REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-4039/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja, i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SUN RENT d.o.o. iz Šibenika, Trtarska 75a, OIB 40062381724, kojeg zastupa punomoćnik Igor Dlačić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 191 D, protiv tuženika VENARI d.o.o. iz Vodica, Blata 41f, OIB 61954343903, kojeg zastupa punomoćnik Marko Mijat, odvjetnik u Vodicama, Obala I. J. Cote 27, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-50/22 od 8. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-50/22 od 8. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku da je dužan trpjeti namirenje tužiteljeve novčane tražbine, i to u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s ugovornom kamatom od 4% godišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2021. te zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2022. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena na temelju založnog prava u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s pripadajućim kamatama upisanog u zemljišnim knjigama pod brojem Z-14122/2020 i to sudskom prodajom cjelokupne založene nekretnine označene kao kat čest. 696/4, pomoćna zgrada, kuća za odmor, dvorište sa 640 m², dvorište sa 508 m², pomoćna zgrada sa 15m², kuća za odmor sa 117 m² upisana u zk. ul. 10386 k.o. Vodice, a sve pri zemljišnoknjižnom odjelu Šibenik Općinskog suda u Šibeniku, te namirenje navedene Tužiteljeve novčane tražbine iz ostvarene prodajne cijene, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude pod prijetnjom ovrhe (točka 1. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 107.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude (8. srpnja 2022.) do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka 2. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o zajmu u smislu članka 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) na temelju kojeg je tužitelj kao zajmodavac predao tuženiku kao zajmoprimcu ugovoreni iznos novca, dok tuženik o dospijeću nije vratio tužitelju ugovoreni iznos novca kao ni ugovorne kamate od 4% godišnje koje teku od trenutka tužiteljeve predaje novca tuženiku pa do ugovorenog dospijeća tuženikove obveze vraćanja novca tužitelju. Nadalje, budući da su stranke 23. listopada 2020. sklopile i Ugovor o založnom pravu na temelju kojeg je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka u korist tužitelja na tuženikovoj nekretnini pobliže navedenoj u izreci prvostupanjske presude i to radi osiguranja naplate tužiteljeva potraživanja u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s pripadajućim kamatama, prvostupanjski je sud primjenom odredbe članka 388. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) obvezao tuženika da je dužan trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine, i to sudskom prodajom nekretnine te namirenjem tužiteljeve tražbine iz ostvarene prodajne cijene. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti iz svih dopuštenih razloga. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je tužba u ovom predmetu koncipirana kao hipotekarna tužba u smislu članka 338. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ne tužba za isplatu, slijedom čega su nejasni navodi obrazloženja pobijane presude u kojem se citiraju odredbe članka 499., odnosno članka 183. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, a posebno članka 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer se nitko od parničnih strana nije na njih pozivao. Nadalje, žalitelj ističe da nije ni tvrdio ni dokazivao da bi uplatio utuženi iznos nego je štoviše u odgovoru na tužbu djelomično priznao tužbu i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se iz vrijednosti zaloga traži namirenje glavnice osiguranog potraživanja i ugovorene kamate te je osporio tužbeni zahtjev isključivo u dijelu kojim se iz vrijednosti zaloga traži namirenje zakonskih zateznih kamata. Žalitelj navodi odredbe članka 331. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku i članka 338. stavka 5. istog Zakona te smatra da je jedina obveza suda po primitku odgovora na tužbu bila ispitati je li zahtjev tužitelja koji je tuženik priznao u odgovoru na tužbu predstavlja zahtjev kojim stranke ne mogu raspolagati u smislu članka 3. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Jedina sporna okolnost u rubriciranom predmetu je pravo tužitelja da traži namirenje zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti zaloga jer je tijekom postupka ukazao da naplata zakonskih zateznih kamata nije osigurana ugovorom o zalogu niti se založnim pravom upisanim u zemljišnoj knjizi na nekretnini osigurava naplata zakonskih zateznih kamata već isključivo pripadajućih kamata ugovorenih člankom 2.3. Ugovora o zalogu. U obrazloženju presude sud nije dao ni jedan razlog zbog kojeg bi taj prigovor tuženika bio neosnovan pa zato presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Žalitelj ne osporava niti je ikada osporavao pravo tužitelja na zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja u podmirenju dospjele obveze, ali osporava pravo tužitelja na namirenje zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti zaloga jer ovo pravo nije ugovoreno Ugovorom o zalogu niti je osnovanim založnim pravom u korist tužitelja osigurana naplata predmetnih zakonskih zateznih kamata; pri tome, žalitelj se poziva na obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-240/09 prema kojoj ako je tražbina tužitelja viša od iznosa osiguranim založnim pravom, u odnosu na tu razliku založni vjerovnik može postaviti poseban zahtjev, ali isti ne može ostvarivati hipotekarnom tužbom. Žalitelj osporava i odluku o troškovima postupka te pri tome navodi odredbe članaka 35., 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Prema mišljenju žalitelja, nakon odgovora na tužbu nije se raspravljalo o glavnom zahtjevu tužitelja već o pravu tužitelja na naplatu zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti zaloga odnosno o pravu tužitelja na troškove postupka s obzirom na tužiteljevu povredu odredbe članka 4.2. Ugovora o založnom pravu i pokretanja rubriciranog postupka prije pokušaja mirnog rješenja spora. Time je sud povrijedio materijalno pravo o troškovima postupka jer je tužitelju priznao trošak postupka za podnesak od 23. svibnja 2022., odnosno za zastupanje na raspravi 31. svibnja 2022. jer, s obzirom na priznanje tužbenog zahtjeva, ovi troškovi ne samo da nisu bili potrebni već su u odnosu na tužbeni zahtjev i nedopušteni. Nadalje, prema mišljenju žalitelja, tužitelj je povrijedio odredbu članka 4.2. Ugovora o zalogu jer je pokrenuo spor bez prethodnog pozivanja tuženika na dogovor i mirno rješenje zbog čega smatra da on osnovano potražuje trošak postupka prema članku 157. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, sud je pogrešno dosudio tužitelju trošak u iznosu od 28.000,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost po radnji jer je prema vrijednosti predmeta spora tužitelju trebao priznati trošak od 27.010,00 kn uvećan za porez na dodanu vrijednost. Žalitelj stoga predlaže drugostupanjskom sudu da ukine pobijanu presudu i vrati spis na ponovno odlučivanje; tuženik potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 6.756,25 kn.

Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da tuženik, kao i u odgovoru na tužbu, potpuno promašeno ističe preuranjenost tužbenog zahtjeva. Okolnost da ugovor o zalogu sadrži standardnu klauzulu o pokušaju mirnog rješenja spora ne predstavlja procesnu smetnju jer je iz historijata spora potpuno jasno da tuženik nema nikakvu namjeru dobrovoljno ispuniti svoju ugovornu obvezu. Naprotiv, iz tuženikova postupanja je razvidno da je jedini mogući način prisilno namirenje, a koje je dodatno otežano aktivacijom ranije hipoteke na istoj nekretnini odnosno pokretanjem postupka hipotekarnom tužbom protiv tuženika iz kojeg ponašanja tuženika je razvidno da ne ispunjava svoje obveze. Tuženika ništa ne priječi da ispuni svoje obveze makar i u nespornom dijelu već tuženik ulaganjem žalbe nastoji odugovlačiti naplatu duga koji je nesporan. Tužitelj ističe da je sukladno Ugovoru o založnom pravu uknjiženo založno pravo u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim kamatama u korist tužitelja pa su stoga svi navodi tuženika po pitanju zateznih kamata u cijelosti promašeni osobito uzimajući u obzir činjenicu da su zakonske zatezne kamate kod ugovora o zalogu akcesorno potraživanje na koje vjerovnik ima pravo po samom zakonu. Tužitelj predlaže sudu da odbije tuženikovu žalbu u cijelosti kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku premda je pri tome djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo jer je umjesto odredbi članaka 336. i 338. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima primijenio odredbu članka 388. tog Zakona.

