REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-3613/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja, i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, protiv tuženika IGMACEL d.o.o., OIB 02670898448, Zagreb, Radnička cesta 173, kojeg zastupa punomoćnica Marina Tolj, odvjetnica u Zagrebu, Jurjevska 20, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-118/2022-24 od 20. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-118/2022-24 od 20. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud odbio (kao neosnovan) tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se utvrdi osnovanim osporavanje tražbine Igmacel d.o.o. u iznosu od 160.435,07 kn (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 11.914,50 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovljenom postupku, a nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4601/21 od 21. ožujka 2022. i nakon što je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev sukladno rješenju Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-2/15 od 29. rujna 2020. (kojim je tužitelj upućen u parnicu radi utvrđivanja osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine) ponovno ocijenio da je ugovor o cesiji kojim je društvo Damex Gradnja d.o.o. prenijelo na tuženika tražbinu prema stečajnom dužniku Pan-Trgopromet d.d. u stečaju valjan jer se prema članku 80. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) za njega ne traži sklapanje u posebnom obliku, no taj ugovor nije ništetan ni zbog toga što u trenutku sklapanja tog ugovora nad društvom Damex Gradnja d.o.o. nije bio otvoren stečajni postupak u smislu članka 158. stavka 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15 i 104/17) a postupak predstečajne nagodbe je obustavljen, slijedom čega tom društvu nije bilo potrebno odobrenje za sklapanje ugovora. Nadalje, prema ocjeni prvostupanjskog suda taj ugovor o cesiji nije ništetan ni prema članku 15. stavku 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/18) jer blokada računa Damex Gradnje d.o.o. nije razlog za ništetnost tog ugovora u smislu članka 322. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, dok tužitelj nije dokazao nedopuštenost pobude oba ugovaratelja u smislu članka 273. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, premda je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ranijoj odluci također smatrao da ugovor o cesiji kao pravna osnova tuženikova potraživanja prema stečajnom dužniku Pan-Trgopromet d.d. u stečaju zbog navedenih razloga nije ništetan, sud prvog stupnja je sukladno uputi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u ponovljenom postupku ispitao i je li ugovor o cesiji ništetan u smislu članka 41. stavka 3. u vezi s člankom 49. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22 i 114/22), odnosno je li Marinko Mikulić (i) kao zastupnik po zakonu tuženika imao suglasnost tuženika da u njegovo ime sklopi Ugovor o cesiji. Budući da je sud prvog stupnja u ponovljenom suđenju ocijenio da je tuženikov zastupnik po zakonu Marinko Mikulić imao tuženikovu suglasnost za sklapanje predmetnog ugovora o cesiji, to je ocijenio da ugovor o cesiji nije ništetan pa je stoga odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da se pobijana presuda i ranije ukinuta presuda poslovni broj P-315/20 od 30. srpnja 2021. u obrazloženju samo neznatno razlikuju, no te razlike zbog interpretacije i načinu primjene u ponovljenom suđenju članka 377. stavka 1. Zakona o parničnom postupku te pravnim posljedicama izvođenja novog dokaza u ponovljenom postupku u odnosu na primjenu članka 41. stavka 3. u vezi s člankom 49. Zakona o trgovačkim društvima imaju obilježje bitne povrede odredaba parničnog postupka s neposrednim materijalnopravnim posljedicama na štetu tužitelja. Prvostupanjski je sud u ponovljenom suđenju dužan provesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud, i to provođenjem nove glavne rasprave, a u nastavku postupka je bilo potrebno ispitati je li tuženikov zastupnik po zakonu Marinko Mikulić prilikom sklapanja ugovora o cesiji za sklapanje tog ugovora imao (i) suglasnost tuženika. Žalitelj ističe da je tuženik uz podnesak od 8. lipnja 2022. dostavio suglasnost tuženika od 17. rujna 2019., no budući da je prethodni postupak bio zaključen 6. srpnja 2021., predmetni podnesak bi u procesnopravnom smislu trebao biti neutralan odnosno bez neposrednog značenja za odluku suda u ovoj parnici. Zbog toga, prvostupanjski sud dokaz tuženika ne bi trebao uzeti u obzir (članak 299. stavak 3. Zakona o parničnom postupku) pa se stoga osnovano može smatrati da tuženik nije dokazao postojanje bitne činjenice. Time je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. U nastavku žalbe tužitelj smatra da postoje okolnosti koje dovode u razumnu sumnju i samu vjerodostojnost dokaza. Naime tuženik je još u odgovoru na tužbu dostavio suglasnost Damex gradnje d.o.o. datiranu 18. rujna 2019., no tada nije dostavio i suglasnost tuženika, iako je datirana 17. rujna 2019. (dostavio ju je 8. lipnja 2022). Tužitelj ističe da i u postupku koji se vodi pred istim sudom pod poslovnim brojem P-304/19 tuženik je dostavio samo suglasnost jedne ugovorne strane. Tužitelj je u skladu sa svojom ocjenom konkretne pravne situacije za svoju tvrdnju da Marinko Mikulić u trenutku sklapanja ugovora o cesiji nije imao suglasnost tuženika (ili barem u ovoj parnici nije na pravno dopušten način to dokazao) iznio argumente koje smatra ozbiljnima. Nadalje, žalitelj smatra da zbog posebnih obilježja konkretne pravne situacije sklapanje ugovora o ustupu tražbine u situaciji kada je propisana prekršajna odgovornost samo za jednu ugovornu stranu, ne oslobađa apsolutno od građanskopravne odgovornosti drugu ugovornu stranu; pri tome, žalitelj navodi da zbog presumirane svijesti Marinka Mikulića o protupravnosti, ne može se primijeniti odredba članka 322. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, tužitelj smatra kako je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da u vrijeme sklapanja ugovora o ustupu tražbine nije bio u tijeku insolvencijski postupak jer je stečajni postupak prekinut do pravomoćnosti rješenja o obustavi predstečajnog postupka. Tužitelj je u ponovljenom postupku pokušao obrazložiti pretpostavke za primjenu članka 15. stavka 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i članka 17. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Slijedom navedenog tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i utvrditi da je osnovano osporavanje kojim je tužitelj osporio tražbinu tuženika.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Prethodno, ovaj sud napominje da je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-4601/21 od 21. ožujka 2022. naveo da je tužitelj upućen da u roku od 8 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu radi utvrđivanja osnovanosti osporavanja tražbine tuženika u iznosu od 160.435,07 kn, te da je tužitelj pravovremeno pokrenuo ovaj spor. Prema tome, iako je tužbenim zahtjevom kojeg je prvotno postavio u tužbi tužitelj tražio utvrđenje koje nije u skladu s rješenjem stečajnog suca poslovni broj St-2/15 od 29. rujna 2020., a što je tužitelj naknadno ispravio sukladno uputi drugostupanjskog suda, tužitelj jeste aktivno procesnopravno legitimiran u ovom sporu.

