Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj Pr-63/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu Svenu Babiću, na temelju prijedloga sudske savjetnice Kristine Rukavina, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz K., T. S. 42, OIB, kojeg zastupa punomoćnik R. M. B., odvjetnik u P., C. 2/IV, protiv tuženika L. d. o. o. B., G. 10a, OIB, koje zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u B., T. s. 4/IV, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. prosinca 2022., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja D. K., odvjetnika u U. i punomoćnika tuženika Z. B., odvjetnika u B., 26. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 21.834,57 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na 1.082,10 kuna od 15. travnja 2020.g. do isplate,

- na 4.180,81 kuna od 15. svibnja 2020.g. do isplate,

- na 16.571,66 kuna od 1. svibnja 2020.g. do isplate,

po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena kao i trošak parničnog postupka u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.078,37 EUR-a (tisućusedamdesetosam eura i tridesetsedam centi) / 8.125,00 (osamtisućastodvadesetpet) kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. siječnja 2023. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi je naveo da je između tužitelja kao zaposlenika i tuženika kao poslodavca sklopljen ugovor o radu na radnom mjestu područni prodajni predstavnik. Tuženik je 18. ožujka 2020. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu zbog čega je došlo do prestanka radnog odnosa. Tuženik je tužitelju pogrešno obračunao plaću u 2019. na način da je propustio u obračun plaće uzeti u obzir promet koji je tužitelj ostvario s kupcem G.

Ugovorom o radu planirani promet za 2019. je 1.300.000,00 kuna, a tužitelj je svojim radom ostvario plan od 1.500.000,00 kuna. Odredbom čl. V. ugovora definirano je pravo tužitelja na proviziju od 3% bruto na povećanje prometa do 200.000,00 kuna odnosno 5% za uvećanje prometa preko 200.000,00 kuna. Nadalje, tuženik je pogrešno obračunao i isplatio plaću za ožujak i travanj 2020. isplativši tužitelju manji iznos i to za ožujak 2020. iznos od 1.082,10 kuna, za travanj 2020. iznos od 4.180,81

kunu, bonus za 2019. isplaćen je u umanjenom iznosu od 6.571,66 kuna te bonus za promet ostvaren 2018. za kupca G. u iznosu od 10.000,00 kuna odnosno ukupno 21.834,57 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 21.834,57 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 1.082,10 kuna od 15. travnja 2020. do isplate, na iznos od 4.180,81 kunu od 15. svibnja 2020. do isplate i na iznos od 16.571,66 kuna od 1. svibnja 2020. do isplate te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka.

2. Tuženik je osporio navode da je tužitelju pogrešno obračunavao plaću. Tužitelju nije priznat promet ostvaren s društvom G. d. o. o. Z. jer tužitelj nikada tijekom trajanja radnog odnosa nije dobio nalog tužitelja za obilazak predmetnog kupca, niti je tužitelj ikada radio na poslovima s predmetnim kupcem jer su sve narudžbe i sva komunikacija za tog kupca odrađivane centralno preko treće osobe - radnika tuženika u sjedištu društva s P. A. (radnicom društva

G. d. o. o. Z.). Kupca G. d. o. o. Z. nije “otvorio” tužitelj,

već bivši radnik tuženika. Tuženik je istaknuo da tužitelj tijekom trajanja radnog odnosa nikada nije tražio obračun za predmetnog kupca sve do prekida radnog odnosa.

Odredbom čl. 5. st. 2. i st. 3. Ugovora o radu od 1. veljače 2019., ugovoreno je da “za razliku povećanja Prometa do 200.000,00 kuna provizija Zaposleniku iznosi 3% bruto, a za razliku povećanja Prometa preko 200.000,00 kuna provizija Zaposleniku iznosi 5% bruto.”. Sukladno navedenom tužitelju je predmetna stimulacija i isplaćena 31. prosinca 2019. (iznos od 5.000,00 kuna) i 15. siječnja 2020. (iznos od 3.858,48 kuna) u ukupnom iznosu od 8.858,48 kuna. Naime, neto naplaćeni promet ostvaren po tužitelju u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. iznosio je 1.557.169,62 kuna. Odredbom čl. 2. Ugovora o radu određeno je da tužitelj “ovim radnim mjestom planira realizirati neto naplaćeni promet u iznosu od 1.300.000,00 kuna godišnje (u daljnjem tekstu Promet ).”. Slijedom citirane odredbe rečenog Ugovora i gore iznesenih nespornih činjenica razlika povećanja prometa iznosi 257.169,62 kuna, pa je slijedom odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora tužitelju obračunata stimulacija u visini od 3% navedenog povećanja do 200.000,00 kuna (200.000,00 kuna x 3% = 6.000,00 kuna) u iznosu od 6.000,00 kuna, a za razliku povećanja prometa preko 200.000,00 kuna je slijedom odredbe čl. 5. st. 3. Ugovora tužitelju obračunata stimulacija u visini od 5% (57.169,62 kuna x 5% = 2.858,48 kuna), što ukupno čini upravo isplaćeni iznos stimulacije (“Provizije”) u iznosu od 8.858,48 kuna. Tužitelju je prestao radni odnos istekom otkaznog roka 26. travnja 2020., pa je tužitelju isplaćen razmjeran iznos plaće za taj mjesec u odnosu na broj radnih dana do isteka otkaznog roka. Tužitelju je isplaćena neto plaća za mjesec ožujak 2020. u ugovorenom iznosu od 5.500,00 kuna, kao i iznos od 1.500,00 kuna na ime dnevnica koje pravo (na dnevnice) je ostvario do 18. ožujka 2020., odnosno sve do dana kada je tužitelju dan nalog da prestane obilaziti kupce.

Naposljetku, tuženik je istaknuo da tužitelj potražuje isplatu razlike bruto plaće u točno određenom iznosu iako tužitelj nema pravo na isplatu tog cijelog iznosa budući su u isti uključena javna davanja (radi se o bruto iznosu, a tužitelj eventualno ima pravo na isplatu neto iznosa, odnosno dijela bruto iznosa) koja trebaju biti isplaćena javnim tijelima (porez na dohodak, prirez na porez na dohodak i sl.). Tužitelj je zasnovao radni odnos kod tuženika 1. veljače 2019. pa tuženiku nije jasno kako je tužitelj ostvario tijekom 2018. godine za 100% uvećani promet za kupca G. d. o. o. Z. Stoga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka.

3. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je u postupku proveo dokaze čitanjem Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu od 18. ožujka 2020. (str. 5 – 6 spisa), dopisa od 25. lipnja 2020. (str. 7 – 8 spisa), potvrde o uplati (str. 9 spisa), dopisa od 9. lipnja 2020. i 17. srpnja 2020. (str. 12 i 16 spisa), Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2019. (str. 18 – 19 spisa), evidencije od prijeđenim kilometrima i obračuna dnevnica za veljaču, ožujak 2020. (str. 25 i 27 spisa), izvoda prometa po računu od 18. prosinca 2020. (str. 28 spisa), rekapitulacije za radnika za razdoblje od

1. veljače 2020. do 29. veljače 2020. (str. 29 spisa), obračuna isplaćene plaće od 13. ožujka 2020. (str. 30 spisa), obavijesti poslovnim partnerima od 12. ožujka 2020. (str. 31 spisa), izvoda prometa po računu od 18. veljače 2020. (str. 32 spisa), potvrde o uplati (str. 33 – 34 spisa), prometa od 2. siječnja 2019. do 31. siječnja 2019. i 1. studenog 2017. do 30. studenog 2017. (str. 35 – 40 spisa), rekapitulacije po vrsti kupaca (str. 41 – 43 spisa), rekapitulacije za radnika (str. 44 spisa), obračuna isplaćene plaće od 15. svibnja 2020. (str. 45 spisa), obračuna isplaćene plaće od 15. travnja 2020. (str. 46 spisa), e-mail korespondencije (str. 47 – 61 i 65 spisa), Ugovora o radu na određeno vrijeme od 31. listopada 2018. (str. 62 – 64 spisa). Saslušani su svjedoci

A. K. i A. P. te tužitelj i zakonska zastupnica tuženika N. P.

4. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja da se u postupku provede vještačenje po vještaku financijske struke radi obračuna plaće za ožujak i travanj 2020. u bruto iznosu 11.375,00 kuna te kako bi se točno utvrdila nastala razlika između iznosa isplaćene stimulacije (provizije) i iznosa stimulacije (provizije) koji je tužitelju trebao biti isplaćen da je obračunat u visini od 5 %, budući da je takav dokazni prijedlog sud ocijenio nepotrebnim pored utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg radnika tuženika za isplatom utuženog iznosa od 21.834,57 kuna na ime pogrešno obračunate provizije za 2019.

godinu, neisplaćene provizije za kupca G. d. o. o. prema prometu ostvarenom u 2018. godini te na ime pogrešno obračunate plaće za ožujak i travanj 2020. godine.

7. U postupku je čitanjem isprava u spisu, sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom 1. veljače 2019. zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto područnog prodajnog predstavnika s područjem rada: Z. i G. Z.,

K. – z., K., S. – m., V., K. – k., B. – b., O. – b., P. – s., B. – p., V. – p., L. – s., M.

Ugovorom o radu je određeno da će zaposleniku biti dostavljen spisak aktualnih kupaca s njegovog područja rada, s time da je zaposleniku izuzet dugogodišnji kupac N. d.d. U čl. III. Ugovora o radu poslodavac se obvezao zaposleniku isplaćivati neto plaću u iznosu od 5.500,00 kuna mjesečno. Zaposlenik ima pravo na naknadu troškova za službena putovanja u zemlji i drugih troškova, a ukupni troškovi poslodavca prema zaposleniku iznose 11.375,00 kuna. U čl. V. Ugovora o radu ugovorena je stimulacija na način da za razliku povećanja prometa do 200.000,00 kuna provizija zaposleniku iznosi 3 % bruto, a za razliku povećanja prometa preko 200.000,00 kuna provizija zaposleniku iznosi 5 % bruto.

8. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme otkazan je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 18. ožujka 2020., a radni odnos prestao je zaključno s danom

26. travnja 2020. u skladu s čl. II. Odluke.

9. Iz obračuna isplaćene plaće i izvoda prometa po računu utvrđeno je da je tuženik tužitelju isplatio na ime plaće za ožujak 2020. iznos od 5.500,00 kuna i putni trošak u iznosu od 1.500,00 kuna, a za travanj 2020. tuženik je tužitelju isplatio plaću u iznosu od 4.692,00 kuna.

10. Saslušana svjedokinja A. K. je u svom iskazu navela da je bila zaposlena kod tuženika u razdoblju od 6. mjeseca 2016. do 10. mjeseca 2018. na radnom mjestu komercijalni putnik na terenu. Svjedokinja nema saznanja o spornim činjenicama budući da dok je ona radila kod tuženika, tužitelj u tom vremenskom periodu nije bio zaposlen kod tuženika. Iskazala je da je ona "otvorila" kupca G. d. o. o.

11. Svjedokinja A. P. je u svom iskazu navela da s tuženikom surađuje 10 godina jer je njezina suradnja s tuženikom započela dok je svjedokinja radila u B. te se nastavila i kasnije kada je prešla u tvrtku G. d. o. o., gdje svjedokinja radi u nabavi. S tuženikom je počela surađivati na preporuku A. K. koja je radila kao trgovačka putnica tuženika. Nakon odlaska A. K., svjedokinja je surađivala sa N., koja je zaposlena u upravi tuženika. Svjedokinja kod G.

d. o. o. radi od 29. studenog 2017. i jedina je zadužena za posao nabave od tuženika,

te nikada s tužiteljem nije kontaktirala vezano za narudžbu od tuženika. Svjedokinji nije poznato je li tužitelj tijekom trajanja svog radnog odnosa ikad dobio nalog tuženika za obilazak kupca G. d. o. o.

12. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kod tuženika radio od 1. studenog 2018. do sredine travnja 2020. S tuženikom je bila ugovorena plaća oko 11.375,00 kuna bruto, a što je 5.500,00 kuna neto te su se dogovorili da će mu se ostatak oko 3.000,00 kuna isplaćivati preko putnih naloga, i to neovisno je li tužitelj toliko putovao ili ne, takav je bio dogovor. Ugovorom je za tužitelja bilo predviđeno, kompletno za sve troškove (cestarina, registracija, bruto plaća, i dr.) oko 195.000,00 kuna godišnje. Pored plaće imao je ugovoren i bonus. Tužitelj je u 2019. ostvario 1.550.000,00 kuna naplaćenog prometa, iako je stvarno ostvario oko 2.200.000,00 kuna prometa, a u taj promet nije uračunat kupac G. d. o. o. koji je prema tužiteljevom saznanju napravio oko 200.000,00 kuna prometa za 2019. Tužitelj je iskazao kako mu je tuženik, odnosno zakonska zastupnica tuženika N. P. i njezin otac rekli da ne mora

obilaziti kupca G. d. o. o. već da će mu se njegov prihod preračunati u bonus

te da mu je prezentiran promet G. d. o. o., a koji je od ukupno ostvarenog prometa A. K. od 720.000,00 kuna, iznosio 95.000,00 kuna. Ugovorom o radu

je izričito navedeno koje i na kojem su području trgovine tužitelja, i iz toga je jedino bio izuzet kupac N. Z. Tužitelj je došao na radno mjesto prijašnje djelatnice

A. K., koja je radila taj teren i koja je radila s kupcem G. d. o. o. te je tužitelj preuzeo sve njene kupce i nadogradio nove. Tužitelj nije imao nikakvog kontakta s kupcem G. d. o. o., osim što je pogledao proizvode tvrtke L. d. o. o. u toj trgovini, a uglavnom je obišao sve županije i gradove koji su navedeni kao njegovo područje rada sukladno Ugovoru o radu. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju ako je ostvario oko 250.000,00 kuna prometa, da mu je na taj cijeli iznos trebalo obračunati bonus u visini od 5%, budući da se tužitelj bavim trgovinom od 2001. i zna na koji način funkcioniraju bonusi te da se "lovi" najviši iznos.

13. N. P., zakonska zastupnica tuženika, u svom je iskazu navela da je prije tužitelja na njegovom radnom mjestu radila A. K., koja je radila na istom području rada kao i tužitelj, te da je ona otvorila kupca G. d. o. o. Tužitelju je prilikom preuzimanja radnog mjesta bio predočen ostvareni promet bivše zaposlenice A. K., a kako bi se vidjelo što se na tom području može ostvariti, od kuda da on krene. S tužiteljem je bio prvo ugovoren probni rad od 3 mjeseca te potom rad na neodređeno. Granica prometa bila je u visini od 1.300.000,00 kuna, a tužitelj je ostvario nešto više, odnosno 1.557.000,00 kuna, stoga su se dogovorili i to ugovorili da se bonus obračuna na način da se na razliku povećanja do 200.000,00 kuna obračuna postotak bonusa od 3%, a za razliku preko 200.000,00 kuna obračuna bonus od 5%.

Tužitelju nikada nije bilo rečeno da će on ostvariti bonus na prihod koji on nije ostvario s kupcem G. d. o. o. Kako kupac G. d. o. o. ima veliku mrežu dućana,

posao se direktno ugovarao s upravom, odnosno direktno putem nje s A. P.

Ugovor o radu pisao je njezin otac, a iznos od 11.375,00 kuna mjesečno predstavlja bruto plaću koja se sastoji od 5.500,00 kuna neto plaće i ostalih putnih troškova. Bilo je ugovoreno da će se tužitelju svaki mjesec isplaćivati tih 11.375,00 kuna bruto, odnosno neto plaća i ostali troškovi koliko je potrebno do tog iznosa. Nigdje u Ugovoru o radu kod stimulacije nije navedeno da će se postoci zbrajati, već samo razlike iznosa na koji se svaki postotak odnosi. U odnosu na utužene plaće za ožujak i travanj 2020.

navela je da je tužitelju za ožujak obračunata plaća i to neto 5.500,00 kuna uz trošak prijevoza jer je u to vrijeme bila korona i nije se moglo voziti i obilaziti kupce pa je tužitelju isplaćen trošak prijevoza samo za dio toga mjeseca, za 19 radnih dana (trećina mjeseca), nakon čega je tužitelj zamoljen da ne koristi službeno vozilo i karticu. U odnosu za plaću za travanj, tužitelju je isplaćen razmjeran dio neto plaće budući da je tužitelju istekao otkazni rok 26. travnja 2020., a putnih troškova za taj mjesec nije bilo. Da je tužitelj radio s kupcem G. d. o. o., onda bi mu to bilo i plaćeno. Tužitelju je svaki mjesec dostavljen izvod naplaćenog prometa u kojem nije bio promet za kupca G. d. o. o., a na koji on nikada nije istaknuo neki prigovor.

14. Prema čl. 7. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017 i 98/2019, dalje: Zakon o radu) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

15. Prema čl. 135. st. 1. Zakona o radu, u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno,

odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

16. Na temelju čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. , dalje: ZPP) stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

17. Cijeneći sve provedene dokaze, ovaj sud smatra da tužitelj u postupku nije dokazao činjenične navode iz kojih bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

18. Tužitelj je istaknuo da mu je tuženik pogrešno obračunao plaću za ožujak i travanj 2020. na način da mu je isplaćen manji iznos od ugovorene bruto plaće u iznosu od 11.375,00 kuna. Čitanjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca dana 1. veljače 2019., u čl. III. st. 1. Ugovora, proizlazi da je ugovorena neto plaća u iznosu od 5.500,00 kuna mjesečno, u st. 2. Ugovora je određeno da radnik ima pravo na naknadu troškova za službena putovanja u zemlji i drugih troškova, a u st. 3. Ugovora je utvrđeno da ukupni troškovi poslodavca prema zaposleniku iznose 11.375,00 kuna mjesečno. Dakle, iz zaključenog Ugovora o radu ne proizlazi da je u konkretnom slučaju bila ugovorena bruto plaća, već neto plaća u iznosu od 5.500,00 kuna mjesečno, a koja je tužitelju i isplaćena u cijelosti za ožujak 2020., te u iznosu od 4.180,81 kunu za travanj 2020. razmjerno broju radnih dana budući da je tužitelju radni odnos prestao 26. travnja 2020. Isto tako, tužitelju je tuženik isplatio iznos od 1.500,00 kuna na ime naknade troškova za službena putovanja u ožujku 2020. sukladno čl. III. st. 2. Ugovora o radu i evidenciji o prijeđenim kilometrima koju je tuženik dostavio u spis. Stoga, sud utvrđuje da je tuženik pravilno obračunao plaću tuženika za ožujak i travanj 2020.

19. Pored plaće tužitelj i tuženik ugovorili su i stimulaciju plaće. Stimulacija plaće je novčana naknada koja se isplaćuje radniku ovisno o radnom učinku odnosno rezultatima rada radnika prema planu poslodavca. Iz iskaza saslušanih svjedoka i priložene e-mail korespondencije po tuženiku, proizlazi da je kupca G. d. o. o. "otvorila" i ugovarala poslove A. K., bivša radnica tuženika, a nakon njezinog odlaska s radnog mjesta poslove je s kupcem G. d. o. o. obavljala zakonska zastupnica tuženika N. P. Dakle, tužitelj nije obavljao nikakve

poslove s kupcem G. d. o. o. niti to tužitelj u svom iskazu spori već navodi kako mu je od strane zakonske zastupnice N. P. i njezinog oca rečeno da ne mora obilaziti kupca G. d. o. o. već da će mu se njegov prihod preračunati u

bonus. Međutim, tužitelj za svoje navode nije predložio dokaze na temelju kojih bi sud utvrdio istinitost navoda tužitelja. Stoga, sud smatra da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu stimulacije za promet ostvaren s kupcem G. d. o. o. budući da s tim kupcem tužitelj nikada nije obavljao nikakav rad za tuženika, a što je jedan od osnova za ostvarivanje prava na stimulaciju, niti je tužitelj dokazao da bi pravo na isplatu stimulacije za promet koji je tuženik ostvario s kupcem G. d. o. o., tužitelj ostvario na drugi način.

20. U odnosu na pogrešno obračunatu i isplaćenu stimulaciju (proviziju) za promet koji je tužitelj ostvario u 2019. godini, a koja je ugovorena u čl. V. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2019., nesporno je među strankama da je razlika povećanja prometa od planiranog prometa u 2019. godini iznosila 257.169,62 kune. Tuženik je tužitelju obračunao stimulaciju u visini od 3 % za razliku povećanja prometa do 200.000,00 kuna te isplatio iznos od 6.000,00 kuna te za razliku povećanja prometa preko 200.000,00 kuna odnosno na iznos od 57.169,62 kune obračunata je stimulacija u visini od 5% i isplaćen iznos od 2.858,48 kuna. Sud ovakav obračun stimulacije tuženika u cijelosti smatra ispravnim jer je u čl. V. Ugovora jasno naznačeno da "za razliku povećanja prometa do 200.000,00 kuna provizija zaposleniku iznosi 3%...", a da "za razliku povećanja prometa preko 200.000,00 kuna provizija zaposleniku iznosi 5 %". Dakle, ugovoreno je da ukoliko se ostvari povećanje preko 200.000,00 kuna na taj iznos preko 200.000,00 kuna obračunat će se provizija u visini od 5 %, a što je tužitelj i ostvario u iznosu od 57.169,62 kune, na koji iznos mu je tuženik pravilno obračunao i isplatio proviziju u visini od 5 % odnosno iznosu od 2.858,48 kuna, dok mu je za povećanje ostvareno do 200.000,00 kuna obračunata i isplaćena provizija u visini od 3 % odnosno iznos od 6.000,00 kuna. Navod tužitelja iz podneska od 2. prosinca 2022. da je Ugovor o radu tipski ugovor, unaprijed pripremljen od strane poslodavca zbog čega bi se trebala primijeniti odredba čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i nejasne odredbe tumačiti u korist ovdje tužitelja kao radnika, sud nije uzimao u obzir budući da je ove činjenične navode tužitelj istaknuo nakon dovršetka pripremnog ročišta, sve sukladno čl. 299. ZPP-a. Isto tako, tužitelj na okolnost da je u konkretnom slučaju riječ o tipskom ugovoru nije predložio nikakve dokaze.

21. Slijedom navedenog, iz provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti te je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

22. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

23. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

24. Osnovanost zatraženih troškova sud je utvrđivao temeljem navedenih odredbi ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: OT) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/19) sukladno vrijednosti predmeta spora.

25. Odlučujući o osnovanosti zatraženih troškova tuženika, sud smatra da je osnovan trošak koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 7. 1. OT), sastav podneska od 17. siječnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. 1. OT) te troškovi zastupanja na ročištima od 3. rujna 2021., 4. siječnja 2022. i 4. listopada 2022. u iznosima od po 1.000,00 kuna te trošak zastupanja na ročištu od 7. prosinca 2022. u iznosu od 1.500,00 kuna (Tbr. 9. 1. OT). Na priznati trošak, tuženiku pripada PDV u visini od 25 % (Tar. br. 42. OT). Dakle, tuženiku je priznat trošak u iznosu od ukupno 8.125,00 kuna odnosno 1.078,37 EUR-a.

26. Tužitelju koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak.

27. Slijedom navedenog, na temelju čl. 325. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Bujama – Buie, 26. siječnja 2023.

Sudac

Sven Babić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se

podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja

je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.