REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr 75/2022-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. I. S., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 1. rujna 2021. broj K-31/2019-176 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 15. veljače 2022. broj I Kž-334/2021-8, u sjednici održanoj 26. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se zahtjev os. I. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 1. rujna 2021. broj K-31/2019-176 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 15. veljače 2022. broj I Kž-334/2021-8 I. S. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju devetnaest godina i šest mjeseci godine zbog kaznenih djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. KZ/11., čl. 230. st. 1. KZ/11. te sedam kaznenih djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11.
2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je po branitelju P. I., odvjetniku iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude (dalje u tekstu: zahtjev) zbog povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 469. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 468. st. 2. ZKP/08. te čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. (povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku). Predlaže da se pravomoćna presuda ukine i predmet „vraća na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu.“
III Kr 75/2022-5
2.1. Osuđenik je i osobno podnio zahtjev naznačivši da „će biti napisan u obliku žalbe na presudu...i to zbog bitne povrede odredaba ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni“ te smatra „da je potrebno poništiti kako drugostepenu tako i prvostepenu presudu i osloboditi optuženika krivnje ili vratiti predmet na ponovno suđenje u izmijenjenom vijeću i pred novim sucem.“
2.3. Oba zahtjeva biti će razmotrena kao jedinstveni zahtjev osuđenika.
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik ponavlja žalbene navode te prije svega smatra da je ostvarena povreda zakona u čl. 468. st. 2. ZKP/08. time što se presuda temelji na nezakonitim dokazima te mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
5.1. Tvrdi da su svi zapisnici o prepoznavanju sa pripadajućim fotoelaboratima sačinjeni prije 19. svibnja 2015. nezakoniti dokazi „jer je okrivljeniku bila uskraćena obrana koja je prigodom izvršenja radnji prepoznavanja bila obvezna po članku 66. st. 4. ZKP-a“. Obrazlaže da mu je u vrijeme provođenja radnji prepoznavanja bila uručena pouka o pravima, dakle bio je osumnjičen za počinjenje kaznenih djela koja se gone po službenoj dužnosti i nalazio se na izdržavanju kazne zatvora. Kritizirajući razloge drugostupanjskog suda glede istaknute povrede upire na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) prema kojoj se osobom optuženom za kazneno djelo u smislu čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija) smatra i kada država poduzme „mjere koje podrazumijevaju tvrdnju da je ona počinila kazneno djelo i koje bitno utječu na položaj osumnjičenog (Foti i dr. protiv Italije (1982)).“ uz prigovor da je na traženje osuđenika policiji da mu se osigura branitelj po službenoj dužnosti „izostala ...aktivnost redarstvenih vlasti i državnog odvjetništva na tome da se okrivljeniku osigura branitelj koji će biti prisutan dokaznoj radnji.“
5.2. Pored toga tvrdi da su radnje prepoznavanja provedene nezakonito „jer se radi o pribavljanju dokaza povredom prava na dostojanstvo okrivljenika i to ponižavajućim postupanjem koje se očituje u tome što je okrivljenik prigodom izvođenja dokaza prepoznavanja bio teškog zdravstvenog stanja, sa jakim bolovima kralježnice, zbog čega je u to vrijeme primao injekcije, teško se kretao i morao biti u pognutom položaju tijela“ pa „upravo činjenica da je na većini fotografija ... uspravnog položaja govori o torturi kojoj je bio izložen, jer unatoč jakim bolovima zbog kojih se previjao i na koje se žalio bio tjeran od redarstvenih vlasti da se drži uspravno“. Na navedene je okolnosti obrana predložila izvođenje dokaza pribavljanjem medicinske dokumentacije Zatvora u Zagrebu i odgovarajuće vještačenje pa je „sud bio dužan pribaviti liječničku dokumentaciju ... kako bi mogao ocijeniti obranu okrivljenika u dijelu u kojem opisuje svoje zdravstveno stanje prigodom izvođenja dokaznih radnji
III Kr 75/2022-5
... te saslušati kao svjedoke službene osobe koje su prepoznavanje obavile ... no sud je te dokazne prijedloge odbio.“
5.3. Nadalje, po mišljenju osuđenika drugostupanjski sud je u „obrazloženjima kojima otklanja prigovore okrivljenika ... počinio povredu odredaba ZKP-a iz članka 468. st. 1. toč. 11 jer ... su razlozi koje sud navodi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni“ a k tome na niz žalbenih prigovora (koje prenosi u zahtjevu) „nije odgovorio“ odnosno „drugostupanjski je sud propustio za svako pojedino kazneno djelo iz izreke presude...obrazložiti sve prigovore optuženika iznesene u žalbi na odlučne činjenice, a nešto detaljniji osvrt daje samo na žalbene navode vezane za točku 1. izreke presude, dok za sva ostala kaznena djela tek paušalno daje obrazloženje u točki 9.3. što nije dostatno da bi se presuda mogla ispitati i predstavlja kršenje konvencijskog prava ...na obrazloženu sudsku odluku.“ Po mišljenju osuđenika navedenim je propustima žalbeni sud, osim povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. počinio i „povredu kaznenog zakona iz članka 469.ZKP-a.“
5.4. Uz navedene prigovore, u osobnom zahtjevu osuđenik navodi da „Visoki kazneni sud u vrijeme počinjenja djela i u vrijeme početka suđenja nije postojao te onda i nije nadležan za donošenje drugostupanjske presude te istu treba poništiti“ i polemizira sa razlozima drugostupanjske presude tvrdeći kako nema dokaza koji ga povezuju sa „osobom počinitelja“ kaznenih djela. Zaključno zamjera da je „odluka o visini kazne drugostupanjskog suda ... neprimjerena ... a nisu cijenjene ni olakotne okolnosti, protek vremena i vanbračna zajednica“.
6. Iz podataka u spisu nedvojbeno proizlazi da je istovjetne prigovore u odnosu na pitanje nezakonitih dokaza (prepoznavanje osuđenika) podnositelj zahtjeva isticao još za vrijeme prvostupanjskog postupka. Sve navedene prigovore prvostupanjski sud je odbio, a ta je odluka u povodu žalbe osuđenika potvrđena i po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, kao sudu drugog stupnja rješenjem od 24. listopada 2016. broj I
6.1. Međutim, svakako treba reći sljedeće.
6.2. Podnositelj zahtjeva pogrešno smatra da je ovdje riječ o obveznoj obrani iz čl. 66. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.-VIII). Tom odredbom je propisano da okrivljenik mora imati branitelja za vrijeme trajanja postupka za kazneno djelo za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti ako mu je oduzeta sloboda ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u drugom predmetu. Točno je da se osuđenik u vrijeme provođenja dokaznih radnji prepoznavanja, i to 7. i 14. svibnja 2015., nalazio na izdržavanju kazne zatvora u drugom kaznenom predmetu. No, trajanje postupka istovremeno znači da taj kazneni postupak mora započeti, što konkretno nije bio slučaj. Sukladno odredbi čl. 17. st. 1. toč. 1. ZKP/08.-VIII, kazneni postupak započinje pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage, a u ovom postupku ono je postalo pravomoćno 19. lipnja 2015., dakle nakon provedenih radnji prepoznavanja. Prema tome, nije postojala obveza tijela koje je provodilo te dokazne radnje da postupi sukladno čl. 273. u vezi s čl. 301. st. 6. ZKP/08.-VIII (koje postupanje je
III Kr 75/2022-5
obvezno samo u slučaju kada prepoznavanje obavlja okrivljenik, a ne svjedoci kao što je bio slučaj).
6.3. Podnositelj zahtjeva se neosnovano poziva i na odredbe Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (dalje u tekstu: Direktiva), jer se ona, u vrijeme poduzimanja dokaznih radnji prepoznavanja, nije izravno primjenjivala, odnosno nalazila se tek u fazi implementacije od 27. studenog 2016., dok je u pravni poredak Republike Hrvatske unesena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 70/17.). Dakle, u konkretnom slučaju su bile relevantne važeće odredbe ZKP/08-VIII koje nisu propisivale obvezu nazočnosti branitelja za poduzimanje radnji prepoznavanja koje su obavili svjedoci, a ne odredbe Direktive 2013/48/EU.
6.4. Iz stanja spisa proizlazi da je osuđeniku prije poduzimanja radnji prepoznavanja nedvojbeno bila uručena pisana pouka o pravima i kako je on to pravo koristio, jer je policija o njegovom izboru obavijestila branitelja, odvjetnika A. M., koji je izjavio da neće sudjelovati u dokaznoj radnji (listovi 92 i 121) "i da se prepoznavanje osobe obavi bez njegove nazočnosti, a o čemu je obaviješten I. S. prije provođenja dokazne radnje prepoznavanja osobe". Uvidom u spis ne proizlazi da bi osuđenik zahtijevao ili poduzeo bilo koju radnju u cilju zahtijevanja drugog branitelja, kako se to dalje neosnovano tvrdi.
6.5. Budući da je podnositelj zahtjeva bio pravilno upozoren na pravo na branitelja, a koji u konkretnom slučaju nije mogao pristupiti, a ovdje nije bilo riječ o obveznoj obrani, to dokazne radnje prepoznavanja od 7. i 14. svibnja 2015. nisu provedene povredom Ustava ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane. Stoga nije riječ o nezakonitim dokazima iz čl. 10. ZKP/08.
6.6. Kao daljnji razlog za nezakonitost dokaznih radnji prepoznavanja podnositelj zahtjeva nalazi u povredi prava na njegovo dostojanstvo i to ponižavajućim postupanjem, jer nije mogao uspravno stajati, što je razlog lumboishialgije. Međutim, ovakvi prigovori mogu biti odlučni prilikom ocjene vjerodostojnosti provedenih dokaznih radnji prepoznavanja, što je činjenično pitanje, no ne i za ocjenu zakonitosti samih zapisnika o prepoznavanju.
6.7. Konačno, nisu osnovane tvrdnje podnositelja zahtjeva da mu je tijekom obavljanja tih radnji uskraćeno pravo na privremenu pravnu pomoć, jer je riječ o pravu okrivljenika koje je u tekst ZKP/08. uvedeno novelom Zakona iz 2019. ("Narodne novine" broj 126/19. od 24. prosinca 2019. - članak 72.a ZKP/08.), dakle, više od 4 godine u odnosu na vrijeme pribavljanja dokaza prepoznavanjem (svibanj 2015.).
6.8. S tim u vezi, u zahtjevu se potpuno promašeno osporava nadležnost Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske koji "u vrijeme počinjenja djela i u vrijeme
III Kr 75/2022-5
početka suđenja nije postojao" i dovodi u vezu sa ocjenom zakonitosti poduzimanja određenih procesnih radnji prema važećem zakonu.
7. Nadalje, osuđeniku nije povrijeđeno pravo na obranu odbijanjem dokaznih prijedloga za provođenje biometrijskog vještačenja, rekonstrukcije događaja, pribavljanja podataka o točnom vremenu dojave počinjenju pojedinih kaznenih djela te pribave zdravstvenog kartona osuđenika, a niti je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
7.1. Čl. 418. st. 1. ZKP/08. propisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To naravno ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je jednako tako ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima propisanim u čl. 421. st. 1. ZKP/08. i za to odbijanje dati valjano obrazloženje.
7.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud odbio navedene prijedloge osuđenika kao nevažne. Tako je odbio dokazni prijedlog provođenja biometrijskog vještačenja te rekonstrukcije, s obrazloženjem da su te okolnosti već dovoljno utvrđene iskazima svjedoka te balističkim vještačenjem, dok spisu prileže zapisnici o prepoznavanju osuđenika. Jednako tako, tijekom postupka je već utvrđeno vrijeme dojave pojedinih kaznenih djela, pa je i navedeni dokazni prijedlog odbijen. Što se tiče pribave zdravstvenog kartona, prvostupanjski je sud obrazložio da navedeni podaci nisu relevantni za utvrđenje činjenica meritornih za donošenje odluke.
7.3. Prema tome, odbijanje svih dokaznih prijedloga samo za sebe ne znači nužno i povredu prava na obranu, a time i prava na pravično suđenje, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupan postupak i načina na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedeni dokazni materijal. Odlukom suda kojom se odbija provođenje dokaza ne dovodi se u pitanje pravo obrane, već se ta odluka može odraziti samo na potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, što zapravo i predstavlja bit osuđenikova zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, a činjenična utvrđenja sudova, nisu temelj za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.
8. Osim toga, osuđenik je u postupku pred sudovima aktivno sudjelovao uz stručnu pomoć svog branitelja (u svim stadijima obvezne obrane), nazočio je raspravama te se koristio svojim pravima na predlaganje dokaza i očitovanje dokaza protivne strane te mu je omogućena djelotvorna uporaba pravnog sredstva, zbog čega je kazneni postupak protiv njega, u cjelini gledano, ispunio sve zahtjeve pravičnosti postupka. Stoga se ne može raditi o teškoj povredi prava na pravično suđenje.
9. S tim u vezi, osuđenik na više mjesta u zahtjevu promašeno upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., zbog koje se ovaj izvanredni pravni lijek, ustvari, ne može podnijeti.
10. Zahtjevom se isprepliću dopušteni osnovi pobijanja iz čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08. s nizom prigovora činjenične naravi o dokazanosti kaznenog djela pokušaja ubojstva pod toč. 1. izreke pobijane presude, tvrdnjom da se radilo o postupanju u
III Kr 75/2022-5
nužnoj obrani. Međutim, svi ti prigovori ne mogu biti osnovom podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka, kako jasno slijedi iz taksativno nabrojanih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP/08.
11. Nastavno izloženom, nije ostvarena niti povreda odredaba kaznenog postupaka u žalbenom postupku iz č. 517. st.1. toč. 3. ZKP/08. time što bi drugostupanjski sud propustio ocijeniti sve navode žalbe optuženika.
11.1. Osim što je žalbeni sud konkretno i jasno ocijenio žalbene zamjerke s osnova bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, odmah valja reći, budući se ponavljaju i u podnijetom zahtjevu, da su ti razlozi zakoniti i pravilni. Pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da zapisnici o prepoznavanju i pripadajuća fotodokumentacija ne predstavljaju nezakonite dokaze, samom činjenicom da su poduzete bez prisutnosti branitelja. Drugostupanjski je sud obrazložio zbog čega nisu povrijeđene odredbe Direktive, kao i naknadne izmjene ZKP/08. ("Narodne novine" broj 70/17.), budući da su sve navedene radnje poduzete u vremenu prije započinjanja kaznenog postupka. Detaljno je otklonio i argumente osuđenika u odnosu na pitanje obvezne obrane, "trajanje postupka", povredu prava na dostojanstvo prilikom obavljanja tih dokaznih radnji, kao i sve dvojbe u pitanju prava na privremenu pomoć branitelja iz čl. 72.a ZKP/08. ("Narodne novine" broj 126/19.). Osim toga, drugostupanjski je sud ukazao i na činjenicu da su tijekom postupka, na raspravi ispitani brojni svjedoci, sa izuzetkom svjedokinje P. P., koji su nakon iskazivanja o kritičnim događajima i nakon opisivanja počinitelja pojedinih kaznenih djela i u sudnici prepoznavali upravo optuženika kao takvog, tada u uvjetima sudjelovanja i optuženikovog branitelja u ovom stadiju postupka. Naveo je valjane i pravilne razloge zbog kojih su predloženi dokazni prijedlozi provođenja biometrijskog vještačenja, pribave zdravstvenog kartona kao i ostali dokazni prijedlozi u konkretnom slučaju nevažni za utvrđenje činjeničnog stanja. U nastavku obrazloženja drugostupanjski sud je prenio suštinu žalbenih prigovora osuđenika kojima je osporavao pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a koje je potom podrobno, razumno uz konkretne razloge ocijenio. Tako je žalbeni sud analizirao iskaze svjedoka N. J., N. I., M. Š., M. S., T. K. i ostalih svjedoka dovodeći ih vezu sa materijalnim dokazima te prihvatio pravilnim utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda o dokazanoj krivnji I. S. za sva kaznena djela za koja je proglašen krivim, pa tako i za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz toč. 1. prvostupanjske presude. Ujedno je obrazložio iz kojih razloga ne prihvaća tezu obrane da bi se u konkretnom slučaju radilo o postupanju u nužnoj obrani, analizirajući dinamiku inkriminiranog događaja u cjelini. U odnosu na ostala kaznena djela razbojništva, drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja iz prvostupanjske presude, posebno se referira na rezultate prepoznavanja u predraspravnoj i raspravnoj fazi postupka te s tim u vezi ocjenjuje neosnovanim žalbeno problematiziranje vjerodostojnosti iskaza svjedoka uz jasan stav drugostupanjskog suda da izostanak materijalnih dokaza o identitetu počinitelja „ne isključuje mogućnost utvrđenja odlučnih činjenica ... iz sadržaja drugih pribavljenih, izvedenih i po sudu ocijenjenih dokaza.“ (odlomak 9.1., 9.2., 9.3.). Prema tome, ne može se prihvatiti tvrdnja osuđenika da žalbeni sud nije stvarno razmotrio žalbene navode glede ostalih kaznenih djela. Stoga, zaključke prvostupanjskog suda temeljene na nabrojanim dokazima, koji su valjano ocijenjeni, drugostupanjski sud izrijekom
III Kr 75/2022-5
prihvaća kao pravilne i potpune. Drugo je pitanje što se podnositelj zahtjeva ne slaže s razlozima suda drugog stupnja, međutim, to još ne znači i da bi taj sud povrijedio svoju dužnost iz čl. 487. st. 1. ZKP/08. koja bi bila od utjecaja na presudu. Nadalje, kada se ima na umu da je prvostupanjski sud podrobno obrazložio dokazanost identiteta počinitelja za svako kazneno djelo (personalni dokazi, položaj mobitela, prepoznavanje, istovjetnost djelomične zamaskiranosti, baratanje pištoljem itd.) to je bez osnova prigovor o arbitrarnosti pobijane presude i s tim u vezi počinjenoj teškoj povredi prava na pravično suđenje, odnosno paušalno istaknutoj povredi "kaznenog zakona iz članka 469. ZKP-a".
11.2. Nadalje, drugostupanjski sud nije prihvatio ni žalbene navode osuđenika kojima je prigovorio visini odmjerene kazne. Točno je da je drugostupanjski sud temeljem čl. 452. toč. 4. ZKP/08. preinačio prvostupanjsku presudu te odbio optužbu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 136. st. 2. KZ/11., što je imalo utjecaja na visinu jedinstvene kazne zatvora. No, po ocjeni drugostupanjskog suda, upravo višestruka osuđivanost osuđenika, činjenica specijalnog povratništva te okolnost izdržavanja kazni zatvora koja nije odvratila osuđenika od činjenja novih kaznenih djela, nisu opravdavale izricanje blaže kazne pa je i u ovom dijelu žalbeni sud postupio sukladno čl. 487. st.
1. ZKP/08.
12. Konačno, osuđenik u zahtjevu izražava nezadovoljstvo odmjerenom kaznom zatvora, ali se ovim izvanrednim pravnim lijekom pravomoćna presuda ne može pobijati zbog odluke o kazni već samo zbog određenih povreda zakona iz čl. 517. st.
1. toč. 1. do 3. ZKP/08.
13. S obzirom na izloženo, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan. Zagreb, 26. siječnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Ranko Marijan, v.r.
