoznat da je garaža bespravno izgrađena u kojem pravcu je i podnio odgovarajuće zahtjeve i žalbe pred upravnim tijelima. Drugim riječima, tužitelj je kupio stvar znajući za ovaj nedostatak pa se ovo ne bi moglo stavljati na teret tuženiku.

14. Preostaje jedino u smislu odredbe čl. 508. st. 1. ZOO-a ocijeniti da na stvari postoji pravo trećih osoba koje ograničavaju kupčevo pravo. Odnosno na nekretnini na kojoj je izgrađena garaža su uz tužitelja upisane kao suvlasnice treće osobe dok tuženik nikad nije bio vlasnikom te nekretnine.

15. Da bi kupac ostvario svoje pravo po osnovi pravnih nedostataka mora održati prekluzivan rok od godine dana iz odredbe čl. 515. st. 1. ZOO-a pod prijetnjom gubitka prava. Iz isprava u spisu, točnije rješenja Ureda državne uprave P., Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, Ispostava C., donesenog 23. listopada 2002. utvrđuje se kako je tužiteljev zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole odbijen budući isti nije samovlasnik nekretnine na kojoj je izgrađena garaža a nije dostavio pravovaljan dokaz o pravu građenja na nekretnini u suvlasništvu. To rješenje postalo je konačno 31. ožujka 2003. kada je rješenjem Ministarstva odbijena žalba tužitelja. Tužitelj je ovu tužbu podnio 10. travnja 2006. a po stajalištu je ovog suda saznao da je kupio stvar od tuženika kao nevlasnika najkasnije konačnošću upravnog rješenja 31. ožujka 2003. iz čega slijedi da je utužio daleko izvan jednogodišnjeg prekluzivnog roka iz citirane zakonske odredbe. Gubitak prava iz čl. 515. ZOO-a podrazumijeva prava iz čl. 510. ZOO-a, a radi se o pravu na raskid ugovora, razmjernom sniženju cijene i pravu na naknadu štete. Kako je tužitelj propustio podnijeti tužbu u prekluzivnom roku izgubio je pravo zahtijevati raskid ugovora temeljem citirane zakonske odredbe i stoga isti po osnovi pravnih nedostataka nije raskinut i ostao je na snazi. Stoga protivno stajalištu žalitelja budući nije došlo do raskida ugovora nije nastao ni izvanugovorni odnos iz čl. 210. ZOO-a radi stjecanja bez osnove pa je utoliko i zbog svega narečenog sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev iako se pogrešno pozvao na materijalno pravo koje ovdje nije u primjeni budući je o tužbenom zahtjevu pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti na jednak način. Iz tih je razloga žalba tužitelja odbijena prema odredbi čl. 368. st. 2. ZPP-a i prvostupanjska presuda u točki I. njezine izreke potvrđena.

16. Iako više nije odlučno ipak treba napomenuti kako sud prvog stupnja pogrešno smatra da bi nastupile pretpostavke za raskid ugovora iz čl. 133. ZOO-a zbog promijenjenih okolnosti. Naime, da bi se zaključivalo o raskidu temeljem citirane odredbe do istog mora doći bilo sporazumom samih stranaka što ovdje nije slučaj, a u suprotnom se takav raskid može izreći jedino u postupku pred sudom temeljem konstitutivne odluke i zahtjeva stranke koja se na to poziva (Rev-1886/13).

17. Budući je utvrđeno da do raskida kupoprodajnog ugovora nije došlo u smislu citiranih zakonskih odredbi, a k tome da je nekretnina u suvlasništvu tužitelja i trećih osoba (suvlasnika zgrade) to je sud prvog stupnja pravilno odbio protutužbeni zahtjev radi predaje u posjed iste tuženiku koji zahtjev u pogledu oznake nekretnine nije ni označen sukladno sa stanjem zemljišne knjige, kao i zahtjev radi naknade štete jer nisu nastupili učinci iz odredbe čl. 132. ZOO-a.

18. Tuženik bez osnove u žalbi tvrdi da bi činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno odbijanjem dokaznog prijedloga radi provođenja građevinskog vještačenja jer ovaj sud jednako kao i sud prvog stupnja smatra kako se ne radi o dokazu kojim bi se utvrđivala bilo koja odlučna činjenica. Kako je sud prvog stupnja pravilno odbio protutužbeni zahtjev radi predaje u posjed i isplate to je valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi odbijajući dio prvostupanjske presude iz točke II. njezine izreke sukladno odredbi čl. 368. st. 2. ZPP-a.

19. Pravilna je odluka suda o parničnim troškovima međutim ne primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP kako se to poziva prvostupanjski sud, već st. 5. istog zakonskog članka. U situaciji kada je vrijednost predmeta spora po zahtjevima stranaka približno jednaka i kada niti jedna od njih nije uspjela u sporu onda nemaju pravo na naknadu troškova od druge stranke već svaka stranka ima snositi svoj parnični trošak.

20. Stranke su postavile zahtjev radi naknade žalbenog troška koji im temeljem odredbe čl. 166. ZPP-a nije dosuđen jer u žalbenom postupku nisu uspjele.

U Rijeci 1. veljače 2023.

Predsjednik vijeća

Alen Perhat, v.r.