4. U ovom predmetu između stranaka nije sporno da su one 1. kolovoza 2017. sklopile Ugovor o zajmu kojim se tužitelj kao zajmodavac obvezao tuženiku kao zajmoprimcu predati iznos od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate za potrebe realizacije projekta izgradnja i prodaje stambenih objekata (članak 2.1. tog Ugovora) dok se tuženik kao zajmoprimac obvezao najkasnije u roku od dvije godine vratiti primljeni iznos (članak 2.2. tog Ugovora). Nadalje, iz predmetnog Ugovora o zajmu proizlazi i da su stranke ugovorile ugovornu kamatu od 4 % godišnje (članak 2.3. tog Ugovora) te su tim Ugovorom ugovorile i založno pravo radi osiguranja tražbine zajmodavca (tužitelja) u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i to na nekretnini pobliže navedenoj u članku 3.1. tog Ugovora (str. 14. spisa). Međutim, iako je tužitelj kao zajmodavac mogao na temelju članka 3.2. tog Ugovora ishoditi „u zemljišnim knjigama i drugim javnim knjigama uknjižbu prava zaloga“, on to na temelju tog Ugovora nije učinio. Nadalje, iz spisa proizlazi, a ni to između stranaka nije sporno, da su one 15. listopada 2020. sklopile Ugovor o založnom pravu kojim su, između ostalog, konstatirale da je tužitelj 1. kolovoza 2017. po ranije navedenom Ugovoru o zajmu isplatio tuženiku iznos od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate (članak 2.1. Ugovora o založnom pravu; str. 8. spisa), te se tim ugovorom tuženik kao založni dužnik obvezao primljeni iznos vratiti do 31. prosinca 2021. (članak 2.2. Ugovora o založnom pravu) – dakle, tim su ugovorom stranke ugovorile drugačiji, to jest kasniji datum dospijeća tuženikove obveze iz Ugovora o zajmu, no i prema članku 2.3. Ugovora o založnom pravu tuženik se obvezao isplatiti tužitelju ugovornu kamatu po stopi od 4% godišnje. Osim toga, člankom 3.1. Ugovora o založnom pravu stranke su radi osiguranja tužiteljeva potraživanja u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim kamatama ugovorile osnivanje prava zaloga na zk. ul. br. 10386 k.o. Vodice na upisanoj nekretnini označenoj kao zk. č. br. 696/4 k.o. Vodice te je člankom 3.2. tog Ugovora tuženik ovlastio tužitelja da ishodi „u zemljišnim knjigama i drugim javnim knjigama uknjižbu prava zaloga“, a što je tužitelj upravo na temelju Ugovora o založnom pravu od 15. listopada 2020. i učinio podnijevši zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku 29. listopada 2020. prijedlog za uknjižbu založnog prava pod brojem Z-14122/2020; na temelju tog prijedloga i Ugovora o založnom pravu od 15. listopada 2020. navedeni općinski sud je radi osiguranja tražbine tužitelja u iznosu od 370.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim kamatama uknjižio založno pravo za korist tužitelja, a što proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige sa str. 11. spisa.

S obzirom na to da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio činjenicu sklapanja Ugovora o založnom pravu, ni postojanje tužiteljeva potraživanja, kao ni pravo tužitelja za zahtijeva ovršnu ispravu podobnu za aktivaciju založnog prava na nekretnini, nego je isticao da je tužitelj pokrenuo ovaj spor preuranjeno i protivno odredbi članka 4.2. Ugovora o založnom pravu kojim je ugovoreno da sve sporove koji bi mogli nastati u vezi Ugovora ugovorne stranke nastojat će riješiti mirnim putem i sporazumno, između stranaka je sporno da li je tužitelj ovaj spor mogao pokrenuti prije nego što se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora. Osim toga, tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao pravo tužitelja da iz vrijednosti zaloga naplati zakonske zatezne kamate tekuće od 1. siječnja 2022. do isplate smatrajući da te kamate nisu osigurane predmetnim založnim pravom pa je stoga između stranaka sporno može li tužitelj u ovom sporu hipotekarnom tužbom tražiti trpljenje tuženika na namirenje tužiteljeve tražbine zateznih kamata.

Tužitelj je u podnesku od 24. svibnja 2022. kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu istaknuo da navod tuženika kako tužitelj nije pokušao mirnim putem riješiti predmetni spor bespredmetan jer je podizanje hipotekarne tužbe nužno za ostvarenje tužiteljevih prava i zaštitu njegovih interesa, a k tome tuženik ni hipotekarnom vjerovniku koji je ranije upisao svoje založno pravo na istoj nekretnini nije podmirio dug pa je taj hipotekarni vjerovnik vodio spor pred Trgovačkim sudom u Zadru poslovni broj P-46/20 koji je nepravomoćno presuđen u korist hipotekarnog vjerovnika. Osim toga, tužitelj je osporavao i navod tuženika da zatezne kamate nisu osigurane založnim pravom jer je Ugovorom o založnom pravu u teretovnici založne nekretnine založno pravo uknjiženo u iznosu od 370.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim kamatama u korist tužitelja. Prvostupanjski je sud izvršio uvid u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da tuženik u žalbi, jednako kao i tužitelj u podnesku od 24. svibnja 2022. sa str. 24. spisa, neosnovano ističe da je u odgovoru na tužbi djelomično priznao tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se iz vrijednosti zaloga traži namirenje glavnice osiguranog potraživanja i ugovorne kamate. Naprotiv, tuženik u odgovoru na tužbu nije priznao tužbeni zahtjev nego je priznao određene činjenice – da su stranke sklopile Ugovor o založnom pravu, da postoji tužiteljevo potraživanje prema tuženiku kao i pravo tužitelja za zahtijeva ovršnu ispravu podobnu za aktivaciju založnog prava na nekretnini. Međutim, priznanje tih odlučnih činjenica nije i priznanje tužbenog zahtjeva, a kako to pogrešno smatraju obje stranke.

