Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 78 Gž-4329/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz P., OIB: …., kojega zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv 1. tuženice B. B. iz O., M., OIB: … i 2. tuženika J. B. iz S., OIB: …, koje zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-43/22-5 od 21. srpnja 2022., dana 31. siječnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-43/22-5 od 21. srpnja 2022. i sudi:
I.a Nalaže se 1. tuženici B. B. iz O., M. i 2. tuženiku J. B. iz S., da tužitelju J. P. iz P., solidarno plate 1.194,51 eur (9.000,00 kn1) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21. siječnja 2013. do isplate po stopi koja je od dospijeća do 30. srpnja 2015. određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodila tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije 1 1eur=7,53450 kn
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku 15 dana.
I.b Nalaže se 1. tuženici B. B. iz O., M. da tužitelju J. P. iz P., solidarno s 2. tuženikom (kojem je plaćanje iznosa od 2.000,00 kn sa zateznom kamatom već naloženo presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-90/20-7 od 11. siječnja 2021., koja je u tom dijelu potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Gž- 1737/21-2 od 23. studenoga 2021.)plati daljnjih 265,45 eur (2.000,00 kn) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21. siječnja 2013. do isplate po stopi koja je od dospijeća do 30. srpnja 2015. određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodila tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku 15 dana.
I.b Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženice B. B. iz O., M. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kn (1.493,13 eur) sa zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2022. do isplate, kao i zahtjev 1. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
I.c Nalaže se 1. tuženici B. B. iz O., M. i 2. tuženiku J. B. iz S., da tužitelju J. P. iz P., solidarno naknade troškove parnično postupka u iznosu od 2.322,65 eur (17.500,00 kn) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 31. siječnja 2023. do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku 15 dana.
II. Nalaže 1. tuženici B. B. iz O., M. i 2. tuženiku J. B. iz S., da tužitelju J. P. iz P., naknade trošak žalbe u iznosu od 207,38 eur (1.562,50 kn) u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-43/22-5 od 21. srpnja 2022. pod točkom I. izreke u odnosu na 2. tuženika J. B. iz S., u dijelu zahtjeva za isplatu 2.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2013. do isplate i u odnosu na ovog tuženika tužba se u to dijelu odbacuje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženih zahtjeva da mu solidarno plate 11.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate (točka I. izreke), određeno je da tužitelj i 2. tuženik sami snose svoje troškove postupka (točka II. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi 1. tuženici troškove postupka u iznosu od 11.250,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka III. izreke).
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, da u skladu s tim preinači i odluku o troškovima parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Predmet spora zahtjev je tužitelja da mu tuženici solidarno plate naknadu neimovinske štete iz čl. 1100. st. 1. i 2. u vezi s čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., dalje: ZO0), radi povrede ugleda i časti te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
5. Sud prvoga stupnja tužbeni je zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Obrazlaže da nema solidarne odgovornosti tuženih u smislu čl. 1107. st. 1. ZOO i to jer da nema odgovornosti 1. tuženice za štetu koju tužitelj tvrdi da je pretrpio time što je na portalima www… i www… i u dnevnom listu S. D., 6. i 7. lipnja 2012. objavljeno nekoliko članka u kojima su prenesene izjave 2. tuženika o tome da im je tužitelj prijetio smrću, da ih je ucjenjivao, da se nije želio iseliti iz poslovnog prostora njegove majke, da si majka želi oduzeti život jer ih tužitelj terorizira i druge izjave citirane u obrazloženju pobijane odluke, koje izjave su dane u trenutku kada je sudski ovršitelj po pravomoćnoj sudskoj odluci tužitelja trebao ponovno uvesti u posjed poslovnog prostora u vlasništvu tuženikove majke, paralelno s davanjem kojih izjava i ovrhe se 1. tuženica polila benzinom, zaključala u poslovni prostor i prijetila je da će se zapaliti ako se tužitelju vrati posjed, u vezi s čim je držala u rukama i natpis na kojem je pisalo: „samo preko mene mrtve J. P. će ući u moj prostor“, što je na portalima i u novinama popraćeno i slikama s mjesta događaj.
6.a Sud zaključak da nema odgovornosti 1. tuženice obrazlaže navodeći: „….ponašanje tužene pod 1. B. B., koja štiti svoj prava i pravo vlasništva predmetnog prostora, je neprimjereno i nedopušteno i u suprotnosti s načelom poštivanja suda i sudskih odluka u tom trenutku. Međutim, to ponašanje po stavu ovog suda, a kod činjenice da je upravo tužitelj prouzročio sporni odnos stranaka, nije osnova za naknadu štete koju potražuje tužitelj. Zacijelo je tužena pod 1. B. B. svojim ponašanjem prilikom uredovanja izazvala medijsku pažnju i o tome su objavljeni članci u dnevnim novinama i na portalima, međutim, po stavu ovog suda takvo ponašanje tužene pod 1. ne predstavlja osnovu za naknadu štete na ime povrede prava osobnosti koju tužitelj potražuje ovom tužbom u konkretnom odnosu stranaka i to upravo iz razloga da tužitelj nije mogao očekivati da mu to ponašanje tužene pod 1. B. B. šteti njegovom ugledu osobno i kao gospodarstveniku, znajući da je povrijedio ugovorni odnos s tuženom pod 1. B. B., da koristi njen prostor bez osnove i bez naknade duže vrijeme.“, uz što navodi da 1. tuženica ni nije davala izjave koje bi predstavljale uvredu ili klevetu te da zbog rečenog nema ni solidarne odgovornosti tuženih.
7. Ispitujući pravilnost i zakonitost takve presude ovaj je sud ocijenio je da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da nema odgovornosti 1. tuženice, a time ni solidarne odgovornosti tuženih, počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP i čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer presuda ne sadrži činjenice ni razloge iz kojih bi se mogla ispitati osnovanost visine tužbeno zahtjeva, a počinjena je i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 9. ZPP na koju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. toga Zakona.
7a. Naime, prvom prvostupanjskom odlukom donesenom u ovom parničnom predmetu, poslovni broj Pn-90/20-7 od 11. siječnja 2012.(list 153 do 164 spisa) bilo je naloženo 2. tuženiku platiti tužitelju 2.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu u iznosu od 9.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Dakle, tom odlukom, iako je od oba tuženika tražena solidarna isplata iznosa od 11.000,00 kn, sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjeva samo u odnosu na 2. tuženika i to za 2.000,00 kn, a u odnosu na 1. tuženicu tužbeni je zahtjev odbio za 9.000,00 kn.
7.b Tužitelj radi otklanja tih nedostataka nije predložio donošenje dopunske presude u smislu čl. 339. ZPP, a niti je žalbu podnio samo zbog tog nedostataka pa nije bilo mjesta niti žalbu promatrati kao prijedlog za donošenje dopunske presudu sukladno čl. 341. st. 2. ZPP. Time je zapravo došlo do procesne situacije da se u odnosu na 1. tuženicu tužba smatra povučenom za 2.000,00 kn, a u odnosu na 2. tuženika za iznos od 9.000,00 kn (čl. 339. st. 2. ZPP), jer je sud očito zaključio da postoji samo odgovornost 2. tuženika.
7.c Imajući na umu navedeno ovaj je drugostupanjski sud u ranijoj odluci poslovni broj Gž-1737/21-2 od 23. studenoga 2021. (listovi 182 do 185 spisa) odlučivao samo unutar zahtjeva o kojem je odlučeno prvostupanjskom presudom te je, s jedne strane, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženika za isplatu naknade štete u iznosu od 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama. Kako je time pravomoćno odlučeno o zahtjevu tužitelja da mu 2. tuženik plati 2.000,00 kn to je sud prvoga stupnja, ponovno odlučujući i o tom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na ovog tuženika, počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 9. ZPP zbog čega je za taj iznos, u odnosu na 2. tuženika odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 369. st. 2. ZPP.
7.d Nadalje, iz prethodno rečenog proizlazi i da je sud donoseći predmetnu odluku zapravo prekoračio tužbeni što bi bila povreda iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP. No, kako se protiv predmetne odluke žali samo tužitelj (čl. 374. ZPP), uz što isti ne navodi da je u postupku pred sudom prvoga stupnja počinjena ta povreda, a ovaj sud u vezi te povrede, čak i kad je svjestan postojanja iste, nema ovlast postupati po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) i u vezi toga po službenoj dužnosti donijeti odluku iz čl. 369. točka 5. ZPP to je u ovom predmetu valjalo ispitati pravilnost pobijane odluke unutar zahtjeva za solidarnu isplatu 9.000,00 kn i još daljnjih 2.000,00 kn samo u odnosu na 1. tuženicu.
8. U vezi s činjenicom postojanja solidarne odgovornosti valja odgovoriti da se pravilno navodima žalbe osporava zaključak suda prvoga stupnja da iz utvrđenih činjenice ne proizlazi solidarna odgovornost tuženih za štetu nastalu tužitelju u smislu čl. 1107. ZOO. Naime, već je ranijom odlukom ovoga suda donesenom u ovom predmetu obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra da svakako postoji odgovornost 2. tuženika za štetu koju trpi tužitelj te se u tom dijelu ovaj sud poziva na obrazloženje te odluke (točka 12. obrazloženja). Uz to, ovaj sud je stava da u okolnostima konkretnog slučaja za štetu koju trpi tužitelj zajedno s 2. tuženikom, solidarno odgovora i 1. tuženica i to upravo u smislu čl. 1107. ZOO.
9. Šteta koju tužitelj tvrdi da trpi posljedica je ne samo izjava koje je davao 2. tuženik i za što je čak i pravomoćno kazneno proglašen krivim, već je i posljedica istovremenog djelovanja 1. tuženice koja se zatvorila u poslovni prostor, polila se benzinom te koja je neverbalno i pokazivanjem plakata na kojem je napisala da će tužitelj samo preko nje mrtve ući u njezin prostor iskazivala namjeru zapaliti se ako se u postupku ovrhe, dakle postupku koji je vođen u skladu sa zakonom, tužitelja ponovno uvede u posjed njezina poslovna prostora i to sve jer osobno smatra da postoje neriješeni pravni odnosi s tužiteljem, što je sve bilo široko medijski popraćeno, kako tekstualno tako i fotografijama. Stoga kako se radilo o izjavama koje je 2. tuženik davao paralelno s neverbalnim postupcima 1. tuženica, kojima su zapravo posredno potvrđivani navodi verbalnog kazivanja tuženika,a je to popraćeno slikovno i tekstualno u medijima, što tuženici nisu ni pokušali spriječiti ili se suzdržati od ponašanja kakvo su manifestirali, to ukupnost njihova postupanja čini štetnu radnju zbog koje se o odnosima između stranaka, posebice tužitelja i 1. tuženice, pisalo na način koji je neupućenom čitaću i okolini svakako slao jako negativan dojam samog tužitelja kao osobe koja postupa nezakonito, koja koristi nečiji poslovni prostor bez da za to plaća najam i uz to ucjenjuje i terorizira vlasnike i koji neovlaštenim pritiskom na pravosudnu vlast dolazi do za sebe povoljnih odluka, istovjetno na štetu vlasnice prostora. Uz to radilo se o objavama izjava i postupaka tuženih na portalima koji su dostupni širokoj javnosti i koji su, općepoznata je činjenica, među najposjećenijim portalima što je sve prenio i dnevni list S. D. koji je, također je općepoznato, vrlo čitani dnevni list, posebno na području grada S. čiji su stanovnici stranke i gdje se nalazi poslovni prostor.
10. U takvim okolnostima apsolutno je neprihvatljiv zaključak suda prvoga stupnja da bi zbog činjenice postojanja pravno neriješenih odnosa između stranaka 1. tuženicu trebalo osloboditi odgovornosti od odgovornosti za štetu u ovom slučaju, kao i obrazloženje da je tužitelj u takvoj situaciji, u kojoj zna da ima neriješene odnose s tužiteljicom, zapravo trebao biti spreman i na ovakve postupke i da stoga ne bi trebao trpjeti štetu, osobito kada je šteta počinjena u trenutku kada je provođena sudska ovrha, dakle zakonom propisan i dozvoljen postupak.
11. Neriješeni pravni odnosi ne daju nikome pravo da javno i to na izuzetno štetan i uvredljiv način stvara negativnu sliku o osobi s kojom ima pravni prijepor. Ovaj sud svjestan je da neriješeni odnosi između pojedinaca svakako mogu uzrokovati razne postupke, no to ne znači da sud te postupke treba i smije opravdavati na način kako to čini sud prvoga stupnja. Ovo jer se time stvaraju presedani i za buduće situacije, kao i pravna nesigurnost jer se unaprijed, bez suda, stvara sud o nekome i nekom pravnom odnosu, koji stranke nisu u stanju riješiti dogovorno, a što može i kao u ovom slučaju svakako stvara podlogu za nanošenje štete. Stoga ovaj sud, suprotno stavu sudu prvoga stupnja utvrđuje da iz činjenica koje je u ovom dijelu utvrdio sud prvoga stupnja izvan svake sumnje proizlazi solidarna odgovornost tuženih za štetu nanesenu tužitelju. Pri tome smatra i da s obzirom na tijesnu prepletenost sadržaja izjava ranijeg 1. tuženika i postupaka 2. tuženice nije moguće donijeti zaključak koliki je doprinos svakog od njih šteti koju su nanijeli tužitelju pa za štetu odgovaraju solidarno te puni iznos štete tužitelj ima pravo tražiti i ostvariti od bilo koga od njih.
12. S obzirom da sud prvoga stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom utvrđivanja solidarne odgovornosti nije utvrdio činjenice i dao razloge za odluku o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva to je ovaj sud isto utvrdio u ovom postupku na temelju ovlaštenja iz čl. 373. st. 1. točka 2. ZPP, jer više nije bilo dopušteno prvostupanjsku odluku ponovno ukinuti (čl 366.a ZPP), a u spisu postoje dokazi na temelju kojih je bilo moguće utvrditi sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva.
13. Tako iz sadržaja medicinske dokumentacije u spisu proizlazi istinitost činjeničnih navoda tužitelja da se predmetni događaj teško odrazio na njegovo duševno stanje uslijed čega je imao i probleme sa spavanjem, a zbog čega je zatražio i dobio pomoć psihijatra u Kliničkom bolničkom centru S. te su mu propisani i lijekovi, a koje liječenje je trajalo nekoliko mjeseci, od lipnja do studenoga 2012. Također proizlazi istinitost činjeničnih tvrdnji da je nakon objave predmetnih članaka tužitelj doživljavao i razne nelagode u okolini. Tako svjedok M. L., koja nije u bliskim odnosima s tužiteljem, ali je tužitelj od nje nakon štetnog događaja želio iznajmiti poslovni prostor, navodi da nakon što je pročitala informacije o svemu tužitelju nije željela iznajmiti poslovni prostor jer da nije željela poslovni prostor iznajmiti osobi koja se na bilo koji način sudjelovala u nekom problematičnom odgađaju. Nadalje, svjedok M. M. koji također nije osoba bliska tužitelji, već je sa društvom zalazio u kafić koji je tužitelj imao poslovnom prostoru tuženice budući se radilo o kvartovskom kafiću, navodi da je ostao iznenađen napisanim i da je nakon objave članka prestao dolaziti u tužiteljev kafić, kao i njegovo društvo, što suštinski potvrđuje i iskaz svjedoka I. K. Pri tome oba ova svjedoka navode da su prije objave članka imali pozitivno mišljenje o tužitelju, a da su nakon što su pročitali ostali svime iznenađeni, što posredno ukazuje da se poljuljalo i njihovo dobro mišljenje o tužitelju kao osobi. Uz to je i svjedok M. L. iskazala je da je na temelju pročitanog zaključila da je tužitelj problematična osoba, a da joj je posebno dojmljivo bila prijetnja tuženice samozapaljivanjem. S obzirom na navedeno ovaj sud vjeruje tužitelju da mu je sigurno dodatno otegotno i teško palo jer je kroz sve to skupa s njim prolazila i njegova obitelj također suočavajući se s negativnim odnosom okoline te smatra da je tužitelj ovime dokazao da su mu štetnim radnjama tuženih povrijeđeni ugled i čast te da stupanj povrede u okolnostima konkretnog slučaja osnovanim čini zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 11.000,00 kn solidarno od tuženih u smislu čl. 1100. st 1. i 2. u vezi s čl. 19. st. 2. ZOO. 14. Imajući na umu da se od tuženih osnovano zahtjeva solidarna isplata navedenog iznosa, a da je u odnosu na 2. tuženika dijelom o tom zahtjevu već pravomoćno odlučeno (za iznos od 2.000,00 kn), o čemu je bilo uvodno riječi, to je ovom presudom tuženike solidarno valjalo obvezati na isplatu 1.194,51 eur (9.000,00 kn) i uz to 1. tuženici još naložiti plaćanje daljnjih 265,45 eur (2.000,00 kn) solidarno s obvezom iz ranije, dijelom pravomoćne oduke (čl. 373.a st. 1. ZPP u vezi s ranije spomenutim odredbama materijalnog prava).
15. Odluka o zateznim kamata temelji se na čl. 1103. i čl. 29. st 2. ZOO, a dosuđena je od trenutka podnošenja tužbe kako je to tužbenim zahtjevom i traženo i to jer su svi elementi za naknadu štete tada već bili poznati, odnosno u trenutku podnošenja tužbe šteta je bila nastala.
16. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka preinačena je i odluka o troškovima postupka i trošak je na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. st.1. ZPP u vezi s odredbama Tarife i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., dalje: Tarifa) priznat tužitelju, dok je zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. U skladu s tim tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 132,72 eur (1.000,00 kn, Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 21. listopada 2013., 6. ožujka 2015., 11. svibnja 2020., u iznosu od 132,72 eur (1.000,00 kn, Tbr. 8/1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 29. listopada 2013., 6. listopada 2014., 11. prosinca 2014., 26. listopada 2016., 16. rujna 2020., 30. lipnja 2022. za svako po 132,72 eur (1.000,00 kn, Tbr. 9/1.), trošak zastupanja na ročištu 6. veljače 2014., 16. rujna 2014., 9. ožujka 2015., 17. svibnja 2016., 26. studenoga 2020., u iznosu od 66,36 eur za svako (500,00 kn, Tbr. 9/2. Tarife), trošak pristupa na ročište 17. ožujka 2016. u iznosu od 33,18 eur (250,00 kn, Tbr. 9/5. Tarife), trošak žalbe od 26. siječnja 2021. u iznosu od 165,90 eur (1.250,00 kn, Tbr. 10/1. Tarife) što ukupno iznosi 1.858,12 eur (14.000,00 kn), a uvećano za PDV iznosi 2.322,65 eur (17.500,00 kn).
17. U spisu nema dokaza da je plaćena sudska pristojba na presudu i žalbu po rješenjima poslovni broj Pn-90/20-11 i Pn-90/20.11-12 oba od 20. travnja 2021. (listovi 174-178 spisa) ni dokaza da je plaćena pristojba na tužbu pa u tom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelju nije priznat.
18. Trošak žalbe odmjeren je sukladno Tbr. 10/1. Tarife u vezi s čl. 166. ZPP.
Zagreb 31. siječnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Ines Smoljan, v.r.