5. Nadalje, iz spisa proizlazi da se nad trgovačkim društvom PAN-papirna industrija-Trgopromet d.o.o. u stečaju vodi stečajni postupak te da je prema izvodu iz zemljišnih knjiga trgovačko društvo Pan Papirna industrije d.o.o. (sada Damex gradnja d.o.o.) upisan kao založni vjerovnik, a iza njega je (također) kao založni vjerovnik upisan tužitelj; upravo zbog navedenog, obje te pravne osobe su nastupanjem pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad društvom PAN- papirna industrija-Trgopromet d.o.o. u stečaju postali razlučni vjerovnici u smislu članka 149. Stečajnog zakona. Međutim, nad društvom Damex gradnja d.o.o. je 31. kolovoza 2015. pokrenut postupak predstečajne nagodbe, a sukladno članku 27. stavka 5. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi Financijska agencije je 31. siječnja 2018. podnijela prijedlog za pokretanje stečajnog postupka (str. 13. spisa) koji postupak je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-286/18 od 10. prosinca 2018. prekinut do pravomoćnog okončanja upravnog spora pred Upravnim sudom u Zagrebu poslovni broj Usl-140/18. Nakon toga, društvo Damex gradnja d.o.o. je 18. rujna 2019. sklopilo Ugovor o ustupanju tražbine kojim je svoju tražbinu ustupilo društvu Igmacel d.o.o. (tuženiku). S obzirom na to, između stranaka je sporno je li predmetni ugovor o cesiji ništetan.

Naime, tužitelj je u tužbi tvrdio da je taj ugovor ništetan prvenstveno zbog toga jer se prijenos tražbine dokazuje javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom, a što je prvostupanjski sud još u ranijoj presudi poslovni broj P-315/20 od 30. srpnja 2021. pravilno otklonio pozivom na odredbu članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, neovisno o tome što se u smislu članka 32. stavka 1. Ovršnog zakona prijenos tražbine dokazuje javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom odnosno što i prema članku 146. stavku 3. Stečajnog zakona prijenos tražbine u stečajnom postupku se može dokazivati samo javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom ili izjavom stečajnog vjerovnika danom pred sudom, ugovor o cesiji nije ništetan jer se za njegovu valjanost ne traži da bude sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju mora potvrditi javni bilježnik, a kao što je to na primjer potrebno za valjanost ugovora o prijenosu poslovnog udjela u smislu članka 412. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima. Prema tome, iako se prijenos tražbine može dokazati javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom, za valjanost ugovora o cesiji nije odlučno je li ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik, a kako to pogrešno smatra tužitelj. Osim toga, budući da je Ugovor o ustupanju tražbine od 18. rujna 2019. sklopljen prije otvaranja stečajnog postupka nad cedentom Damex gradnja d.o.o. (stečaj nad tim društvom je otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1265/2021 od 1. listopada 2021. kada su u smislu članka 158. Stečajnog zakona nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka), za prijenos tražbine u odnosu na to društvo nije odlučna odredba članka 146. stavka 3. Stečajnog zakona neovisno od toga što je ugovor o cesiji sklopljen nakon što je Financijska agencije 31. siječnja 2018. podnijela prvostupanjskom sudu prijedlog za pokretanje stečajnog postupka.

6. Prvostupanjski je sud još u ranijoj presudi poslovni broj P-315/20 od 30. srpnja 2021. pravilno naveo da ni preostali razlozi zbog kojih je tužitelj smatrao da je ništetan Ugovor o cesiji od 18. rujna 2019. (a koji ugovor je pravna osnova tuženikova potraživanja prema stečajnom dužniku PAN-Trgopromet d.d. u stečaju) nisu osnovani. Naime, kao što je to Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naveo i u rješenju poslovni broj Pž-4601/21 od 21. ožujka 2022., tužitelj je smatrao da je predmetni ugovor o cesiji ništetan jer je: a) nad cedentom Damex gradnja d.o.o. ranije pokrenut postupak predstečajne nagodbe pa zato Damex gradnja d.o.o. nije mogao ispunjavati svoje obveze osim nužnih za redovno poslovanje, i to samo na temelju prethodnog odobrenja povjerenika ili suda, b) jer su mu obračunska plaćanja bila zabranjena u uvjetima blokade računa sukladno članku 15. stavku 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, c) jer se radi o nedopuštenoj pobudi kojom je tuženik kao cesionar stekao imovinu koju po redovnom tijeku stvari ne bi mogao steći a što je druga strana znala budući da je zastupnik po zakonu obje stranke bila ista osoba i d) jer se radilo o raspolaganju koje je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava te moralu društva.

7. U odnosu na tužiteljevo pozivanje u tužbi na razlog ništetnosti ugovora o cesiji zbog toga što je sklopljen protivno odredbi članka 15. stavka 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da zbog toga predmetni ugovor o cesiji nije ništetan. Naime, navedenom odredbom Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima je propisano da poslovni subjekt ne smije sklapati ugovore radi obračunskog plaćanja ako u Jedinstvenom registru računa ima oznaku blokade računa, odnosno zabranu raspolaganja oročenim novčanim sredstvima, ako tim obračunskim plaćanjem kao vjerovnik tražbine onemogućuje ili izbjegava primitak ispunjenja obveze u novcu. Međutim, postupanje protivno toj zakonskoj odredbi nema za posljedicu ništetnost ugovora o cesiji kao obračunskog plaćanja u smislu članka 15. stavka 1. tog Zakona, već je kao posljedica postupanja tuženika protivno toj zakonskoj odredbi propisana njegova prekršajna odgovornost prema članku 30. stavku 1. točki 1. tog Zakona. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je sklapanje ugovora o cesiji zbog blokade računa bilo zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani (cedentu Damex gradnja d.o.o.), a tužitelj nije tijekom cijelog postupka ni iznio činjenicu da je i račun cesionara (tuženika) bio u blokadi u vrijeme sklapanja ugovora o cesiji, to predmetni ugovor o cesiji iz tog razloga nije ništetan već je on valjan prema članku 322. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima. Pri tome, sama činjenica što je prilikom sklapanja ugovora o cesiji cesionara i cedenta zastupala ista osoba-Marinko Mikulić kao zastupnik po zakonu obiju ugovornih stranaka nema utjecaja eventualnu ništetnost ugovora o cesiji iz razloga što je taj ugovor sklopljen protivno članku 15. stavku 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a kako to pogrešno smatra tužitelj.

