REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 535/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. E.-I. d.d. "u stečaju", OIB …, iz S., C., kojeg zastupa stečajni upravitelj M. B., a on zastupan po punomoćniku F. I. Ž., odvjetniku u S., protiv tuženika L. D. d.d., OIB …, iz D., kojeg zastupa punomoćnik L. Z., odvjetnik u Z., tuženika G. D., OIB …, sa sjedištem u D., i tuženika R. H., OIB …, kojeg zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-68/2019-2 od 6. veljače 2019. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pn- 18/2018 od 4. prosinca 2018., u sjednici održanoj 31. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika L. D. d.d. za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika G. D. i tuženika R. H. te je naloženo tuženiku G. D. i tuženiku R. H. solidarno naknaditi tužitelju iznos od 437.741,98 € (3.298.167,00 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. prosinca 2018. do isplate. Nadalje je u točki II. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika G. D. i tuženika R. H. za isplatu iznosa koji čini razliku između dosuđenog iznosa od 437.741,98 € (3.298.167,00 kuna) do zatraženog iznosa od 482.292,46 € (3.633.832,61 kuna nastao zbrojem iznosa od 3.459.411,27 kuna i iznosa od 174.412,34 kuna), kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 482.292,46 € (3.633.823,61 kuna) od 1. siječnja 1993. do 4. prosinca 2018. U točki III. izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika L. D. d.d. Tužbeni je zahtjev odbijen i u točki IV. izreke kojim je traženo naložiti tuženiku L. D. d.d., tuženiku G. D. i tuženiku R. H. solidarno isplatiti tužitelju iznos od 485.945,51 USD u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju H. n. banke u trenutku ispunjenja, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. siječnja 1993. do isplate. Zahtjev je odbijen i u dijelu kojim je traženo naložiti tuženiku G. D. i tuženiku R. H. solidarno isplatiti tužitelju iznos od 128.512,75 USD u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke u trenutku plaćanja s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. siječnja 1993. do isplate. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke naloženo tuženiku G. D. i tuženiku R. H. isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 132.210,33 € (996.138,75 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. prosinca 2018. do isplate, dok je u točki VI. Izreke naloženo tužitelju isplatiti tuženiku L. D. d.d. trošak postupka u iznosu od 47.912,93 € (361.000,00 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. prosinca 2018. do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom žalba tužitelja ocijenjena djelomično osnovanom, a djelomično neosnovanom, dok su žalbe tuženika L. D. d.d. i tuženika R. H. ocijenjene osnovanima, te je prvostupanjska presuda potvrđena u točkama III., IV. I VI. Izreke. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjska presuda ukinuta u točkama I., II. i V. izreke te u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika L. D. d.d. za naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati drugom nadležnom sudu izvan nadležnosti Županijskog suda u Dubrovniku.

4. Tuženik L. D. d.d. je odgovorio na reviziju tužitelja ocijenivši je neosnovanom te ju je predložio odbiti.

5. Revizija je neosnovana.

6. Revizijski je sud odlučujući o reviziji, sukladno odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP, ispitao pobijanu presudu samo u dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a to konkretno znači ispitivanje pobijane presude u pravomoćnom dijelu odnosno u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika L. D. d.d.

7. Iako je revident reviziju podnio i zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, on u reviziji ne ukazuje određeno ni na jednu od tih povreda, pa u takvim okolnostima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za solidarnu naknadu štete koju je tužitelj pretrpio kada je na temelju Zaključka Izvršnog vijeća tadašnje Općine D. od 7. prosinca 1991., donesenog u funkciji kriznog stožera, oduzeta drvena građa koja je bila uskladištena kod tuženika L. D. d.d., a koja je bila vlasništvo tužitelja i koja mu nikada nije vraćena. Drvena građa je oduzeta za potrebe sanacije od posljedica izazvanih razaranjima i potrebama rata. Glavnim se tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplata u američkim dolarima (o kojem je odlučeno točkom IV. izreke pobijane odluke), dok se eventualnim zahtjevom traži isplata u domaćoj valuti.

9. Uvodno valja spomenuti da je već u rješenju revizijskog suda broj Rev 1110/2010- 3 od 15. siječnja 2013. donesenom u ovom postupku izraženo pravno shvaćanje da se predmetna šteta nastala predajom drvene građe tužitelja na temelju općinske odluke za potrebe sanacije od posljedica izazvanih razaranjima i potrebama obrane ne može tretirati kao ratna šteta kroz odredbe Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine" broj 61/91) u kojem je sadržan pojam ratne štete, već se eventualno može raditi o povredi ugovorne obveze u odnosu na tuženika L. D. d.d.

10. U postupku je utvrđeno da je od predmetne drvene građe u vlasništvu tužitelja upotrjebljeno 2.899.949 m² rezane jele/smreke (i to 1.403,761 m³ za sanaciju i zaštitu spomenika u D. od posljedica rata, te 1.496.184 m³ za potrebe H. v. - dakle, ukupno 2.899.949 m³), dok je jedan dio drvene građe izgorio u vrijeme granatiranja, a tuženik nije dokazao da je tužitelj predavao drvenu građu u većoj količini od 2.899.949 m³, odnosno u daljnjoj količini od 141.773 m³ (do ukupne količine za koju tužitelj potražuje štetu od 3.041.722 m³).

