REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1140/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. T., OIB …., iz Š., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u R., protiv tuženika P. S. d.o.o., OIB …, iz O., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva V. & p. d.o.o. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2214/2016-2 od 12. prosinca 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-4180/2015-9 od 9. svibnja 2016., u sjednici održanoj 31. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo obvezati tuženika isplatiti tužitelju iznos od 705.146,53 € (5.312.926,60 kuna) sa zateznom kamatom od 14. srpnja 2014. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 25.830,34 € (194.618,75 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude redovnu reviziju po vrijednosnom kriteriju podnosi tužitelj pozivom na odredbu članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/1, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. Neutemeljeno revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 4. ZPP koja uvijek postoji ako je protivno odredbama ovoga Zakona sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka u smislu odredbe članka 3. stavka 3. ZPP. Revident smatra da su ovu bitnu povredu nižestupanjski sudovi počinili time što su odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva uzeli u obzir i nepravomoćne sudske odluke donesene u predmetima broj Ovr- 2987/15, Ovr-620/14, Ovr-3177/15 i Ovr-620/12). Međutim, sve i kad bi se radilo o nedopuštenom raspolaganju, ova bitna povreda zbog navedene okolnosti ne bi bila od utjecaja na osnovanost revizije zato što su sudovi tužiteljev zahtjev za isplatu odbili i stoga što tužitelj nije dokazao činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu njegove visine, a sporna okolnost nije bila od utjecaja na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

7. Suprotno revizijskim navodima, u postupku nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, zato što o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U odnosu na revizijske navode valja odgovoriti da su sudovi dali jasne razloge za zaključak o tome da tužitelj nije dokazao činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu njegove visine. Okolnost što se pritom sud nespretno izrazio navodeći da tužitelj nije dokazao "osnovanost visine" razlozima pobijane presude ne daje obilježje nejasnoće koje bi imalo značenje bitne povrede na koju revident ukazuje jer je jasno da se spomenuta sintagma odnosi na činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu njegove visine.

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 705.146,53 € (5.312.926,60 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom po osnovi neosnovanog korištenja založenih stvari - nekretnina upisanih u zk. ul. 502 k.o. Š. utemeljen na tvrdnji da tuženik u dijelu predmetne nekretnine obavlja svoju djelatnost te da je korištenjem založene stvari prihodovao iznos od 199.084,21 € (1.500.000,00 kuna), kao i da je uspostavio hipoteku i osnovao založno pravo te Ugovorom o kreditu ugovorio direktnu isplatu kupoprodajne cijene za nekretninu isplatom dobivenog novca od banke čime da je prihodovao vrijednost nekretnine i zadržao za sebe tu vrijednost u iznosu od 506.062,32 € (3.812.923,60 kuna).

9. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnina k.č. br. 466/1 u naravi kuća, štala i dvorište od 2000 m², k.č. br. 466/2 u naravi npl. trotoar od 97 m² i k.č. br. 467 u naravi voćnjak od 1.567 m², sve upisano u zk. ul. 502 k.o. Š., dok je tuženik u posjedu realnog dijela tih nekretnina, u suterenu zgrade površine oko 250 m², u kojem dijelu obavlja svoju djelatnost, a koji je posjed stekao na temelju ugovora o podzakupu sklopljenog s trgovačkim društvom S. u. d.o.o. u vrijeme koje je prethodilo utuženom razdoblju. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj založio navedene nekretnine kao osiguranje za ugovor o kreditu (upisan zalog za visinu glavnice od 606.000 €) sklopljen s R. St-S.- J.-W. e. (dalje: kreditor), koji nije redovito vraćan, zbog čega je kreditor taj ugovor otkazao. Pored toga, na temelju Ugovora o prijenosu tražbine od 14. srpnja 2014. kreditor je svoju dospjelu tražbinu, na kojoj je upisano založno pravo na navedenim nekretninama tužitelja prenio na tuženika, P. S. d.o.o., i to dospjelu tražbinu od 606.000,00 € te je kreditoru tu tražbinu platio, slijedom čega je izvršena promjena založnog vjerovnika na nekretninama u vlasništvu tužitelja upisanim u zk. ul. 502 k.o. Š. s imena kreditora u korist tuženika. Osim toga, u postupku je pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv tužitelja radi naplate novčane tražbine u iznosu od 784.614,10 €, na temelju kojeg je doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-620/2014-3 od 8. rujna 2014. kojim je određena ovrha na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 502 k.o. Š., dok je u ovršnom postupku vođenom pred prvostupanjskim sudom tuženiku temeljem rješenja o dosudi poslovni broj Ovr- 629/2012-55 od 15. srpnja 2014. dosuđena ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 502. k.o. Š.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev imajući na umu da tuženik kao hipotekarni vjerovnik nema pravo na posjed u smislu odredbe članka 329. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (″Narodne novine″ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 152/15 - dalje: ZVDSP), ali smatrajući da pravo posjeda tuženika na tim nekretninama ima drugi temelj, i to ranije stečenu osnovu, odnosno pravo zadržanja jer je tuženik u ovršnom postupku vođenom pred prvostupanjskim sudom pod brojem Ovr-629/2012 kupio ½ dijela predmetnih nekretnina, ali rješenje o dosudi od 15. srpnja 2014. nije pravomoćno pa još uvijek nema učinak stjecanja prava vlasništva.

11. Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužitelja te je potvrdio prvostupanjsku presudu smatrajući da u postupku nije sa sigurnošću utvrđeno da je tuženik na temelju ugovora o podzakupu sklopljenog s trgovačkim društvom S. u. d.o.o stekao pravo na posjed. Međutim, neovisno o tuženikovom pravu na posjed predmetnih nekretnina, te s tim u vezi poštenjem ili nepoštenjem takvog posjeda, u primjeni odredbe članka 165. ZVDSP i članka 1120. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), sud je drugog stupnja ocijenio da je odbijanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud ipak pravilno primijenio materijalno pravo zato što tužitelj nije dokazao osnovanost visine svog zahtjeva.

12. Drugostupanjski sud takav zaključak prihvaća smatrajući da tužitelj ne bi ostvario pravo na isplatu iznosa koristi založene stvari u visini dobiti tuženika ostvarene u obavljanju njegove djelatnosti, postavljene u visini od 199.084,21 € (1.500.000,00 kuna) zato što prihod tuženika ne može biti korist iz nekretnine, već bi se eventualna korist mogla utvrditi u visini izgubljene zakupnine koja bi se mogla ostvariti davanjem u zakup tog prostora, što je kao pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Što se, pak, tiče dijela zahtjeva koji se odnosi na tuženikovo raspolaganje založnim pravom te prihodovanja koristi uspostavljanjem nadhipoteke u visini utvrđene vrijednosti ½ dijela nekretnine od 506.062,32 € (3.812.926,60 kuna), naglašeno je da je pravo tuženika kao založnog vjerovnika u odnosu na nadhipoteku u korist treće osobe u skladu s odredbom članka 303. stavka 2. i članka 315. st. 2. ZVDSP. Činjenica što je tuženik ishodio kredit za kupnju dijela predmetnih nekretnina u ovršnom postupku iz kojeg potječe rješenje o dosudi ½ dijela tih nekretnina tuženiku (rješenje istog suda poslovni broj Ovr-629/2012 od 15. srpnja 2014.), prema ocjeni drugostupanjskog suda, ne znači ubiranje i prisvajanje plodova i koristi od te nekretnine jer je tuženik uredno platio kupovninu, pa je ocijenjeno da se u takvim konkretnim okolnostima ne radi o tuženikovom prihodovanju vrijednosti nekretnine i zadržanju iste za sebe, kao što to tvrdi tužitelj.

13. Neutemeljeno tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva, neovisno o pravilnosti zaključaka u vezi s pravom na posjed tuženika na predmetnoj nekretnini, zato što su sudovi dali valjane razloge zbog kojih su ocijenili da tužitelj nije dokazao činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu visine.

14. Naime, u primjeni odredbe članka 1120. ZOO i članka 165. ZVDSP tužitelj bi mogao potraživati korist u visini izgubljene zakupnine koju je mogao ostvariti davanjem u zakup poslovnog prostora kojeg je koristio tuženik, odnosno u visini najamnine koju bi inače morao plaćati, a ne u visini dobiti tuženika ostvarene u obavljanju njegove djelatnosti u predmetnom poslovnom prostoru jer ta vrijednost ne spada u naknadu za korištenje tuđe stvari u smislu spomenutih zakonskih odredaba.

15. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje koristi uspostavljanjem nadhipoteke u visini utvrđene vrijednosti ½ dijela nekretnine od 506.062,32 € (3.812.926,60 kuna), pravilno su sudovi ocijenili da je to pravo tuženika kao založnog vjerovnika u odnosu na nadhipoteku u korist treće osobe u skladu s odredbom članka 303. stavka 2. i članka 315. stavka 2. ZVDSP. Naime, odredbom je članka 303. stavak 1. i 2. ZVDSP propisano da se založno pravo može otuđiti i naslijediti samo zajedno s tražbinom koja se osigurava pri čemu se založno pravo može opteretiti zalogom. S druge strane, odredba članka 315. stavka 2. ZVDSP ovlašćuje vjerovnika tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini da može u granicama svojeg prava na namirenje iz te nekretnine, osnovati na postojećem založnom pravu (hipoteci) hipoteku u korist treće osobe (nadhipoteku) i bez pristanka založnog dužnika, a na pravnom temelju i na način određen za osnivanje dobrovoljnoga založnog prava na nekretninama; učini li to, osnovana je na hipoteci nadhipoteka kao podzakonsko založno pravo podzaložnoga vjerovnika. U tom je smislu pravilan zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem okolnost što je tuženik ishodio kredit za kupnju dijela predmetnih nekretnina u ovršnom postupku iz kojeg potječe rješenje o dosudi ½ dijela tih nekretnina tuženiku, ne znači ubiranje i prisvajanje plodova i koristi od te nekretnine jer je tuženik platio kupovninu što znači da se ne radi o tuženikovom stjecanju vrijednosti nekretnine i zadržavanju za sebe.

16. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju je tužitelja valjalo odbiti temeljem odredbe članka 393. ZPP radi čega je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 31. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.