8. Jednako tako, premda je i odredbom članka 17. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13) propisano da poduzetnik u stanju nelikvidnosti ne smije obavljati nikakva plaćanja osim onih koja su nužna za redovno poslovanje, kao što i prema odredbi članka 69. stavka 1. tog Zakona u razdoblju od otvaranja postupka predstečajne nagodbe, do kraja toga postupka, dužnik ne smije plaćati obveze koje su nastale i dospjele prije dana otvaranja postupka predstečajne nagodbe, osim tražbina iz članka 17. stavka 2. točaka 1., 6. i 7. toga Zakona, postupanje protivno tim zakonskim odredbama nema za posljedicu ništetnost pravnog posla (u konkretnom predmetu, ugovora o cesiji). Naprotiv, i prema odredbi članka 88. stavka 1. točka 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi za postupanje poduzetnika protivno člancima 17. i 69. tog Zakona je (također) propisana njegova prekršajna odgovornost. Prema tome, budući da je nad društvom Damex gradnja d.o.o. rješenjem Financijske agencije, Regionalni centar Zagreb, Klasa: UP - I/110/07/15- 01/8846, Ur.br.: 04-06-16-8846-34 od 10. svibnja 2016. otvoren postupak predstečajne nagodbe, a koji prije sklapanja ugovora o cesiji od 18. rujna 2019. nije bio okončan jer se protiv rješenja o obustavi vodio upravni spor, to predmetni Ugovor o ustupanju tražbine u smislu odredbe članka 322. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima nije ništetan zbog postupanja cedenta Damex gradnje d.o.o. (zbog njegova sklapanja tog ugovora).

9. Nadalje, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj u ovom sporu nije dokazao razlog ništetnosti ugovora o cesiji zbog nedopuštenosti pobude jednog ugovaratelja (cesionara) za koju je drugi ugovaratelj cedent znao u smislu članka 273. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tužitelj svoje tvrdnje iz tužbe da je tuženik cesijom stekao imovinu koju po redovnom tijeku stvari ne bi mogao steći dok bi vjerovnici Damex gradnje bili isključeni iz mogućnosti namirenja svojih tražbina ničim nije dokazao. Ovo stoga jer ne samo da radi dokazivanja činjenice da je tuženik stekao imovinu koju inače ne bi mogao steći nije ni predložio izvođenje niti jednog dokaza u smislu članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj niti u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4601/21 od 21. ožujka 2022. nije predložio ni dokaze da se (drugi) vjerovnici društva Damex gradnja d.o.o. čije su tražbine (eventualno) bile dospjele u vrijeme sklapanja ugovora o cesiji ne bi mogli namiriti i iz druge imovine tog trgovačkog društva; za to nije odlučna činjenica što je nad Damex gradnja d.o.o. vođen postupak predstečajne nagodbe ni što je (do pravomoćnog okončanja upravnog spora) prekinut stečajni postupak jer i u stečajnom postupku postoji mogućnost da stečajni vjerovnici u cijelosti namire svoja potraživanja (članak 285. Stečajnog zakona). Prema tome, tužitelj u ovom sporu nije dokazao nedopuštenost pobude jednog ugovaratelja ugovora o cesiji (cesionara) za koju je drugi ugovaratelj (cedent) znao, neovisno o tome što je zastupnik po zakonu oba društva koja su sklopila ugovor ista osoba. Osim toga, premda je tijekom postupka navodio i da je Ugovor o cesiji suprotan moralu društva te je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava, tužitelj ni radi dokazivanja tih činjenica nije predložio sudu izvođenje ni jednog dokaza, a što i prvostupanjski sud pravilno navodi na str. 7 pobijane presude (str. 141. spisa).

10. Jednako tako, prvostupanjski je sud sukladno uputi drugostupanjskog suda u ponovljenom postupku ispitao je li Marinko Mikulić koji je u ime obje stranke sklopio Ugovor o ustupu tražbine od 18. rujna 2019. imao za to suglasnost obiju stranaka te je pravilno utvrdio da je Marinko Mikulić kao zastupnik obiju ugovornih stranaka za to imao potrebnu suglasnost i tuženika i društva Damex gradnja d.o.o.. Naime, tuženik je još uz odgovor na tužbu dostavio suglasnost društva Damex gradnja d.o.o. direktoru tog društva Marinku Mikuliću da sklopi predmetni ugovor o cesiji s društvom Igmacel d.o.o. (str. 27. spisa), a nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4601/21 od 21. ožujka 2021. tuženik je dostavio i svoju suglasnost od 17. rujna 2019. kojom je odobrio Marinku Mikuliću sklapanje Ugovora o cesiji s društvom Damex gradnja d.o.o. (str. 124. spisa).

Prema odredbi članka 41. stavka 3. u vezi s člankom 49. Zakona o trgovačkim društvima član uprave ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna stranka i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba. Prema tome, iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da član uprave kao zastupnik po zakonu (jednog) trgovačkog društva ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva sklopiti ugovor (u ime tog društva) kojim prilikom bi ujedno zastupao i drugo trgovačko društvo – drugu ugovornu stranku.

Slijedom navedenog, budući da je Marinko Mikulić je kao zastupnik po zakonu trgovačkog društva Damex gradnja d.o.o. i kao zastupnik po zakonu tuženika imao suglasnost oba društva za sklapanje ugovora o cesiji, to Ugovor o cesiji od 18. rujna 2019. nije protivan ni prisilnoj odredbi članka 41. stavka 3. u vezi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima, a što je pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

11. Tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stavka 1. u vez si člankom 377. Zakona o parničnom postupku nije osnovan. Naime, upravo zbog toga što sukladno odredbi članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja je ukinuo raniju prvostupanjsku presudu donesenu u ovom sporu radi utvrđivanja činjenice koju ni jedna stranka tijekom ranijeg prvostupanjskog postupka nije isticala – je li Marinko Mikulić kao zastupnik po zakonu obiju stranaka koje su sklopile ugovor o cesiji za sklapanje tog ugovora imao (i) suglasnost tuženika, a o (ne)postojanju te činjenice ovisi je li predmetni ugovor ništetan što utječe i na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva, budući da je pravna osnova tuženikova potraživanja prema stečajnom dužniku Pan-Trgopromet d.d. u stečaju upravo navedeni ugovor.

Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članka 377. stavka 1. Zakona o parničnom postupku sazvao pripremno ročište za 8. lipnja 2022. te time omogućio objema strankama da iznesu činjenice i predlože dokaze o kojima ovisi (ne)postojanje ništetnosti Ugovora o cesiji od 18. rujna 2019. u smislu članka 41. stavka 3. u vezi s člankom 49. Zakona o trgovačkim društvima. Sukladno tome, tuženik je prije zaključenja novog prethodnog postupka dostavio sudu ispravu iz koje proizlazi da je dao suglasnost Marinku Mikuliću za sklapanje predmetnog ugovora o cesiji (str. 124. spisa). Međutim, premda je u podnesku od 1. srpnja 2022. na str. 129. spisa smatrao „da postojeće okolnosti u razumnu sumnju dovode vjerodostojnost tog dokaza“, tužitelj radi osporavanja istinitosti te tuženikove isprave nije predložio izvođenje ni jednog dokaza. Zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je Marinko Mikulić imao (i) tuženikovu suglasnost za sklapanje ugovora o cesiji.

Naime, budući da se sukladno odredbi članka 446. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima sve odluke donesene na skupštini društva s ograničenom odgovornošću i one koje su članovi društva donijeli pisanim putem moraju bez odgađanja unijeti u posebnu knjigu odluka, tužitelj se radi dokazivanja neistinitosti isprave – suglasnosti tuženika od 17. rujna 2019. sukladno odredbi članka 233. stavka 1. Zakona o parničnom postupku mogao na primjer, pozvati na knjigu odluka tuženika i predložiti sudu da sud pozove tuženika na dostavu te knjige odluka; ako predmetna tuženikova odluka od 17. rujna 2019. ne bi bila unesena u knjigu odluka ili bi ona bila unesena u posebnu knjigu odluka nakon što je skupština tuženika (ili članovi društva tuženika pisanim putem) donijela neku kasniju odluku, tužitelj bi time mogao uspješno osporiti vjerodostojnost tuženikove isprave sa str. 124. spisa prema kojoj su članovi društva tuženika dali odobrenje Marinku Mikuliću za sklapanje ugovora o cesiji. Međutim, upravo zbog toga što tužitelj radi osporavanja vjerodostojnosti tuženikove isprave-suglasnosti od 17. rujna 2019. nije predložio izvođenje ni jednog dokaza premda je na njemu bio teret dokazivanja činjenice da navedena isprava nije vjerodostojna u smislu članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, to sud prvog stupnja pravilno smatra da je navedena isprava vjerodostojna te da je njome tuženik dokazao da je Marinko Mikulić prilikom sklapanja Ugovora o cesiji od 18. rujna 2019. imao (i) tuženikovu suglasnost za sklapanjem tog ugovora.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 31. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić