REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Josipa Jelačića 3

43000 Bjelovar

Poslovni broj: REF 12: Ps-7/2022-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Gordani Malvić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz B., A. Š.

…, OIB …, zastupanog po punomoćnici R. P. Š., odvjetnici iz B., protiv tužene J. P., B., A. Š.

…, OIB …, zastupane po punomoćniku J. J., odvjetniku u B., radi iseljenja, nakon održane i zaključene, javne glavne rasprave 9. prosinca 2022. u nazočnosti punomoćnika stranaka, primjenom odredbe čl. 335. st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP), dana 31. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj J. P., B., A. Š.

…, OIB …, da iseli iz stana vlasništvo tužitelja S. S. iz B., A. Š.

…, OIB …, koji stan je označen pod III i nalazi se u potkrovlju stambeno poslovne zgrade u B. u U.. A. Š. kbr. … i …, sagrađene na čkbr. 2362/1, upisane u zk.ul. … k.o. G. B., upisan u podulošku broj: 394, kao zemljišno- knjižno tijelo II-ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9), a koji se sastoji od stepeništa, dnevnog boravka, kuhinje i kupaonice, ukupne površine P=35,00 m2, kojem stanu pripada dio kolnog ulaza kao zajedničkog prostora ukupne površine P=26,52 m2 i taj stan, slobodan od svih osoba i stvari u roku od 15 dana preda u posjed tužitelju S. S. iz B., A. Š.

…, OIB …, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženoj J. P., B., A. Š.

…, OIB … da tužitelju S. S. iz B., A. Š.

…,

OIB …, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 384,90 eura /2.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od 31. siječnja 2022., kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tužene podnio tužbu radi iseljenja i predaje u posjed koja je zaprimljena kod ovoga suda dana 20. studenog 2019. U tužbi navodi da je tužitelj vlasnik nekretnine koja predstavlja stan, a pobliže opisan pod točkom I. izreke presude, da tužena već duže vrijeme, bez ikakve pravne osnove nalazi se u posjedu navedenog stana, usprkos pozivu tužitelja na iseljenje, ista se odbija iseliti.

2. Tužitelj ističe da ga je tužena dovodila u zabludu dugi niz godina, prezentirajući mu kako ona na predmetnom stanu ima stanarsko prava, odnosno status nositelja stanarskog prava-zaštićenog najmoprimca. Međutim, kako tužena nikada nije htjela tužitelju predati, a niti pokazati dokument iz kojeg bi proizlazilo to pravo, tužitelj je istražujući utvrdio da tužena nema pravo na koje se poziva te da ga je osim što ga je dovela u zabludu i održavala u zabludi dugi niz godina, jer da se bez ikakve pravne osnove nalazi u posjedu njegovog stana. Tužitelj je mirnim putem pozvao tuženu na iseljenje dopisom od 15. srpnja 2019., međutim ista se odbija iseliti tvrdeći da i dalje ima pravo na posjed, iako joj ono ne pripada. Kako se tužena odbija iseliti iz tužiteljevog stana i predati mu u posjed njegovu nekretninu, to predlaže da se usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. U odgovoru na tužbu tužena osporava navode tužbe te se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističe da tužena ima stanarsko pravo na predmetnom stanu od 1974. kada je raniji vlasnik stana bila M. K.., s kojom je imala sklopljen Ugovor o korištenju stana, a da se stan ranije nalazio u ulici I. L. R.. Tvrdi da su te činjenice poznate tužitelju, da u građevinskoj dozvoli piše da tužena ima stanarsko pravo. Tužena navodi da iz zapisnika o bodovanju predmetnog stana proizlazi da se je uselila 1974. a da je objekt izrađen 1830., da u stanu ima dva člana, da su to bili tužiteljica i njena kćerka G. sada M..

4. Tužena navodi da iz potvrde o visini stanarine od 29. svibnja 1989., proizlazi da je utvrđena stanarina (sukladno bodovanju) za stan tužitelja u L. R. … na kojem je nositelj stanarskom prava tužena u iznosu od 31.290 dinara. Ističe da je tužitelj objekt u B. u ranijoj ulici I. L. R. kupio u mjesecu ožujku 1988. od C. K. koji je nasljednik iza pokojne M. K.. Tužitelj je pokrenuo upravni postupak kod ranije O. B., a čiji je pravni slijednik G. B. radi otkaza stanarskog prava tužiteljici na lokaciji I. L. R. … (ugao Š. i I. L. R.). U to vrijeme tužitelj je živio na adresi u B. C. V., a današnja adresa N. k. Z. V.. Iz zapisnika od 27. prosinca 1989., tužena navodi da je stekla svojstvo nositelja stanarskog prava u B. površine 40 m2, uz pravo korištenja drvarnice u dvorištu i dijela tavana.

