Republika Hrvatska

3. P-82/2020-16

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja K . T . iz V., B. 16, OIB .....,zastupan po punomoćniku Ž.E., odvjetniku u O., protiv tuženika C.O. d.d., iz Z., V.J. 33, OIB ...., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon rasprave zaključene

dana 08.prosinca 2022. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Ž.E., te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 27. siječnja 2023. godine

p r e s u d i o  j e

Tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

„Ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Osijeku br. 33 OVR-917/19 od 22.11.2019. godine proglašava se nedopuštenom.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana. „

odbija se u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica po punomoćniku podnijela je dana 07.veljače 2020. godine tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku br. 33 OVR-917/19 od 22.11.2019. godine na temelju ovršne isprave određena ovrha na novčanoj tražbini ovršenika K . T . i z V . , B 1 6 , O I B . . . . . . , a u korist ovrhovoditelja C . O . d . d . i z Z . , V . J . 3 3 , O I B . Navodi da je kao ovršenik podnijela žalbu

na predmetno rješenje o ovrsi te je upućena zaključkom Općinskog suda u Osijeku od 21.01.2020. godine u predmetu OVR-917/19 da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u žalbi, a u smislu čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona. Rješenjem o ovrsi u predmetu Općinskog suda u Osijeku br. 33 OVR-917/19 na prijedlog ovrhovoditelja ovdje tuženika) određena je ovrha pljenidbom novčanih sredstava ovršenika ( tužiteljice) po svim računima i oročenim sredstvima u svim bankama, prema OIB-u ovršenika, a koji nisu zakonom uzeti od ovrhe, prijenosom radi naplate tako zaplijenjenih sredstava sa svih računa ovršenika i oročenih sredstava na račun ovrhovoditelja br. HR...., s pozivom na broj . . . . . . , kod B a n k e Z d.d., a sve radi prisilne naplate ukupnog

potraživanja ovrhovoditelja iz rješenja o ovrsi. Ovrhovoditelju je odmjeren i trošak sudske pristojbe u visini od 16,00 kn. Člankom 29. st. 1. Ovršnog zakona propisano je da je ovršna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj navedeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Vjerovnik i dužnik koji su navedeni u ovršnoj ispravi različiti su od ovrhovoditelja i ovršenika u postupku ovrhe stoga tužiteljica smatra da predmetna ovršna isprava temeljem koje je određena ovrha nije podobna za ovrhu, te opreza radi ističe prigovore nedostatka aktivne legitimacije ovrhovoditelja (ovdje tuženika) i promašene pasivne legitimacije. Tužiteljica navodi da ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu navodi da je svom osiguraniku isplatio osigurninu dana 26.02.2014. godine, a Općinskom sudu u Osijeku dostavio je prijedlog za ovrhu na računima i oročenim sredstvima ovršenika dana 14.11.2019. godine. Budući da je od isplate do pokretanja ovrhe proteklo više od pet godina tužiteljica je istakla i u ovom postupku ponavlja prigovor zastare potraživanja temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Opreza radi istaknula je i ovdje ponavlja prigovor zastare potraživanja iz čl. 234. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima budući se radi o tražbini iz ugovora o osiguranju. Iz navedenog proizlazi da je protekom roka od pet godina, kako je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik prekludiran za pokretanja ovrhe jer je protekao rok u kojem se ovrha mogla tražiti stoga tužiteljica ukazuje na odredbu čl. 50. st. 1. toč. 5. Ovršnog zakona temeljem koje ovršni zahtjev treba odbaciti kao nedopušten. Nastavno tužiteljica upućuje i na odredbu čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona, obzirom da je tražbina tuženika zastarjela, temeljem koje odredbe ovršni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. Predlaže da sud donese slijedeću presudu:

Ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Osijeku br. 33 OVR-917/19 od 22.11.2019. godine proglašava se nedopuštenom.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužbom i tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtjeva da sud proglasi nedopuštenim pljenidbu i prijenos sredstava s računa ovršenice, ovdje tužiteljice, za korist ovrhovoditelja, ovdje tuženika, na temelju Rješenja o ovrsi koje je naslovni sud donio dana 22. studenog 2019. godine pod posl. br. Ovr-917/19. Tuženik navodi da je Općinski sud u Osijeku već odlučivao o prijedlogu ovršenice, ovdje tužiteljice, od 17. prosinca 2019. godine., za odgodu ovrhe na računima i oročenim sredstvima ovršenice koja se provodi temeljem Rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-917/19, te ga rješenjem od 21. siječnja 2020. odbio kao neosnovanog. Na predmetno rješenje tužiteljica je izjavila žalbu, koju je Županijski sud u Zagrebu rješenjem od 18. veljače 2020. godine odbio kao neosnovanu, te potvrdio rješenje Općinskog suda u Osijeku posl. br. Ovr-917/2019 od 21. siječnja 2020. Odlučujući o žalbi ovršenice, ovdje tužiteljice, protiv rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-917/19 od 22. studenog 2019. godine, sud je zaključkom od 21. siječnja 2020. godine uputio ovršenicu, ovdje tužiteljicu, da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga sadržanih u čl. 50., st. 1., točka 7. i 11. Ovršnog zakona. Prigovor zastare potraživanja koji ističe tužiteljica u potpunosti je neosnovan. Tužiteljica navodi kako je od dana kada je tuženik isplatio štetu svom osiguraniku, V d.d. (danas S d.d.), do pokretanja ovršnog postupka

protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, radi regresne naplate duga, proteklo više od pet godina, iz kojeg razloga je nastupila zastara naplate potraživanja tuženika prema ovršenici, ovdje tužiteljici. Tuženik ističe kako se u konkretnom slučaju na zastaru prava na naplatu tražbine koju tuženik ima prema tužiteljici primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, sukladno odredbi čl. 233. Zakona o obveznim odnosima, a ne petogodišnji, kako pogrešno navodi tužiteljica, iz razloga što tuženik svoje potraživanje temelji na solemniziranoj Izjavi o suglasnosti dužnika potvrđenoj po javnom bilježniku H. Š., posl. br. OV-..., koja kao javnobilježnički

akt ima svojstvo ovršne isprave. Podredno, čak i kada bi se u konkretnom slučaju imao primijeniti petogodišnji zastarni rok, ni tada ne bi nastupila zastara tuženikova prava na naplatu tražbine od tužiteljice. Naime, tuženik je svome osiguraniku, V. d.d. (danas S. d.d.), na ime osigurnine dana 26. veljače 2014.

godine, isplatio iznos od 44.292,67 kuna. Od 2016. godine, do dana smrti regresnog dužnika, M. T. iz V., OIB ....., tj. 12. ožujka 2017. godine,

s računa regresnog dužnika uredno se ustezao mjesečni iznos u korist poslovnog računa tuženika. Prema tome, zastara na koju se poziva tužiteljica ne bi nastupila čak ni u odnosu na regresnog dužnika M. T., iz razloga što se ona prekida te počinje teći nanovo od svake uplate dužnika, sukladno čl. 240. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Dodatno, tuženik ističe i da tužiteljica pogrešno smatra kako se zastarni rok u odnosu na nju počinje računati od dana isplate štete. Zastarni rok se, u odnosu na tražbine vjerovnika prema nasljednicima dužnika, počinje računati od dana pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju. Obzirom da je Rješenje o nasljeđivanju temeljem kojeg je tužiteljica naslijedila pok. dužnika M. T., OIB ......., donesenog po javnom bilježniku M. B. iz O pod posl. br.

O-...postalo pravomoćno 31. ožujka 2017. godine, zastarni rok bi se imao računati od toga dana.Vezano uz prigovor tužiteljice kako ovršna isprava temeljem koje je sud donio pobijano rješenje o ovrsi, nije ovršna isprava podobna za ovrhu u smislu čl. 29 st. 1. Ovršnog zakona, i to iz razloga što je ime osobe navedene u ovršnoj ispravi različito od imena ovršenika, tuženik ističe kako je ovaj prigovor tužiteljice paušalan.Predlaže sudu da tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, te nastavi s provedbom ovrhe.

3. U pisanom podnesku od 30.lipnja 2020. godine (stranica 25 spisa) tuženik u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodi da tražbina vjerovnika iz ugovora o kreditu (V d.d. - sada S d.d.) prenesena je s vjerovnika na ovrhovoditelja (ovdje tuženika C. o. d.d.) u smislu odredbe članka 32. Ovršnog zakona, na temelju ovjerene Izjave o ustupu prava po ispravi br. OV-1657/14 od 14.3.2014. godine, ovjerene kod javnog bilježnika N. D., Z., V. 4, dana 14.3.2014. godine. Člankom 32. st. 1. Ovršnog zakona propisano je da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Dakle, C. o. d.d. je prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu dokazala svoju aktivnu legitimaciju sukladno odredbi čl. 32 st. 1. Ovršnog zakona, te je sud potpuno pravilno i zakonito donio rješenje o ovrsi. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženik navodi da budući da je tužiteljica naslijedila pok. korisnika kredita M. T. temeljem rješenja o nasljeđivanju,

posl. br. O-1237/17, UPP/OS-47/17 od 31. ožujka 2017. godine donesenim po javnoj bilježnici M. B. iz O., to tužiteljica kao sveopći pravni slijednik iza pok. M. T. (sukladno odredbi čl. 5. Zakona o nasljeđivanju) odgovara za ostaviteljeve dugove temeljem odredbe članka 139. Zakona o nasljeđivanju. Tuženik navodi da je ovrhovoditelj ovlašten zahtijevati ovrhu protiv nasljednika ovršenika ako posjeduje pravomoćno rješenje o nasljeđivanju i ovršnu ispravu kojom je ostavitelj bio obvezan na namirenje tražbine pa je prema tome i ovaj prigovor neosnovan,te se poziva odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 1574/2009-2 od 30.11.2011. godine i Županijskog suda u Varaždinu u odluci Gž-4425/13-2 od 03.12.2013. godine. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu troška tuženiku.

4. Punomoćnik tužiteljice na ročištu održanom kod ovog suda dana 15.srpnja 2020. godine (stranica 31 spisa) naveo je da se protivi navodima tuženika u cijelosti, te naveo da je tuženik temeljem subrogacije a kako se i sam poziva dopisom pok. M.T. potraživao iznos koji je isplatio kreditoru po ugovoru o kreditu. Dakle,

pravna osnova po kojoj tuženik potražuje sporan iznos je subrogacija na temelju zakona. To je jedini osnov prema kojem bi tuženik mogao potraživati isplaćeni iznos kreditoru, a po tom osnovu potraživanje tuženika prema pok. M. T. je dospjelo dana 26. veljače 2014. godine odnosno danom isplate štete osiguranika. S obzirom da sukladno čl. 217 Zakona o obveznim odnosima u vrijeme zastare se računa i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prednika, neosnovan je stav tuženika da se prema tužiteljici zastara računa od dana pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, već se prema istoj zastarni rok računa od dana isplate štete tuženika osiguraniku. Naveo je da je neosnovano doneseno rješenje o ovrsi protiv tužiteljice na temelju solemizirane Izjave o suglasnosti a koju suglasnost je dao pok. M. T. kreditor. Dakle, istu suglasnost nije dala tužiteljica tuženiku te iz tog razloga ostaje kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije kod podnošenja prijedloga za ovrhu. Navedenom suglasnošću jedino je definirano da se pok. M.T. zapljeni plaća sukladno ovršnom zakonu a radi naplate tražbine vjerovnika V. d.d.. Zaključno jedini pravni osnov da tuženik naplati svoje regresno potraživanje je subrogacija na temelju zakona a nikako pravni osnov ne može biti Izjava o suglasnosti koju je dao njezin pok. muž kreditor. S obzirom da je zastarni rok za naplatu regresnog potraživanja u konkretnom slučaju započeo danom isplate štete tuženika osiguraniku 26. veljače 2014. godine, a prijedlog za ovrhu protiv tužiteljice je podnesen 14. studenog 2019. godine, zasigurno je da je tuženikovo regresno potraživanje prema tužiteljici zastarjelo. Tužiteljica po punomoćniku navodi da su ispunjeni zakonski razlozi iz čl. 50 st. .1. t. 7. Ovršnog zakona s obzirom da ovrhovoditelj ovdje tuženik nije ovlašten na temelju ovršne isprave po kojoj je doneseno rješenje o ovrsi tražiti ovrhu protiv ovršenika ovdje tužiteljice kao i razlog iz čl. 50 st.1.t.11 Ovršnog zakona s obzirom da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

5. Na istom ročištu punomoćnik tuženika navela je da ostaje kod odgovora na tužbu kao i navoda iz pisanog podneska od 30. lipnja 2020, te navela da se u cijelosti protivi navodima punomoćnika tužiteljice koji se u biti svode na ponavljanje već iznesenih prigovora u samoj tužbi. Navela je da tuženik ponovno napominje da je prednik tužiteljice T.M. prihvatio svoju obvezu prema tuženiku,te je do svoje smrti odnosno do zaključne 14. lipnja 2017. godine vršio obročnu otplatu dijela dugovanja tako da je tuženik nakon njegove smrti sa zahtjevom za preostalo dugovanje pokrenuo ovršni postupak prema ovdje tužiteljici, a kao univerzalnoj nasljednici istoga temeljem rješenja o nasljeđivanju.

6. Tijekom postupka tuženik navodi da u odnosu na prigovor zastare ističe da je isti neosnovan jer je protiv T.M. pokrenut ovršni postupak i prema istome su vršene ustege u 2016. i 2017. sve do njegove smrti, što je razvidno iz Izvatka iz poslovnih knjiga dostavljenog uz prijedlog za ovrhu. Stoga je u odnosu na istog nastupio prekid zastare u skladu s odredbom čl. 241 ZOO-a, a kako je u odnosu na tužiteljicu pokrenut ovršni postupak 2019., tako isti ne bi bio u zastari jer nije protekao niti petogodišnji zastarni rok na koji se poziva tužiteljica, a niti 10.godišnji zastarni rok Petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 234 ZOO-a primjenjuje se na odnos između C.O kao osiguratelja i V. d.d. kao osiguranika. Nakon što je

C. ispunila tražbinu prema banci iz ugovora o kreditu, na temelju pravila o subrogaciji iz članka 90 ZOO-a na C. su prešla sva potraživanja V. d.d. sa svim pravima pa su tako preneseni i instrumenti osiguranja. Tražbina V. d.d. osigurana je solemniziranom privatnom ispravom, Izjavom o suglasnosti koja je ovjerena po javnom bilježniku i stoga to potraživanje koje je osigurano takvom ispravom zastarijeva za 10 godina sukladno odredbi čl. 233 ZOO-a. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije tuženik ostaje kod svih navoda iz podneska od 30.6.2020. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije tuženik isti smatra neosnovanim jer je u Izjavi o suglasnosti koja je dostavljena uz prijedlog za ovrhu u spisu Ovr-917/19 navedeno da ista ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi i ima svojstvo isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe a ne samo na plaći ovršenika. Kako je tužiteljica temeljem rješenja o nasljeđivanju postala univerzalni pravni siljednik iza pok. M.T. ista odgovara za sve dugove ostavitelja. Kako je tuženik javnom ispravom tj. Rješenjem o nasljeđivanju dokazao pravni slijed od prvotnog ovršenika do tužiteljice, tako je upravo tužiteljica pasivno legitimirana u ovršnom postupku Ovr-917/19. Podnošenjem prijedloga za ovrhu protiv iste nastupio je i prekid zastare.

7. Tužiteljica po punomoćniku tijekom postupka protivi se u cijelosti navodima tuženika kao neosnovanima, navodeći da nije sporno da je tuženik podnio prijedlog za ovrhu protiv tužiteljice na temelju Ugovora o kreditu između prednika tužiteljice i prednika tuženika iz 2011. godine, odnosno Izjave o suglasnosti o zapljeni prednika tužiteljice potvrđene po javnom bilježniku pod brojem OV- 533/2011, a sve na temelju rješenja o nasljeđivanju kojim je tužiteljica određena nasljednikom iza pokojnog M.T. Navodi da ono što je odlučno u ovom postupku je činjenica da vršenim ustegama iz 2016. i 2017. godine prema predniku tužiteljice, a po dugovanju sukladno Izjavi o suglasnosti o zapljeni plaće, kao i ugovora o kreditu kojim je ugovorena obročna otplata istoga, nije prekinuta zastara sukladno čl. 241. ZOO-a kako to navodi tuženik,jer prema odredbi čl. 240. st. 1. ZOO, zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug, a prema stavku 2. priznanje se može učiniti i davanjem otplate,međutim, odlučno je u ovome postupku, da je davanjem otplate prekinut zastarni rok samo u odnosu na plaćeni dio duga, a ne i u odnosu na preostali neplaćeni dio duga ( u prilog stajalištu tužiteljice govori pravomoćna sudska presuda Županijskog suda u Varaždinu pod brojem: Gž- 697/2021 ). Nadalje, navodi se u obrazloženju spomenute presude, da bi se radilo o priznanju duga u smislu čl. 240. ZOO isto mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine te stoga navedenim uplatama dužnik nije priznao dug u cjelokupnom iznosu neotplaćenog duga, već samo u iznosu koji je uplatio, pa zbog navedenoga nije došlo do prekida zastarijevanja onog dijela duga kojeg dužnik nije platio. Na tragu spomenute presude Županijskog suda u Varaždinu govore i odluke VSRH Revx – 1004/2013, Revt – 68/2003 i Rev- 371/2005. Navodi da uplatama prednika tužiteljice iz 2016. i 2017. godine nije prekinuta zastara spornog potraživanja tuženika, a kako to neosnovano ističe tuženik.,te navodi da je neosnovan navod tuženika kako se u predmetnom postupku primjenjuje zastarni rok od 10 godina s obzirom da je prijedlog za ovrhu pokrenut na temelju Izjave o suglasnosti prednika tužiteljice potvrđenog kod javnog bilježnika, a sve sukladno čl. 233. ZOO,te navodi da u ovome konkretnom sporu je riječ o potraživanju na temelju ugovora o kreditu kojim je ugovorena anuitetna otplata istoga te je radi navedenoga prednik tužiteljice dao izjavu o suglasnosti da mu se svakomjesečno uskraćuje određeni iznos plaće kako bi otplaćivao anuitete sukladno ugovorenom kreditu. Tužiteljica navodi da se neosnovano tuženik poziva na zastarni rok od 10 godina iz čl. 233. kada se uzme u obzir i stavak 2. navedenog članka kojim je jasno propisano da sve povremene tražbine koje proistječu iz između ostalog, i javnobilježničkog akta, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. Čl. 226. ZOO jasno propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine. Slijedom navedenoga, tužiteljica će citirati stajalište Županijskog suda u Varaždinu iz gore navedene presude:

„Točno je, kako to tvrdi tuženik u žalbi, da sukladno čl. 233. st. 1. ZOO sve tražbine utvrđene javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon predviđa kraći rok zastare, no stavkom 2. istoga članka određeno je da, međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. Prema čl. 226. st.1. ZOO tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, a bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a prema stavku 2. istoga članka isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate……. pa neovisno o tome što se radi o tražbini utemeljenoj na javnobilježničkom aktu, ista zastarijeva u roku određenom čl. 226. st.1. ZOO i to za svaki dospjeli anuitet.“ Dakle, s obzirom da je prednik tužiteljice sukladno ugovoru o kreditu bio u obvezi svakomjesečno plaćati predniku tuženika anuitete, zasigurno da se na odnos parničnih stranaka primjenjuje čl. 226. ZOO, kada je u pitanju primjena zastarnog roka. Također, s obzirom da je tuženik ranije tijekom postupka tvrdio da zastara u odnosu na tužiteljicu počinje teći u trenutku pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, tužiteljica ukazuje naslovu na neosnovanost i takvih navoda tuženika, a sve uzimajući u obzir čl. 217. ZOO koji jasno propisuje da se u vrijeme zastare računa i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prednika. Tužiteljica navodi da s obzirom da sukladno pozitivnoj sudskoj praksi i osnovi samoga potraživanja koje je imao prednik tuženika prema predniku tužiteljice ( isplata unaprijed ugovorenih anuiteta sukladno ugovoru o kreditu ) , nije nastupio prekid zastare uplatama iz 2016. i 2017. godine te se na odnos između parničnih stranaka primjenjuje zastarni rok od 3 godine sukladno čl. 226. ZOO-a, a u svezi čl. 233. st. 2. ZOO., tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te ističe kako su navodi tuženika u cijelosti neosnovani i promašeni za rješavanje ove pravne stvar.

8. U pisanom podnesku od 3.12.2021 tuženik navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na priznanje duga jer se u predmetnom slučaju ne radi o dobrovoljnim obročnim uplatama kojima dužnik priznaje dug, već o prisilnim ustegama u postupku prisilne naplate pred Financijskom agencijom. Protiv pravnog prednika tužiteljice T.M., pokrenut je postupak izravne naplate te je dana 12. lipnja 2014. godine na Financijsku agenciju poslan podnesak kojim je ista obaviještena o promjeni osobe vjerovnika i u tom postupku su izvršene ustege prema prijašnjem dužniku u razdoblju od 2016. pa do smrti 2017., a što je razvidno iz Izvatka iz poslovnih knjiga dostavljenog uz prijedlog za ovrhu u spisu posl. br. Ovr- 917/19. Navedeno je potvrdila i sama tužiteljica u podnesku od 26. studenog 2021. godine u kojem navodi da su uplate vršene ustegama. Stoga je kontradiktoran navod tužiteljice da bi se radilo o dobrovoljnom priznanju duga kada i sama čini nespornim da je naplata vršena ustegama. Iste su vršene na temelju ovršne isprave i to zadužnice, a ne suglasnosti o zapljeni plaće kao što navodi tužiteljica. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO). Dakle, tuženik je pokretanjem postupka pred nadležnim tijelom (Financijskom agencijom) prekinuo zastaru prema pravnom predniku tužiteljice, a ne priznanjem duga od istog. Stoga je za prekid zastare u ovom slučaju mjerodavna odredba čl. 241. ZOO-a, a ne, kao što to pogrešno navodi tužiteljica, odredba č l. 240. istog zakona. U odnosu na pitanje duljine zastarnog roka ističe da prednik tuženika (V. d.d.) je, s obzirom na to da pravni prednik tužiteljice (ostavitelj) nije ispunjavao obveze u skladu s ugovorom, otkazao ugovor o kreditu te je na naplatu dospio cjelokupan iznos kredita. Nakon otkaza predmetnog ugovora više ne postoje povremene tražbine (anuiteti) već se radi o potraživanju cjelokupnog iznosa kredita i to 64.940,16 kn, a koji iznos je tuženik isplatio V. d.d. dana 30. listopada 2013.

godine. Nakon što je tuženik ispunio tražbinu prema V. d.d. iz Ugovora o kreditu br. 232052 od 24. veljače 2011. na temelju pravila o subrogaciji (čl. 90 ZOO- a) na tuženika je prešla tražbina V. d.d. sa svim pravima, pa su tako preneseni i instrumenti osiguranja. Tražbina V. d.d. osigurana je solemniziranom privatnom ispravom, Izjavom o suglasnosti koja je ovjerena po javnom bilježniku, stoga potraživanje osigurano tom ispravom zastarijeva za 10 godina u skladu s čl. 233 ZOO-a. Naime ovršna isprava, zadužnica, je javnobilježnički akt, a kako se radi o tražbini utvrđenoj javnobilježničkim aktom, tako ista zastarijeva za 10 godina. Stoga se tužiteljica neosnovano poziva na rok iz čl. 233. stavka 2. ZOO-a jer se u predmetnom slučaju primjenjuje 1. stavak. Zastarni rok iz čl. 226 ZOO-a se također ne može primijeniti na predmetno potraživanje jer, kao što je ranije navedeno, pravni prednik tužiteljice (ostavitelj) je bio u obvezi prema pravnom predniku tuženika (V. d.d.) plaćati mjesečne anuitete sve do otkaza predmetnog ugovora, kada je na naplatu dospio cjelokupan iznos potraživanja. Stoga je pravni prednik tužiteljice bio u obvezi isplatiti tuženiku iznos isplaćen V. d.d. sa zakonskim zateznim kamatama u cijelosti, a ne u obrocima ili anuitetima, a nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju navedena obveza je prešla na tužiteljicu. U odnosu na početak tijeka zastare tuženik ističe da niti sa uračunavanjem vremena koje bi bilo proteklo u korist njenog pravnog prednika ne bi moglo doći do zastare predmetnog potraživanja. Pokretanjem postupka protiv pravnog prednika tužiteljice došlo je do prekida zastare. U slučaju prekida zastare vrijeme koje je do tada proteklo se gubi i zastara počinje iznova teći. Sukladno čl. 237. ZOO-a zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Prekid zastare je trajao do smrti pravnog prednika tužiteljice jer su vršene redovne ustege putem Financijske agencije, a nakon što je isti umro došlo je do zastoja prekida zastare jer vjerovnik za to vrijeme zbog nesavladivih prepreka (činjenice da protiv pravnog prednika ne može nastaviti niti pokrenuti postupak jer je isti umro, a protiv tužiteljice kao pravne slijednice ne može nastaviti postupak do pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju) nije bio u mogućnosti sudskim putem (niti pred drugim nadležnim tijelima, primjerice Financijskom agencijom) zahtijevati ispunjenje obveze. Za vrijeme zastoja zastare zastara nije tekla te je ista počela teći tek nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, dakle tek od 31. ožujka 2017. godine. Pokretanjem postupka protiv pravnog prednika tužiteljice došlo je do prekida zastare, smrću istog došlo je do zastoja zastare do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka, a nakon čega je zastarni rok počeo iznova teći. Kako je ugovor o kreditu otkazan, tako dužnik više nije bio u obvezi plaćati anuitete već je cjelokupan iznos kredita dospio na naplatu. S obzirom na to da se radi o tražbini utvrđenoj u javnobilježničkom aktu, ista zastaruje za rok od 10 godina. Ovršni postupak protiv tužiteljice pokrenut je 14. studenog 2019. godine. Stoga predmetno potraživanje do pokretanja istog nije zastarjelo stoga je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i predlaže se sudu odbiti isti.

9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u spis Općinskog suda u Osijeku broj O-...,Ovr- ...., Nalog za doznaku,Obavijest o dugu – regresni zahtjev,Izvod iz poslovnih knjiga-stanje duga na dan 12.11.2019, Zaključak Općinskog suda u Osijeku broj Ovr- ..... -13 od 21.01.2020.,Obavijest FINI od 09.lipnja 2014. Godine o promjeni osobe vjerovnika po ugovoru.

10. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe – određene rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj Ovr- ... od 22.studenog 2019. godine

11. Uvidom u spis Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-... utvrđeno je da je u navedenom predmetu dana 12. studenog 2019. ovrhovoditelj C. o. d.d. podnijela prijedlog za ovrhu protiv ovršenika K.T. iz V. u kojem je navela da je na temelju ugovora o kreditu br.232052 od 24.veljače 2011. ,sklopljenog između V. d.d. (S. d.d.) kao kreditora i pok. M.T.iz V., kao korisnika kredita,utvrđeno postojanje tražbine kreditora prema

korisniku kredita u iznosu od 7.100,00 EUR, obračunato u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan isplate,s ugovorenom kamatom od 8,50% godišnje. S obzirom da korisnik kredita nije podmirivao svoje obveze tražbina iz ugovora o kreditu je dospjela na naplatu te je V. d.d.,temeljem ugovora o osiguranju potraživanja,sklopljenim s ovrhovoditeljem,postavila ovrhovoditelju zahtjev za naknadu štete,te je ovrhovoditelj svom osiguraniku isplatio osiguraninu dana 26.veljače 2014.godine u iznosu od 44.292,67 kn. Tražbina vjerovnika iz ugovora o kreditu prenesena je s vjerovnika na ovrhovoditelja u smislu odredbe čl.32 Ovršnog zakona na temelju ovjerene izjave o ustupu prava br. OV -1657/14 od 14.ožujka 2014..Ovrhovoditelj navodi da je dana 28.veljače 2014. godine ovršeniku uputio obavijest o dugu – regresni zahtjev za isplatu dugovanja po kreditu,kojem je korisnik kredita pok. M.T. samo djelomično udovoljio uplativši ukupan iznos od 24.810,92 kn. Navodi da s obzirom da je ovršenica naslijedila pok. korisnika kredita M.T. temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-1237/2017 od 31.

ožujak 2017.godine,donesenim po javnoj bilježnici M.B. to ovršenica odgovara za dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, u skladu s čim ovrhovoditelj ima prema ovršenici dospjelo nepodmireno dugovanje,koje ovršenica na poziv ovrhovoditelja,nije mirnim putem podmirila,te ovrhovoditelj predlaže da sud donese rješenje o ovrsi na temelju solemnizirane Izjave o suglasnosti,potvrđene dana 23.veljače 2011.godine po javnom bilježniku H.Š. iz O., broj

OV-...,radi naplate dospjele novčane tražbine ovrhovoditelja prema ovršenici K.T. iz V. u iznosu od 19.576,75kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.veljače 2014.godine,te troškova ovršnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate,te određivanja ovrhe pljenidbom novčanih sredstava po svim računima i oročenim sredstvima ovršenika.

12. Općinski sud u Osijeku donio je dana 22.studenog 2019.godine rješenje o ovrsi broj Ovr-...kojim sud na temelju ovršne isprave određuje ovrhu na novčanoj tražbini ovršenika, te se ovrhovoditelju odmjeruje trošak u iznosu od 546,00 kn (stranica 28 navedenog spisa).

13. Zaključkom Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-.... od 14. travnja 2021. upućen je ovršenik K.T. iz V., da u roku od 15 dana od dana dostave navedenog zaključka, pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja C. o. d.d. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,s obrazloženjem

da je u odnosu na žalbene razloge iz čl.50.st.1.toč.7. i 11 Ovršnog zakona sukladno odredbi čl. 52. Ovršnog zakona (NN br.112/12,25/13,93/14,55/16,73/17) donijeto navedeno rješenje (stranica 48 navedenog spisa).

14. Povedenim dokazima utvrđeno je slijedeće:

-dana 24.veljače 2011.godine sklopljen je Ugovor o kreditu br.232052 između V. d.d kao kreditora i korisnika kredita sada pok. T.M. iz V. (ugovor o kreditu - spis Ovr-917/19 - str. 5),

- dana 17.siječnja 2014.godine pravni sljednik V. d.d. otkazao je korisniku kredita M.T. Ugovor o kreditu br.232052 zbog nepoštovanja istog,te je M.T. obaviješten da je kredit dospio na naplatu u cijelosti zajedno s pripadajućom kamatom, i da ukupno dugovanje na dan otkaza ugovora o kreditu iznosi 44.444,96kn,te je pozvan dugovanje podmititi u cijelosti ( spis Ovr-....- stranica 45),

-dana 24.veljače 2014.godine C.o. d.d. isplatila je S.

d.d.iznos od 44.292,67 kn po ugovoru o kreditu broj 232052,a temeljem Ugovora o osiguranju potraživanja ( nalog za doznaku - spis Ovr-... - str. 14),te je dana 28.veljače 2014.godine C.o. d.d. obavijestila M.T. o

navedenom,te zatražila regresnu isplatu u iznosu od ukupno 44.307,23 kn ,u roku od 15 dana ( spis Ovr-... - stranica 15),

- dana 14. ožujka 2014.godine pravni sljednik V. d.d. Izjavom o ustupu prava po ispravi,prenijela je C.o. d.d. sva prava koja proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 232052 od 24.veljače 2011.godine sklopljenog između Banke i korisnika kredita M.T.,uključujući i sva prava koja proizlaze iz instrumenata osiguranja potraživanja ,a naročito prava iz slijedećih privatnih isprava : Zadužnica Ov -534/11 i Suglasnost o zapljeni primanja OV -533/2011,koja prava je C.o. stekla u skladu sa ZOO isplatom iznosa od 44.292,67 kn ,koji predstavlja dug korisnika kredita prema naprijed navedenom ugovoru o kreditu( spis Ovr-... - stranica 16),

- dana 09.lipnja 2014 godine C. o. d.d. obavijestila je FINU o promjeni osobe vjerovnika po ugovoru o kreditu broj 232052 od 24. veljače 2011.godine osnovom Izjave o ustupu prava S d.d.,kojom je novi vjerovnik po ugovoru o kreditu broj 235052 od 24.veljače 2011.godine postala C. o. d.d.,a radi naplate potraživanja u iznosu od 44.292,67kn po Zadužnici koju je S d.d. dostavila FINI na naplatu u svezi dugovanja korisnika kredita M.T. te da se (stranica 12,13 ,45 spisa),

- dana 12.ožujka 2017.godine dužnik M.T. iz V. preminuo, iza navedenog proveden ostavinski postupak, te je dana 31.ožujka 2017.godine donijeto rješenje o nasljeđivanju koje je istog dana postalo pravomoćno, kojim rješenjem je nasljednikom iza pok. M.T. oglašena temeljem zakona i danih nasljedničkih izjava – K.T.,supruga ostavitelja, u cijelosti (spis O-1237/21).

- dana 07.ožujka 2018.godine tuženik obavijestio nasljednicu iza pok. M. T., K.T. iz V.da je svom osiguraniku isplatio štetu po ugovoru o kreditu broj 2322053, koji pok. M.T. nije otplatio u ugovorenim rokovima, te pozvao nasljednicu na isplatu regresnog duga (spis Ovr-917/19 - stranica 22),

- prema priloženom Izvodu iz poslovnih knjiga – stanje duga na dan 12.studenog 2019. razvidno je da je u poslovnim knjigama tuženika evidentirano zaduženje po regresnom zahtjevu na ime M.T. na ime glavnice u iznosu od 44.292,67 kn na dan 26.lipnja 2014.godine,te je evidentirano da je dug naplaćivan putem FINE i da je do ožujka 2017.godine naplaćen iznos od ukupno 25.715,92kn, te da ostatak duga iznosi 19.576,75 kn. Također je navedeno da je nasljednik K. T. (stranica 12 spisa).

15. Dakle, u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovrhovoditelja u predmetnom ovršnom postupku,za navesti je da je iz provedenih dokaza razvidno da je dana 14. ožujka 2014.godine pravni sljednik V. d.d. Izjavom o ustupu prava po ispravi sva prava koja proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 2322053 24.veljače 2011,kao i prava koja proizlaze iz instrumenata osiguranja Zadužnica OV -534/11 i Suglasnosti o zapljeni primanja OV -533/2011 prenio na C. o. d.d., dakle na u ovom predmetu tuženika prenijeta je tražbina iz navedenog ugovora o kreditu, pa je s obzirom na izloženo navedeni prigovor neosnovan (čl.32 st.2.Ovršnog zakona).

16. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije za navesti je da je navedeni prigovor također neosnovan s obzirom da ovršenik K.T.,kao

nasljednik iza pokojnog dužnika M.T.,temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, je univerzalni pravni sljednik u pravima i obvezama ostavitelja,te odgovara za dugove ostavitelja temeljem odredbe čl.139 Zakona o nasljeđivanju.

17. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da je odredbom čl.233 st.1. ZOO propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

18. Odredbom čl.241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

19. Člankom 245. ZOO propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru(st.1.).Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način(st.3.).Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku,zastara počinje teći iznova od dana okončanja tog postupka (st.4.). Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja (st.5).Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta (st.6.).

20. U konkretnom slučaju nije sporno da je sada pok. M.T. temeljem čl.10. Ugovora o kreditu od 24.veljače 2011. dao instrumente osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu Zadužnicu OV -534/11 i Suglasnost o zapljeni primanja OV -533/11, radi naplate tražbine vjerovnika V. d.d. u iznosu od 7.100,00 EUR s pripadajućom kamatom,naknadama i troškovima,zapljenom plaće odnosno drugog stalnog novčanog primanja,osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe.

21. Za napomenuti je da je navedena Suglasnost o zapljeni primanja je solemnizirana po javnom bilježniku H.Š. iz O. dana 23.veljače 2011.

Broj OV -... (spis Ovr-....-stranica 24,25 spisa),te stoga temeljem odredbe čl.124.st.2. Ovršnog zakona (NN-139/10) ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi.

22. Također, a temeljem odredbe čl.125.st.1. Ovršnog zakona (NN-1349/10) zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja.

23. Za navesti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 19. studenoga 2018. zauzeto pravno shvaćanje br Su-

IV/18-57:

"Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ "NN" 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05)."

24. U konkretnom slučaju nije sporno da je zadužnica koju je izdao M. T. potvrđena po javnom bilježniku, pa se stoga u odnosu na potraživanje iz navedene zadužnice primjenjuje opći zastarni rok od 10 godina propisan odredbom čl. 233 ZOO/05,kao i na potraživanje iz Suglasnosti o zapljeni primanja OV -...,s napomenom da prema odredbi čl. 21.st.1. toč. 7. Ovršnog zakona/2010 ovršna isprava je i druga isprava koja je navedenim ili posebnim zakonom određena kao ovršna isprava (čl. 14 ZID OZ/14).

25. Temeljem odredbe čl.215. st.1.ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

26. Kako je naprijed navedeno iz provedenih dokaza proizlazi da je dana 17.siječnja 2014.godine pravni sljednik V. d.d. otkazao korisniku kredita

M. T. Ugovor o kreditu br.... zbog nepoštovanja istog, M.T.

obaviješten da je kredit dospio na naplatu u cijelosti zajedno s pripadajućom kamatom, te dostavljena FINI na naplatu zadužnica M.T., a C.o. d.d. dopisom od

dana 09.lipnja 2014 godine obavijestila FINU o promjeni

osobe vjerovnika po ugovoru o kreditu broj 232052 od 24. veljače 2011.godine osnovom Izjave o ustupu prava S. d.d.,kojom je novi vjerovnik po ugovoru o kreditu broj 235052 od 24.veljače 2011. godine postala C.o. d.d.,a radi naplate potraživanja u iznosu od 44.292,67 kn po Zadužnici koju je S. d.d. dostavila FINI na naplatu u svezi dugovanja korisnika kredita M.T., te da se vršila prisilna naplata sve do smrti dužnika M.T.,koji preminuo 12.ožujka 2017.godine ( Izvod iz poslovnih knjiga - stranica 12,13 spisa).

27. Dakle, Banka je pravodobno dostavila na naplatu bjanko zadužnicu M. T., odnosno do podnošenja navedene zadužnice na naplatu predmetna tražbina nije bila u zastari, te je kako je navedeno navedena tražbina dana 14.ožujka 2014. temeljem Izjave o ustupu prava prenijeta na u ovom predmetu tuženika, u navedenom ovršnom postupku došlo do djelomičnog izvršenja osnove za plaćanje, što je vidljivo iz Izvoda iz poslovnih knjiga C.o.,koji ovršni postupak je trajao sve do smrti ovršenika M.T. koji je preminuo dana 12.ožujka 2017.godine ( Izvod iz poslovnih knjiga -stranica 12 spisa,spis O-1237/2017).

28. Dakle, kad je prekid zastare nastao podnošenjem zadužnice na naplatu prekid zastarijevanja traje sve do okončanja postupka, do kojeg dolazi ili povlačenjem zadužnice s naplate ili namirenjem na temelju iste,a u konkretnom slučaju ovršni postupak je trajao do smrti ovršenika,te temeljem čl.245.st.1. ZOO nakon prekida zastara je počela teći iznova,nakon čega je dana 12.studenog 2019. godine,tuženik nakon što je bezuspješno pozvao nasljednicu iza pok. M.T.,K. T.

temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju od 31.ožujka 2017.godine,dopisom od 07.ožujka 2018. godine da podmiri preostali iznos duga odnosno na isplatu regresnog duga, podnio prijedlog za ovrhu protiv navedene,koji prijedlog je podnijet nakon 2 godine i 8 mjeseci nakon smrti ovršenika M.T.,pa s obzirom na sve naprijed izloženo u konkretnom slučaju nije osnovan prigovor zastare.

29. Također,s obzirom da je prijedlogom za ovrhu od 12. studenog 2019. predloženo donošenje rješenja o ovrsi na temelju solemnizirane Izjave o suglasnosti,potvrđene dana 23.veljače 2011.godine po javnom bilježniku H. Š. iz O., broj OV-533/2011,radi naplate dospjele novčane tražbine ovrhovoditelja prema ovršenici K.T. iz V. u iznosu od 19.576,75kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.veljače 2014.godine,te troškova ovršnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate,te određivanja ovrhe pljenidbom novčanih sredstava po svim računima i oročenim sredstvima ovršenika,koja solemnizirana Izjava ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi,na tražbinu iz koje se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz čl.233 st.1. ZOO, to s obzirom na navedeno te činjenicu da je kako je naprijed navedeno dana 14. ožujka 2014.godine pravni sljednik Volksbank d.d. Izjavom o ustupu prava po ispravi, prenijela C. o. d.d. sva prava koja proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 232052 od 24.veljače 2011.godine sklopljenog između Banke i korisnika kredita M. T.,uključujući i sva prava koja proizlaze iz instrumenata osiguranja potraživanja,a naročito prava iz privatnih isprava: Zadužnice Ov -534/11 i Suglasnosti o zapljeni primanja OV -533/2011,koja prava je C.o. stekla u skladu sa ZOO isplatom iznosa od 44.292,67 kn,

koji predstavlja dug korisnika kredita prema naprijed navedenom ugovoru o kreditu (spis Ovr-917/19 - stranica 16), to prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

30. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 27. siječnja 2023. godine

SUDAC

Spomenka Rodić,v.r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalbe se podnosi u roku od 15 dana u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude,a za stranku koja nije obaviještena o ročištu za objavu presude rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

- punomoćniku tužitelja

- tuženiku