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika L. D. d.d. procjenjujući odgovornost ovog tuženika na temelju odredbe članka 730. i 731. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/99, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) te ocjenjujući da se u konkretnom slučaju tuženik L. D. d.d. kao skladištar može osloboditi od odgovornosti jer je postupio u okolnostima koje imaju karakter više sile zato što se u danim prilikama šteta na drvenoj građi nije mogla otkloniti niti izbjeći.

12. Sudovi su pritom imali na umu opće poznatu činjenicu da je do predaje drvene građe tužitelja došlo za vrijeme Domovinskog rata, da je 6. prosinca 1991. izvršeno granatiranje dubrovačkog područja, a posebno G. D. unutar zidina, da je uslijed toga došlo do znatnog oštećenja cijelog D., zatim da je prednik tuženika G. D., Izvršno vijeće Skupštine Općine D., 7. prosinca 1991. donijelo zaključak kojim se traži od tuženika L. D. d.d. da stavi na raspolaganje građanima područja D. u D. sve raspoloživo drvo potrebno za sanaciju posljedica izazvanih katastrofalnim razaranjem, da je drvena građa davana kako Zavodu za obnovu D. koji je putem građevinskih poduzeća tada provodio zaključak Izvršnog vijeća Skupštine Općine D., tako i za potrebe H. v.. U takvim je okolnostima ocijenjeno da je tuženik L. D. d.d. isključivo postupao po nalozima u vrijeme ratnog stanja u cilju zaštite grada i građana, te za potrebe Hrvatske vojske, pa se u takvoj konkretnoj situaciji tako uzrokovana šteta nije mogla izbjeći, a niti otkloniti. Pri tome je uzet u obzir i tada važeći Zakon o obrani ("Narodne novine" broj 41/91) koji je u odredbi članka 13. propisivao materijalnu obvezu davanja vozila, strojeva i drugih propisanih sredstava i opreme oružanim snagama, civilnoj zaštiti, službi motrenja i obavještavanja, tijelima državne uprave i pravnim osobama čija je djelatnost od posebnog značaja za obranu države, dok je stavkom 3. propisivao da ovu obvezu imaju i pravne osobe.

13. Sudovi su također imali na umu i korespondenciju između tužitelja i tuženika L. D. d.d. prije pokretanja ove parnice u kojoj i sam tužitelj navodi da će svoja potraživanja po osnovi izdane rezane građe prenijeti s L. D. d.d. na Zavod za o. i i. D. koji je u skladu sa Zaključkom Izvršnog vijeća Skupštine Općine D., preuzeo robu, pri čemu je ocijenjeno da i to ukazuje da je tuženik L. D. d.d. morao postupiti prema traženju radi sanacije od posljedica izazvanih razaranjima i za potrebe obrane, pa se stoga ne može govoriti da je ovaj tuženik u konkretnoj situaciji postupao suprotno dobrim poslovnim običajima, odnosno da nije postupao in concreto povećanom pažnjom tj. pažnjom dobrog stručnjaka.

14. U takvim je okolnostima odbijen kako glavni, tako i eventualni tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika L. D. d.d. Pritom je u odnosu na eventualni zahtjev ocijenjeno da štetu na području Republike Hrvatske treba utvrđivati po mjesnoj tržišnoj vrijednosti u času predaje zbog čega ne postoje materijalnopravne pretpostavke za obvezivanje tuženika na isplatu štete u protuvrijednosti deviza odnosno u američkim dolarima. To stoga što je drvena građana bila oduzeta za potrebe sanacije od posljedica izazvanih razaranjima i potrebama sukladno članku 7. stavku 2. Uredbe o izvršavanju obveza davanja materijalnih sredstava za potrebe općenarodne obrane ("Narodne novine" broj 39/84) koja se u konkretnom slučaju ima primijeniti za uništeno ili nestalo sredstvo u kojem se slučaju visina naknade određuje prema mjesnoj tržišnoj vrijednosti što ju je sredstvo imalo u času predaje, pri čemu je irelevantno da je drvena građa bila namijenjena za inozemno tržište te kolika je bila njezina vrijednost u američkim dolarima za to tržište.

15. Neutemeljeno tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika L. D. d.d. Naime, sudovi su, u skladu s uputom revizijskog suda iz rješenja broj Rev 1109/2010-3 od 15. siječnja 2013., raspravili odgovornost ovog tuženika prema odredbama ZOO/91 koje se odnose na ugovor o uskladištenju i pravilno pritom primijenili odredbu članka 731. stavka 1. ZOO/91 ocijenivši da je ovaj tuženik dokazao da je šteta tužitelju uzrokovana uslijed više sile odnosno okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti. Naime, prema ZOO/91, viša sila je vanjski nepredvidiv i izvanredni događaj koji se nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Pritom vanjski događaj znači da je izvan stvari ili djelatnosti kojima je prouzročena šteta. Kao viša sila najčešće se javljaju prirodni događaji (primjerice, potres, udar groma, klizanje tla i slično). Međutim, karakter više sile mogu poprimiti i društvene pojave kao na primjer ratovi, prekidi rada, različite zabrane (uvoza, izvoza), pa tako i odluke kriznih stožera poput predmetne donesene u opisanim ratnim okolnostima.

16. Imajući na umu sve naprijed navedeno, valja zaključiti da su odbijanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika L. D. d.d. sudovi pravilno primijenili materijalno pravo zbog čega nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju je tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 393. ZPP.

18. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tuženika L. D. d.d. za naknadu trošak sastava odgovara na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP slijedom čega je ovaj zahtjev odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 31. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.