REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1001/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika dr. sc. M. M. iz S., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., protiv tuženika – protutužitelja F. d.o.o. Z., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. & R. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu te sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja – protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-242/19-3 od 25. veljače 2020., ispravljene rješenjem istog suda broj Gž R-242/19-5 od 18. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2592/16-153 od 14. prosinca 2018., u sjednici održanoj 25. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari, kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se revizija tužitelja protiv odluke o privremenoj mjeri, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika od 10. prosinca 2008. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu, odnosno za utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao; odbijen je tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na rad kod tuženika, na radno mjesto za obavljanje poslova u području biomedicinskih znanosti koje odgovara tužiteljevim znanjima i sposobnostima, a odbijen je i zahtjev da se naloži tuženiku sklopiti s tužiteljem ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova u području biomedicinskih znanosti i to na radnom mjestu koje odgovara njegovim znanjima i sposobnostima, sve pod uvjetima koji ne smiju za tužitelja biti nepovoljniji od onih koji su ugovoreni prethodnim ugovorom o radu i sukladno ostalim uvjetima iz Ugovora o radu koji su stranke sklopile 27. prosinca 2004. kao i uz ona prava koja za zaposlenika proizlaze iz važećeg kolektivnog ugovora i svih drugih općih akata tuženika (stavak I. izreke). Istom presudom odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva da se naloži tuženiku da mu izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu sadržaja pobliže određenog izrekom presude (stavak II. izreke). Odbijen je i protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je 1. prosinca 2010. tužitelju - protutuženiku prestao radni odnos kod tuženika - protutužitelja, kao i zahtjev da se naloži tužitelju – protutuženiku da tuženiku – protutužitelju vrati otpremninu u iznosu od 708.816,00 kn s kamatama od 16. veljače 2010. do isplate (stavak III. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju – protutuženiku naknaditi tuženiku – protutužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (stavak IV. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja – protutuženika za određivanje privremene mjere vraćanja na rad i plaćanja naknade za vrijeme trajanja radnog spora.

3. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I., II. i IV. izreke, ali i rješenje kojim je odbijen zahtjev za određivanje privremene mjere (stavak I. izreke) te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka (stavak II. i III. izreke).

3.1. Protiv drugostupanjske odluke tužitelj – protutuženik (dalje: tužitelj) podnio je reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj pobijanu odluku preinači, a podredno da obje nižestupanjske odluke ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. Tuženik – protutužitelj (dalje: tuženik) je u odgovoru na reviziju predložio reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, a podredno istu odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

6. Prema odredbi članka 391. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima, u postupku koji je prethodio reviziji nisu počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostatka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

8. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz) od 10. prosinca 2008. te da radni odnos tužitelja nije prestao, kumuliran sa zahtjevom za vraćanje tužitelja na rad na poslove u području biomedicinskih znanosti na radnom mjestu koje odgovara znanjima i sposobnostima tužitelja. Sam tužitelj ovom (glavnom) zahtjevu eventualno kumulira zahtjev da se tuženiku naloži izdati mu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto u području biomedicinskih znanosti, uz osnovnu bruto plaću u mjesečnom iznosu od 73.191,22 kn, pravo na stimulativni dio plaće te ostala prava.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod prednika tuženika (G.) na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27. prosinca 2004., na radnom mjestu Viši znanstveni savjetnik u organizacijskoj jedinici Istraživanje,

- da je tužitelj 15. siječnja 2007. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima za radno mjesto Direktor Strategije i to na određeno vrijeme, od 1. siječnja 2007. do 31. ožujka 2010., koji ugovor osim menadžerskog ima i značajke ugovora o radu,

- da je tuženik Odlukom od 10. prosinca 2008. otkazao tužitelju ugovor o radu od 15. siječnja 2007. zbog gospodarskih i organizacijskih (poslovno uvjetovanih) razloga, s obrazloženjem da je zbog značajnog smanjenja opsega poslova došlo do ukidanja tužiteljevog radnog mjesta, te da je 1. prosinca 2008. usvojen Program zbrinjavanja viška radnika prema kojemu je prestala potreba za tužiteljevim radom kod tuženika, slijedom čega da je on proglašen viškom i da poslodavac s obzirom na novu reorganizaciju posla nije u mogućnosti zaposliti tužitelja na drugim poslovima,

- da je tuženik tijekom 2008. proveo postupak nove organizacije posla i ukinuo radno mjesto direktora strategije na kojemu je radio tužitelj,

- da se u Programu zbrinjavanja viška radnika navodi da je neophodno provesti restrukturiranje na globalnoj razini kako bi se unaprijedila efikasnost istraživačko- razvojnih procesa, radi čega su donesene odluke o fokusiranju organizacije i eksternalizacije, što predstavlja poslovnu odluku poslodavca,

- da je menadžment globalne organizacije odobrio promjenu istraživačke strategije, što uključuje i smanjena financijska sredstva i potrebu za smanjenjem broja zaposlenih, pa je tako početkom listopada 2008. započeo postupak optimiranja procesa i broja zaposlenika, a iz Programa zbrinjavanja viška radnika proizlazi da se radi o ukupno 22 djelatnika kojima će se otkazati ugovor o radu uz podatke o razlozima za namjeravane otkaze, broju i vrsti radnika koji će vjerojatno biti obuhvaćeni odlukama o otkazu, te roku u kojemu se namjeravaju otkazati ugovori o radu,

- da Program zbrinjavanja viška radnika sadrži sve podatke propisane odredbom članka 120. stavak 1. Zakona o radu,

- da su se Samostalni sindikat P. – E. i Novi sindikat P. usuglasili s Programom zbrinjavanja viška radnika,

- da su ti isti sindikati (s ovlastima radničkog vijeća) bili suglasni i s dostavljenim nacrtima 22 odluke o otkazu,

- da ni nadležna služba zapošljavanja nije imala primjedbi na dostavljeni Program zbrinjavanja viška radnika,

- da je tužitelj bio jedini radnik zaposlen na radnom mjestu Direktora Strategije, koje radno mjesto je ugašeno, slijedom čega tuženik nije trebao provesti usporedbu s drugim radnicima prema kriterijima iz članka 106. stavak 3. Zakona o radu,

- da se tuženik o otkazu savjetovao s radničkim vijećem.

10. Polazeći od navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj imao s tuženikom sklopljen ugovor o radu s posebnim ovlastima i odgovornostima, koji osim menadžerskog ima i značajke ugovora o radu, da je kod tuženika došlo do nove organizacije poslova, zbog koje se ukazala potreba za otkazom 22 ugovora o radu, da je tuženik izradio program zbrinjavanja viška radnika u smislu odredbe članka 126. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 – pročišćeni tekst; dalje: ZR), da taj program sadržava sve podatke iz članka 127. ZR, da se tuženik pri izradi tog programa savjetovao s radničkim vijećem i nadležnom službom zapošljavanja, da se s radničkim vijeće savjetovao i o otkazu tužiteljevog ugovora o radu, da je prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta tužitelja jer je njegovo radno mjesto ukinuto, da su poslovi koji su se i dalje obavljali kod tuženika, a koji su se odnosili na radno mjesto tužitelja, raspoređeni na druge zaposlenike tuženika koji su te poslove nastavili obavljati uz svoje poslove, da tužitelj nije imao usporedne radnike, da tužitelja nije bilo moguće rasporediti na neke druge poslove kod tuženika, a niti ga je tuženik mogao obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima, pa da slijedom svega navedenoga Odluka tuženika od 10. prosinca 2008., kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu, nije nedopuštena odnosno nezakonita, zbog čega nije osnovan ni njegov zahtjev za vraćanje na rad.

10.1. Pritom sudovi smatraju da otkaz ugovora o radu nije nezakonit samo zbog toga što Pravilnik o radu tuženika nije izmijenjen prije otkazivanja ugovora o radu, u okolnostima kada nije sporno da je tužiteljevo radno mjesto ukinuto, odnosno da ono više ne postoji.

11. U odnosu na zahtjev tužitelja da mu tuženik izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, sud u pobijanoj presudi zauzima shvaćanje da takva obveza tuženika ne postoji, budući da bi obveza tuženika da tužitelja zaposli na drugim poslovima postojala samo u slučaju isteka Ugovora o radu od 10. prosinca 2008., što se u konkretnom slučaju nije dogodilo, budući da je tužitelju, prije isteka vremena na koji je sklopljen, otkazan cijeli ugovor.

11.1. Naime, drugostupanjski sud smatra da je tužitelju Odlukom od 10. prosinca 2008. otkazan u cijelosti ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima od 15. siječnja 2007., a radi se o ugovoru za obavljanje poslova radnog mjesta Direktora Strategije na području biomedicinskih znanosti. Tek da je taj ugovor istekao protekom roka (31. ožujka 2010.), došla bi u obzir primjena odredbe članka 5. stavak 2. i 3. tog Ugovora, a kako je sklopljeni ugovor (na određeno vrijeme) otkazan redovitim otkazom (koju mogućnost su stranke predvidjele ugovorom), došlo je i do otkazivanja članka 5. Ugovora. S tim u vezi, sud smatra kako je promašeno tumačenje tužitelja da je on imao s tuženikom sklopljen i ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na području biomedicinskih znanosti, budući da taj ugovor (koji se spominje u članku 5. stavak 1. Ugovora o radu) nije određen ni radnim mjestom ni poslovima radnog mjesta, a ni plaćom.

12. Tužitelj u reviziji prije svega osporava shvaćanje nižestupanjskih sudova da je s tuženikom imao sklopljen ugovor (samo) na određeno vrijeme, te ustraje u tvrdnji da je Ugovor o radu od 15. siječnja 2007. sklopljen na određeno vrijeme samo u pogledu poslova Direktora Strategije, dok je u odnosu na poslove iz područja biomedicinskih znanosti isti sklopljen na neodređeno vrijeme, uz obvezu tuženika da ga po isteku tog ugovora rasporedi na odgovarajuće radno mjesto iz tog područja, u kategoriju koja odgovara njegovim znanjima i sposobnostima te potrebama tuženika (poslodavca).

13. Polazeći od toga da sporni ugovor o radu, osim značajki ugovora o radu, ima i značajke menadžerskog ugovora, valja prije svega reći da se na menadžerski ugovor, pa tako niti na njegov prestanak, ne odnose prisilne norme ZR-a, pa ugovor u tom dijelu prestaje na temelju pravila obveznog prava odnosno na način i pod uvjetima predviđenim tim ugovorom. Međutim, ako je direktor koji je sklopio menadžerski ugovor istovremeno u radnom odnosu s društvom, kao što je to u konkretnom slučaju bio tužitelj, njegovim opozivom s te dužnosti ne prestaje mu radni odnos, već takav odnos može prestati samo iz razloga (članak 113. ZR-a) i pod uvjetima propisanim ZR.

14.1. Budući da je tužitelj istovremeno bio u radnom odnosu kod tuženika, Odlukom tuženika od 10. prosinca 2008. tužitelju je otkazan ugovor o radu na temelju kojeg je, kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu Direktora Strategije (u području biomedicinskih znanosti), koji poslovi su detaljnije razrađeni odredbom članka 4. Ugovora o radu i taj je ugovor sklopljen na određeno vrijeme, do 31. ožujka 2010.

14.2. Navodi tužitelja da je on, kako to u svom iskazu potvrđuju predsjednik uprave tuženika i svjedokinja dr. V. G. M., obavljao i poslove Voditelja biologije programa GSK 1399686 (̍̍686), ne dokazuju sami po sebi činjenicu da je tužitelj bio raspoređen na nekim određenim poslovima iz područja biomedicinskih znanosti (izvan poslova Direktora Strategije u tom području), pa ovaj sud prihvaća ocjenu nižestupanjskih sudova da je tužitelj u vrijeme otkazivanja ugovora o radu obavljao kod tuženika isključivo poslove radnog mjesta Direktora Strategije, za koje poslove je imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, dok bi obveza tuženika na sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za konkretno mjesto iz područja biomedicinskih znanosti (koje odgovara znanjima i sposobnostima tužitelja s jedne strane te potrebama tuženika s druge strane) nastala tek onda da je ugovor o radu za radno mjesta Direktora Strategije istekao protekom vremena na koji je sklopljen. Naime, pravilno je shvaćanje sudova da ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji se spominje u članku 5. stavku 1. ugovora o radu nije dovoljno određen, kako u pogledu radnog mjesta i poslova koje radnik obavlja, tako niti u pogledu plaće koja bi mu za to radno mjesto pripadala.

15.1. S tim u vezi neosnovani su revizijski navodi u dijelu u kojem tužitelj ističe da je obrazloženje oduke o otkazu ugovora o radu manjkavo u odnosu na razloge zbog kojih se tužitelju otkazuju poslovi iz područja biomedicinskih znanosti, prije svega voditelja biologije projekta ̍686. Naime, tuženik je, prema samom obrazloženju odluke o otkazu, tužitelju ugovor o radu otkazao zbog promjena u strategiji i organizaciji poslovanja i značajnog smanjenja opsega poslova, zbog koje je prestala potreba za radom tužitelja na poslovima Direktora Strategije, zbog čega je on uvršten u Program zbrinjavanja viška radnika 1. prosinca 2008. i proglašen viškom.

15.2. S obzirom na utvrđenje sudova da je tužitelj u vrijeme otkazivanja ugovora o radu obavljao poslove Direktora Strategije, onda upravo to mjesto određuje komparaciju. Budući da je tužitelj jedini obavljao poslove konkretnog radnog mjesta kod tuženika, onda tuženik nije bio dužan u odluci o otkazu navesti kriterije koji su bili odlučni prilikom odabira kandidata kojima je otkazan ugovor o radu, jer se radi o jedinstvenom radnom mjestu. Stoga su neosnovani svi oni revizijski razlozi koji se iscrpljuju u tome da je poslodavac u odluci o otkazu ugovora o radu dužan navesti sve one kriterije (trajanje radnog odnosa, starost, obveza uzdržavanja) koji su bili odlučni pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Tužitelj nije dokazao da bi neki drugi radnici tuženika obavljali iste ili istovrsne poslove.

15.3. S tim u vezi valja reći da sud u pobijanoj presudi pogrešno zaključuje da se zakonitost Programa zbrinjavanja viška radnika ne može ispitivati kao prethodno pitanje u ovoj parnici, u kojoj se preispituje zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa koja je na tom aktu utemeljena. Naime, tužitelj je tijekom postupka ukazivao na to da sam Program zbrinjavanja viška radnika ne sadrži sve one zakonske kriterije koji su primijenjeni kod utvrđivanja viška radnika, a na temelju kojih je utvrđeno u odnosu na koje radnike je trajno prestala potreba za njihovim radom, čime tužitelj taj Program preispituje u odnosu na odluku tuženika prema kojoj je upravo njega, a ne nekog drugog radnika, stavio na popis onih radnika za čijim je radom prestala potreba. Bez obzira na to što su na Program zbrinjavanja viška radnika pozitivno mišljenje dali i radničko vijeće i nadležna služba zapošljavanja, sudovi su neosnovano odbili preispitati zakonitost postupanja poslodavca kod utvrđivanja viška radnika, odnosno pravilnost Programa zbrinjavanja viška radnika. Međutim, imajući na umu razloge zbog kojih tužitelj preispituje zakonitost tog akta (izostanak zakonskih kriterija iz članka 113. ZR) te prethodno utvrđenje da kod tuženika nije bilo drugih osoba zaposlenih na istom ili odgovarajućem mjestu na kojem je radio tužitelj, mogućnost provjere takvih kriterija u samom Programu zbrinjavanja viška radnika je potpuno neodlučna, pa je samim time bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke shvaćanje drugostupanjskog suda o nemogućnosti sudske kontrole Programa zbrinjavanja viška radnika u individualnoj parnici radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu.

15.4. Kako je Program zbrinjavanja viška radnika sadržavao sve zakonske kriterije iz članka 127. ZR-a, odluka o prestanku radnog odnosa tužitelju nije nezakonita zbog navodne manjkavosti u njegovom sadržaju.

16.1. Tužitelj u reviziji, opširnim navodima, osporava utvrđenje sudova o tome da nije trajno prestala potreba za obavljanjem poslova koje je prije otkazivanja ugovora o radu obavljao kod tuženika, pa da time tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz.

16.2. Osim što reviziju nije dopušteno podnositi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (argumentum a contrario iz članka 386. stavak 1. ZPP), tužitelj se i u ovom dijelu revizije ponovno, suprotno utvrđenjima sudova o tome koje je poslove kod tuženika obavljao, pretežno referira na poslove iz područja biomedicinskih znanosti, ustrajući i dalje u tvrdnjama da kod tuženika nije prestala potreba za obavljanjem tih poslova.

16.3. Međutim, imajući na umu utvrđenje sudova da je radno mjesto tužitelja ukinuto, da te poslove nije preuzeo neki novi radnik, već da je poslove tog radnog mjesta (Direktora Strategije) preuzelo više djelatnika tuženika, koji su te poslove nastavili obavljati uz svoje poslove, onda su neosnovani navodi revidenta da nije postojao opravdan razlog za otkaz njegovog ugovora o radu. Naime, autonomno je pravo poslodavca izvršiti organizacijske promjene te u okviru takve reorganizacije određena radna mjesta reducirati ili u potpunosti ukinuti.

17.1. Tužitelj smatra da je tuženik, s obzirom na ostala radna mjesta, bio u mogućnosti rasporediti ga na iste ili slične poslove, međutim sudovi su utvrdili da je novom reorganizacijom kod tuženika formirano samo jedno novo radno mjesto (Direktora jedinice IRU), na koje mjesto je imenovana radnica V. G. M.. Kako je tužitelj razmatran za to (novo) radno mjesto, jer je bio pozvan na razgovor, tuženik nije povrijedio odredbe o otkazivanju ugovora o radu tužitelju time što je za slobodno radno mjesto Direktora IRUZ jedinice odlučio zaposliti kandidatkinju koja najviše odgovara njegovim potrebama. To stoga što se zakonski kriteriji iz članka 113. ZR ne uzimaju u obzir pri popunjavanja novootvorenog radnog mjesta, jer je autonomno pravo poslodavca, sukladno svojim potrebama, pri odabiru najboljeg kandidata za takvo mjesto uzeti i neke druge kriterije. Prigovori tužitelja u dijelu u kojem osporava valjanost postupka izbora radnika na to radno mjesto nisu odlučni za odluku u ovom sporu.

17.2. Suprotno revizijskim navodima, sudovi su utvrdili da su u novoformiranu jedinicu raspoređeni oni radnici tuženika koji su te iste poslove obavljali i ranije, u okviru starih organizacijskih jedinica, a na poslove Direktora biologije DPU raspoređena je dr. V. E. H., koja je prije provedene reorganizacije poslovanja tuženika bila Direktor biologije.

17.3 Slijedom navedenoga, kako tužitelj nije dokazao da postoji slobodno radno mjesto na kojem je mogao nastaviti raditi kod tuženika, revizijskim navodima nije dovedeno u pitanje utvrđenje sudova da ga tuženik, bez obzira na sve njegove sposobnosti, znanja i visoke kvalifikacije, nije mogao zaposliti na nekim drugim poslovima, pa otkaz ugovora o radu nije nedopušten zbog tog razloga.

18.1. Tužitelj i u reviziji ponavlja tijekom postupka iznesene navode o navodnoj diskriminaciji tuženika u pogledu njegova napredovanja u poslu, zapošljavanja i otkaza ugovora o radu, jer da tuženik njegov životopis nije poslao Medicinskom fakultetu u Z. kao potencijalnom poslodavcu, jer ga tijekom 2008. godine nije pozivao na sastanke o reorganizaciji poslovanja, jer ga nikada nije nagradio za rad iako je svojim doprinosom u kliničkom razvoju lijeka to zavrijedio, jer mu tuženik nikada nije ponudio ugovor o radu za radno mjesto Direktora programa iako je takav ugovor pripremljen i parafiran, što je sve rezultiralo obolijevanjem tužitelja.

18.2. Međutim, imajući na umu da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, koji svoje uporište ima u gospodarskim, odnosno organizacijskim razlozima, pri čemu tužitelja nije bilo moguće zaposliti na nekim drugim poslovima, kada je tuženik proveo savjetovanje s radničkim vijećem prilikom izrade i donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika i kada se radničko vijeće usuglasilo s namjerom otkazivanja ugovora o radu radnicima navedenim u Programu i sa sačinjenim Programom zbrinjavanja viška radnika, baš kao što se s Programom zbrinjavanja viška radnika usuglasila i nadležna služba zapošljavanja, time je tuženik dokazao da u njegovu postupanju prilikom otkazivanja ugovora o radu nije bilo diskriminacije.

19. S obzirom na to da je odluka o otkazu ugovora o radu dopuštena, neosnovan je u smislu odredbe članka 122. stavak 1. ZR-a zahtjev tužitelja da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao, odnosno zahtjev da ga tuženik vrati na posao.

20. Kako nije utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz članka 5. stavak 2. i 3. ugovora o radu (koji je u cijelosti otkazan), neosnovan je i eventualno kumulirani zahtjev tužitelja da mu tuženik izda potvrdu o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto u području biomedicinskih znanosti.

21. Slijedom svega navedenoga, kako nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka niti pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je odlučiti kao u izreci presude te reviziju tužitelja protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o njegovom glavnom i eventualno kumuliranom zahtjevu odbiti na temelju odredbe članka 393. stavak 2. ZPP.

22. Drugostupanjski je sud presudom (umjesto rješenjem) odlučio i o žalbi tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za određivanje privremene mjere, a tužitelj i tu odluku pobija revizijom iz članka 382.a stavak 1. ZPP.

23.1. Odredbom članka 12. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17 – dalje: OZ) propisano je da se u ovršnom postupku revizija može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka.

23.2. Prema odredbi članka 400. stavak 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak o predmetu spora pravomoćno završen. U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe tog zakona o prijedlogu za dopuštenje revizije, osim ako tim Zakonom nije drukčije određeno (stavak 3.)

23.3. Primjenjujući na taj način pravila parničnog postupka, proizlazi da bi revizija protiv drugostupanjske odluke o privremenoj mjeri bila dopuštena samo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio njezino podnošenje (članak 382. stavak 1. ZPP).

23.4. Odredbom članka 392. stavak 7. ZPP propisano je da je revizija iz članka 382. ZPP nedopuštena ako prethodno nije doneseno rješenje kojim je dopuštena.

23.5. U ovom postupku nije doneseno rješenje kojim je revizija protiv drugostupanjske odluke o privremenoj mjeri dopuštena već zbog toga što tužitelj prethodno nije podnio prijedlog za njezino dopuštenje.

23.6. Naime, u skladu s odredbom članka 387. stavak 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske o dopuštenosti revizije odlučuje na temelju prijedloga za dopuštenje i odluke kojom se revizija dopušta (članak 387. stavak 6. ZPP).

23.7. Na osnovu svega izloženoga, valjalo je na temelju odredbe članka 392. stavak 7. ZPP reviziju tužitelja protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o privremenoj mjeri odbaciti kao nedopuštenu, jer prethodno nije doneseno rješenje kojim je ona dopuštena.

Zagreb, 25. siječnja 2023.

Predsjednica  vijeća:

Renata Šantek, v.r.