REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kristine Saganić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke
Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA iza stečajnog
dužnika EUROLINE d.o.o. u stečaju Zagreb, Kovinska 5, OIB 45497493732, kojeg
zastupa punomoćnica Natalija Perić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mamić Perić
Reberski Rimac d.o.o., Zagreb, Ivana Lučića 2A, protiv tuženika ZAGORJE-
TEHNOBETON d.d., Varaždin, Podravska ulica 7, OIB 68289504926, kojeg zastupa
punomoćnik Domagoj Crnogorac, odvjetnik u Varaždinu, Ankice Opolski 2, radi
isplate iznosa od 43.482,04 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude
Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-37/2023-44 od 7. travnja 2023., u
sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2024.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Varaždinu poslovni broj P-37/2023-44 od 7. travnja 2023. u točki III. izreke i u
dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena osnovanom tražbina tužitelja u iznosu od

43.482,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. srpnja 2002. do isplate te u
dijelu kojim je od utvrđenog iznosa tražbine od 43.482,04 EUR naloženo tuženiku
platiti tužitelju iznos od 17.392,82 EUR i parnične troškove u iznosu od 22.471,57
EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj
P-37/2023-44 od 7. travnja 2023. u dijelu točke I. izreke kojim je odlučeno o
tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 26.089,22 EUR s kamatama i za isplatu
zakonskih zateznih kamata na iznos od 17.392,82 EUR i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju plati zakonske zatezne
kamate koje teku na pojedinačne dospjele mjesečne iznose od po 181,18 EUR i to
počevši od 1. lipnja 2023., 1. srpnja 2023., 1. kolovoza 2023., 1. rujna 2023., 1.
listopada 2023., 1. studenoga 2023., 1. prosinca 2023. i od 1. siječnja 2024., do
isplate, po kamatnoj stopi koja u razdoblju od 1. lipnja 2023. do 30. lipnja 2023. iznosi
10,50 % godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. iznosi
12,00% godišnje te od 1. siječnja 2024. po stopi od 12,50% godišnje.

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2 2

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati daljnje iznose od po 181,18 EUR
mjesečno, od čega prvi obrok dospijeva na plaćanje 31. siječnja 2024., sljedeće
obroke dužan je platiti zadnjeg dana svakog sljedećeg kalendarskog mjeseca, a
posljednji obrok 31. svibnja 2031.

3. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 26.089,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu
od 1.221,56 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 814,38
EUR taj tuženikov zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Varaždinu naloženo je tuženiku
platiti tužitelju iznos od 43.482,04 EUR / 327.615,43 kn sa zateznim kamatama od

24. srpnja 2002. do isplate i troškove postupka u iznosu od 22.471,57 EUR /

169.312,04 kn, dok je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od

1.797,04 EUR / 13.539,80 kn odbijen (točka I. izreke). Odbijen je protutužbeni
zahtjev za isplatu iznosa od 4.290,44 EUR / 32.326,32 kn sa zateznim kamatama od

18. lipnja 2002. do isplate (točka II. izreke), te utvrđeno nepostojanje tuženikove
tražbine prema tužitelju u iznosu od 41.302,30 EUR / 311.192,20 kn (točka III.
izreke).

2. Prvostupanjski sud je u ponovljenom suđenju odlučio o sporu iz ugovora o
prodaji 11 vozila kojeg su stranke zaključile 18. ožujka 2002. Tužitelj se obvezao
tuženiku isporučiti vozila najkasnije u roku od 90 dana od uplate avansa, a tuženik se
obvezao platiti avans odmah po potpisu ugovora u visini 5% ukupne vrijednosti svih
vozila, a ostatak cijene platiti najkasnije do prije isporuke vozila. Tužitelj od tuženika
potražuje preostali neplaćeni dio kupoprodajne cijene, čemu se tuženik usprotivio
prigovorom radi prebijanja i protutužbenim zahtjevom s osnove ugovorne kazne radi
zakašnjenja u isporuci vozila i naknade štete koja prelazi taj iznos. Ocjenom
izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik dužan tužitelju platiti
dugovani iznos kupoprodajne cijene za isporučena mu vozila sa zateznim kamatama
(čl. 277. i 395. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91,
111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO - čl. 29. st. 2. Zakona o
obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,
126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO/05). U odnosu na tuženikove tvrdnje,
prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije kasnio s ispunjenjem ugovorne obveze
isporuke vozila tuženiku pa nema osnove za plaćanje ugovorne kazne (čl. 275.
ZOO-a), a niti je tuženiku po toj osnovi nastupila šteta u iznosu koji prelazi penale.
Naime, tužiteljeva obveza isporuke vozila vezana je uz plaćeni avans i tek nakon što
je tuženik platio avans, tužitelj je bio dužan naručiti vozila i isporučiti ih tuženiku u
roku 90 dana od uplate avansa. Ostatak kupoprodajne cijene tuženik je trebao platiti
najkasnije do prije isporuke vozila, a to nije učinio iako mu je tužitelj sva vozila
isporučio u ugovorenom roku. Zato je prvostupanjski sud utvrdio i nepostojanje
tuženikove protutražbine istaknute prigovorom radi prebijanja i neosnovanost
protutužbenog zahtjeva.

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2 3

3. Protiv navedene presude u dijelu točke I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni
zahtjev i dosuđen trošak tužitelju te protiv točke III. izreke žalbu je izjavio tuženik
zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene
materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka s prijedlogom da je
ovaj sud preinači, podredno da provede vještačenje radi utvrđenja visine štete koju je
tuženik pretrpio zbog tužiteljevog kašnjenja s isporukom vozila, koja prelazi iznos
obračunate ugovorne kazne od 19.502,00 EUR.

3.1. Tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o naravi
njegovog prigovora, budući da on nije istaknuo prigovor radi prebijanja nego prigovor
prijeboja, što proizlazi iz odgovora na tužbu i iz sadržaja protutužbe kojom traži da se
tužba odbaci, podredno odbije. Tako postavljeni protutužbeni zahtjev ima smisla
samo kod prigovora prijeboja, jer da se radi o prigovoru radi prebijanja tada bi on
protutužbom tražio da sud utvrdi postojanje njegove protutražbine i izvrši prijeboj s
tražbinom tužitelja. Isto tako, tuženik je odgovarajući na tužbu osporio tužitelju pravo
na naplatu utuženog iznosa, zato što mu je zbog kašnjenja u isporuci vozila
obračunao ugovornu kaznu i štetu koja prelazi iznos penala. Tuženik je u podnesku
od 11. listopada 2022. obrazložio zašto se njegovi navodi iz odgovora na tužbu
smatraju prigovorom prijeboja i to potkrijepio pravnom teorijom. Stoga tvrdi da je
uslijed tog proturječja prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“
broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP). Tuženik smatra da je i
prekoračen zahtjev (čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a) kad je utvrđeno nepostojanje
tuženikove tražbine, zato što on nije tražio utvrđenje postojanja tražbine nego da se
tužba u tom dijelu odbaci ili odbije.

3.2. Daljnjim žalbenim navodima tuženik upućuje na to da je 20. ožujka 2002.
tužitelju uplatio avans u iznosu od 293.805,63 kn (39.384,13 EUR). Mada je i sudski
vještak utvrdio da je tuženik trebao uplatiti avans od 48.556,00 EUR koliko iznosi 5%
ukupno ugovorene vrijednosti svih vozila, tužitelj nije prigovorio visini plaćenog
iznosa niti je tuženika pozvao platiti razliku nego je po primitku uplate počeo s
isporukom vozila. Tuženik smatra da mu je tužitelj time dao do znanja da uplaćeni
iznos smatra ispunjenjem tuženikove obveze pa je zato 20. ožujka 2002. (a ne 8.
srpnja 2002. kako je pogrešno utvrdio prvostupanjski sud) nastala tužiteljeva obveza
u narednih 90 dana isporučiti tuženiku sva vozila. Tuženik je bio u uvjerenju da je on
tada ispunio ugovornu obvezu i očekivao je isporuku vozila do 18. lipnja 2002.
Tužitelj se ne može pozivati na to da avans iznosi 48.556,00 EUR nakon što je već
uplaćeni manji iznos priznao tuženiku kao ispunjenje ugovorne obveze, jer je to
protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, tuženik smatra da je rok za isporuku
vozila počeo teći 20. ožujka 2002. i istekao je 18. lipnja 2002., a tužitelj je zadnja
vozila isporučio tek 23. srpnja 2002., što znači da je kasnio s isporukom 35 dana. Iz
tih je razloga obračunao ugovornu kaznu u odnosu na ukupnu vrijednost svih vozila i
izračunao da mu tužitelj duguje 557,20 EUR po danu zakašnjenja, ukupno 19.502,00
EUR uzimajući u obzir ukupnu cijenu vozila bez PDV-a, da bi nakon što je uočio
grešku ugovornu kaznu izračunao po ukupnoj cijeni s PDV-om i protutužbom zatražio
isplatu razlike (jer ukupni penali iznose 23.792,44 EUR, a ranije obračunati penali od

19.502,00 EUR i štetu koja prelazi penale je prebio s tužiteljevom tražbinom).

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2 4

3.3. Pored toga, tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio
njegov prijedlog za vještačenje visine štete koju je pretrpio zbog tužiteljevog
kašnjenja u isporuci vozila, koji iznos štete prelazi iznos ugovornih penala. U spisu
postoje isprave sa svim parametrima za izračun izgubljene dobiti zbog nemogućnosti
korištenja vozila koja su kasnila u isporuci te za izračun stvarne štete u vidu plaće
koju je tuženik bio dužan plaćati vozačima kamiona koji zbog kašnjenja u isporuci
vozila nisu mogli raditi svoj posao. Sud je pogrešno utvrdio da nije bilo kašnjenja u
isporuci vozila i da vještačenje nije potrebno, kao što je pogrešno utvrdio da ne
postoje parametri za izračun štete.

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Tuženikova žalba je djelomično osnovana, ne iz razloga u njoj navedenih.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u
granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede
odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14.
ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U ovoj pravnoj stvari odlučuje se o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od

43.482,04 EUR na ime neplaćenog dijela kupoprodajne cijene za ukupno 11 vozila
koja je tužitelj nesporno isporučio tuženiku kao kupcu. Tuženik se tražbini usprotivio
prigovorom radi prebijanja i protutužbom.

7.1. Tuženikova protutražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja odnosi se
na ugovornu kaznu koju je obračunao tužitelju u omjeru od 0,07% cijene za svaki dan
zakašnjenja (što u odnosu na ukupnu cijenu s PDV-om od 971.120,00 EUR, iznosi
679,78 EUR dnevno, a za 35 dana zakašnjenja iznos od 23.792,44 EUR), te na
naknadu štete povrh tog iznosa do cijelog iznosa tog prigovora.

7.2. Protutužbeni zahtjev odnosi se na plaćanje razlike s osnove ugovorne
kazne u iznosu od 4.290,44 EUR, jer je ranije obračunao ugovornu kaznu u iznosu
od 19.502,00 EUR po parametru cijene bez PDV-a. O protutužbi je pravomoćno
odlučeno, pa u žalbenom postupku preostaje za ispitati žalbom pobijane odluke o
tužbenom zahtjevu i prigovoru radi prebijanja (dio točke I. i točka III. izreke presude).

8. U odnosu na tuženikove žalbene navode o naravi prigovora
(procesnopravnog prigovora radi prebijanja / materijalnopravnog prigovora prijeboja),
ističe se da je ovaj sud još ukidnim rješenjem poslovni broj Pž-2996/07 od 1. lipnja

2011. definirao narav tog prigovora uvažavajući tuženikovo procesno držanje i
njegove odlučne tvrdnje. Tuženik nije prije niti nakon te sudske odluke izrazio
neslaganje vezano uz zaključke o naravi njegovog prigovora, mada je u
međuvremenu poduzimao brojne parnične radnje. On je tek pri kraju ponovljenog
prvostupanjskog postupka u podnesku od 11. listopada 2022. pokušao dovesti u
pitanje pravilnost ocjene naravi njegovog prigovora izraženog i u odluci ovoga suda,
iako relevantne okolnosti u tom pogledu nije izmijenio. Dapače, i sada se poziva na
njegove tvrdnje još iz odgovora na tužbu i na protutužbu. Dakle, kao što je već
utvrđeno, tuženik je istaknuo procesni prigovor radi prebijanja kada je tvrdio da

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2 5

tužitelju nije platio iznos od 311.192,20 kn smatrajući da nije dužan, jer taj iznos
odgovara ugovornoj kazni i šteti pa je taj iznos stavio u prijeboj s tužbenim
zahtjevom, a iznos od 4.290,44 EUR potražuje po protutužbi kao preostali dužni
iznos ugovorne kazne. Ako dužnik tvrdi da tražbinu nije platio, onda je jasno da ona
nije prestala ispunjenjem (arg. iz čl. 336. ZOO-a, čl. 195. ZOO/05), a tuženik nije
prigovorio da je imao istovrsnu i dospjelu tražbinu prema tužitelju te da je tužiteljeva
tražbina prestala zbog tuženikove tražbine i konstitutivne izjave o kompenzaciji.
Naprotiv, tuženik je iznosio u više navrata da utuženi iznos nije platio i tvrdio je da
prema tužitelju ima protutražbinu koju ističe prigovorom radi prebijanja (čl. 338. st. 3.
ZPP-a). Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio narav tog prigovora i o
tome donio pravilnu i zakonitu odluku, iz razloga koji će se nastavno obrazlagati.
Ujedno valja istaći da nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod o prekoračenju
njegovog zahtjeva, odnosno njegove protutražbine iz točke III. izreke (čl. 354. st. 2. t.

12. ZPP-a), jer je prvostupanjski sud u tom dijelu odlučio o tuženikovoj protutražbini
istaknutoj prigovorom radi prebijanja sukladno čl. 338. st. 3. ZPP-a.

9. Spor proizlazi iz Kupoprodajnog ugovora broj 3068/02/ZK od 18. ožujka

2002. kojim je tužitelj prodao tuženiku jedanaest vozila po cijeni od 796.000,00 EUR
(bez PDV-a). Stranke su ugovorile uvjete naručivanja vozila, rok i način isporuke.
Tuženik se kao kupac obvezao uplatiti avans u iznosu od 5% ukupne vrijednosti svih
vozila odmah po potpisu ugovora, a tužitelj se kao prodavatelj obvezao naručiti vozila
odmah po uplaćenom avansu, dok će isporuka svih vozila uslijediti za najkasnije do
90 dana od uplate avansa. Ako prodavatelj ne isporuči vozila u ugovorenom roku,
duguje kupcu kaznu za zakašnjenje i to u visini od 0,07% ukupne vrijednosti robe po
danu kašnjenja, do maksimalno 5% vrijednosti robe. Tuženikova je ugovorna obveza
bila i platiti ostatak ukupne vrijednosti vozila najkasnije do prije isporuke vozila.

10. Cijeneći suprotstavljene tvrdnje stranaka, za pravilnu odluku o tužbenom
zahtjevu prvostupanjski je sud trebao ispitati je li tužitelj ispunio ugovornu obvezu
isporuke vozila tuženiku te je li to učinio pravovremeno. U slučaju njegovog kašnjenja
s isporukom vozila tuženiku, nastupilo bi kupčevo ugovoreno pravo na naplatu
ugovorne kazne, kao i eventualne štete ako ona prelazi iznos penala (što tuženik
ističe prigovorom radi prebijanja). Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj
sud utvrđuje da je prvostupanjski sud o odlučnim činjenicama u pogledu ispunjenja
prava i obveza iz ugovora iznio pravilne zaključke, na osnovi valjane ocjene dokaza.

11. Nije sporno da je tuženik 20. ožujka 2002. uplatio predujam u iznosu od

293.805,03 kn (39.384,13 EUR), što ne odgovara ugovorenom omjeru od 5% ukupne
cijene za sva ugovorena vozila. Razliku avansa u iznosu od 9.171,87 EUR tuženik je
platio 8. srpnja 2002. i on je tada ispunio svoju obvezu u cijelosti. Osnova za plaćanje
avansa bio je ugovor kojim su stranke jasno uredile tuženikovu obvezu plaćanja
avansa kako u njegovom opsegu (5% ukupne vrijednosti svih vozila), tako i u
pogledu roka plaćanja (odmah po potpisu ugovora). Unatoč tome, tuženik je tu
obvezu ispunio u cijelosti tek 8. srpnja 2002. No, plaćanje avansa nije predmet ove
parnice već se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu neplaćenog dijela kupoprodajne
cijene za tuženiku isporučena vozila.

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2 6

12. Nije sporno da je tužitelj tuženiku isporučio sva vozila u razdoblju od 18.
lipnja 2002. do 23. srpnja 2002. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sukladno
ugovoru rok za isporuku vozila počeo teći danom uplate ukupnog avansa 8. srpnja

2002. i da je tužitelj bio dužan isporučiti sva vozila tuženiku do 8. listopada 2002., jer
su stranke tako ugovorile. Stranke ugovorom nisu odredile tuženikovu sukcesivnu
obvezu plaćanja avansa i tužiteljevu sukcesivnu obvezu isporuke vozila ovisno o
uplati avansa. Stranke su jasno ugovorile tuženikovu obvezu uplate avansa odmah
po potpisu ugovora i u određenom postotku ukupne vrijednosti svih vozila, kao i
tužiteljevu obvezu isporuke svih vozila u ugovorenom roku računajući od ispunjenja
tuženikove obveze plaćanja avansa. O ispunjenju tuženikove obveze platiti avans,
ovisio je nastup tužiteljeve obveze naručiti ugovorena vozila i isporučiti ih tuženiku.

13. Tuženik i u žalbi ponovljeno tvrdi da je tužitelj u zakašnjenju s isporukom
vozila zato što mu je rok od 90 dana za isporuku vozila počeo teći 20. ožujka 2002.,
smatrajući da je prihvatom tog ispunjenja tužitelj priznao da je to ispunjenje
tuženikove obveze pa otad kreće i rok za isporuku vozila. Međutim, to ne proizlazi iz
ugovorenih uvjeta posla i izvedenih dokaza, niti je prihvatom djelomičnog ispunjenja
tuženikove obveze plaćanja avansa tužitelj postupio protupravno. Zakonom je
propisana obveza vjerovnika koji je dužan primiti djelomično ispunjenje novčane
obveze, osim ako ima poseban interes to odbiti (čl. 310. ZOO-a). Ispunjenje se
sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze (arg. iz čl. 307. ZOO-a). I konačno,
tuženik je naknadno platio preostali dugovani iznos avansa i svoju je obvezu time u
cijelosti ispunio. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj nije kasnio s
isporukom vozila tuženiku, budući da je to bio dužan učiniti zaključno do 8. listopada

2002., a tu je obvezu ispunio u cijelosti 23. srpnja 2002.

14. Mada su tuženiku pravovremeno isporučena sva vozila, on svoju obvezu u
cijelosti nije ispunio i kupoprodajnu cijenu u cijelosti nije platio po njenom dospijeću
(čl. 454. ZOO-a). Tuženikova je ugovorna obveza platiti cijelu kupovninu najkasnije
do 23. srpnja 2002. kada mu je isporučeno posljednje vozilo. Prvostupanjski sud je
radi razjašnjenja spornih okolnosti oko opsega tuženikove obveze proveo financijsko-
knjigovodstveno vještačenje i valjanom ocjenom tog dokaza utvrdio da je osnovana
tužiteljeva tražbina s osnove neplaćenog dijela cijene po kupoprodajnom ugovoru u
visini tužbenog zahtjeva; pritom su uračunati plaćeni iznosi.

15. Uvažavajući sve iznijeto, prvostupanjski sud je pravilno zaključio o
osnovanosti tužbenog zahtjeva i neosnovanosti tuženikovog prigovora radi
prebijanja, odnosno o nepostojanju tuženikove protutražbine istaknute tim
prigovorom. Tuženik je smatrao da uslijed tužiteljevog kašnjenja s isporukom vozila
ima pravo obračunati ugovorene penale i naknaditi štetu za koju tvrdi da mu je
nastala zbog te činjenice i koja prelazi iznos tih penala. Međutim, utvrđeno je da
tužiteljevog zakašnjenja u isporuci nije bilo pa nije ni bilo potrebe za provođenje
daljnjih dokaza kako tuženik u žalbi neosnovano upućuje.

16. Iako je tužiteljeva tražbina u ovoj parnici slijedom rezultata dokaznog
postupka pravilno u cijelosti utvrđena osnovanom, prvostupanjski sud je pri nalogu za
njeno plaćanje propustio uvažiti učinak predstečajne nagodbe koju je tuženik kao
dužnik sklopio s vjerovnicima; time je počinio bitnu povredu odredaba parničnog

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2 7

postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a) i nepravilno primijenio materijalno pravo.
Naime, rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-175/2020-261 od

11. ožujka 2021. odobreno je sklapanje predstečajne nagodbe za tuženika kao
dužnika. U spisu se nalaze isprave iz kojih se utvrđuju odlučne činjenice koje je
prvostupanjski sud pravilno utvrdio (tužiteljeva prijava predmetne tražbine i njeno
osporavanje od strane tuženika, zaključenje predstečajne nagodbe), ali nije cijenio
učinak te nagodbe na odluku o tužbenom zahtjevu. Predstečajna je nagodba javna
isprava javno objavljena i prvostupanjski je sud bio dužan ne samo utvrditi te
okolnosti nego ih i cijeniti pravilnom primjenom materijalnog prava. Rezultat tog
propusta je nepravilna odluka o tužbenom zahtjevu u smislu kondemnacije, odnosno
u pogledu opsega naloženog plaćanja osnovane (utvrđene) tražbine.

16.1. Nad tuženikom je otvoren postupak predstečajne nagodbe rješenjem
Nagodbenog vijeća Financijske agencije, Regionalnog centra Zagreb, Klasa: UP-I-
I/110/07/14-01/6856 od 26. rujna 2014. Slijedom te činjenice ovaj je postupak bio u
prekidu da bi bio nastavljen nakon pravomoćnosti predstečajne nagodbe. Tužitelj je
prijavio tražbinu koju potražuje tužbenim zahtjevom u postupku predstečajne
nagodbe nad tuženikom i ta mu je tražbina osporena. Iz tužiteljeve prijave proizlazi
da je prijavljena tražbina ukupnog iznosa od 695.450,85 kn (glavnica 331.133,14 kn
te kamate u iznosu od 364.117,71 kn) s osnove Ugovora o kupoprodaji.
Specifikacijom prijave obrazloženo je da tužitelj prijavljuje tražbinu u iznosu od

43.482,04 EUR s kamatama od 24. srpnja 2002. do isplate, o kojoj je u tijeku upravo
ova parnica. Iz zapisnika o utvrđivanju tražbina u postupku predstečajne nagodbe
nad tuženikom od 22. prosinca 2014. kao i iz rješenja o utvrđenim i osporenim
tražbinama od 22. prosinca 2014. i 9. travnja 2015. proizlazi da je tužiteljeva
prijavljena tražbina u cijelosti osporena.

16.2. Postupci predstečajne nagodbe pokrenuti na temelju Zakona o
financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12,
144/12, 81/13, 112/13; dalje: ZFPPN), dovršit će se prema odredbama toga Zakona
(čl. 442. Stečajnog zakona, „Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22). Odredba
čl. 81. ZFPPN-a propisuje da se na temelju predstečajne nagodbe dužnik oslobađa
obveze da vjerovniku isplati iznos koji je veći od postotka prihvaćenog u
predstečajnoj nagodbi, a rokovi plaćanja odgađaju se u skladu s predstečajnom
nagodbom. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da učinci nagodbe moraju
prema svim vjerovnicima biti jednaki, odnosno da nema razlike između vjerovnika
utvrđenih i neutvrđenih (osporenih) tražbina. Stoga bi i vjerovnicima osporenih
tražbina za koje je u parnici utvrđeno da su prema tuženiku kao predstečajnom
dužniku osnovano prijavili i istaknuli konkretnu tražbinu koja im je u tom postupku
osporena, trebao biti isplaćen onaj iznos (sada) utvrđene tražbine koji nije veći od
postotka određenog predstečajnom nagodbom (tako i u odlukama ovoga suda npr.
poslovni broj Pž-441/2018, 4096/2017).

16.3. Predstečajnom nagodbom su utvrđene tražbine vjerovnika te podgrupe
(3b-dobavljači) na način da će se svaka pojedina utvrđena tražbina umanjiti za iznos
u visini od 60% od utvrđenog iznosa tražbine, a namirit će se kroz otplatu u
mjesečnim obrocima. Dužnik se obvezuje umanjenje tražbine vjerovnika ove
podgrupe namiriti nakon proteka razdoblja počeka (grace period) u trajanju od dvije

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2 8

godine, odnosno 24 mjeseca, koji počinje teći od datuma pravomoćnosti rješenja
Trgovačkog suda kojim se odobrava sklapanje Nagodbe, u daljnjem roku od 8
godina, odnosno 96 mjeseci, kroz mjesečne obroke. Prvi mjesečni obrok umanjenih
tražbina vjerovnika te grupe dospijeva na naplatu zadnji dan prvog kalendarskog
mjeseca nakon proteka 24 mjeseca od datuma pravomoćnosti rješenja Trgovačkog
suda kojim se odobrava sklapanje nagodbe, a preostali mjesečni obroci dospijevaju
zadnjeg dana svakog sljedećeg kalendarskog mjeseca. Posljednji obrok dospijeva na
naplatu zadnjeg dana prvog sljedećeg mjeseca nakon proteka 120 mjeseci od
datuma pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda kojim se odobrava sklapanje
nagodbe. Rješenje kojim je odobreno sklapanje predstečajne nagodbe postalo je
pravomoćno, opskrbljeno je klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti s danom 28. travnja

2021.

16.4. To znači da u skladu sa sadržajem sklopljene predstečajne nagodbe i
odredbe čl. 81. ZFPPN-a, tužiteljevu osnovanu tražbinu treba pri isplati umanjiti za
60% utvrđenog iznosa tražbine (tj. za iznos od 26.089,22 EUR) pa je tužiteljeva
obveza tuženiku isplatiti iznos od 40% tražbine, odnosno 17.392,82 EUR. Tu je
tražbinu tuženik dužan platiti u 96 jednakih mjesečnih obroka u iznosima od po
181,18 EUR. Prvi obrok dospijeva na naplatu 31. svibnja 2023., preostali obroci
dospijevaju na naplatu zadnjeg dana svakog sljedećeg kalendarskog mjeseca, a
posljednji obrok dospijeva 31. svibnja 2031. Tuženik duguje i zatezne kamate na
neplaćene već dospjele obroke primjenom kamatne stope sukladno odredbi čl. 29. st.

2. ZOO/05. Tuženik je pao u zakašnjenje s plaćanjem dijela njegove novčane
obveze, jer obvezu nije ispunio u roku određenom za ispunjenje (čl. 183. ZOO/05) pa
tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate počevši od prvog idućeg dana od
dospijeća, kao prvog dana tuženikovog zakašnjenja (dakle počevši od prvog dana
odgovarajućeg kalendarskog mjeseca).

16.5. U odnosu na visinu kamatne stope ističe se sljedeće:

- od 1. siječnja 2023. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i
ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri
postotna poena. Europska središnja banka (dalje: ESB) objavila je 21. prosinca

2022. tu kamatnu stopu u visini od 2,5% pa se u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja

2023. primjenjuje stopa zateznih kamata od 10,5%.

- ESB objavila je 21. lipnja 2023. kamatnu stopu za glavne operacije
refinanciranja za naredno 6-tjedno razdoblje od 4%; to je ujedno i referentna stopa za
izračun zateznih kamata u Republici Hrvatskoj za naredno 6-mjesečno razdoblje tj.
od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. i u tom se razdoblju primjenjuje u ovom slučaju
stopa zateznih kamata u visini od 12,00%.

- od 1. siječnja 2024. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i
ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište,
uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri
postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je
na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.
srpnja te godine. Polazna osnovica za izračun je kamatna stopa koju je Europska

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2 9

središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja (st. 8.)
koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta. U Narodnim
novinama 156/23. objavljeno je da kamatna stopa koju je ESB banka primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja i koja je na snazi 1. siječnja 2024.
iznosi 4,50 % godišnje pa kamatna stopa u ovom slučaju iznosi 12,50%.

17. Slijedom svega navedenog, pobijana presuda je sukladno učincima
predstečajne nagodbe potvrđena za iznos koji tuženik duguje tužitelju (iako je
tražbina utvrđena osnovanom u cijelosti), a u preostalom je dijelu tužbeni
kondemnatorni zahtjev odbijen (čl. 368. i 373.a ZPP-a). Umanjenje kondemnacije tj.
naloga za plaćanje osnovane tražbine, ne povlači sa sobom preinaku odluke o
prigovoru radi prebijanja, budući da je pravilno utvrđeno nepostojanje tuženikove
tražbine u odnosu na postojanje osnovane tužiteljeve tražbine unutar njenog opsega,
dakle ne više od onoga što tužitelj osnovano ističe (deklaracija), a isplata je
umanjena iz prethodno obrazloženih razloga.

17.1. U pogledu tuženikove protutražbine istaknute prigovorom radi prebijanja,
u odnosu na nastup pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom,
upućuje se i na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od

24. rujna 2015. vezano uz dopuštenost prigovora radi prebijanja i protutužbe za
tražbinu koja nije prijavljena u stečajnom postupku, koje glasi: „U parnici koju stečajni
dužnik vodi protiv stečajnog vjerovnika kompenzabilna protutužba i prigovor radi
prebijanja dopušteni su ako se odnose na tražbinu do visine tužiteljeve utvrđene
tražbine, iako tuženikova tražbina nije prijavljena u stečajnom postupku otvorenom
nad tužiteljem. Protutužba je nedopuštena za iznos tražbine koji prelazi visinu
utvrđene tužiteljeve tražbine, ako tuženik tražbinu nije prijavio u stečajnom postupku
otvorenom nad tužiteljem ili ako mu je prijavljena tražbina priznata.“

18. U odnosu na odluku o parničnim troškovima iz točke I. izreke pobijane
presude kojom je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od

22.471,57 EUR, tuženik se argumentirano toj odluci nije usprotivio niti iznio razloge
njenog osporavanja. Sama činjenica što je u ovoj parnici naložena isplata dugovane
tražbine u skladu sa sadržajem predstečajne nagodbe, ne umanjuje tužiteljev uspjeh
u ovoj parnici, budući da je utvrđeno da je njegova tražbina u cijelosti osnovana.
Umanjenje u isplati ima svoju osnovu u sadržaju i pravnom učinku predstečajne
nagodbe, jer se dužnik oslobađa obveze da vjerovniku isplati iznos koji bi bio veći od
postotka prihvaćenog u predstečajnoj nagodbi, a rokovi plaćanja tražbine odgađaju
se u skladu s predstečajnom nagodbom. Pravni učinak nagodbe doveo je do
umanjene isplate dugovane tražbine sukladno izreci ove presude, no ne i do
umanjenog uspjeha u sporu osnovom kojeg se odlučivalo o parničnim troškovima. Iz
tog razloga, odluka je u tom dijelu potvrđena (čl. 368. ZPP-a).

19. Tuženik ima pravo na trošak žalbenog postupka. Iako je do djelomične
preinake pobijane presude došlo uslijed propusta prvostupanjskog suda uvažiti
pravne učinke predstečajne nagodbe, to nije promijenilo tužiteljev uspjeh u parnici.
Međutim, upravo je tuženik poduzimanjem pravne radnje podnošenja žalbe doveo do
pravomoćne odluke kojom je naložena isplata tražbine u umanjenom iznosu. To je
okolnost koju valja cijeniti kod odluke o troškovima žalbenog postupka (uspjeh s

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2 10

pravnim lijekom) i to je razlog djelomičnog prihvaćanja tuženikovog zahtjeva za
naknadu troškova žalbenog postupka. Primjenom Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,
37/22, 126/22; dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj
118/18 i 51/23) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19 i
92/21), tuženiku se priznaje trošak za sastav žalbe iznos od 1.243,75 EUR (Tbr.

10.1. OT), PDV od 310,94 EUR i pristojbe od 481,25 EUR, ukupno 2.035,94 EUR.
Uvažavajući preinaku pobijane presude, odnosno činjenicu da je time tuženik polučio
uspjeh s pravnim lijekom, dosuđuje mu se iznos od 1.221,56 EUR (60%), dok je u
preostalom dijelu za iznos od 814,38 EUR taj neosnovani zahtjev odbijen (čl. 155. i

166. ZPP-a).

Zagreb, 24. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić