REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 71 Pž-5172/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja, i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika SPAR HRVATSKA d.o.o., OIB 46108893754, Zagreb, Slavonska avenija 50 (pravni sljednik SPAR NEKRETNINE d.o.o., OIB 10601888533, Zagreb, Slavonska avenija 50), kojeg zastupa punomoćnica Ivana Panić Šušteršić, odvjetnica u Zagrebu, Savska cesta 32, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja VESNE BEBER, kojeg zastupa Jurica Tončić, odvjetnik u Zagrebu, I. Đorđića 19, radi isplate iznosa od 9.446,84 EUR / 71.177,18 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-865/2018 od 8. rujna 2021. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-865/2018 od 27. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-865/2018 od 8. rujna 2021., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-865/2018 od 27. srpnja 2022.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužiteljeva žalba protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-865/2018 od 8. rujna 2021., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj P-865/2018 od 27. srpnja 2022. kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-865/2018 od 8. rujna 2021. u točki I. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 71.177,18 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice naznačene u toj točki izreke. U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka iznos od 6.0000,00 kn te umješaču iznos od 2.500,00 kn.

2. Pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-865/2018 od 27. srpnja 2022. ispravljena je presuda tog suda poslovni broj P-865/2018 od 8. rujna 2021. u točki II. izreke na način da umjesto pogrešno navedene stranke i iznosa troška treba ispravno pisati da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.000,00 kn te umješaču iznos od 2.500,00 kn u roku od 15 dana.

3. U obrazloženju pobijane odluke sud je utvrdio da je osiguranik tužitelja, Vesna Beber, 1. ožujka 2011. pao s aluminijskih ljestvi u supermarketu „Spar“, zbog čega je pretrpio ozljedu na radu u vidu prijeloma petne kosti, kao i da mu je tužitelj rješenjem od 2. veljače 2015. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti zbog ozljede na radu.

4. Sud je utvrdio da tuženik kao poslodavac nije primijenio mjere zaštite na radu, budući da je osiguranik tužitelja pao s ljestvi koje nisu imale protukliznu zaštitu, čime je postupio protivno odredbama čl. 12., 41. i 42. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18), stoga da je odgovoran za nastanak štetnog događaja.

5. S obzirom na to da je tužitelj svom osiguraniku zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti zbog navedene ozljede na radu isplatio invalidsku mirovinu u razdoblju od 25. studenog 2014. do 31. prosinca 2017., a svakom isplatom mirovine mu je nastala šteta, prvostupanjski sud je na temelju odredaba čl. 161. i 162. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16; dalje: ZOMO) ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno iznos od 71.177,18 kn.

6. Protiv točke II. izreke presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i naložiti plaćanje parničnih troškova tuženiku.

7. Kako je umješač podnio prijedlog za ispravak presude, a podredno žalbu protiv točke II. izreke presude, a prijedlogu za ispravak je u cijelosti udovoljeno, tako je njegova žalba bespredmetna pa o njoj ovaj sud nije odlučivao.

8. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbe.

8.1. U žalbi u bitnom navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Ističe da je izreka presude nerazumljiva i zbunjujuća jer se u točki I. izreke nalaže tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete određenu svotu, čime se stvara dojam da je tužitelj uspio u sporu, dok se u točki II. izreke nalaže tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka. Ističe da nije ispravno naznačen iznos troška vještačenja koji je naznačen kao iznos od 6.0000,00 kn, umjesto iznosa od 6.000,00 kn. Navodi da takve točke izreke ne mogu biti ovršive i da je izreka nerazumljiva. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da je kao poslodavac dokazao da je poduzeo sve potrebne i preventivne mjere u svrhu zaštite radnika od mogućeg ozljeđivanja, da je provedena propisana edukacija zaštite na radu osiguranika tužitelja Vesne Beber. Osporava da bi osiguranik tužitelja zadobio ozljedu na način kako je to sud utvrdio jer su u poslovnici ugrađene najsuvremenije protuklizne pločice koje sprečavaju klizanje prenosivih ljestvi i druge opreme koja se koristi za rad te je tuženik postupio sukladno odredbi čl. 135. Pravilnika o sigurnosti i zdravlju pri uporabi radne opreme („Narodne novine“ broj 21/08). Ističe da je pravo na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja priznato tek rješenjem od 2. veljače 2015. zbog čega da tužitelj nema osnovu za potraživanje iznosa plaćenih prije donošenja tog rješenja, već eventualno za razdoblje nakon tog datuma. Navodi da je i obveza radnika, a tako i osiguranika tužitelja da pri obavljanju poslova postupaju u skladu s pravilima zaštite na radu, a da je tuženik dokazao je da osiguranik tužitelja propustio upotrijebiti dužnu pažnju jer nije pregledao ljestve prije penjanja na njih. Ističe da je osiguranik tužitelja propustio o eventualnim nedostacima obavijestiti poslodavca te uzeti druge ljestve koje su mu bile na raspolaganju, odnosno iskoristiti zakonsko pravo da odbije izvođenje radnog zadatka ako je smatrao da ne predstavlja rad na siguran način. Smatra da upravo suprotno izjavi osiguranika tužitelja da je morao koristiti sporne ljestve, odluku o njihovom korištenju osiguranik tužitelja donio samostalno, bez prisile, a da je na raspolaganju imao i druge ljestve, dakle da je sam propustio primijeniti dužnu pažnju o obavljanju radnog zadatka. Smatra da bi izbjegao štetni događaj da je osiguranik tužitelja pregledao ljestve prije uporabe i obavijestio tuženika o eventualnim nedostacima na ljestvama. Ističe da se osiguranik tužitelja nije pridržavao procedure prilikom izvršenja radnog zadatke jer je inventuru obavljao sam, na posljednjoj stepenici ljestvi naginjući se prema naprijed, uslijed čega je izgubio ravnotežu i pao na pod. Navodi da je iz iskaza svjedoka Janje Madunić razvidno da je osiguranik tužitelja pao s ljestvi, a ne zajedno s ljestvama i da uzrok štetnog događaja nisu ljestve, već gubitak ravnoteže i nepravilnog izvođenja radnog zadatka. Smatra da vještak nije otklonio tuženikove prigovore na nalaz i mišljenje, kao i da je tuženik dokazao sve okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost, a da je osiguranik tužitelja pridonio nastanku štetnog događaja jer se koristio ljestvama na način koji nije u skladu s uputama nadređenih, propisanim procesom i pravilima zaštite na radu, odnosno jer nije upotrijebio dužnu pažnju.

8.2. U dopuni žalbe tuženik je istaknuo da je omaškom propustio zatražiti trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 599,76 kn.

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Tuženikova žalba nije osnovana, a tužiteljeva žalba nije dopuštena.

11. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

13. Tužiteljeva žalba u odnosu na točku II. izreke pobijane presude nije dopuštena, jer je u tom dijelu prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadu troška.

14. Prema odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

15. U konkretnom slučaju, tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na onaj dio odluke kojim je prihvaćen njegov zahtjev.

16. Zbog toga je valjalo, s obzirom na to da je tužiteljeva žalba u odnosu na točku II. izreke pobijane presude ocijenjena nedopuštenom u smislu citiranog čl. 358. st. 3. ZPP-a, na temelju čl. 367. ZPP-a takvu nedopuštenu žalbu odbaciti.

17. Budući da je prvostupanjski sud rješenjem od 27. srpnja 2022. ispravio točku II. izreke presude tako da je pravilno tuženiku naložio platiti tužitelju trošak parničnog postupka neosnovani su tuženikovi žalbeni da je izreka presuda nerazumljiva i proturječna razlozima sadržanim u obrazloženju.

18. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku Vesni Beber, zbog djelomične nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu u razdoblju od 25. studenog 2014. do 31. prosinca 2017., a zbog neprovođenja mjera zaštite na radu.

19. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja ni pasivna legitimacija.

20. Sporna je osnova i visina potraživanja te odgovornost tuženika kao poslodavca za nastanak štetnog događaja.

21. Odredbom čl. 162. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Za štetu iz stavka 1. tog članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana (čl. 162. st. 3. ZOMO-a).

22. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer se, uzimajući u obzir da je štetni događaj nastao 1. ožujka 2011., primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12; dalje: ZZR), a ne odredbe Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14, 118/14, 154/14, 98/18 i 96/18). No i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

23. Tužitelj u tužbi ukazuje na odgovornost tuženika kao poslodavca zbog neprovođenja mjera zaštite na radu, a tuženik je osporio svoju odgovornost navodeći da je poduzeo mjere zaštite na radu i da je do štete došlo krivnjom osiguranika tužitelja jer prilikom obavljanja poslova u vezi inventure nije postupao s dužnom pažnjom.

24. Odredba čl. 44. st. 1. ZZR-a propisuje da je poslodavac dužan provesti potrebne mjere za zaštitu zdravlja i sigurnost radnika, uključujući planiranje, pripremu i provedbu radnog procesa, uvažavajući najvišu moguću razinu zaštite radnika i okoliša i uključujući zaštitu od profesionalnih opasnosti, osiguravajući potrebnu zaštitu i tehnološke uvjete, a tamo gdje je potrebno, dužan je izraditi odgovarajuće upute na hrvatskom jeziku.

25. Poslodavac je dužan osigurati da sredstva rada i osobna zaštitna sredstva u svakom trenutku budu u ispravnom stanju (čl. 43. st. 2. ZZR-a). Poslodavac ne smije staviti u uporabu sredstva rada i osobna zaštitna sredstva ako nisu izrađena u skladu s propisima zaštite na radu i ako nisu ispravna (čl. 43. st. 3. ZZR-a). Poslodavac je dužan isključiti iz uporabe sredstva rada i osobna zaštitna sredstva na kojima nastanu promjene zbog kojih postoji opasnost po sigurnost i zdravlje radnika (čl. 43. st. 4. ZZR-a).

26. Iz Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru (str. 5. - 9. spisa) proizlazi da se radnik pri radu koristio neispravnim sredstvom rada, odnosno dvokrakim aluminijskim ljestvama bez protuklizne zaštite te da se rad odvijao na način da radnik pri uporabi ljestvi nije imao osiguran stalan i siguran rukohvat i oslonac.

27. Također, iz nalaza i mišljenja vještaka (str. 142. - 147. spisa) proizlazi da ne postoji interni dokument tuženika o pregledu i kontroli aluminijskih ljestvi ni uputa za rad na siguran način prilikom korištenja dvokrakih aluminijskih ljestvi važeća na dan štetnog događaja, dakle da osiguranik tužitelja nije bio upoznat na dokazani način s načinom korištenja i kontrole ispravnosti dvokrakih aluminijskih ljestvi, kao i da navedene ljestve nisu bile sigurne za korištenje jer na tri od četiri noge nedostaje protuklizna zaštita.

28. Uzimajući u obzir navedeno, a suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik propustio poduzeti potrebne mjere zaštite na radu, odnosno osigurati da su sredstva rada u ispravnom stanju te ih isključiti iz uporabe ako su neispravna, sukladno odredbi čl. 43. st. 2., 3. i 4. ZZR-a te je pravilno utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu štete s osnove isplaćenih invalidskih mirovina.

29. Tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da se prvostupanjski sud ni vještak nisu očitovali o odlučnoj činjenici da u poslovnici postoje protuklizne pločice nisu od utjecaja na pravilnost presude budući da iz činjeničnog stanja proizlazi da do pada osiguranika tužitelja nije došlo hodajući po pločicama poslovnice, već padom s ljestvi koje su bile neispravno sredstvo rada, bez protuklizne zaštite na tri od četiri kraka ljestvi, kao i jer osiguranik tužitelja pri radu nije imao osiguran stalan i siguran rukohvat i oslonac.

30. Odredbom čl. 161. st. 2. ZOMO-a propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, te 3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

31. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je tuženik za utuženo razdoblje dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavljaju novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu.

32. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je pravo na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja priznato tek rješenjem od 2. veljače 2015. zbog čega da tužitelj nema osnovu za potraživanje iznosa plaćenih prije donošenja tog rješenja, već eventualno za razdoblje nakon tog datuma. To iz razloga što je upravo tim pravomoćnim rješenjem (str. 13. spisa) utvrđeno da osiguranik tužitelja ima pravo na invalidsku mirovinu počevši od 13. svibnja 2014. u iznosu od 1.198,96 kn mjesečno, a od 25. studenog 2014. u iznosu od 1.438,68 kn mjesečno (kao i da se umjesto te mirovine određuje najniža mirovina u iznosu od 1.889,60 kn mjesečno) i da isplata te mirovine pripada počevši od 25. studenog 2014., prvi idući dan od dana prestanka radnog odnosa. Dakle tužitelj je svom osiguraniku isplatio invalidsku mirovinu za razdoblje od 25. studenog 2014. do 31. prosinca 2017., a ne samo za razdoblje nakon donesenog rješenja stoga je taj žalbeni navod neosnovan.

33. S obzirom na to da visina potraživanja proizlazi iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu (str. 13. spisa) i dostavljenih obračuna isplaćene mirovine (str. 20. i 67. spisa), točnost kojih obračuna tuženik tijekom postupka nije osporavao ni tvrdio da je tužiteljeva tražbina manjeg iznosa, stoga je sud pravilno zaključio da je tužitelj dokazao visinu svog potraživanja te je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 161. i 162. ZOMO-a naložio tuženiku isplatu iznosa od 71.177,18 kn sa zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

34. Vezano uz odluku o trošku parničnog postupka, ovaj sud ukazuje kako tuženik, osim uopćenog navoda da presudu pobija, nije niti obrazlagao zašto pobija trošak. Stoga je odluka o trošku ispitana po službenoj dužnosti u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je utvrđeno kako je sud pravilno na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a dosudio tužitelju i umješaču trošak.

35. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu.

36. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura). Stoga je iznose izražene u kunama u uvodu ove presude valjalo, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

Zagreb, 25. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac,

v.r.