REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3973/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. B. iz N. G., (OIB: …), zastupane po punomoćniku D. S., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. G. & D. S. iz N. G., protiv tuženice R. A. d.d. sa sjedištem u Z., (OIB: …), zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli- Pola posl. br. Gž-1391/2021-2 od 10. ožujka 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi posl. br. P-340/2019-30 od 15. srpnja 2021., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-1391/2021-2 od 10. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi posl. br. P-340/2019-30 od 15. srpnja 2021.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženica je postavila tri pravna pitanja za koja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu:
1./ „Može li se odredba članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014) (dalje u tekstu: ZZP/2014) primjenjivati u postupcima koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika u okviru ugovornog odnosa koji je nastao prije stupanja na snagu ZZP/2014, odnosno prije 08.04.2014. godine?“,
2./ „Mogu li se pravna utvrđenja iz presuda donesenih radi zaštite kolektivnih interesa temeljem članka 502.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014) (dalje u tekstu: ZPP/2013) primjenjivati ratione materiae ukoliko je u konkretnom postupku riječ o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove, sve sukladno čl. 502.c ZPP/2013?“,
3./ „Jesu li sudovi ovlašteni na temelju svoje subjektivne procjene namjere zakonodavca na postupak u tijeku pokrenut prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/2019) (dalje u tekstu: ZIDZPP) odnosno prije dana 01.09.2019. godine primjenjivati odredbu čl. 107. ZIDZPP za koju nije izrijekom odredbama ZIDZPP propisano da se primjenjuje na postupke u tijeku već upravo suprotno, propisano je da će se postupak u tijeku dovršiti prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka?“.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a) revizijski sud primjećuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: to stoga što ocjenjuje kako nije riječ o pitanjima, a obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu (u kojem se odlučuje o zahtjevu tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćene kamate po ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženicom i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF, promjene tečaja, a koji zahtjev tužiteljica temelji na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica), u pogledu kojih pobijana odluka odstupa od ustaljene i već sigurne prakse i pravnih shvaćanja izraženih u njegovim odlukama, primjerice, posl. br. Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Rev-308/22 od 19. travnja 2022., niti je riječ o pitanjima u pogledu kojih bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
6. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:
6.1. da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu (temeljenu na shvaćanju da je ovdje riječ o restitucijskom zahtjevu: za povrat stečenog bez osnove) nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,
6.2. da u odnosu na ta pitanja i razloge važnosti kojima su obrazložena ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost,
6.3. da se ovaj postupak, po svojoj prirodi, ne može poistovjetiti, kako bi to predlagateljica htjela (navodom o važnosti pitanja: samo tvrdnjom da o postavljenim pitanjima „nema prakse revizijskog suda“), onome što je svojstveno samo oglednom postupku kojeg uređuju odredbe čl. 502.i do 502.n ZPP-a, a (tek) u kojemu bi Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati (izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje (kada, kako tuženica ističe, jedino ili samo “ne postoji stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske”) - o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada ne postoji (bar na to ovdje ne ukazuje predlagateljica) nesigurna i neujednačena sudska praksa.
7. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
8. Tako je povodom sličnih pitanja odlučeno, odbačajem prijedloga, i u nizu odluka revizijskog suda, primjerice: Revd 4233/2022-2 od 22. studenoga 2022., Revd 5606/2021-2 od 26. siječnja 2022., Revd 3910/2022-2 od 19. listopada 2022., Revd 2778/2022-2 od 14. rujna 2022. Revd 4163/2021-2 od 31. kolovoza 2022., Revd 2678/2020-2 od 29. lipnja 2022., Revd 2272/2022-2 od 5. srpnja 2022., Revd 5505/2021-2 od 13. srpnja 2022., Revd 1278/2022-2 od 19. srpnja 2022., Revd 4446/2021-2 od 1. lipnja 2022., Revd 2365/2022-2 od 15. lipnja 2022., Revd 551/2022-2 od 15. veljače 2022., Revd 684/2022-2 od 1. lipnja 2022., Revd 5093/2021-2 od 8. prosinca 2021., Revd 3706/2021-2 od 26. listopada 2021.
Zagreb, 1. veljače 2023.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković, v.r.