5. Tužitelj je pokrenuo postupak kod O. B. čiji je pravni slijednik G. B. radi pretvaranja stambenog u poslovni prostor te dogradnje objekta. U vezi tog upravnog postupka, postoji dokumentacija. U zapisniku od 22.01.1991. Klasa: UP /I-371-03/90- 02/136 jasno se navodi u izjavi tužitelja da je objekt kupio sa stanarom J. P. te da joj nije našao još adekvatan stan koji joj ne bi bitno pogoršavao uvijete stanovanja. Ističe da iz Zaključka od 5. ožujka 1991., upravnog tijela kojim je osnovana stručna komisija za utvrđivanje činjeničnog stanja stana u B. na kojem je kako se navodi u zaključku „ nositelj stanarskog prava P. J. te stanje objekta u B. …“ Nadalje navodi da su kod O. B. -sada G. B. stranke su sklopile nagodbu dana 15.03.1991. poslovni broj Klasa: UP/I-371-03/91-01/4, Ur broj: 2103-06-05-91-3. Navedenom nagodbom je tužitelj ponudio tuženoj useljenje u rekonstruirani dio objekta i to stan od 38 m2. Obustavljen je daljnji uviđaj kao i upravni postupak pokrenut po zahtjevu S. S. (S.) od 1989. godine. Voditelj postupka je bio M. K.. Naglašava da je prije sklapanja nagodbe bilo doneseno rješenje da se J. P. ukida stanarsko pravo te je ona na to rješenje izjavila žalbu. S obzirom da su stranke sklopile nagodbu, postupak je obustavljen te je dogovorom stranaka J. P. dodijeljen drugi stan na kojem je nastavila živjeti temeljem stanarskog prava, a o u objektu tužitelja. Nadalje, navodi da je u zapisniku od kolovoza 1991., koji je proveden na licu mjestu ugao Š. i sada J . H. … (ranije I. L. R. …) obišlo se lice mjesta te se navodi da je tužitelj rekonstruirao dio objekta u B., da je u potkrovlju osposobio stan od 32,83 m2, za J. P. koja ima stanarsko pravo na dijelu objekta koji nije rekonstruiran, a koji zbog ruševnosti će biti rekonstruiran. Poslije sklapanja nagodbe tuženoj je i dalje ostalo stanarsko pravo kako je navedeno u zapisniku od 16. kolovoza 1991. Komisija je obišla stan koji u zamjenu tužitelj nudi tuženoj te su zaključili da je stan primjeren, ali je manje kvadrature. Ističe da je tužitelj u zapisniku (na drugoj stranici), naveo da kao davalac stana na korištenje u novo rekonstruiranom dijelu objekta J. H. …, u potkrovlju osigurava kako izjavljuje, a i utvrđeno je na licu mjesta J. P. stan kao nositelju stanarskog prava i stan koji ne pogoršava uvijete njena stanovanja te nastavlja izjavu i smatra da nagodba zaključena 15. ožujka 1991., izvršna te omogućava nesmetano useljenje J. P.“. Dakle, unatoč pravopisnim pogreškama iz izjave samog tužitelja, jasno proizlazi da je sukladno nagodbi od 15. ožujka 1991., tužena prihvatila preseljenje u drugi stan koji joj je osigurao tužitelj te je na istom nastavila svoje stanarsko pravo. Dakle, ističe da se u predmetnom zapisniku navodi da je tužena budući nositelj stanarskog prava, a da će raniji stan predati S. S. (S.) kao vlasniku. Naime, radilo se o tome da tužitelj nije mogao dobiti građevinsku dozvolu i izgraditi u cijelosti sadašnji objekt bez da sruši dio objekta u kojem je ranije živjela tužena. Kako je isti nije mogao osigurati drugi stan ili ju isplatiti, on je pristao za tuženu dati odgovarajući stan u svom objektu na kojemu se nastavilo stanarsko pravo kako to stoji u zapisniku od 16. kolovoza 1991.

6. Tužena ističe da prema rješenju o komunalnoj naknadi od 15. ožujka 1991., proizlazi da je tužena obveznik iste, iako je stan u vlasništvu tužitelja. Osim komunalne naknade, sve režije koje terete stan (struja, odvoz smeća, plin ) glase na ime tužene. Nadalje, tužena ističe iz građevinske dozvole tužitelja UP/I-361-03/90- 02/68 Ur.broj: 2103/06-04-91-5 od 16. travnja 1991., jasno proizlazi u obrazloženju na stranici 2 da je J. P. iz B., J. H. … nositelj stanarskog prava na stanu u predmetnoj zgradi. Stoga smatra da je netočno da bi tužena koristila stan bez pravne osnove jer je upravo tužitelj kupio zgradu na kojoj je na stanu tužena imala i ima stanarsko pravo. Tužitelj je pokušao dokinuti stanarsko pravo, no to mu nije uspjelo te je morao osigurati tuženoj dugi stan u istoj zgradi na kojoj tužena ima stanarsko pravo. Tužitelj u koliko želi da tužena iseli istu mora isplatiti ili joj ponuditi drugi odgovarajući smještaj, a s čime se tužena mora suglasiti. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka.

7. Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u Izvadak iz zemljišnih knjiga (list 4-5), opomena pred tužbu (list 6-7), odgovor na opomenu (list 8-9), zapisnik o bodovanju (list 29-30), potvrda o visini stanarine (list 31), Ugovor o korištenju stana (list 32-34), zapisnici (list 35-43, 107-108,112-113), Rješenje o komunalnoj naknadi (list 44-45), Građevinska dozvola (list 46-48, 109-111), Ugovor o prodaji (list 65-68), ovosudno Rješenje o nasljeđivanju (list 69), povijesni Zk. izvadak (list 75-101), podaci G. B. (list 102), u podatke od HZMO (list 127), Ugovor o korištenju stana M. K. i J. P. od 10. kolovoza 1974., (list 159-161), rješenje O. B. (list 196-197), građevinska dozvola Općine Bjelovar (list 198-200), podaci Grada Bjelovara (list 201,202), podaci od B. d.o.o., (list 205), potvrda o visini stanarine (list 209).

8. Izveden je dokaz saslušanjem stranaka( list 120-123).

9. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka G. M. (list 133-134).

10. Predmet tužbenog zahtjev je zahtjev za iseljenje tužene iz stana vlasništvo tužitelja pobliže opisanog pod točkom I. izreke presude te predaje slobodan od svih osoba i stvari u posjed tužitelju.

11. Nesporna je činjenica između stranaka da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine u naravi stan. označen pod III i nalazi se u potkrovlju stambeno poslovne zgrade u B. u Ul. A. Š. kbr. … i …, sagrađene na čkbr. 2362/1, upisane u zk. ul. … k.o. G. B., upisan u podulošku broj: 394, kao zemljišno-knjižno tijelo II-ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9), a koji se sastoji od stepeništa, dnevnog boravka, kuhinje i kupaonice, ukupne površine P=35,00 m2, kojem stanu pripada dio kolnog ulaza kao zajedničkog prostora ukupne površine P=26,52 m2, a koja činjenica proizlazi iz zk. izvadka (list 4-5).

12. Također, između stranaka nije sporno da tužena predmetne nekretnine pobliže navedene pod točkom I. izreke presude koristi od 15. prosinca 1974. Isto tako, između stranaka nije sporno da je tužitelj predmetnu nekretninu u naravi stan adaptirao, a koja činjenica proizlazi iz građevinske dozvole od 16. travnja 1991. (list 109-111) te iz iskaza stranaka.

13. Sporno je između stranaka da li tužena ima status zaštićenog najmoprimca te da li je ista nositeljica stanarskog prava u vrijeme sklapanja Ugovora o korištenju stana kojeg je tužena sklopila sa M. K..

14. Naime, između stranka je sporno u ovom postupku da li je tužena po odredbama Zakona o stambenim odnosima, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (5. studenog 1996.) stekla stanarsko pravo, odnosno ima li danas status zaštićenog najmoprimca.

15. Tužena je u spis predmeta dostavila Ugovor o korištenju stana od 10. prosinca 1974. (list 32-34) iz kojeg proizlazi da se isti sklapa između M. K. kao davalac stana na korištenje koja daje nositelju stanarskog prava tuženoj, stan koji se nalazi u zgradi u B. U. L. R. …, prizemlje, koji se stan sastoji od hodnika, jedne sobe, kuhinje, ostave i wc-a, ukupne stambene površine od 40 m2, kojem stanu pripada drvarnica u dvorištu i dio tavana. Tim Ugovorom ugovorena je stanarina u iznosu od 50 dinara za godinu 1970. u omjeru od 100% koja se plaća od 15. prosinca 1974., a koji je ugovor zaključen na neodređeno.

16. Iz iskaza tužene proizlazi da se predmetni stan nalazi u potkrovlju Š. u. u B., ranije ulica I. L. R., da je stanarsko pravo stekla temeljem Ugovora o korištenju stana koji je bio zaključen sa M. K., za koju također tvrdi da je imala stanarsko pravo. Ranije u toj nekretnini živjela je V. T., koja se odselila, a nakon toga ju je M. K. zvala da dođe stanovati kod nje, time da je u jednoj sobi stanovala ona , a u druge dvije sobe u prizemlju E. K.. Nakon smrti M. K. koju je naslijedio njen brat F. K., kojem je također plaćala najamninu kao i ranije M. K., isti ju je obavijestio da će prodati nekretninu, da mu je rekla da se mogu dogovoriti, no međutim ističe da se nisu dogovarali jer se samo pojavio tužitelj koji ju je obavijestio da je postao vlasnik. Tvrdi da su E. K. i ona nadalje plaćale najamninu, odnosno stanarinu tužitelju uplatnicama, no međutim, nije želio primati novca govoreći da mu je to malo, da ju je tužitelj htio seliti iz nekretnine, čemu se ona protivila govoreći mu da ima stanarsko pravo. Osporava da bi tužitelj od nje zahtijevao da mu predoči dokument iz kojeg proizlazi da ima stanarsko pravo, a kako je zahtijevao da se iseli, pokrenuo je postupak kod tadašnje O. B., no ističe da su tužitelju rekli da ju ne može iseliti jer ima stanarsko pravo. U vrijeme dok je živjela prema zaključenom Ugovoru sa M. K., živjela je u prizemlju jer se u gornjem dijelu nisu nalazili stanovi. Kako je tužitelj odbijao stanarinu od nje i E. K., koje je plaćala uplatnicama, više nije istu niti plaćala, ne sjeća se da li je tužitelja slala u G. B. da se interesira koliko iznosi zaštićena najamnina, možda i je,, no ističe da je voljna i dalje tužitelju plaćati najamninu koja se treba odrediti prema zakonu s obzirom da ima stanarsko pravo.

17. Osnovanost navoda tužene osporena je po tužitelju, koji ne poriče činjenicu da je tužena i E. K. imala zaključen Ugovor o najmu stana sa M. K. i da je plaćala najamninu, da je on vlasnik prijeporne nekretnine postao 1988. kupnjom od C. i E. K., M. K. je bila polusestra C. K., da je E. K. istoj plaćala najamninu koju je plaćala i nakon što je on kupio tu nekretninu, dok tužena to nije činila, a E. K. se je odselila nakon nekih 6 mjeseci dok je tužena ostala i nadalje živjeti. U vrijeme kupnje predmetnog stana od C. K. ista se nalazila u ruševnoj nekretnini, da je tom prilikom bio obaviješten da se nalaze dvije podstanarke koje plaćaju najamninu no da prodavatelj nikada nije spomenuo da bi postojalo stanarsko pravo u korist tužiteljice i E. K.. Navedena nekretnina je adaptirana u razdoblju od 1990. do 1991. u fazama na način da je pola kuće u kojoj se nalazio navedeni stan srušeno, izgrađen novi dio, a potom je i izvršena adaptacija gornjeg dijela, a tužena je u vrijeme adaptacije bila privremeno smještena u novi dograđeni dio. Nakon adaptacije u donjem dijelu gdje su ranije bili stanovi, nalaze se poslovni prostor, a u gornjem dijelu tri stana. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tuženu tražio da mu dostavi valjanu ispravu iz koje proizlazi da ima stanarsko pravo što ista nikada nije učinila, za što je uvijek imala izgovore, da mu je rekla da tu činjenicu provjeru u G. B., odnosno ranije u O. B., da je zahtijevao da mu plaća najamninu koju nikada nije plaćala, a da je od njega zahtijevala da dostavi dokument iz kojeg proizlazi visina najamnine. U G. B. na njegov zahtjev da mu predoči dokumentaciju iz koje proizlazi da tužena ima stanarsko pravo nije dobio, jer oni takav podatak u svojim evidencijama nemaju. Prilikom kupnje predmetne nekretnine za njega nije bilo nikakove dvojbe da se prodavatelj C. K. u zemljišnim knjigama vodi upisan kao vlasnik te nekretnine.

18. Osnovanost navoda tužitelja proizlazi iz priložene dokumentacije spisu predmeta i to povijesnog zk. izvatka iz kojeg proizlazi da je na predmetnoj nekretnini ne postoje upisani nikakovi tereti niti podatak da bi tužena imala upisano stanarsko pravo. Nadalje, iz priloženih isprava i to ovosudnog rješenje o nasljeđivanju O-316/1981 od 17. rujna 1986. iza pokojne M. K. (list 69) proizlazi da je ista vlasnica nekretnine u kojoj se nalazi i predmetni stan, a da se njenim nasljednikom proglašavaju C. K. kojem je pripala navedena nekretnina, a koji je sa tužiteljem dana 11. siječnja 1988. zaključio Ugovor o prodaji temeljem kojeg je tužitelj kupio nekretninu u kojem se nalazi predmetni stan. Nadalje, iz podataka od G. B. (list 102) proizlazi da se tužena ne vodi u njihovim evidencijama kao zaštićeni najmoprimac niti nositelj stanarskog prava na stanu broj 3 u potkrovlju stambeno poslovne zgrade sagrađene na čkbr. 2362/1 u u. A. Š.

… i … (zk. tijelo II-9, suvlasnički dio u neodrađenom omjeru E-9), iz zk. ul … k.o. G. B., upisana u broj poduloška 394, kao niti na bilo kojoj drugoj nekretnini u G. B..

19. Dakle, iz navedene dokumentacije ne postoji nikakova odluka nadležnog tijela kojoj bi se tuženoj dodijelilo stanarsko pravo, a koja činjenica ne proizlazi niti iz Ugovora o korištenju kojeg je tužena sklopila sa pokojnom M. K., a temeljem kojeg Ugovora tužena smatra da joj stanarsko pravo proizlazi iz tog Ugovora. Osim toga, a kako to osnovano ističe tužitelj, činjenica postojanja stanarskog prava ne proizlazi niti iz Ugovora o prodaji predmetne nekretnine temeljem kojeg je tužitelj stekao vlasništvo iz kojeg proizlazi da je kupio nekretninu koja nije opterećena nikakovim pravima u korist treće osobe. Isto tako, iz rješenja o nasljeđivanju iza pokojne M. K. ne proizlazi da bi predmetna nekretnina koju je naslijedio C. F. K. bila opterećena pravima u korist trećih osoba. Isto tako, a što je prethodno obrazloženo, niti iz zemljišno knjižnog izvatka ne proizlazi podatak da bi predmetna nekretnina bila opterećena u korist trećih osoba da eventualno imaju stanarsko pravo. Nadalje, da tužiteljica doista nema stanarsko pravo na predmetnom stanu ovog postupka, nedvojbeno se može i zaključiti iz iskaza same tužene koja ističe da je M. K. bila vlasnica predmetne nekretnine da je prije nje imala podstanare (V. T.), koja se je odselila i da ju je nakon toga pozvala da živi kod nje, što je tužena i učinila i s kojom je i zaključila Ugovor. Naime, radi se o tipiziranom obrascu pod nazivom "Ugovor o korištenju stana", no isti po svom sadržaju predstavlja Ugovor o najmu stana, a da je tomu tako proizlazi iz samog iskaza tužene tvrdnju da je M. K. također bila nositeljica stanarskog prava tužena nije ničim dokazala, niti to proizlazi iz priloženih isprava spisu predmeta, osim toga, da je tomu bilo doista tako to bi proizlazilo ne samo iz zemljišnih knjiga već i u konačnici iz Ugovora o prodaji kojem je tužitelj stekao pravo vlasništva zaključenog sa C.-F. K., zakonskim nasljednikom iza pokojne M. K. (list 65-69). Dakle, imajući u vidu navedeno, nedvojbeno proizlazi zaključak suda da se tužena bez uspjeha i neosnovano poziva da je stekla stanarsko pravo temeljem Ugovora o korištenju, a isto tako nije dokazala osnovanost svojih navoda, pozivajući se da je bilo doneseno rješenje od O. B., kojim se ukida stanarsko pravo i na koje je rješenje ona izjavila žalbu jer osnovanost njenih takovih navoda ne proizlazi iz podataka od G. B. (list 102) kao slijednika tadašnje O. B..

20. Tužena je sa M. K. sklopila Ugovor o korištenju stana 10. prosinca 1974., pa u konkretnom slučaju da li je ista stekla stanarsko pravo valja prosuđivati prema Zakonu o stambenim odnosima (Službeni list SHRJ broj 11/1966 i 32/1968. dalje u tekstu ZOS), obzirom na činjenicu da je Zakon o stambenim odnosima iz 1974., bio na snazi od 26. prosinca 1974. do 24. prosinca 1986.

Tužena naime, smatra da je stekla stanarsko pravo na privatnom stanu pozivajući se pritom na odredbu čl. 3 st. 2 Zakona o stambenim odnosima i to sklapanjem Ugovora o korištenju stana.

21. Odredbom čl. 3 st. 1 Zakona o stambenim odnosima, propisano je da pravo davanja stanova na korištenje građanima pripada društveno-političkoj zajednici, državnim organima, radnim organizacijama, drugim pravnim licima i građanima koji su zgrade i stanove kao investitori izgradili ili po dugom osnovu stekli.

St. 2 istog članka propisano je da se stanovi daju građanima na korištenje putem Ugovora o korištenju stana ako tim zakonom nije drugačije određeno. Subjekti stanarskog prava mogle su biti isključivo fizičke osobe, a za razliku od ostalih osoba što imaju pravo na korištenje stana, oni se nazivaju stanarima te kao takovi imaju status korisnika stana, a što su se u samog stanara, njegovog bračnog druga, ubrajali i članovi obiteljskog domaćinstva ukoliko su s njima stanovali. Stanarsko pravo prema ZOS-u nije se moglo steći na stanovima u vlasništvu građana sukladno ustavnoj garanciji prava vlasništva, no vlasnik je svoj stan mogao iznajmiti ili ustupiti drugoj osobi, uređujući pritom međusobna prava i obveze Ugovorom u najmu (čl. 3 ZOS-a).

Stanovi nad kojima se je moglo steći stanarsko pravo je odgovarajući stan koji zadovoljava potrebe osobe koja ima pravo na dodjelu stana, tzv. "stanovi solidarnosti", stanovi koji su izgrađivani udruženim sredstvima izdvojenim iz osobnih dohotka radnika radi stambenog zbrinjavanja najugroženijeg sloja ljudi i radnika koji nisu imali sredstava za rješenje stambenog pitanja, nad stanovima kojima su se zbrinjavali deficitarni kadrovi (koji su dodjeljivani prema posebnim mjerilima) te se stanarsko pravo moglo steći za nositelja stanarskog prava nad stanom u zgradi koja se mora rušiti ili obnoviti i sl., s time što takav stan ne smije bitno pogoršati uvjete stanovanja nositelja stanarskog prava.

22. Prema čl. 59 ZOS, stanarsko pravo stječe se danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove. Pod drugom valjanom pravnom osnovom ZOS-a podrazumijevalo zadržavanje stanarskog prava u slučaju razvoda braka (čl. 65.), zadržavanje stanarskog prava u slučaju smrti stanara (čl. 67), Ugovor o zamjeni stana (čl. 71) i slično.

23. Između ostalog, nastanak stanarskog odnosa ovisilo je o postojanju Ugovora o uporabi stana ili druge valjane pravne osnove stjecanja stanarskog prava kao što je i zaključenje Ugovora o korištenju stana ili pribavljanja kakve druge pravne osnove da bi se došlo do useljenja u stan. To znači da se zaključuje Ugovor na neodređeno vrijeme sukladno trajnoj naravi stanarskog prava, a samo iznimno kad je to previđao zakon i na određeno vrijeme.

Takav ugovor treba biti u pisanom obliku, a mora sadržavati ugovorne stranke, akt o davanju stana na korištenje, podatke o stanu koji se daje na korištenje, odredbe o stanarini (korištenje zajedničkih prostorija i uređenja zemlje oko zgrade), plaćanje naknade za korištenje, obveze nositelja stanarskog prava koje je vezano za tekuće održavanje stana, međusobne obveze ugovornih stanara, posebne obveze i prava stanara utvrđenog općim aktom, odredbe o korištenju drugih prostorija koje se ne smatraju stanom, a daju se na korištenje zajedno sa stanom, datum i mjesto potpisnika Ugovora.

Također, kao valjani pravni osnov za stjecanje stanarskog prava je akt davatelja stana na korištenje, rješenje nadležnog organa koje zamjenjuje Ugovor o korištenju stana, Ugovor o zamjeni stana te zakon, odnosno, druge činjenice uz koje zakon vezuje stjecanje stanarskog prava.

24. U konkretnom slučaju, tužena je imala zaključen Ugovor o korištenju stana koji po svom sadržaju predstavlja Ugovor o najmu stana (čl. 3 ZOS-a), a kako je to već obrazloženo pod obrazloženjem broj 19, dakle, u konkretnoj situaciji tužena nije mogla steći stanarsko pravo u stanu u vlasništvu građana konkretno M. K., a sukladno ustavnoj garanciji prava vlasništva pa je M. K., kao vlasnik svog stana isti iznajmila tuženoj, a međusobna prava i obveze upravo su uređene Ugovorom o najmu od 10. prosinca 1974.

U predmetnoj nekretnini prije tužene živjela je V. T., koja je također sa M. K. imala zaključen Ugovor o najmu stana, koja je odselila, a kojoj je potom M. K. ponudila stan za stanovanje (sobu za stanovanje), pa stoga u konkretnoj situaciji predleži zaključak suda da tužena nije mogla steći stanarsko pravo koje nije imala niti V. T., koja to pravo nije prenijela na tuženu jer su u konkretnoj situaciji V. T. i tužena bile najmoprimci, dok je M. K. vlasnik predmetne nekretnine. Istu je, a kako je to već prethodno i obrazloženo naslijedio njezin brat F. K., kojem je tužena dalje plaćala najamninu kao i prethodno M. K., koju je nekretninu potom kupio tužitelj, koja je nedvojbeno bila neopterećena pravom stanovanja zasnovano u korist tužene ili bilo koje druge osobe.

25. Tijekom postupka, nije utvrđeno da bi tužena stekla stanarsko pravo po bilo kojoj zakonom propisanoj osnovi (odlukom ili rješenjem ovlaštenog davatelja stana, čl. 2 i čl. 11 st. 1 ZOS-a), Ugovor o uporabi stana ili druge valjane pravne osnove stjecanja (Ugovor o korištenju stana) ili pribavljanje kakve druge pravne osnove (akt davatelja stana na korištenje), rješenje nadležnog organa koje zamjenjuje Ugovor o korištenju stana, Ugovor o zamjeni stana te zakon, odnosno druge činjenice uz koje zakon vezuje stjecanje stanarskog prava i useljenje u stan.

Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tužena niti po nijednoj od navedenih osnova nije stekla stanarsko pravo, u prilog tome proizlazi iz podataka od G. B., B. d.o.o.

Očito je, a kako to osnovano ističe tužitelj da tužiteljica pravo na stanovanje poistovjećuje sa stanarskim pravom jer je u konkretnom slučaju tužena stekla pravo na stanovanje prema zaključenom Ugovoru o najmu stana od 10. prosinca 1974., a ne stanarsko pravo.

Isto tako, iz pribavljenih podataka od G. B. i B. d.o.o. nedvojbeno proizlazi da niti V. T., a niti M. K. nisu imale stanarsko pravo pa stoga, a kako to i proizlazi iz sadržaja citiranog Ugovora između tužene i M. K., nije na tuženu prenijela stanarsko pravo niti su, a kako je prethodno obrazloženo, međusobno utvrđene obveze tužene kao nositelja stanarskog prava.

26. Zakonom o najmu stanova uređuju se prava i obveze u vezi s najmom i korištenje stana ili dijela stana. kako tužena nije imala pravni položaj nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (5. studenog 1996.), tužena nije stekla uvjete da ima status zaštićenog najmoprimca (čl. 8 Zakona o najmu stanova).

27. Prema odredbi čl. 120 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 153/09, 143/12, u daljnjem tekstu ZV-a). Vlasništvo nad nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnim knjigama, dok je prema čl. 30 istog zakona pravo vlasništva stvarno pravio na određene stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari čini što ga volja te da svakog drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Između ostalog, vlasnik ima pravo posjedovanja, upotrebe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.

28. Da bi vlasnik uspio, sa svojim vlasničkim zahtjevom na predaju nekretnine u posjed nije dovoljno sukladno čl. 162 ZV-a dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu, a što je konkretno tužitelj i učinio kako je i prethodno obrazloženo, već je nužno provesti i test razmjernosti, odnosno utvrditi može li se smatrati "domom" posjednika, postoji li u konkretnom slučaju miješanje državne vlasti (sudova), u pravo posjednika na poštivanje njegova doma te je li miješanje u ostvarivanju posjednikova prava na poštivanje doma bilo opravdano, a negativan odgovor na navedeno u konkretnom slučaju značilo bi iseljenje protivno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno neopravdano (pravno stajalište zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev X- 1050/2012 od 10. rujna 2014., Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-246/2015 sa sastanaka predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova Republike Hrvatske od 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku.

29. Iz provedenih dokaza proizlazi da tužena vlasniku nekretnine nije plaćala naknadu za korištenje te nekretnine, dok je plaćala režijske troškove, a ako to proizlazi iz suglasnih iskaza stranaka. Iako u iskazima stranaka postoji proturječje jer tužitelj tvrdi da tužena nije plaćala najamninu, dok tužena tvrdi da je to činila uplatnicom od trenutka kada je tužitelj postao vlasnik, no da je isti to odbijao. Međutim, osnovanost takovih svojih tvrdnji tužena nije dokazala niti je priložila (uplatnice na koje se poziva u svome iskazu) dokaze iz kojih bi to proizlazilo, a niti je obrazložila na koji način je uplatnicom tj. na koji račun je vršila uplatu najamnine, obzirom na njezinu tvrdnju da je tužitelj odbijao uplate izvršene uplatnicom, a što njezin iskaz čini nelogičnim i kontradiktornim.

30. Tužena se je tijekom ovog postupka pozivala na čl. 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno istakla prigovor da nekretnina iz koje se traži njeno iseljenje predstavlja njen dom. U konkretnom slučaju, tužitelj kao vlasnik prije podnošenja ove tužbe podnio je po svom punomoćniku zahtjev na iseljenje dana 15. srpnja 2019., (list 6-7), kojim se zahtijeva da se predmetna nekretnina iseli i preda u posjed tužitelju, što tužena nije učinila pa isti kao vlasnik nije mogao doći do posjeda vlastite nekretnine i na taj način ne može ostvarivati korist od iste. U postupku je utvrđeno da tužena bespravno i besplatno koristi predmetnu nekretninu, a što je protivno čl. 48 Ustava Republike Hrvatske, pravnom poretku i vladavini prava kao jednoj od najviših vrednota ustavnog poretka. Prilikom provođenja testa razmjenosti potrebno je uzeti i u obzir kao jedan od odličnih faktora činjenicu da tužena kao bespravni posjednik ne plaća naknadu za korištenje. Ocjenom provedenih dokaza je utvrđeno da tužena od 1988. kada je tužitelj postao vlasnik predmetne nekretnine bespravno koristi stan i ne plaća nitkovu naknadu za korištenje stana.

31. Pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje nego podrazumijeva i obveze, a to je prije svega obveza plaćanja naknade za korištenje stana vlasniku, a u konkretnoj situaciji po mišljenju ovoga suda tužitelju bi se kao vlasniku stana nametao prekomjerni teret da tužena ostane u stanu kojeg bespravno koristi, a u ostvarivanju tog prava na dom vlasniku stana ne plaća naknadu za korištenje stana koju bi tužitelj kao vlasnik stana morao tužiti. U obvezno pravnom odnosu koji postoji među strankama, a koji odnos uključuje i pravo tuženu da koristi stan kao njen dom, tužena se mora ponašati svjesno. U konkretnom slučaju suprotstavljena su dva pojedinačna privatna prava, s jedne strane tužiteljevo pravo spornog stana (nekretnine), a s druge strane pravo na dom tužene, stavljajući u međusoban odnos ta dva pojedinačna prava, po ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju pravo vlasništva tužitelja preteže nad pravom tužene kao korisnicom sporne nekretnine. To stoga, jer tužena koristi spornu nekretninu bez valjane pravne osnove, uz navedeno za njeno korištenje nije plaćala nikakovu naknadu, niti je pokušala na neki drugi način riješiti svoje stambeno pitanje. Osim što je tužitelj dokazao i pozivao se na svoje pravo vlasništva predmetnog stana, isti je onemogućen raspolagati vlastitom imovinom jer mu je onemogućeno ostvarivanje prihoda od svoje imovine u visini tržišne najamnine ili tržišne cijene stana, za što tužena nije pokazala interes očito smatrajući da joj pripada pravo na posjed stana kao zaštićenom najmoprimcu, iako iz podataka u spisu predmeta proizlazi da nema pravni položaj osobe iz č. 30 st. 1 i st. 2 Zakona o najmu stanova, čime je tužitelj onemogućen koristiti se vlastitom nekretninom i eventualno kao i odabrati osobu najmoprimca po svom nahođenju i ostvariti pravo koje hoće u visini tržišne cijene stana. Dakle, tužena je znala da je sporna nekretnina vlasništvo tužitelja i nakon njegovog zahtjeva da se iseli mirnim putem, to je odbila učiniti i nastavila ju koristiti na isti način kao i ranije.

32. Tijekom postupka utvrđeno je i to temeljem iskaza tužene i podataka od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list 127) da ista prima ukupno mirovinu u iznosu od 2.349,16 kn. Također, utvrđeno je da ista nema u vlasništvu nikakovu nekretninu na području Republike Hrvatske. Tužitelj je u svom iskazu tvrdio da tužena ostvaruje prihod prodajom "rabljenu odjeću na bjelovarskoj tržnici", da mu visina prihoda na tom osnovu nije poznata, međutim, osnovanost takovih svojih navoda nije dokazao. Tužena ima i kćer koja živi sa suprugom u vlastitom stanu (za kojeg otplaćuje kredit, površine 80 m2, koji se sastoji od kuhinje, dnevnog boravka, hodnika i kupaone s wc-om), a u kojoj živi sa suprugom koji prima mirovinu od 398,17 eura[1] /3.000,00 kn i sin koji je zaposlen i ima plaću od 530,89 eura /4.000,00 kn. Stanu pripada i šupa koja je zidana (površine oko 12 m2) i služi za odlaganje bicikala i stare odjeće. Navede činjenice proizlaze iz iskaza svjedoka G. M., njezine kćerke, koja je navela da je stan vlasništvo njenog supruga, no da je kupljen tijekom trajanja bračne zajednice.

33. Dakle, činjenice da tužena bespravno koristi predmetni stan, da tužitelju ne plaća nikakovu naknadu za korištenje, da se nije iselila u mirnom postupku po upućenom zahtjevu tužitelja, da ista tijekom postupka nije dokazala da bi stekla stanarsko pravo i da ima status zaštićenog najmoprimca a niti je tužena ishodila sudsku presudu kojom bi joj se priznalo to pravo (presuda kojom se nadomješta Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između stranaka sukladno čl. 31 Zakona o najmu stanova), niti su stranke međusobno svoje odnose uredile sklapanjem Ugovora o najmu stana te kako je utvrđeno da je zahtjev tužitelja za predaju nekretnine osnovan i time da nije povrijeđeno pravo na poštivanje doma tuženoj u smislu čl. 34 st. 1 Ustava Republike Hrvatske te kako prema odredbi čl.8 st. 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života doma i dopisivanja, ne čini osnovanim prigovor tužene na povredu prava na poštivanje doma. Osim toga, tužena ima prihod mirovinu, a ima i kćer koja živi na ovom području, koja također ima obvezu i dužnost pridonosit uzdržavanju tužene kao roditelja.

34. Stoga je temeljem odredbe čl. 161 a u svezi čl. 30 ZV-a prihvaćen tužbeni zahtjev, a kako je presuđeno pod točkom I. izreke presude.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Tužitelju su priznati troškovi u visini jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 265,45 eura[1] /2.000,00 kn (tbr. 7 toč. 2 al. 3), troška PDV-a u iznosu od 66,36 eura[1] /500,00 kn, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura /200,00 kn, pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 eura[1] /200,00 kn, što sveukupno iznosi 384,90 eura[1] /2.900,00 kn,

36. Svi parnični troškovi koji su odmjereni strankama bili su u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

37. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru dana 31. siječnja 2023.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, nadležnom županijskom sudu, putem ovoga suda, pisano u tri istovjetna primjerka.