REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Poslovni broj: 4 Us I-1269/2022-10
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja V. V. iz C. G., kojeg zastupa opunomoćenik B. R., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, Postaje granične , kojeg zastupa opunomoćenik V. D., službena policije Bajakovo, Lipovac, OIB:…
osoba, radi odbijanja ulaska u Republiku Hrvatsku, 30. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko- srijemske, Postaje granične policije Bajakovo broj: 511-15-16/1-UP/I-1/1752-22 od 6. listopada 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika broj: 511-15-16/1-UP/I-1/1752-22 od 6. listopada 2022. odbijen je ulazak tužitelju u Republiku Hrvatsku, na graničnom prijelazu Bajakovo jer se radi o osobi za koju je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u nacionalnoj evidenciji.
2. Tužitelj u tužbi navodi kako je tuženik odbio tužitelju ući u Republiku Hrvatsku iz razloga jer je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u nacionalnoj evidenciji, u formi pismena, a ne rješenja koje je predviđeno člankom 50. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20.). Navodi kako je tuženik bio dužan u upravnom postupku donijeti rješenje koje sadrži klasifikacijsku oznaku, te imati obavezne dijelove predviđene člankom 98. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), a da osporavano pismeno iste ne sadrži, odnosno nema naziv odluke, propis o nadležnosti, naznaku je li doneseno po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke, izreku niti obrazloženje. Stoga tvrdi kako navedeno pismeno nije rješenje te je nejasno, nerazumljivo i ne može se ispitati. Poziva se i na članak 23. stavak 1. ZUP-a te osporava ovlaštenje službene osobe koja je donijelo osporavani akt, odnosno problematizira ima li ta osoba stručnu spremu, potrebno radno iskustvo i položen državni ispit, pa predlaže Sudu službenim putem zatražiti podatak tko je potpisnik osporavanog akta i ispunjava li navedene uvjete. Nadalje, navodi kako tužitelju nije omogućeno izjašnjavanje o svim okolnostima i činjenicama te izvođenje dokaza u upravnom postupku predviđeno člankom 30. ZUP-a, odnosno tvrdi da nije proveden ZUP-om predviđeni ispitni postupak. Navodi i da se članak 6. Zakonika o schengenskim granicama ne primjenjuje na osobe kojima je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u nacionalnoj evidenciji te da Schengenski informacijski sustav (dalje: SIS) s jedne strane i nacionalna evidencija s druge strane nisu isto, pa da se na tužitelja ne može primijeniti navedeni članak 6. Zakonika. Tvrdi i da u aktu nije navedena Uredba Europskog parlamenta niti od kada je na snazi te da se u osporavanom aktu ne navode članci 24. i 26. Uredbe (EZ) broj: 1987/2006 Europskog parlamenta i Vijeća, radi čega isto smatra manjkavim i nezakonitim. Citira navedeni članak 24. Uredbe i zaključuje kako tužitelj nije kazneno niti prekršajno osuđivan, da nije sklon devijantnom i socijalno neprihvatljivom ponašanju te da ne postoji nikakva prijetnja javnom redu ili nacionalnoj sigurnosti koju može predstavljati njegova prisutnost kao državljanina treće zemlje na području Republike Hrvatske. Tvrdi da stoga nije bilo nikakvog osnova niti uvjeta da bude upisan u SIS, odnosno da mu se izda upozorenje o zabrani ulaska ili boravka. Navodi i da su u vezi primjene članka 24. i 26. Uredbe žalbe dozvoljene, a da tužitelj nije bio obaviješten o tome i da mu je uskraćeno pravo žalbe i povrijeđeno ljudsko pravo. Predlaže Sudu pribaviti podatke o prekršajnoj i kaznenoj neosuđivanosti tužitelja od nadležnog tijela u C. G., kao i drugih ovlaštenih tijela Europske unije, pribaviti podatake od SIS-a I S.I.Re.N.E. putem MUP-a, te od nadležnog tijela ili suda osnovu za unos imena i prezimena tužitelja u SIS. Slijedom iznesenoga, predlaže Sudu poništiti odluku tuženika uz naknadu troška postupka. Uz tužbu je dostavio uvjerenje Osnovnog suda C. G. u H. N. broj: Ku 2022/1519 od 13. listopada 2022. da se protiv tužitelja ne vodi kazneni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je u skladu s mjerom Uprave kriminalističke policije, Službe organiziranog kriminaliteta MUP-a Republike Hrvatske doneseno osporavano rješenje u skladu s važećim zakonskim propisima, o čemu će ista obavijestiti Sud. O navedenome je Sud obaviješten klasificiranim dopisom 15. prosinca 2022.
4. U podnesku od 27. prosinca 2022. tužitelj je naveo da ga je na njegovo traženje Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Samostalna službe za nadzor zaštite osobnih podataka dopisom KLASA: NK-009-01/22-02/2515, UR.BROJ: 511-01-07-22-3 od 8. studenog 2022. obavijestilo da u SIS sustavu nije zavedeno ime i prezime tužitelja. Navodi kako se odluka tuženika temelji na članku 6. Zakonika o schengenskim granicama pa da je stoga nezakonita jer je nužan upis osobe, a kojeg nema. Tvrdi kako se članak 50. Zakona o strancima izričito poziva na primjenu Zakonika o schengenskim granicama pa da se stoga na tužitelja ta odredba ne može primijeniti jer nije upisan u SIS sustavu te stoga smatra da nisu ispunjeni uvjeti da mu se odbije ulazak u Republiku Hrvatsku.
5. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 27. siječnja 2023. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika.
5.1. Neposredno prije održavanja rasprave, Sud je izvršio uvid u podatke Sigurnosno obavještajne agencije koji su označeni stupnjem tajnosti, a na kojima se temelji upozorenje u svrhu zabrane ulaska u nacionalnoj evidenciji, u smislu članka 35. stavka 2. ZUS-a i članka 18. stavka 1. Zakona o tajnosti podataka (Narodne
od sigurnosnog
novine, broj 79/07. i 86/12.), a radi se o klasificiranim podacima interesa za Republiku Hrvatsku, te pristup istima ima ograničeni broj osoba. Navedeno čini zapreku za otkrivanje tih podataka i obrazlaganja istih na ročištu i u presudi, ali s obzirom na izvršen uvid, Sud je utvrdio postojanje osnovanih razloga za izdavanje predmetnog upozorenja.
5.2. Opunomoćenik tužitelja je ostao pri svim do tada iznesenim navodima tijekom spora te je predložio Sudu saslušati tužitelja na načine opisane na zapisniku od 27. siječnja 2023., ali s obzirom da se radi o osobi kojoj je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, te imajući u vidu da prema članku 50. stavku 2. Zakona o strancima, je izostavljeno saslušanje državljanina treće zemlje u upravnom postupku, te da iskaz istoga nema nikakvog utjecaja na činjenicu da je u nacionalnoj evidenciji izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska istoga u Republiku Hrvatsku, Sud je taj dokazni prijedlog odbio.
5.3. Nadalje, opunomoćenik tužitelja je iznio tvrdnju o potrebi deklasifikacije klasificiranih podataka Sigurnosno obavještajne agencije na kojima se temelji zabrana ulaska tužitelju u Republiku Hrvatsku, jer smatra da se radi o povredi načela deklasifikacija podatka je postupak kojim kontradiktornosti i “nejednakosti oružja”, ali
se utvrđuje prestanak postojanja razloga zbog kojih je određeni podatak klasificiran odgovarajućim stupnjem tajnosti, nakon čega podatak postaje neklasificirani s ograničenom uporabom samo u službene svrhe. S obzirom da u konkretnom slučaju nisu prestali razlozi radi kojih su podaci klasificirani te je samo iznimno dopušteno otkrivanje klasificiranih podataka na zahtjev ako je takvo postupanje u interesu javnosti i nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe te razmjerno cilju koji treba postići (članak 8. stavci 1. - 4.), a za što sve u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti, i taj prijedlog tužitelja je Sud odbio.
5.4. U vezi tajnosti podataka i tvrdnje tužitelja o povredi načela kontradiktornosti i “nejednakosti oružja” kao sastavnih dijelova prava na pravično suđenje, (članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., i 13/17.), Sud smatra da je u konkretnom slučaju interes javnosti, odnosno Republike Hrvatske preči od interesa pojedinca (presude Europskog suda za ljudska prava Jasper protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 27052/95, odlomci 52. - 53., 16. veljače 2000., te Užukauskas, odlomci 46. - 47., i Pocius protiv Litve, br. 35601/04, odlomci 52. - 53, 6. srpnja 2010.), odnosno pravo na otkrivanje relevantnih dokaza nije apsolutno pravo. Konkretno, suprotstavljen je interes tužitelja kao pojedinca i nacionalne sigurnosti, odnosno javnog interesa te se radi o nužno potrebnim mjerama i opravdanom ograničenju prava tužitelja, pa u slučaju tužitelja Sud ne smatra da s obzirom da mu nisu predočeni razlozi izrečene zabrane se radi o povredi članka 6. Konvencije. Iz navedenih razloga je Sud odbio izvesti predloženi dokaz u vezi pribave podataka o provođenju izvida u vezi eventualnih kaznenih djela tužitelja s obzirom da mu je ulazak u Republiku Hrvatsku odbijen iz razloga što mu je na temelju klasificiranih podataka u nacionalnoj bazi podataka izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska te stoga pribavljanje podataka o njegovim eventualnim kaznenim djelima ne bi promijenilo činjenicu da postoji uneseno upozorenje koji priječi njegov ulazak.
5.5. Službena osoba tuženika je na raspravi ostala kod navoda iz osporavanog rješenja i odgovora na tužbu te je istaknula u vezi navoda iz podneska tužitelja kako je pobijani akt donesen u skladu s člankom 50. Zakona o strancima iz razloga jer osoba ima izrečenu zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku upisanu u nacionalnoj bazi podataka, a ne u SIS-u. U vezi osporavanja forme osporavanog akta izjavio je da je obrazac o odbijanju ulaska u Republiku Hrvatsku zadan u sklopu sustava te ga policijski službenik samo popunjava s obzirom na podatke osobe kojoj se ulazak odbija. U vezi predloženih dokaza, smatrao je da izvođenje istih nije relevantno za predmetni postupak.
5.6. Opunomoćenik tužitelja je predložio Sudu usvojiti tužbeni zahtjev te je zatražio naknadu troška upravnog spora pobliže određenog na str. 3 zapisnika (list 33 spisa), a službena osoba tuženika je predložila Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
6. Sud je izveo dokaze uvidom u spis te u spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelju odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, prilikom pokušaja ulaska u istu 6. listopada 2022. na graničnom prijelazu Bajakovo s obrazloženjem da se radi o osobi za koju je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u nacionalnoj evidenciji.
8. Navedeno je odlučeno primjenom članka 50. stavka 1. Zakona o strancima, kojim je propisano da državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete za ulazak propisane Zakonikom o schengenskim granicama ili Uredbom EU 2018/1240 odbit će se ulazak u Republiku Hrvatsku o čemu Ministarstvo, putem policijske postaje nadležne za kontrolu prelaska državne granice, donosi rješenje.
9. Dakle, predmetni propis predviđa donošenje rješenja i to na obrascu predviđenom Pravilnikom o postupanju prema državljanima trećih zemalja (Narodne novine, broj 136/21., dalje: Pravilnik). Prema članku 50. stavku 5. Zakona o strancima, Ministar pravilnikom propisuje način postupanja prema državljanima trećih zemalja te izgled i sadržaj obrasca rješenja o odbijanju ulaska i tehničkim uvjetima za boravak na graničnom prijelazu.
9.1. Budući da je člankom 12. stavkom 4. i 5. Pravilnika propisan Obrazac rješenja o odbijanju ulaska (Obrazac 2), koji je pravokutnog oblika, bijele boje, veličine 21×29,7 cm, koji se tiska na hrvatskom i engleskom jeziku i koji Obrazac 2 je sastavni dio Pravilnika, obveza je policijskog službenika ispuniti takav propisani i u sustavu generirani obrazac i predati ga stranci. K tome, i ZUP u članku 97. stavku 1. predviđa da se rješenje može izdati na propisanom obrascu. Stoga prigovori tužitelja o vezi forme odluke kojom se odlučuje o odbijanju ulaska u Republiku Hrvatsku nisu osnovani, kako u vezi sadržaja, tako i u vezi donosioca akta. U vezi nadležnosti osobe koja je donijela akt, a kojeg tužitelj smatra spornim, člankom 12. stavkom 1. Pravilnika je predviđeno da državljaninu treće zemlje kojem je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, policijski službenik koji obavlja graničnu kontrolu dostavlja rješenje o odbijanju ulaska u Republiku Hrvatsku.
9.2. Iako obrazac na kojem je odluka o odbijanju ulaska tužitelja u Republiku Hrvatsku u uvodu nema naziv rješenje, u ostalom dijelu taj obrazac sadrži sve podatke predviđene Pravilnikom, a i u uputi o pravnom lijeku je navedeno da se radi o rješenju, dok klasifikacijska oznaka nije nužna jer akt sadrži broj i datum donošenja. Pri tome, prema članku 67., Glave X. Prijelazne i završne odredbe Uredbe o uredskom poslovanju (Narodne novine, broj 75/21.), javnopravna tijela koja nemaju uspostavljen informacijski sustav uredskog poslovanja u skladu s odredbama ove Uredbe dužna su ga uspostaviti najkasnije do 1. siječnja 2023. Budući da je tuženik osporavani akt donio 6. listopada 2022., dakle prije stupanja na snagu obveze uspostave uredskog poslovanja i time i obveze određivanja akta brojčanom oznakom akta koja ga jednoznačno određuje, a sadrži klasifikacijsku oznaku i urudžbeni broj, tuženik drugačijim označavanjem akta nije povrijedio propisano.
10. U vezi naziva osporavanog akta, isti je predviđen Obrascem 2 koji je sastavni dio Pravilnika te uvidom u isti je Sud utvrdio da ima naziv “Rješenje o odbijanju ulaska”, a sadržajno je identičan osporavanom aktu (obrascu) osim u dijelu naziva. Iako tužitelj opravdano ukazuje na nedostatak u nazivu osporavanog akta, te je tuženik očito propustio koristiti ispravni Obrazac u tom dijelu, navedena omaška nije od utjecaja na drugačije odlučivanje jer je isti sadržajno u ostalom dijelu ispravan.
11. Nadalje, tužitelj prigovara što u predmetnom postupku nije saslušan i nije imao mogućnost očitovanja o svim činjenicama i okolnostima odlučnim za odlučivanje. Ali, prema izričitoj odredbi članka 50. stavka 2. Zakona o strancima, rješenje iz stavka 1. ovoga članka donosi se bez saslušanja državljanina treće zemlje, osim ako se radi o maloljetniku bez pratnje. To predviđa i članak 30. stavak 2. ZUP-a, a na koji se tužitelj poziva, prema kojem bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak se može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom. A upravo je lex specialis, Zakon o strancima isključio izjašnjavanje stranke u predmetnom postupku. Dakle, postupljeno je u skladu s propisanim i tužitelj neosnovano prigovara da je trebao iskazivati u postupku.
12. U vezi razloga radi kojeg je tužitelju odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, navedeno je da se radi o osobi za koju je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u nacionalnoj evidenciji, a ne u SIS-u, pa prigovori tužitelja izneseni u tom smjeru i predočeni dokazi da se tužitelj ne vodi u evidenciji SIS-a niti je prekršajno i kazneno kažnjavan u Crnoj Gori, nisu od utjecaja na odlučivanje jer navedeno nije niti sporno niti od utjecaja.
13. Nadalje, u uvodnom dijelu pod točkom 6. Uredbe (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (dalje: Zakonik o schengenskim granicama), nadzor državne granice nije samo u interesu države članice na čijim se vanjskim granicama on provodi, već je u interesu svih država članica koje su ukinule nadzor unutarnjih granica. Nadzor državne granice trebao bi pomoći u suzbijanju nezakonitog useljavanja i trgovanja ljudima te pri sprečavanju bilo kakve prijetnje unutarnjoj sigurnosti, javnom poretku, javnom zdravlju i međunarodnim odnosima država članica.
13.1. Tužitelj se konkretno poziva na članak 6. točku d) Zakonika o schengenskim granicama, prema kojem je jedan od uvjeta ulaska za državljane trećih zemalja da nisu osobe za koje je u SIS-u izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska, tvrdeći kako nije upisan u SIS, pa da stoga isto nije primjenjivo na njega.
13.2. Ali, u konkretnom slučaju nije niti sporno da tužitelj nije zaveden u sustavu SIS, niti to tuženik navodi u pobijanom aktu, već je na tužitelja primijenjena točka e) tog članka, prema kojem je uvjet ulaska za državljane trećih zemalja da ne predstavljaju prijetnju za javni poredak, unutarnju sigurnost, javno zdravlje ili međunarodne odnose bilo koje od država članica, a posebno ako u nacionalnim bazama podataka država članica nije izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska iz istih razloga.
13.3. Budući da se tuženik upravo poziva na predviđeno člankom 6. stavkom e) Zakonika o schengenskim granicama jer je za tužitelja izdano takvo upozorenje u nacionalnoj bazi podataka, a koje sadržajno predstavlja klasificirani podatak, pravilno mu je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, imajući u vidu predviđeno Zakonikom o schengenskim granicama (točka 6. uvodnog dijela) koji govori i o interesu države članice, ovdje konkretno Republike Hrvatske, te nadzoru države granice i sprečavanju bilo kakve prijetnje unutarnjoj sigurnosti, javnom poretku i drugome.
13.4. S obzirom da tužitelju nije odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku iz razloga što mu je u SIS-u izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska kako to pogrešno tvrdi tužitelj te on u tom sustavu nesporno nije zaveden, tužitelj se neosnovano poziva i na Uredbu (EZ) br. 1987/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o uspostavi, djelovanju i korištenju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) i propisano člancima 24. i 26. te Uredbe smatrajući da se tuženik morao pozvati na istu.
13.5. K tome, Republika Hrvatska u trenutku pokušaja ulaska tužitelja u istu 6. listopada 2022. još uvijek nije primjenjivala cijelu schengensku pravnu stečevinu, budući da je Schengenski provedbeni sporazum u Republici Hrvatskoj stupio na snagu 1. siječnja 2023., a jedan od uvjeta za članstvo u schengenskom području je i služiti se schengenskim informacijskim sustavom, odnosno SIS-om, pa su stoga podaci o tužitelju i izrečeno upozorenje u nacionalnom sustavu u listopadu 2022. bili odlučni i nema mjesta primjeni Uredbe na koju se tužitelj poziva jer se ista odnosi na sustav SIS.
14. Slijedom iznesenoga, zakonito je tužitelju odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku te je Sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.
15. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.
U Osijeku 30. siječnja 2023.
Sutkinja
Valentina Grgić Smoljo,v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