Naime, priznanje tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tuženika kojom on u postupku pred sudom izjavljuje da je tužiteljev zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja na zakonu osnovan te ta tuženikova parnična radnja ne može biti vezana niti uz kakav uvjet ili rok, a relevantna je samo ako je poduzeta izričito. Međutim, iz tuženikova odgovora na tužbu u kojem je tuženik priznao određene odlučne činjenice o kojima (barem djelomično) ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva nema značaj (djelomičnog) priznanja tužbenog zahtjeva, a kako to obje stranke pogrešno smatraju. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski sud pravilno nije donio (djelomičnu) presudu na temelju priznanja u smislu odredbe članka 331. Zakona o parničnom postupku. Naprotiv, prema mišljenju ovog suda prvostupanjski je sud nakon zaprimanja tuženikova odgovora na tužbu mogao sukladno odredbi članka 332.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku donijeti presudu bez održavanja ročišta, no propust prvostupanjskog suda da to učini u konkretnom predmetu nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

6. Odredbom članka 336. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga, dok prema stavku 2. toga članka Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni vjerovnik putem suda, a po pravilima određenim u tom Zakonu i na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, ako nije što drugo određeno zakonom. Nadalje, prema članku 336. stavku 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima založni dužnik (pravilno, vjerovnik) ima pravo od svagdašnjega vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što drugo zakonom određeno. Osim toga, prema članku 338. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kad je, da bi došao do namirenje svoje tražbine iz vrijednosti nekretnine, vjerovniku potrebno da prethodno putem parnice ishodi pravomoćnu presudu kojom će biti naređeno založnom vjerovniku (pravilno, dužniku) da je dužan trpjeti namirenje iz vrijednosti zaloga (…), ovlašten je zahtijevati da se u zemljišnim knjigama upiše zabilježba tužbe protiv vlasnika nekretnine (…).

Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je tužitelj kao založni vjerovnik ovlašten putem suda ostvarivati svoje pravo na namirenje dospjele tražbine i to iz vrijednosti zaloga i po pravilima određenim u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a na način određen popisima o ovrsi novčanih tražbina. Slijedom navedenog, ali i s obzirom na to da Ugovor o založnom pravu od 15. listopada 2020. nije ovršna javnobilježnička isprava u smislu članka 23. točke 5. i članka 28. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/13, 131/20 i 114/22) u vezi s člankom 54. stavkom 1. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22) jer ne sadrži izjavu obvezanika/tuženika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilna ovrha, to tužitelj (neovisno od činjenice što je javni bilježnik Mira Grbac potvrdom poslovni broj OV-7147/2020 od 23. listopada 2020. potvrdio da su obje stranke taj ugovor potpisale u njezinoj nazočnosti) jeste ovlašten putem suda zahtijevati ostvarenje svoje tražbine na namirenje dospjele obveze iz vrijednosti zaloga – nekretnine navedene u članku 3.1. Ugovora o založnom pravu. Prema tome, tužitelj je od tuženika kao vlasnika nekretnine i založnog dužnika prema članku 336. stavku 3. i članku 338. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ovlašten putem parnice ishoditi pravomoćnu presudu kojom će biti naloženo tuženiku da je dužan trpjeti namirenje iz vrijednosti zaloga i to (na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina) sudskom prodajom založene nekretnine i namirenjem tužitelja iz ostvarene prodajne cijene; osim toga, tužitelj je prema članku 338. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima mogao zahtijevati i da se u zemljišnim knjigama zabilježbi tužba protiv vlasnika nekretnine (tuženika), a što on u ovom sporu nije učinio (za razliku od hipotekarnog vjerovnika Blue View Real Estate d.o.o. koji je to učinio 9. ožujka 2021., a što proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige sa str. 26. spisa).

Pri tome, tuženikovo pozivanje u žalbi i tijekom prvostupanjskog postupka na odredbu članka 4.2. Ugovora o založnom pravu prema kojoj stranke sve sporove koji mogu nastati iz tog Ugovora nastojat će riješiti mirnim putem i sporazumno, nema nikakvog utjecaja na pravo tužitelja da sudskim putem ostvaruje svoju tražbinu i to prije nego što se (eventualno) obratio tuženiku da sporazumno riješe spor. Naime, upravo zbog toga što tužitelj sukladno odredbi članka 336. stavaka 1., 2. i 3. i članka 338. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima svoje pravo na namirenje tražbine iz vrijednosti zaloga može ostvariti samo tako da sud pravomoćnom presudom naloži tuženiku njegovo trpljenje namirenja tužitelja iz vrijednosti založene nekretnine, to tužitelj mora isključivo putem suda u parničnom postupku tužbenim zahtjevom tražiti da sud obveže tuženika na trpljenje namirenja tužiteljeve tražbine iz vrijednosti predmetne nekretnine.

7. Tuženikovo osporavanje činjenice da Ugovorom o založnom pravu nije ugovoreno pravo tužitelja na namirenje zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti zaloga nije osnovano. Naime, za razliku od odredbe članka 3.1. Ugovora o zajmu od 1. kolovoza 2017. kojim su stranke ugovorile založno pravo na nekretnini (samo) radi osiguranja potraživanja glavnice u iznosu od 370.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, stranke su člankom 3.1. Ugovora o založnom pravu ugovorile založno pravo radi osiguranja tužiteljeva potraživanja u iznosu od 370.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim kamatama (str. 8. spisa), a upravo radi osiguranja tog potraživanja (dakle, i glavnice i pripadajućih kamata) u zemljišnim knjigama je uknjiženo založno pravo za korist tužitelja (str. 11. spisa).

Prema tome, neovisno od toga što su stranke i člankom 2.3. (ranijeg) Ugovora o zajmu i člankom 2.3. Ugovora o založnom pravu ugovorile ugovornu kamatu po stopi od 4% godišnje, stranke člankom 3.1. Ugovorom o založnom pravu nisu izričito ugovorile založno pravo samo radi osiguranja tužiteljeva potraživanja (osim glavnice) ugovornih kamata, a kako to pogrešno smatra žalitelj, nego i radi osiguranja tužiteljeva potraživanja zateznih kamata koje teku nakon dospijeća tužiteljeva potraživanja (dakle, nakon 1. siječnja 2021.). Naime, prema odredbi članka 319. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Slijedom navedenog, da je prava volja ugovornih stranaka prilikom sklapanja Ugovora o založnom pravu bila da se, osim glavnog potraživanja, založno pravo na predmetnoj nekretnini ugovori samo radi osiguranja tužiteljeva potraživanja ugovornih kamata, one bi u članku 3.1. Ugovora o založnom pravu izričito navele da se založno pravo na tuženikovoj nekretnini osniva radi osiguranja tužiteljeva potraživanja u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s ugovornim kamatama od 4% godišnje za razdoblje prije dospijeća tužiteljeva potraživanja (dakle, od 1. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2021.). Međutim, one člankom 3.1. Ugovora o založnom pravu nisu to tako ugovorile nego su ugovorile zasnivanje založnog prava radi osiguranja tužiteljeva potraživanja glavnice s pripadajućim kamatama. Prema tome, budući da stranke nisu izričito ugovorile založno pravo (osim radi osiguranja glavnog potraživanja) samo radi osiguranja ugovornih kamata nego su ugovorile osnivanje založnog prava radi namirenje glavnice i pripadajućih kamata, očito je da je prava volja ugovornih stranaka prilikom sklapanja Ugovora o zasnivanju založnog prava bila da se tim ugovorom osigura tužiteljevo potraživanje, osim radi naplate glavnice, i radi naplate i ugovornih i zateznih kamata. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Jednako tako, budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, to je on parnična stranka koja je u obvezi naknaditi tužitelju prouzročene troškove postupka. Pri tome, tuženikov žalbeni navod da je tužitelju za svaku pojedinu postupovnu radnju potrebnu za vođenjem ovog spora trebalo priznati trošak u iznosu od 27.010,00 kn (uvećan za porez na dodanu vrijednost), a ne u iznosu od 28.000,00 kn (uvećan za porez na dodanu vrijednosti), nije osnovan. Naime, s obzirom na to da je tužitelj u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 2.799.842,91 kn (koliko iznosi protuvrijednost od 370.000,00 EUR prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan predaje tužbe), a tako označenoj vrijednosti predmeta spora tuženik se nije protivio slijedom čega prvostupanjski sud nije postupio prema članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku, to je sud prvog stupnja prema toj vrijednosti predmeta spora pravilno ocijenio da tužitelj za svaku pojedinu postupovnu radnju potrebnu za vođenje ovog spora osnovano potražuje naknadu troška u iznosu od 28.000,00 kn sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) u vezi Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 9. točka 1. te Tarife kao i članka 155. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 31. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić