REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: 5 P-1353/2019-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužiteljice R. L. iz S., , OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik, protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., , OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i P., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2022., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zz punomoćnika tuženika, 25. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredbe sadržane u čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu … od 4. travnja 2005. sklopljenog između tužiteljice R. L. i tuženika A. B. d.d. solemniziranog dana 5. travnja 2005. po javnom bilježniku I. V., te iste ne proizvode pravne učinke u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postavljanja ugovorne obveze promjenjive na osnovi jednostrane odluke banke.

II Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva da se naloži tuženom A. B. d.d. da tužiteljici R. L. isplati iznos od 12.608,67 EUR/95.000,00 HRK[1] preplaćen s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja anuiteta do isplate, po stopi određenoj Zakonom o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a koja visina glavnice i tijek zateznih kamata će se sukladno čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za utvrđenje iznosa preplaćenih kamata i nakon provođenja financijskog vještačenja.

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 4. travnja 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, dalje u tekstu Ugovor. Predmetnim je Ugovorom kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 98.100,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važeći na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Ugovor je 5. travnja 2005. solemniziran po javnom bilježniku I. V. pod posl. br. OU-459/2005. Prema čl. 3. Ugovora korisnik kredita obvezuje se kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi od 5,25 % koja se zaračunava dekurzivno godišnje, dok je prema čl. 6. Ugovora utvrđena promjenjivost kamatne stope, te je ugovoreno da je tuženik ovlašten u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a tužiteljica je svojim potpisom Ugovora dala suglasnost i bila primorana prihvatiti Odluku o promjeni kamatnih stopa, kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune. Navodi da je tuženik u razdoblju od sklapanja Ugovora samovoljno i bez pristanka tužiteljice mijenjao kamatnu stopu uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Navodi da je s osnove jednostranih promjena kamatne stope platila tuženiku više iznosa anuiteta od prvotno ugovorenih zbog čega je tuženik bez osnove stekao razliku između anuiteta inicijalno predviđenih u ugovoru s kamatnom stopom u visini od 5,25 % i onih naknadno utvrđenih jednostranim odlukama tuženika o promjeni kamatne stope. Navodi da je tuženik jednostavno promijenio kamatnu stopu na način da je od 30. studenoga 2010. primjenjivana kamatna stopa u visini od 6,50 %, a od 30. rujna 2011. kamatna stopa u visini od 6,30 %. Ističe da za ostala razdoblja otplate kredita ne raspolaže podacima koje tuženik još uvijek nije dostavio. Navodi da je odredbom čl. 2. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi od 5,25 % koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Navodi da je iz navedenoga vidljivo da je modalitet promjene kamatne stope ostavljen na volju tuženiku jer se ista mijenja sukladno o Odluci o kamatnim stopama kreditora. Navodi da je tuženik mogao svojevoljno i arbitrarno mijenjati obvezu tužiteljice bez da su jasno utvrđeni parametri po kojima bi se određivao način promjene kamatne stope jer Ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ističe da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi Ugovora o promjenjivosti kamatne stope. Smatra da navedena odredba nije dovoljno određena ili odrediva te je ista prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz Ugovora. Navodi da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči značajnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Navodi da prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku navedene odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navodi da je predmetna odredba u koliziji s odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je ugovor sklopljen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora koji su kod ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate predstavljaju cijenu. Smatra da je takva odredba suprotna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima jer je bila neizvjesna cijena zajma, odnosno iznos koji će tužitelj do kraja ugovornog razdoblja morati vratiti tuženiku. Stoga tužiteljica smatra da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik sve ono što je dobio temeljem takve odredbe mora vratiti tužiteljici. Ističe da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu. Navodi da prilikom zaključenja ugovora tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnome ne bi pristala na zaključenje Ugovora temeljem kojeg bi bila dužna otplaćivati mjesečnu ratu koja je povećana u pojedinim razdobljima otplate za cca 35 %. Navodi da je tuženik kao banka, za razliku od tužiteljice, kao specijalizirana novčarska ustanova čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znala ili mogla znati, te stoga smatra da tuženik prilikom ugovaranja nije postupao u dobroj vjeri. Smatra da je tuženik trebao maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača superiorno. Ističe i da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odlučeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Navodi da je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, odlučujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivi interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navodi da će u tom slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Stoga tužitelj predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da dostavi dva primjerka dokumentacije zajedničke za obje parnične stranke koja se odnosi na ugovorni odnos stranaka proizašao iz Ugovora o kreditu broj 166-29/2005 od 4. travnja 2005. i to otplatni plan, te sve odluke o promjenama kamatne stope i pregled uplata tužitelja, te presudom utvrdi ništetnim odredbe sadržane u čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu … od 4. travnja 2005. sklopljenog između tužiteljice R. L. i tuženika A. B. d.d. solemniziranog dana 5. travnja 2005. po javnom bilježniku I. V., te iste ne proizvode pravne učinke u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postavljanja ugovorne obveze promjenjive na osnovi jednostrane odluke banke, te naloži tuženome da tužiteljici isplati iznos od 95.000,00 HRK/12.608,67 EUR[1] preplaćen s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja anuiteta do isplate, po stopi određenoj Zakonom o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a koja visina glavnice i tijek zateznih kamata će se sukladno čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za utvrđenje iznosa preplaćenih kamata i nakon provođenja financijskog vještačenja, te da sud naloži tuženome da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznom zakonskom kamatom. Tužiteljica također navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga u konkretnom slučaju smatra da ne postoje pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku tužiteljica postavlja alternativni ili eventualno kumulirani tužbeni zahtjev navodeći da je prema vlastitom nestručnom izračunu utvrdila da je tuženik od tužiteljice vezano za jednostrano povećanje kamatne stope bez osnove stekao iznos od 12.608,67 EUR/95.000,00 HRK[1] te eventualno kumuliranim zahtjevom predlaže da sud presudom utvrdi ništetnim odredbe sadržane u čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu … od 4. travnja 2005. sklopljenog između tužiteljice R. L. i tuženika A. B. d.d. solemniziranog dana 5. travnja 2005. po javnom bilježniku I. V., te iste ne proizvode pravne učinke u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postavljanja ugovorne obveze promjenjive na osnovi jednostrane odluke banke, te naloži tuženome da tužiteljici isplati iznos od 12.608,67 EUR/95.000,00 HRK[1] preplaćen s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja anuiteta do isplate, po stopi određenoj Zakonom o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a koja visina glavnice i tijek zateznih kamata će se sukladno čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za utvrđenje iznosa preplaćenih kamata i nakon provođenja financijskog vještačenja, te da sud naloži tuženome da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznom zakonskom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe nedostatak pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka jer počevši od 1. siječnja 2014. na predmetni Ugovor o kreditu se primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23 % godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 142/13, dalje u tekstu ZPK). Ističe da je tuženik nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim, te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen čl. 11.a navedenog Zakona. Stoga je sporni zahtjev već konzumiran tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa ZPK-om, a tužiteljev zahtjev nema uporište niti u jednom zakonu. Smatra da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7291/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Revt-249/2014 u ovom postupku. Navodi da su sudovi u citiranim kolektivnim sporama ocijenili ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o primjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno valutnoj klauzuli iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se bez utvrđivanja okolnosti svakog konkretnog slučaja ne može tvrditi da bi sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne, a vezano za kolektivni spor. Navodi da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu na snazi bio čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07 i 79/07), te su se temeljem istoga takve ugovorne odredbe smatrale nepoštenim, ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da se u konkretnom slučaju traži utvrđenje ništetnosti isplata na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknada štete kako predviđa čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, pa nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Navodi da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i za vrijeme trajanja ugovorne obveze postupao sukladno važećem Zakonu o bankama i to čl. 172. st. 2. kojim je propisana obveza banke učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovorenih strana, dok je čl. 173. istoga Zakona propisana obveza banke učiniti dostupnim informacije uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama, dok je čl. 175. st. 2. istog Zakona određena obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je dogovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik navodi da se svih zakonskih obveza u potpunosti pridržavao. Navodi da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i to čl. 308. st. 1., te je od stupanja na snagu navedenog Zakona potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te im uz obavijesti dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Ističe da je i na svojim internetskim stranicama sukladno čl. 307. istog Zakona 1. siječnja 2011. objavio "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H.-A.-A.-b. d.d.". Smatra da su navedenom Metodologijom jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika, a isti se odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu, te je navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra. Tuženik ističe da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača, te ističe da niti stari Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., te niti Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. ne propisuju da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre već pretpostavke, što je tuženik i ispunio. Ističe da sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014., tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope, a tuženik je nakon 1. siječnja 2014. u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama, te primijetio kamatne stope od 3,32 %. Navodi da ugovorna odredba o kamatnoj stopi je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima iz čl. 269. st. 2. i čl. 272. Ističe da je ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužiteljica pristala na promjenjivost iste, te je za istu jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke što je tužiteljici pojašnjeno, te da će se ista kretati u granicama Zakonom dopuštene kamatne stope. Navodi da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo pa se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, a tužiteljica je Ugovor o kreditu potpisala te je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjenja od strane djelatnika tuženika koji je tužiteljicu ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Navodi da je tužiteljici i prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu javni bilježnik potvrdio odredbe Ugovora o kreditu, te je provjereno da tužiteljica ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi Ugovor o kreditu i razumije značenje pojedinih odredbi, te objasnio pravne posljedice Ugovora o kreditu. S obzirom na solemnizaciju kredita, te činjenicu da isti ima snagu ovršnog i javnobilježničkog akta ne može se utvrđivati ništetnost istoga. Smatra da bi ako bi bila utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi došlo do toga da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, a navedeno nije bila volja ugovornih strana. Ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja, te smatra da se treba primijeniti opći zastarni rok od pet godina za povrat plaćenih iznosa eventualno stečenih bez osnove. Smatra da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa jer se podnošenje kolektivne tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje i osiguranje tražbine prema dužniku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj … od 4. travnja 2005. između prednika tužitelja H. A.-A.-B. d.d. i tužiteljice (list 8- 16), izvadak iz zemljišne knjige za kčbr. 190/24 upisanu u z.k. ul. 6751 k.o. S. K. (list 17), Ugovor o kupoprodaji stana između V. Ž. i R. L. (list 18-19), obavijest o promjeni kamatne stope od 4. studenoga 2010. uz otplatni plan (list 22-29), obavijest o promjeni kamatne stope od 30. prosinca 2013. uz otplatni plan (list 30-33), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.-A.-B. d.d. (list 40), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 13. lipnja 2019. uz otplatni plan (list 58-69), specifikacija uplata po kreditu tužiteljice (list 70-72), pregled prometa za tuženu po kreditu (list 73-75, 76- 136), te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. D. P. iz D. d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka uz dokumentaciju (list 155-214), te drugu dokumentaciju u spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u djelomično osnovan.

5. Nesporno je među strankama da je prednik tuženika H. A.-A.-B. d.d. kao davatelj kredita-banka s tužiteljicom kao korisnikom kredita dana 4. travnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj … (list 8-16), a u koji je sud izvršio uvid. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu kako to proizlazi iz čl. 2. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 98.100,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), a uz rok otplate do 30. travnja 2035., te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,25 % dekurzivno godišnje (čl. 3.IV. Ugovora), a koja je promjenjiva u skladu Odlukom o kamatnim stopama tuženika, odnosno sve kasnije izmjene i dopune Odluke (čl. 6. Ugovora).

6. Također je tijekom postupka nesporno mijenjanje kamatnih stopa od početne 5,25 % godišnje na 5,5 % godišnje od 31. kolovoza 2007., te zatim na 6,20 % godišnje od 29. veljače 2008., te na 6,75 % godišnje od 30. rujna 2008., te 6,50 % godišnje od 30. studenoga 2010., te 6,30 % godišnje od 30. rujna 2011., te konačno 3,23 % godišnje od 31. prosinca 2013., a kako to proizlazi iz obavijesti o promjeni kamatnih stopa po kreditu (list 58) u koju je i sud izvršio uvid.

7. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, te svjedoka I. B. i javnog bilježnika I. V. s obzirom da smatra da je činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari dovoljno utvrđeno za donošenje odluke.

8. Među strankama je sporno da li su odredbe čl. 3. i 6. Ugovora vezana za promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te u svezi s time da li tužiteljica može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope. Sporno je da li je potraživanje tužiteljice u zastari.

9. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i prednika tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012, a povodom žalbi prednika tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10. U odnosu na prednika tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je prednik tuženika i tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07).

11. Ta je odluka u skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP), koja je bila na snazi i u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o promjenjivosti kamatne stope i o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

12. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe o promjenjivoj kamati u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici, pa i ovaj tuženik, nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni navedenog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik i njegov prednik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

14. Dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne su u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa vezano za odluku o kamatnim stopama tuženika, što je sadržano u odredbi čl. 3. i čl. 6. Ugovora. Tužiteljica se u ovom postupku poziva na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je odlučeno kao pod točkama I izreke presude.

15. Dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne su u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa u skladu sa odlukom tuženika što je sadržano u odredbi čl. 3. i čl. 6. Ugovora iz kojih proizlazi da je kamata 5,25 % dekurzivno godišnje, a ista je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika sukladno promjeni situacije na tržištu. Tužiteljica se u ovom postupku poziva na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO). Budući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s odlukom tuženika ništetne i utvrđene u kolektivnom sporu kojeg je pokrenula Udruga potrošač, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, što znači da je prema čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, s obzirom da sud nije vezan za pravnu osnovu zahtjeva ( čl. 186. st. 3. ZPP-a), dužan vratiti tužiteljici sve što je primila po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu.

16. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio je pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Navode da povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici je izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: pod 1. „Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.“, pod 2. „Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„“,pod 3. „Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.““, pa Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske konačno pod 4. zaključuje „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

17. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

18. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena poštom preporučeno 12. lipnja 2019., a što je sud zaprimio 14. lipnja 2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužiteljicea vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

19. Da bi utvrdio visinu tražbine tužitelja sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. D. P. iz D. d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka uz dokumentaciju (list 155-214).

20. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze utvrđenja suda vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te iznos kredita, rok otplate, valutu i kamate. Pa tako vještak navodi da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 4. travnja 2005. ugovor o kreditu br. …, na iznos od 98.100,00 CHF. Ugovoren je rok otplate od 30 godina, te kamatna stopa od 5,25% godišnje promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, te početni otplatni plan prema Ugovoru o kreditu naveo da iznos anuiteta iznosi mjesečno 541,71 CHF, odnosno 541,72 CHF, te je navedeni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu prikazao točkom 2.3. nalaza i mišljenja u tablici (list 159-161), te je naveo da sve ukupno iznos mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu iznosi 109.968,94 CHF od čega je otplata glavnice 36.675,22 CHF i kamata 73.293,72 CHF. Vještak je pod točkom 3. nalaza i mišljenja prikazao razliku između iznosa stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan, te je navedeno prikazano u tablici Razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu, a za period od početka otplate kredita odnosno dospijeća prvog anuiteta 31. svibnja 2005. do zadnje obračunatog anuiteta 31. ožujka 2022. (list 162-164). Vještak navodi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi -2.896,92 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi -25.440,90 HRK. S time da je vještak u svojem zaključku u točki 1. i tablici (list 169-170) razlučio razliku između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos u razdoblju od dana dospijeća 30. rujna 2007. do 31. prosinca 2013., te je utvrdio da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 5.193,36 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 28.599,50 HRK. Vještak je dalje u točci 3. i tablici (list 173-174) razlučio razliku između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos u razdoblju od dana dospijeća 31. siječnja 2014. do 31. ožujka 2022., te je utvrdio da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi -8.090,28 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi -54.040,40 HRK.

21. Vještak je pod točkom 4. nalaza i mišljenja, te tablici (list 165-168) iskazao i razliku u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule, odnosno navedeno je prikazao i u točkama 2. i 4., te tablicama (list 170-172 i 174-175) svojeg zaključka, navodeći više plaćene iznose, odnosno manje plaćene iznose s te osnove. Međutim, kako navedeno nije bio zadatak vještaka, s obzirom da tužiteljica tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti odredba predmetnog Ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule, te temeljem navedenog isplatu bilo kakvog iznosa, to je nalaz i mišljenje vještaka i izračun vještaka s navedene osnove irelevantan za ovaj postupak, te sud navedeni dio nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir.

22. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka, odnosno izračun vještaka nije bilo prigovora stranaka premda je tuženik prigovarao izračunu vještaka vezano uz dio nalaza i mišljenja vezano uz promjenu tečaja, odnosno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF. Međutim kako sam sud smatra nalaz i mišljenje vještaka i izračun vještaka s navedene osnove irelevantnim za ovaj postupak, s obzirom da kako je već rečeno tužiteljica tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti odredba predmetnog Ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule, te temeljem navedenog isplatu bilo kakvog iznosa, to ovdje neće ni razmatrati prigovore tuženika vezano uz navedeni izračun, s obzirom da ga sud nije uzeo u obzir. Sud smatra da je vještak u cijelosti odgovorio na zadatak suda vezano za potraživanje tužiteljice uz promjenu kamatne stope, te je isti izradio nalaz i mišljenje temeljem dokumentacije u spisu, te svih relevantnih podataka, pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti u navedenom dijelu.

23. Iz dijela tužbenog zahtjeva vezanog za isplatu razvidno je da tužiteljica traži isplatu iznosa od 12.608,67 EUR/95.000,00 HRK[1] koji da bi bio preplaćen s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je već rečeno sud je u ovom postupku utvrdio da su odredbe sadržane u čl. 3. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ništetne vezano za promjenjivost kamatne stope temeljem Odluke o kamatnoj stopi tuženika. Međutim navedeno odmah ne znači da je samim time što je utvrđena ništetnost navedenih odredbi Ugovora o kreditu tuženik tijekom otplate kredita od strane tužiteljice ostvario korist temeljem navedenih promjena kamatne stope. Sud je imao na umu da tužiteljica traži isplatu temeljem stjecanja bez osnove, a čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće nadoknaditi vrijednost podignute koristi, a st. 3. istog članka propisuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Ovdje valja napomenuti da i čl. 210. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 dalje u tekstu ZOO/91) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora propisuje isto.

24. Stoga kako je kamatna stopa mijenjana tijekom otplate kredita odnosno u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2013. je bila viša od početno ugovorene kamatne stope od 5,25 %, dok je u periodu od 31. siječnja 2014. pa nadalje sve do ožujka 2022. bila niža od početno ugovorene kamatne stope, to sud smatra da se treba uzeti u obzir cijelo razdoblje otplate kredita od dospijeća prvog anuiteta 31. svibnja 2005. do 31. ožujka 2022., a s osnove razlike između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu.

25. Kako je vještak u svojem nalazu i mišljenju utvrdio da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi -2.896,92 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi -25.440,90 HRK, to je iz navedenog nalaza i mišljenja razvidno da tuženik nije ostvario nikakvu korist temeljem ništetnosti odredbe sadržane u čl. 3. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka. Imajući na umu navedeno sud nije provodio daljnje dokaze u ovom postupku, s obzirom da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke. Stoga je odlučeno kao pod točkom II izreke presude. Također, prilikom odlučivanja o ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice sud je imao na umu da je vezano za isplatu iznosa od 12.608,67 EUR/95.000,00 HRK[1] tužiteljica postavila i alternativni, odnosno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji je identičan osnovno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa sud smatra da nije bilo razloga posebno odbijati identičan dio tužbenog zahtjeva vezanog za isplatu.

26. Temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a pri čemu je sud imao na umu da je tužiteljica uspjela s prvim dijelom svojeg zahtjeva, a s drugim dijelom nije uspjela.

U Sesvetama 25. siječnja 2023.

S U D A C

Andrea Herendić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužiteljima po pun.

2. tuženiku po pun.