REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču – Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč – Parenzo

Posl. br. 31 P-271/2021-

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. lagune d.d. P., R. K. 12, OIB: zastupane po punomoćnici I.

B., specijalistici za pravne poslove, zaposlene kod tužitelja, protiv tuženika Š. M., iz U., Ž., OIB: zastupane po

punomoćniku L. M., odvjetniku iz U., radi proglašenja ovrhe

nedopuštenom, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2022. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 25. siječnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava na računima tužitelja P. L. d.d., P., R. 12, OIB zaplijenjenih i prenesenih na račun tuženice Š. M. iz U., Ž.

OIB:, u postupku izravne naplate na temelju presude

O. suda u B.- B., posl. broj P-199/09-64 od dana 24. lipnja 2010.

godine.

Il Nalaže se Financijskoj agenciji obustaviti daljnje pljenidbe novčanih sredstava tužitelja po osnovi zahtjeva za izravnu naplatu tuženice od dana 21. siječnja 2021. godine, a koji zahtjev je podnesen na temelju presude Općinskog suda u Bujama - Buie, posl. broj P- 199/09-64 od dana 24. lipnja 2010. godine

III Nalaže se tuženici da tužitelju isplati novčana sredstva prenesena joj u postupku izravne naplate pri Financijskoj agenciji na temelju presude Općinskog suda u Bujama - Buie, posl. broj P-199/09-64 od dana 24. lipnja 2010. godine, u iznosu od 12.525,83 eura[1] /94.376 09 kn uvećanom za zakonske zatezne kamate tekuće od dana svakog pojedinog prijenosa kako slijedi:

- na iznos od 5.407,00 eur/40.739,03 dana 22.01.2021. godine;

- na iznos od 323,57 eur/2.437,91 dana 16.02.2021. godine; - na iznos od 323,57 eur/2.437,91 dana 16.03.2021. godine; - na iznos od 323/57

eur/2.437,91 dana 16.04.2021. godine; - na iznos od 323,67

eur/2.438,68 dana 18.05.2021. godine;

- na iznos od 323,57 eur/2.437,91 dana 16.06.2021. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.07.2021. godine;

- na iznos od 323,62eur/2.438,28 dana 17.08.2021. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.09.2021. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.10.2021. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.11.2021. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.12.2021. godine;

- na iznos od 323,66 eur/2.438,63 dana 18.01.2022. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.02.2022. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.03.2022. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.04.2022. godine;

- na iznos od 323,61 eur/2.438,26 dana 17.05.2022. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.06.2022. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,88 dana 16.07.2022. godine;

- na iznos od 323,61 eur/2.438,24 dana 17.08.2022. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,88 dana 16.09.2022. godine;

- na iznos od 323,66 eur/2.438,59 dana 18.10.2022. godine;

- na iznos od 323,56 eur/2.437,88 dana 16.11.2022. godine;

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

IV Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 100,60 eura/757,92 kn uvećane za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude, u roku od 8 dana od dana donošenja ove Presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 31. ožujka 2021. godine podnio tužbu protiv tuženice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi navodi da je sveopći pravni slijednik trgovačkog društva Istraturist Umag d.d. (OIB 22738374612), i to na temelju pripajanja provedenog Rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu posl. Br. Tt-17P390-3 od dana 29.12.2017. godine. Tužitelj je u svojstvu ovršenika podnio prijedlog radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zahtijevanog od strane tuženice kao ovrhovoditeljice putem zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P199/09-64 od dana 24. lipnja 2010. godine, a temeljem kojeg su tužitelju dana 21. siječnja 2021. godine zaplijenjena novčana sredstva u ukupnom iznosu od 40.793,03 kn. Povodom navedenog prijedloga tužitelja, sud da je Zaključkom posl.br. Ovr-79/2021-6 od dana 15. ožujka 2021. godine, a kojeg je tužitelj uredno zaprimio dana 17. ožujka 2021. godine, tužitelja uputio da u roku 15 (petnaest) dana od dostave istoga pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate kod Financijske agencije pokrenute na temelju navedene Presude kao ovršne isprave, te je tužitelj istu i ovom tužbom pokrenuo. U parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Bujama-Buie pod posl.br. P-199/09 Presudom je naloženo trgovačkom društvu Istraturist Umag d.d. (pravnom predniku tužitelja) da tuženici nadoknadi materijalnu štetu isplatom iznosa od 157.753,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1 Uredbe vlade RH o visini stope zatezne kamate od 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče na pojedine dijelove tog iznosa kako je pobliže navedeno u samoj Presudi, sve to u roku od 8 dana. Točkom II. Presude odbijen je zahtjev tuženice u preostalom dijelu, a koji se odnosi na zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblje prije 15. siječnja 2005. godine. Nadalje, točkom III. Presude naloženo je tužitelju da tuženici isplaćuje mjesečnu novčanu rentu u iznosu od 2.437,53 kune i to najkasnije do 15. dana u mjesecu za tekući mjesec počevši od 15. veljače 2010. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s time da je iznose dospjele do pravomoćnosti Presude dužan isplatiti odjednom, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, sve u roku 8 dana. Navedena je Presuda postala ovršna dana 01.11.2010. godine. Radi naplate potraživanja novčane rente za razdoblje od listopada 2019. godine do siječnja 2021. godine, te budućih iznosa s dospijećem 15. dana u mjesecu počevši s 15. veljače 2021. godine sve dok budu postojali zakonski uvjeti, a sukladno Presudi, tuženica je dana 21. siječnja 2021. godine podnijela Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu navedenih tražbina. Temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tužitelju su dana 21. siječnja 2021 godine zaplijenjena novčana sredstva u ukupnom iznosu od 40.793,03 kn. Kako je Presuda postala ovršna dana 01.11.2010. godine, to je podnošenjem Zahtjeva za izravnu naplatu dana 21. siječnja 2021 godine protekao 10-godišnji zakonski rok u kojem je tuženica mogla tražiti (izravnu) naplatu svojih potraživanja iz Presude, odnosno nastupila je zastara predmetnih potraživanja tuženice. Nadalje, u obrazloženju Presude se navodi (str. 10. zadnji pasus) da je sud prihvatio i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice (ovdje tuženice) koji se odnosi na dosuđivanje novčane rente temeljem čl. 195. st. 2. i čl. 188. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 53/91, 73/91, III/93, 3/94, 7/96 i 91/96, u daljnjem tekstu. ZOO/91) i to u iznosu od 2.437,53 kn, te da je prihvatio iznos mjesečne rente kojeg je zahtijevala tužiteljica (ovdje tuženica) jer da se radi o iznosu koji predstavlja prosjek pojedinih razlika (točnije, posljednje tri) koje je utvrdio vještak, a koji će iznos zarade po stavu suda tužiteljica (ovdje tuženica) izvjesno u budućnosti mjesečno gubiti, i to sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Odredbom čl. 188. st. 1. ZOO/91 propisano je da se u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme, dok je st. 2. istog članka propisano da se novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo. Nadalje, odredbom čl. 195. st. 2. ZOO/91 propisano je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Tužitelj smatra da su prestali postojati zakonski uvjeti određeni točkom Ill. Presude za plaćanje novčane rente, i to danom kada je tuženica ispunila uvjete za punu starosnu mirovinu, odnosno dana 28.09.2019. godine, a do kojeg je datuma tužitelj tuženici uredno plaćao navedenu novčanu rentu. Naime, odredbom čl. 33. st. 1 . Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; u daljnjem tekstu: ZMO) propisano je da pravo na starosnu mirovinu u razdoblju od 1 . siječnja 2019. do 31. prosinca 2027. ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, dok je odredbom čl. 180. st. 1. ZMO-a propisano da iznimno od čl. 33. st. 1. istog Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik - žena kada navrši 15 godina mirovinskog staža i. u 2019. godini - 62 godine i 4 mjeseca života u 2020. godini - 62 godine i 8 mjeseci života; u 2021. godini - 63 godine života, u 2022. godini - 63 godine i 4 mjeseca života; u 2023. godini - 63 godine i 8 mjeseci života, u 2024. godini - 64 godine života; u 2025. godini 64 godine i 4 mjeseca života, u 2026. godini - 64 godine i 8 mjeseci života. lz obrazloženja Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Klasa: 141-02/05- 01/OB: 03072838382, Ur.broj• 341-13-05/3-05-009820 od dana 05.04.2005. godine kojim je Tuženici priznato pravo na invalidsku mirovinu razvidno je da je Tuženica do dana 20.05.2003. godine već imala mirovinski staž od ukupno 26 godina, 10 mjeseci i 5 dana. Kako je Tuženica rođena dana 28.05.1957. godine, to je, primjenom citiranih odredaba ZMO-a, dana 28.09.2019. godine stekla pravo na starosnu mirovinu. Naime, novčana renta predstavlja razliku onoga što bi tuženica ostvarivala da nije bilo ozljede na radu, odnosno razliku plaće koju bi ostvarivala i invalidske mirovne koju je primala nakon ozljede na radu (priznata rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od dana 05. travnja 2005. godine). Dakle, danom stjecanja uvjeta za punu starosnu mirovinu tuženice nije moguće odrediti novčanu rentu kao razliku plaće koju bi ostvarivala i invalidske mirovine koju je primala nakon ozljede na radu, a koja je Presudom određena u nominalnom iznosu od 2.437,53 kn.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Poziva se na odredbu članka 226. stavak 1. pozitivnopravnog Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) koja da propisuje: " (1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja,zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. ". Odredba članka 233. ZOO-a da propisuje: " (1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

(2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. ". Pritom, i stabilna sudska praksa je na stanovištu, a budući da odredba članka 233. stavak 1. ZOO-a ne propisuje precizno od kojeg dana teče rok zastare tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom (od dana njene pravomoćnosti, od dana njene formalne ovršnosti, ili od dana proteka paricijskog roka svake pojedine tražbine njome utvrđene? ) da je to dan proteka paricijskog roka svake njome utvrđene pojedinačne tražbine ( ili kako to zakonodavac definira:svakog pojedinog davanja). Tumačenje tužitelja odredbe članka 233. ZOO- a je da, ako povremene tražbine dospijevaju istekom desete godine nakon dana formalne ovršnosti sudske odluke ( što je dan isteka paricijskog roka prve dospjele tražbine određene istom odlukom ) kojim su sve te različite tražbine ( a među njima i povremene ) njome određene, iste povremene tražbine više ne postoje. Zato se zakonodavac pobrinuo da u pravni poredak uvrsti i odredbu stavka 2. istog članka, a sve da takvog tumačenja kojeg očituje tužitelj ne bude u sudskoj praksi. Upitno je u ovoj pravnoj stvari da li se na pitanje zastare primjenjuju odredbe pozitivno pravnog

ZOO- a (2005.), ili ZOO- a ( 1991. ), ali odredbe članka 372. i 379. ZOO-a ( 1991. ) pitanje zastare povremenih davanja utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom uređuju na istovjetan način kao i odredbe članka 226. i članka 233. ZOO- a ( 2005. ). Dalje navodi da navodima tužbe u kojima se iznosi interpretacija tužitelja o primjeni odredbe članaka 188. stavak 1. i 195. stavak 2. ZOO- a ( 1991. ) je intencija tužitelja da sud u ovoj pravnoj stvari odlučuje protivno načelu ne bis in idem o onome što je već odlučeno pravomoćnom osnovom za plaćanje. Osnova za plaćanje se trenutno ovršuje provedbom ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja, dok se u ovoj parnici odlučuje o dopuštenosti te ovrhe temeljem odredbi Ovršnog zakona, a ne o meritumu spora odlučenog osnovom za plaćanje temeljem koje se provodi ista ovrha. Sporna je među parničnim strankama interpretacija dijela teksta točke III. izreke osnove za plaćanje (kako je definira odredba članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ) odnosno ovršne presude Općinskog suda u Bujama- Buie, posl. br. P- 199/09- 64, od 24. lipnja 2010. godine (dalje: osnova za plaćanje ), koji dio glasi: " dok za to budu postojali zakonski uvjeti ". Dakle, sporno je pravno pitanje što su to, ili koji su to, zakonski uvjeti u kontekstu izreke te pravomoćne presude, odnosno tužbene osnove tom izrekom usvojenih tužbenih zahtjeva. Odgovor na to pravno pitanje je (svakako) i u propisima koji uređuju pravno područja mirovinskog osiguranja, na koje se u tužbi poziva tužitelj, ali prvenstveno u pravnom području radnih odnosa. Citirana nejasna izreka točke III. izreke osnove za plaćanje ne daje odgovore na pitanje: uvjeti kojeg konkretnog zakona- dokad traju? No tužbena osnova tužbe usvojena izrekom osnove za plaćanje je štetni događaj za kojeg je pravni prednik tužitelja odgovarao objektivnom odgovornošću za nastanak štete kao poslodavac u sferi radnih odnosa, pa u okviru njih u okvirima pravnih pravila zaštite na radu. Posljedicom tog štetnog događaja je pri tuženici nastupio invaliditet, dakle njena trajna nesposobnost da, u okvirima svoje dotadašnje stručne osposobljenosti, na tržištu rada ostvaruje mogućnost rada dok njoj to zakon dopušta. I to ne bilo kojeg rada nego upravo onog rada kojeg je prema svojim zdravstvenim sposobnostima i stručnim osposobljenostima obavljala na svome radnom mjestu u trenutku nastanka štetnog događaja. Pitanje je- dakle- koji zakon je mjerodavan? Odgovor je Zakon o radu ( dalje: ZOR ). Odredbom članka 112. stavak 1. točka 4. ZOR- a propisano je da ugovor o radu- silom zakona prestaje kada se kumulativno (a ne alternativno) ispune pretpostavke i 65 godina života radnika i 15. godina mirovinskog staža. Dakle, tom odredbom je zakonodavac ostavio mogućnost da radnik ostane u " svijetu rada " ugovorom o radu na puno radno vrijeme dok navrši 65 godina života, a bez obzira na godine radnog staža, ako ih je minimalno 15, ali ih može biti i više od onih koje godine rada su propisima mirovinskom osiguranja propisane za ostvarenje prava na mirovinu. S druge strane pravo na mirovinu je pravo propisano zakonom, ali ono se ne ostvaruje

po sili zakona, to jest donošenjem rješenja po službenoj dužnosti nadležnog ravnopravnog tijela primjenom odredbe članka 40. stavak 1. i 3. Zakona o općem upravnom postupku, nego tek na zahtjev osiguranika primjenom odredbe stavka 1. i 2. istog zakona. Odredbe stavaka članka 37. Zakona o mirovinskom osiguranju ( dalje: ZMO ) su kogentne i potpuno jasne. Sustav mirovinskog osiguranja neće imati ništa protiv, niti će po službenoj dužnosti njih prisilno umiroviti, ako osiguranici primjerice iz članka 10., ili 12. ZMO- a nikada ne podnesu zahtjev za priznavanje prava na mirovinu i budu registrirani za obavljanje djelatnosti iz članka 10., ili dužnosti iz članka 12., pa usput i plaćaju doprinos za mirovinsko osiguranje do svoje smrti, makar umrli i u 101. godini života. Upravna praksa i sudska praksa upravnih sudova (čak i ustavnosudska praksa ), je posljednjih godina prepuna odluka kojima se osobama iz članka 12. ZMO- a prisilno, protiv njihove volje, bez obzira što su ostvarili pravo na starosnu mirovinu i

imaju moguće i preko 70. 80. godina života ), dok god su članovi uprave i samo jednog trgovačkog društva ne priznaje pravo na mirovinu kada se odlučuje po njihovom podnesenom zahtjevu temeljem članka 37. stavak 1. ZMO- a. U slučajevima kada umirovljenik bude imenovan članom uprave trgovačkog društva ( čak i onog koje postoji samo registrirano, a ne obavlja nikakvu djelatnost ), bez obzira da li ima ugovor o radu, ili menadžerski ugovor, i bez obzira ako i ne prima nikakvu plaću, ili naknadu, za dužnost člana uprave, nadležno javnopravno tijelo po službenoj dužnosti donosi rješenje kojom mu obustavlja isplatu mirovine (članak 99. stavak 1. ZMO ), a i naređuje povrat isplaćenih mirovina nakon dana upisa u sudski registar takvog umirovljenika na položaju člana uprave. Stoga je teza tužitelja, u interpretaciji odluke točke III. izreke osnove za plaćanje, koji dio glasi: " dok za to budu postojali zakonski uvjeti ", da su ti

zakonski uvjeti propisani kogentnim odredbama ZMO- a pogrešno pravno mišljenje, jer su ti zakonski uvjeti propisani odredbama ZOR- a. No i kad se već tužitelj poziva na odredbe ZMO- a, pa u tužbi koristi pojam puna starosna mirovina, tog pojma nema u odredbama tog zakona, ali ima pojam starosna mirovina (bez riječi puna) uređena odredbom članka 33. toga zakona, koja je ista kao i odredba članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a. Istina, odredba članka 180. istog zakona je iznimka u odnosu na njegov članak 33., ali ta iznimka ničim ne umanjuje pravo ( i ) žene osiguranika ( radnice sa sklopljenim ugovorom o radu ) da se koristi pravom iz odredbe članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a da radi do navršene 65. godine svog života. S time da odredba članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a ostavlja mogućnost da se radnik i poslodavac drugačije dogovore, a mogu se dogovoriti drugačije da radnik ostane u radnom odnosu, temeljem ugovora o radu, i nakon navršene 65- te godine života. Ako bi se radnik i poslodavac tako dogovorili logična posljedica je da radnik ne bi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu ni koristeći pravo iz odredbe članka 33. ZMO-a, a poslodavac bi i dalje bio u obvezi plaćati za njega obvezno mirovinsko osiguranje. Neosporan je parničnim strankama datum rođenja tuženice. Budući da je tuženica, kao radnica mogla ostati u svijetu rada- temeljem ugovora o radu-dok god njoj to dopušta kogentna odredba članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a, a to do datuma 28. svibnja 2023. godine (pa time do tog datuma ostvarivati prihode od svog rada veće nego što njoj iznosi invalidska mirovina, ili što bi iznosila hipotetička mirovina ostvarena primjenom odredbe člana 180. ZMO- a ako bi ona podnijela zahtjev- kad ne

bi bila već umirovljeni invalid krivnjom pravnog prednika tužitelja- da njoj nadležno javnopravno tijelo prizna pravo na starosnu mirovinu), onda je i obveza tužitelja da njoj rentu isplaćuje do dana 28. svibnja 2023. godine. Zato predlaže sudu presudom odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženici isplatom nadoknadi parnični trošak ove parnice, u roku od 15 dana.

3. Tužitelj osporava stav tuženika iznijet u odgovoru na tužbu. Nadalje, ističe da je tuženica stekla uvjete za starosnu mirovinu na dan 28. rujna 2019. godine, a ne 28. svibnja 2023. godine kako to tvrdi tuženica. Tužitelj smatra da propuštanje tuženice da ostvari svoje pravo na starosnu mirovinu je očita zlouporaba prava u vidu namjernog i svjesnog propuštanja u ostvarivanju svojih prava. Zato se tužitelj poziva na čl. 6. ZOO-a (zabrana šikane), te na čl. 4. i 5. ZOO-a.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Rješenje od 05. travnja 2005. (6- 8), potvrdu HZMO-a od 08. veljače 2021. (9), izvadak o stanju i prometu po računu (10, 94-112, 130-157), zaključak (11-14), Rješenje Trgovačkog suda u Pazinu (19- 22), zahtjev za izravnu naplatu uz specifikaciju (27-30), Presudu Općinskog suda u Bujama P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. (32-42), izvadak iz sudskog registra (56-66), odluku (115-117), privremeno rješenje (118-119).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Ovom tužbom tužitelj traži proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa povodom zahtjeva tuženice za izravnu naplatu kod financijske agencije, a temeljem pravomoćne Presude Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine. Presuda je postala ovršna 01. studenog 2010. godine. Tužitelj potražuje i isplatu ustegnutog iznosa kako je to opisano u točki III izreke Presude. Tužitelj je na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim upućen Zaključkom Općinskog suda u Pazinu Stalne službe u Bujama posl.br. Ovr-79/21-6 od 15. ožujka 2021. godine.

7. Tužitelj je pravni slijednik trgovačkog društva Istraturist Umag d.d. (OIB:22738374612), na temelju pripajanja i to provedenog Rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu posl.br. Tt-17/7390-3 od dana 29. prosinca 2017. godine. Stoga je, neupitna aktivna legitimacija tužitelja.

8. Provedenim dokazima utvrđeno je da je tuženica dana 21. ožujka 1999. godine doživjela ozljedu na radu kod pravnog prednika tužitelja, te je postala nesposobna za obavljanje poslova i radnih zadataka. Rješenjem HZMO-a u Puli utvrđena joj je profesionalna nesposobnost i priznato joj je pravo na invalidsku mirovinu počevši od 21. svibnja 2003. godine. Tuženica je pred Općinskim sudom u Bujama-Buie protiv pravnog prednika tužitelja tužbom tražila naknadu materijalne štete kao i isplaćivanje novčane rente. Pravomoćnom i ovršnom Presudom Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine tuženici je dosuđena naknada materijalne štete u iznosu od 157.753,26 kn, a koji iznos se ima isplatiti u pojedinačnim iznosima mjesečno od 15. siječnja 2005. godine do 15. veljače 2010. godine, te mjesečna novčana renta u iznosu od 2.437,53 kn i to počevši od 15. veljače 2010. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s time da je iznose dospjele do pravomoćnosti presude dužan isplatiti odjednom zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate.

9. Tužitelj je do dana 28. rujna 2019. godine tuženici uredno plaćao dosuđenu novčanu rentu.

10. Tuženica je dana 21. siječnja 2021. godine podnijela FINA-i zahtjev za izravnu naplatu uz specifikaciju, pozivom na pravomoćnu Presudu Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine i to u dijelu prema specifikaciji koju je priložila uz zahtjev za izravnu naplatu.

11. Nadalje, je utvrđeno da su tužitelju dana 21. siječnja 2021. godine ustegnuta novčana sredstva u iznosu od 40.793,03 kn, a zatim i novčani iznosi kako je to specificirano u točki III izreke ove Presude.

12. Tuženica je u svojstvu ovrhovoditeljice podnijela prijedlog za ovrhu radi naplate novčane tražbine protiv tužitelja kao ovršenika (posl.br. Ovr-79/2021). Zaključkom Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Bujama-Buie posl.br. Ovr- 79/2021-6 od 15. ožujka 2021. godine tužitelj je u svojstvu ovršenika upućen da pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate kod FINA-e, a na temelju ovršne Presude Općinskog suda u Bujama- Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine. U navedenom Zaključku sud se poziva na odredbe čl. 210. st. 1., te čl. 50., 52. i 53. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

13. Tužitelj je već u tužbi istakao prigovor zastare, jer da je protekao desetogodišnji zakonski rok u kojem je tuženica mogla tražiti izravnu naplatu svojih potraživanja iz naprijed navedene pravomoćne Presude odnosno tvrdi da je nastupila zastara predmetnih potraživanja tuženice, budući da je predmetna Presuda postala ovršna 01. studenog 2010. godine.

Prigovor tužitelja da je nastupila zastara nije osnovan. (Međutim, i neovisno što prigovor zastare nije osnovan, tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.)

Naime, odredba čl. 226. st. 1. ZOO-a propisuje tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim, povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Čl. 233. ZOO-a propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom, pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. U konkretnoj pravnoj stvari radi se upravo o tome propisanim stavkom 2. članka 233. ZOO-a.

14. Tuženici je Rješenjem HZMO-a od 05. travnja 2005. godine kao osiguranici kod koje je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 21. svibnja 2003. godine. Privremenim Rješenjem od 23. srpnja 2004. godine određen joj je predujam počevši od 01. svibnja 2004. u iznosu od 1.121,92 kn.

15. Točkom III izreke Presude Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P- 199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine presuđeno je da je tužitelj dužan isplaćivati tuženici mjesečnu novčanu rentu u iznosu od 2.437,53 kn počevši od 15. veljače 2010. godine sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Iz obrazloženja Presude nesporno je utvrđeno da je navedeni iznos rente određen nakon provođenja vještačenja, te da je tuženica nakon provedenog vještačenja i tražila navedeni iznos mjesečne rente, a da je to iznos koji predstavlja prosjek pojedinih razlika, preciznije posljednje tri plaće kako je utvrdio vještak, a koji iznos zarade je izvjesno da će mjesečno gubiti tuženica i to sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

16. Odredba čl. 188. st. 1. ZOO-a/91 propisuje da se u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme, a st. 2. je propisano da se novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi drugačije. A odredbom čl. 195. st. 2. ZOO-a/91 propisuje da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenome određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štete. Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da se plaćanje novčane rente određuje ili doživotno ili za određeno vrijeme. A iz točke III izreke naprijed navedene pravomoćne Presude proizlazi da nije presuđeno doživotno već dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

17. Tuženica je rođena 28. svibnja 1957. godine. Iz Rješenja HZMO-a utvrđeno je da je tuženici priznato pravo na invalidsku mirovinu, te je do dana 20. svibnja 2003. godine imala mirovinski staž od ukupno 26 godina, 10 mjeseci i 5 dana, a s obzirom na njezinu godinu rođenja ista je dana 28. rujna 2019. godine stekla pravo na starosnu mirovinu. Odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18) propisano je da pravo na starosnu mirovinu u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 31. prosinca 2027. godine ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Odredbom čl. 180. st. 1. istog Zakona propisane su iznimke od čl. 33. st. 1. tog Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik – žena kada navrši 15 godina mirovinskog staža i: u 2019. godini 62 godine i 4 mjeseca života; u 2020. godini 62 godine i 8 mjeseci života; u 2021. godine 63 godine života; u 2022. godini 63 godine i 4 mjeseca života; u 2023. godini 63 godine i 8 mjeseci života; u 2024. godini 64 godine života; u 2025. godine 64 godine i 4 mjeseca života; i u 2026. godini 64 godine i 8 mjeseci života.

18. Kako je točkom III izreke pravomoćne Presude presuđeno da je tužitelj dužan plaćati mjesečnu novčanu rentu dok za to budu postojali zakonski uvjeti, sud smatra da se "dok za to budu postojali zakonski uvjeti" odnosi do nastupa prava tuženice na starosnu mirovinu, jer da se smatralo suprotnim tada bi u Presudi bilo i presuđeno doživotno. Navedeni stav sud temelji i na odredbama ZOO-a koje propisuju zabranu šikane. Naime, čl. 6. ZOO-a propisano je da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Sud smatra da propuštanjem tuženice da ostvari svoje pravo na starosnu mirovinu da se radi o zloupotrebi prava koje se manifestira upravo kao vršenje kakvog prava protivno svrsi koja je propisana i zakonom dopuštena. Unatoč nespornom da tuženica pravo na starosnu mirovinu može ostvariti isključivo na vlastiti zahtjev, sud primjenom odredbe čl. 6. ZOO-a smatra da tuženica nepodnošenjem zahtjeva za priznavanje starosne mirovine da koristi zloupotrebu prava koje joj pravni poredak priznaje. Ali kako je već navedeno sud smatra da to pravo tuženica koristi na zakonom nedopušten način odnosno šikanozno. Zato sud zaključuje da bi obveza tuženice bila da se ponaša sukladno načelu savjesnosti i poštenja kako to propisuju odredbe čl. 4. i 5. ZOO-a.

19. Slijedom toga, a pozivom na sve naprijed navedene zakonske odredbe sud utvrđuje da je nedopuštena pljenidba i prijenos novčanih sredstava sa računa tužitelja zapljenjenih i prenesenih na račun tuženice. Posljedično tome valjalo je naložiti FINA-i obustaviti daljnje pljenidbe povodom zahtjeva za izravnu naplatu, pa je presuđeno kao u točki I i II izreke ove Presude.

20. U odnosu na točku III izreke Presude sud se poziva na odredbu čl. 56. Ovršnog zakona. Naime, tužitelj potražuje isplatu već ustegnutih novčanih sredstava prenesenih u postupku izravne naplate kod FINA-e i to u ukupnom iznosu od 94.376,09 kn, a tužitelj, pozivom na navedenu odredbu ima pravo i bez pristanka tuženice zatražiti da mu tuženica vrati neosnovano što je stekla ovrhom. Stoga, tuženica nema pravo protiviti se preinačenju tužbenog zahtjeva tužitelja budući da je do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari tužitelju ustegnut utuženi novčani iznos, a već je točkom I izreke Presude presuđeno da se proglašava nedopuštenom ovrha na novčanim sredstvima tužitelja i to pljenidbom i prijenosom s računa tužitelja na račun tuženice, a pozivom na zahtjev za izravnu naplatu na temelju naprijed navedene pravomoćne i ovršne Presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku, te mu je tuženica dužna naknaditi parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak za sudsku pristojbu na tužbu i presudu za svaku 50,30 eura, a što ukupno iznosi 100,60 eura (Tarifni broj 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi u vezi sa čl. 14. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama).

22. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 25. siječnja 2023. godine.

S u d a c:

mr.sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženice.