Poslovni broj: 14 UsI-2704/22-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Vesne Maslov, u upravnom sporu tužitelja: N. Lj., R.

S., S., A. M. T. …., kojeg zastupa opunomoćenik I. J.,

odvjetnik u Odvjetničkom društvu J.&p. .., Z., P. ..,

protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, bez održavanja rasprave, dana 31. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/ll-224-04/21-01/72, URBROJ: 511-01-203-22-2 od dana 20. rujna 2022.

Obrazloženje

1. U pravovremenoj tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/ll-224-04/21-01/72, URBROJ: 511-01-203-22-2 od dana 20. rujna 2022., tužitelj je, u bitnom, naveo da ima podrijetlo u Republici Hrvatskoj obzirom da mu je otac rođen u Hrvatskoj i koji ima državljanstvo Republike Hrvatske, a i jedan veliki dio svog života da je također živio u Republici Hrvatskoj u kojoj da posjeduje imovinu. Pobijanim rješenjem da je tuženik pogrešno zaključio da ne ispunjava uvjete kojim je zahtijevao utvrđivanje hrvatskog državljanstva, pogrešno se pozivajući na odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Citirajući odredbu čl. 5. st. 2. Zakona naveo je da iz dokumentacije koju je priložio svom zahtjevu nedvojbeno proizlazi: da je otac tužitelja u trenutku tužiteljevog rođenje imao hrvatsko državljanstvo; da je tužitelj zahtjev podnio u roku obzirom da je u podnijet u 2021. godini kao i da pobijanim rješenjem nije utvrđeno da bi na strani tužitelja postojale zapreke iz čl. 3. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, radi čega je njegov zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva morao biti usvojen. Tužitelj smatra da je dužnost upravnih tijela da primjenjuju, a ne da stvaraju pravo kao i da se ovakvim tumačenjem pobijanim rješenjem učitava dodatni sadržaj u sami tekst zakonskih odredbi jer da u navedenim odredbama nigdje ne stoji da se navedeni uvjeti primjenjuju samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu Zakona, odnosno nakon 8. listopada 1991. Tumačenjem odredbi Zakona o hrvatskom državljanstvu na opisani način da tuženik vrši diskriminaciju u odnosu na tužitelja samo iz razloga što je rođen u R. S. i što je pripadnik s. n., a čije podrijetlo i korijeni da su u Republici Hrvatskoj. Cilj i intencija zakonskih odredbi čl. 5 st. 2. Zakona da je upravo ta da se osobama koje su starije od 21 godine, a koje su rođena u inozemstvu, što R. S. svakako jeste, omogući utvrđivanje hrvatskog državljanstva, ukoliko iz bilo kojih razloga to nisu uspeli ranije učiniti, uz ispunjenje drugih zakonskih uvjeta koje da on sve ispunjava. Slijedom gore navedenog da se predlaže Naslovljenom sudu donijeti presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i podataka koji se nalaze u spisu predmeta. Tužitelj da u tužbi ponavlja navode u vezi odredbe čl. 5. st. 2. Zakona, koji su bili izneseni i u žalbi pa da je očitovanje na njih već sadržano u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog rješenja. Tuženik da ponovo ističe da se na tužitelja, kao osobu rođenu prije .. … ….., prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15 i 102/19), ne može primijeniti odredba čl. 5. st. 2. važećeg Zakona. Tužiteljev zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva da se mogao preispitati i riješiti jedino sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle, u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva, primjenom propisa važećih u vrijeme njegovog rođenja. Vezano za tužbene navode da je dužnost upravnih tijela da primjenjuju, a ne da stvaraju pravo te da se tuženikovim tumačenjem učitava dodatni sadržaj u sami tekst zakonskih odredbi, jer da u zakonskim odredbama nigdje ne stoji da se uvjeti iz čl. 5. st. 2. primjenjuju samo na osobe rođene nakon 8. listopada 1991., da je potrebno istaknuti da je pobijano rješenje tuženika u potpunosti utemeljeno na Zakonu o hrvatskom državljanstvu. Tužitelj da nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, kako ga se jedino i može sagledati i tumačiti, već da izvlači iz konteksta odredbu čl. 5. st. 2. i da je potpuno pogrešno tumači. Tužitelj da ne povezuje stvari i ne uočava da su izmjene i dopune Zakona o hrvatskom državljanstvu, koje su stupile na snagu dana 1. siječnja 2020. (“Narodne novine”, br. 102/19) samo jedne od niza izmjena i dopuna koje je doživio Zakon o hrvatskom državljanstvu koji je stupio na snagu dana 8. listopada 1991., pa da tako ne uočava niti činjenicu da navedene izmjene i dopune Zakona, na koje se poziva u tužbi, nisu ukinule, brisale niti mijenjale odredbu čl. 30. st. 1. istog Zakona. Tom odredbom da je uređeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva na način da propisuje tko se smatra hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. na dan 8. listopada 1991. Načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva da je jedno od najvažnijih načela na kojima se temelji Zakon o hrvatskom državljanstvu, a koje bi tužiteljevim tumačenjem odredbe čl. 5. st. 2. Zakona zapravo bilo poništeno, odnosno izgubilo bi svaku svrhu što da nije bio cilj zakonodavca. Dakle, da tuženik ne stvara pravo niti učitava dodatni sadržaj u zakonsku odredbu, već da iz samog Zakona proizlazi da je granica primjene odredbe članaka 4. i 5. Zakona pa tako i odredbe čl. 5. st. 2., određena samim Zakonom o hrvatskom državljanstvu, tj. odredbom čl. 30. st. 1. tog Zakona. Razlikovanje tko stječe hrvatsko državljanstvo podrijetlom, a na koga se primjenjuje odredba čl. 30. st. 1. Zakona da je sadržano i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U- III-1895/2001 od dana 16. veljače 2005., broj: U-III-16125/2005 od dana 16. prosinca 2009. i broj: U-III- 2489/2008 od dana 4. srpnja 2012. Iako je u navedenim odlukama riječ o čl. 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu da je smisao isti. Osim toga, da ne bi bilo razloga da se navedenim zakonskim izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu dana 1. siječnja 2020., donose posebne odredbe čl. 30.a st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu za osobe rođene prije 8. listopada 1991. ako bi se, prema tužiteljevom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom čl. 5. st. 2. Zakona za koju da je dovoljno da je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja stranke. Ujedno da ukazuje da je u odredbi čl. 5. st. 2. Zakona riječ o osobama rođenima u inozemstvu. Područje drugih republika bivše SFRJ da predstavlja inozemstvo u odnosu na Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991. kad je stupila na snagu odluka o samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske i raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ. Ministarstvo da je u propisanom dvogodišnjem roku, koji je počelo teći od 1. siječnja 2020. godine (a zbog pandemije koronavirusom produžen za još jednu godinu), do sada već zaprimilo na tisuće zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom osoba, stranih državljana, starijih od 21. godine i rođenih nakon 8. listopada 1991. pa da se za njih ispunjavanje uvjeta za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom može preispitati samo temeljem odredbi čl. 4. i 5. važećeg Zakona o hrvatskom državljanstvu. Dakle, u njihovom slučaju da ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja za razliku od tužiteljevog rođenja kad je važio Zakon o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. Stoga, da je pravno logično da tužitelj ne može biti u istoj pravnoj poziciji s osobama na koje se doista primjenjuje odredba čl. 5. st. 2. Zakona. Što se tiče tužbenih navoda da se tužitelja diskriminira jer je rođen u Republici Srbiji i pripadnik je srpskog naroda, da je potrebno istaknuti da kategorija nacionalnosti/narodnosti osobe, odnosno pripadnosti određenom narodu, nije od utjecaja na utvrđivanje hrvatskog državljanstva što da je predmet ovog postupka, stoga da u obrascu zahtjeva za utvrđivanje hrvatskog državljanstva uopće ne postoji rubrika o nacionalnosti/narodnosti podnositelja zahtjeva. Tuženik ujedno napominje da je najveći broj osoba, koje su nakon 1. siječnja 2020. upisane u maticu rođenih i knjigu državljana Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 5. st. 2. Zakona, upravo državljani R. S. u kojoj su i rođeni. Slijedom iznijetog, budući da je tužitelj po propisima važećim do dana 8. listopada 1991. podrijetlom stekao državljanstvo R. S., da ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba čl. 5. st. 2. istog Zakona na njega ne može primijeniti. Isto stajalište u vezi primjene odredbe čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu da je zauzeo i Naslov u svojim presudama, broj: 3 UsI-708/22-4 od dana 21. srpnja 2022. i broj: 7 Usl-1424/22-4 od dana 16. studenog 2022.

3. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/ll-224-04/21-01/72, URBROJ: 511-01-203-22-2 od dana 20. rujna 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Obrovac, broj: 511-18-12/21-UP/I-21/2021 od dana 2. srpnja 2021., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva N. Lj., ovdje tužitelja.

4. Kako stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave (članak 36. točka 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS), a činjenice odlučne za rješavanje ovog spora su nesporne, sud je bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, te pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, koji spis je sudu dostavljen uz odgovor na tužbu tuženika, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Predmet ovog upravnog spora je, u skladu s odredbom čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

6. Člankom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15 i 102/19, dalje: Zakona) propisano je da se tim zakonom uređuje hrvatsko državljanstvo, pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

7. Odredbom čl. 3. Zakona je propisano da se hrvatsko državljanstvo stječe: 1. podrijetlom; 2. rođenjem na području Republike Hrvatske; 3. prirođenjem; 4. po međunarodnim ugovorima.

8. Shodno odredbi čl. 4. st. 1. Zakona podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete: 1. čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani; 2. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u Republici Hrvatskoj; 3. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva, a dijete je rođeno u inozemstvu. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga prema odredbama posebnog zakona usvojili hrvatski državljani. Stavkom 3. Istog članka propisano je da se takvo dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja.

9. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu toga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona. Stavkom 3. istog članka propisano je da osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. toga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostala bez državljanstva.

10. Sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona hrvatskim državljaninom se smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona. Stavkom 2. istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu tog zakona nema hrvatsko državljanstvo, a na dotični dan ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom. Stavkom 3. istog članka propisano je da se Hrvatskim državljaninom smatra i osoba koja je upisana u evidenciju o državljanstvu u periodu od 1. ožujka 1978. do 8. listopada 1991., a izdana mu je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo. Stavkom 4. istog članka propisano je da se pisana izjava iz stavka 2. toga članka predaje policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji općine na čijem području osoba ima prebivalište. Stavkom 5. istog članka propisano je da utvrđivanje pretpostavki iz stavka 1. i 2. toga članka obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja. Ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke odbit će zahtjev rješenjem.

11. Odredbom čl. 30.a st. 1. Zakona propisano je da se na prijedlog ministarstva nadležnog za hrvatske branitelje, hrvatskim državljaninom s danom 8. listopada 1991. smatra nestali i smrtno stradali hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nema upis u evidenciju hrvatskih državljana. Stavkom 2. istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

12. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/ll-224-04/21-01/72 utvrđeno je: da je tužitelj podnio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva putem Generalnog konzulata Republike Hrvatske u S..i, Re. S. dana 29. rujna 2020.; da

je tužitelj rođen dana ... … …..; da je tužiteljev otac, M. Lj., rođen

dana .. … …. u mjestu K., Hrvatska, državljanin Republike Hrvatske, upisan dana 21. listopada 1961. godine u knjigu državljana Matičnog ureda O…, za matično područje K., pod rednim brojem …; da je tužiteljeva majka, S. Lj. djevojački O., rođena …. godine u mjestu R., R.

S., državljanka R. S.; da iz uvjerenja o državljanstvu R. S.,

broj: 204-00-4/2020/315449 od dana 9. rujna 2020. proizlazi da je tužitelj upisan u knjigu državljana R. S. koja se vodi za matično područje R., na str. 542, pod red. brojem …, za ….

13. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

14. Nije osnovan tužbeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da je umjesto odredbe čl. 30. st. 1. Zakona trebalo primijeniti odredbu čl. 5. st. 2. Zakona koja je stupila na snagu dana 1. siječnja 2020. Ovo stoga što je tuženik na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo odredbu čl. 30. st. 1. Zakona te nakon pravilno provedenog upravnog postupka pravilno i zakonito utvrdio da tužitelj ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. st. 1. Zakona. Pri čemu valja istaći da u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je tužitelj rođen dana ... … ….., prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (8. listopada 1991.) te da se na osobe rođene prije tog datuma primjenjuju odredbe članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a kojom odredbom je utvrđeno načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, a kako to osnovano navode prvostupanjsko upravno tijelo i tuženik u svojim rješenjima.

15. Stoga, pored nesporne činjenice da je tužitelj po rođenju upisan u knjigu državljana R. S. koja se vodi za matično područje R., na str. 542, pod red. brojem …, za 1….., to je pravilno utvrđenje kako prvostupanjskog, tako i tuženog tijela da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, budući da je podrijetlom stekao državljanstvo R. S.. Slijedom navedenog, a kako se po propisima, važećim do dana 8. listopada 1991., dakle do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji je u konkretnom slučaju mjerodavan i koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, uz savezno i jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se tužitelju ne može naknadno utvrditi da je istovremeno imao i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je u recentnoj upravno sudskoj praksi pa tako primjerice i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž-246/20-2 od dana 13. veljače 2020.

16. Slijedom nespornog utvrđenja da tužitelj državljanstvo Republike Hrvatske nije stekao po propisima važećim do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno do dana 8. listopada 1991., pravilno je postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kada je primjenom odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, podneseni zahtjev odbilo, a potom i tuženo tijelo kada je osporavanim rješenjem odbilo žalbu žalitelja, ovdje tužitelja, kao neosnovanu uz obrazloženje koje kao pravilno, argumentirano i na Zakonu osnovano prihvaća i ovaj Sud.

17. Pored naprijed navedenog, valja istaći da se tuženo tijelo pravilno poziva i na Odluke Ustavnog suda RH broj: U-III-1895/2001 od dana 16. veljače 2005., broj: U- III-16125/2005 od dana 16. prosinca 2009. i broj: U-III-2489/2008 od dana 4. srpnja 2012. te u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe čl. 5. st. 2. Zakona, a kako to neosnovano smatra tužitelj.

18. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, tužitelj svojim prigovorima iznesenim u tužbi (koji se iscrpljuju u navođenju tužiteljevog tumačenja relevantnih zakonskih odredbi) nije doveo u pitanje zakonitost osporavanog rješenja tuženika, a u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

19. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir gore navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, radi čega je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

U Splitu, 31. siječnja 2023.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužitelja I. J., odvjetniku u O. društvu J.&p., Z., P. . .,

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb

- u spis

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.

2. Sudsku pristojbu naplatiti po pravomoćnosti.

3. Kalendar 60 dana.